četvrtak, 18. travnja 2019.

Katedrala i brod

15. travnja 2019. ostat će zapamćen u povijesti kao dan kad je dobrim dijelom izgorjela  slavna pariška katedrala Notre Dame. Požar tog velebnog zdanja, simbola europske kulture neprocjenjive vrijednosti, ali i simbola slave i (nekadašnje) veličine Katoličke crkve, zaprepastio je i rastužio mnoge dobronamjerne ljude, koji su – kako je prikladno napisala Nikolina Nakić[1] – shvatili da tu gori i nestaje nešto značajnije od crkvene zgrade. Pojavilo se mnogo raznih komentara koji razglabaju o možebitnom značaju propasti „simbola“ takve vrste, koji uglavnom koincidira s lošim stanjem, osipanjem i dekadencijom Crkve u Zapadnoj Europi.[2] Bez želje da ovdje ponavljam već izneseno, palo mi je na um da kao da nije slučajno da je umirovljeni papa Benedikt XVI nedugo prije ovog tužnog događaja objavio svoj esej Crkva i skandal seksualnog zlostavljanja.[3] Iako se time izložio brojnim kritikama, osobito od strane onih za koje je seksualna revolucija pozitivna vrijednost sama za sebe, glavna poruka koju je izrekao jest ta da je sva današnja kriza Crkve zapravo plod nedostatka vjere u Boga. I u tome je sva bit problema našeg današnjeg crkvenog trenutka. Vremenska podudarnost požara i eseja nekako mi nije slučajna, i pitam se već nekoliko dana: je li to opomena s Neba? Osim Notre Dame u zadnje vrijeme je izgorjelo, nagorjelo ili oskvrnuto toliko crkava u Francuskoj i Europi da to ne može biti slučajno, i ne može se pripisati tek nekakvoj zlobnoj zabavi raznih antikristovaca koji najviše vole kvariti kršćanima raspoloženje prije Božića i Uskrsa. Naše svetinje više u Europi nisu nedodirljive. Neprijatelja Božjeg kraljevstva sve je više, a u zaštitu ili dobrohotnost državnih vlasti kojima stolci često ovise o upravo o tim neprijateljima sve manje se možemo pouzdati. Ne može li se i nama dogoditi isto što i starozavjetnim Židovima koji su morali svjedočiti svojoj nacionalnoj katastrofi prilikom babilonskog osvajanja Jeruzalema i propasti svojeg veličanstvenog Hrama, za kojeg su mislili da je neuništiv jer je Božje prebivalište na zemlji? Kršćani, otrijeznimo se i vratimo izvoru naše vjere koji je Isus Krist. Dopustimo mu da sagradi katedrale u našim srcima, katedrale koje nikakav požar i nikakvi Babiloni neće moći uništiti.

Međutim, 15. travnja dan je propasti još jednog „simbola“, koji za razliku od Notre Dame nije izgorio, nego potonuo, doduše 1912. godine. Riječ je o Titanicu. U povijesti su na morsko dno otišli mnogi brodovi, ali nijedan nije zbog svoje zle sudbine ostavio tako tužan trag u kolektivnom sjećanju kao taj morski div. I dok tragedija Notre Dame predstavlja izazov uvjerenju nas katolika i kršćana da ništa nikad neće moći preokrenuti i izopačiti Europu toliko da bi se odlučila okrenuti protiv vlastitog kršćanskog stanovništva i stoljetnog identiteta (a već je Francuska revolucija pokazala da se takvo što može vrlo lako dogoditi), potonuće Titanica pljuska je našem uvjerenju u nedodirljivost naše civilizacije zaštićene svim mogućim tehnološkim čudesima koja u trenutku krize odjednom pokažu svu silu nesavršenosti, nedovršenosti i neprimjenjivosti u uvjetima krize koju naprosto nitko nije bio u stanju predvidjeti. Titanic je u svoje vrijeme bio posljednje čudo brodograditeljske tehnike s neviđenim sigurnosnim mjerama u obliku vodonepropusnih pregrada koje su trebale spriječiti bilo kakvu mogućnost potonuća u slučaju pucanja dijela brodske oplate. Međutim, nitko to nije na vrijeme objasnio ledenoj santi s kojom se Titanic sudario, te je ona rasparala bok broda u duljini „jedne pregrade previše“. Epilog priče i sudbinu slavnoga broda već dobro znamo. Mnogo je naknadne pameti potrošeno na razglabanje je li Titanic mogao izbjeći potonuće, i sve se otprilike svodi na ovo: možda se nesreća mogla izbjeći da je brod prethodno dobro iskušan u stvarnim plovidbenim uvjetima nakon kojih bi se otklonili uočeni nedostatci, umjesto da je s posadom, nevičnom upravljanju tako velikim plovilom, odmah upućen na debelo more[4]. Međutim, vlasnik kompanije White Star, ali i javnost, više su vjerovali uvjeravanjima brodograditelja da se pogreška jednostavno ne može dogoditi, potvrdivši neslavnu uzrečicu da je pretpostavka majka svih krahova. Pouka: opreza nikad naodmet, osobito kad su ljudski životi u pitanju, a pri planiranju nikada zaboraviti postaviti pitanje-što ako stvari pođu potpuno po zlu i naše sigurnosne mjere se ne pokažu dostatnima? Treba o tome voditi računa osobito u svjetlu najave masovnijeg uvođenja umjetne inteligencije u razne sfere društva. Titanic je simbol naše ljudske nesavršenosti (ne možemo sve predvidjeti niti isplanirati), a istodobno preuzetnosti i jedne vrste oholosti (uvjereni da je brod nepotopiv). Jesmo li se oslobodili tih nedostataka naše vrste da bismo mogli samopouzdano ući u vrijeme robota i tehnologije koji razmišljaju i djeluju bez našeg upliva? Židovska pripovijest o Golemu[5] aktualnija je nego ikada. A poziv na poniznost i obraćenje još više.





[1] Nikolina Nakić: Svijet je gledao u strahu i shvatio kako ne nestaje tek zgrada, nego nešto važnije…https://www.bitno.net/kolumne/ogledalo-duse/nikolina-nakic-svijet-je-gledao-u-strahu-i-shvatio-kako-ne-nestaje-tek-zgrada-nego-nesto-vaznije/
[4] U slučaju Titanica nitko nije slutio da je tadašnji čelik, od kojeg je načinjena brodska oplata, zbog povišenog sadržaja sumpora krhkiji i lomljiviji u hladnoj oceanskoj vodi nego što je itko pretpostavljao. Ah, krhko je znanje! Današnji čelik mnogo je otporniji. Osmatrači na zapovjednom mostu nisu imali na raspolaganju dvoglede koji su bili zaključani u nekom ormaru, a ključ je zadržao časnik koji je napustio brod još u Southamptonu. Budući da tadašnji brodovi, pa i Titanic, nisu imali radar, vizualno osmatranje u tadašnjim meteorološkim uvjetima i vidljivosti bili su jako otežani.
[5] Golem je biće stvoreno tako što mu je prilikom stvaranja na čelo upisana riječ emeth (istina-živ). U tijeku vremena postaje sve snažniji, te kada bi postao toliko moćan da bi mogao postati prijetnja bližnjima, rabin bi mu s čela obrisao prvo slovo – čime se riječ skraćuje u meth (mrtav), i Golem se vraća u svoje prvobitno stanje – blato i glinu, uz magijske rituale obrnute onima koje se izvode pri kreaciji. Po jednoj od legendi, kada se biće koje nije imalo ni dušu ni um ni srce, otvorilo prema jednoj djevojci, više ga se nije moglo kontrolirati, te je njegov tvorac morao Golema „odživjeti“. Podrobnije o tome na stranici https://www.mvinfo.hr/knjiga/10953/prica-o-golemu-story-of-golem

Objavio/la u

Nema komentara:

Objavi komentar

Pretplati se na: Objavi komentare (Atom)