Duhovna ravnoteža u bolesti

Mnogo je toga dobrog napisano o tome kako se nositi s karcinomom. Također je snimljeno i više dirljivih filmova o onkološkim bolesnicima; meni najdraži je Griffin And Phoenix[1], i to onaj u verziji iz 1976[2], gdje su Peter Falk i Jill Clayburgh bili beskrajno dobri i uvjerljivi. Naravno, kad shvatite da imate rak, počnete promatrati stvari iz sasvim drukčije perspektive. Zdravlje postane jedino važno, sve ostalo nevažno, i odjednom shvatite koliko vam je vaš zemaljski život zapravo dragocjen i koliko – poput mene – ne želite (još) umrijeti.

Karcinom, međutim, tjera čovjeka pred zid u takozvanu konačnu kušnju u kojoj izložen opasnosti od smrti shvati stvarne razmjere svojeg života. Pritisak te bolesti je višestruk: osim što se morate boriti s pomisli da ćete možda umrijeti, ograničena vam je sloboda u prehrani i aktivnostima, osjećate malaksalost i iscrpljenost, a bolovi kako kad i komu. Ukratko, dobili ste krajnje neugodnog životnog suputnika s kojim ne možete tek tako znati na čemu ste. Jedna od najgorih posljedica može biti gubitak duhovne ravnoteže i pad u depresiju i očaj. To se može dogoditi ako izgubite vjeru u to da vas Bog unatoč svemu voli, iako je dopustio da dobijete takvu bolest. Kušnja postaje osobito neugodna kada shvatite da se unatoč silnim molitvama za vaš ozdravljenje ništa ne događa, da nema uslišanja niti osjetite da vas itko sluša. Tada možete pasti u napast da pomislite sljedeće:

1.     1. Dobio sam rak slučajno kao i mnogi drugi zato što Bog ne postoji. Nitko mi ne može pomoći osim tog istog slučaja.

2.     2, Bog postoji, iz nekog nepoznatog razloga se okrenuo protiv mene i želi me slistiti s lica zemlje jer me ne voli.

Zemaljska patnja Božje djece oduvijek je bila izazov, a često i sablazan onima koji bi neke biblijske Božje izjave shvaćali predoslovno. Naravno da Bog liječi, naravno da vjerujem da može i mene ozdraviti, ali u zapravo nigdje, ni u Bibliji niti u crkvenoj predaji, nemamo spomena o tome da će Bog ozdraviti svakog bolesnika. To bismo već imali zemaljski raj, a za to je još prerano. Ali, kako tada shvatiti Božji karakter, prema kojem on čini sve dobro u korist onih koji ga ljube?[3] Mene ljubi, a dopustio je da se razbolim od raka? Pa ipak, najvjerojatnija mi je mogućnost da je dopustio bolest radi mojeg kršćanskog svjedočanstva kako bih mu ih kroz nju dao slavu. Naravno, ne znam hoću li preživjeti ili ne, ali barem sam siguran da mi Bog nije neprijatelj. A to je već velika stvar.

---

[1] https://en.wikipedia.org/wiki/Griffin_and_Phoenix_(1976_film)

[2] https://www.youtube.com/watch?v=OYHwdoOWICc

[3] Rim 8:28

Kada dobiješ neizlječivu bolest

„Znao sam da će biti takva dijagnoza“-reče mi onkolog.

„Može li se izliječiti?“ -upita supruga.

„Nažalost, ne može.“ – odgovorio je liječnik. „Upravo sam se vratio sa seminara u Barceloni ne kojoj je bilo riječi upravo to toj bolesti.“

I tako doznah da mi po dostignućima medicine nema spasa i da za moju bolest još nema lijeka,

Prvo što pomislih je“: „Zar već?“ A sjetih se jednog francuskog stripa iz davnine u kojem mladi junak, izazvavši neki metež na jedrenjaku u 18.st. pobjegne tamo na jarbol, ali ga dobro usmjeren hitac pogodi. On pada u morske valove i misli: „Zar već; A toliko sam htio živjeti…živjeti…“ Na kraju ostane živ i sve se dobro završi.

Obično prema bolestima imam dosta bezbrižno stajalište, jer sam do sada ozdravio ili prizdravio od svake. Međutim, ovo je nešto posve novo i daleko opasnije od svega što me pogađalo.

Najprije mi je trebalo dosta da shvatim što se to događa. Imamo karcinom genetski u familiji pa ovaj moj ne bi trebao biti takvo iznenađenje, ali…ruku na srce, došao je prerano. Ne umire mi se. Ne da ne bih bio spreman i voljan otići Gospodinu, ali ne umire mi se, još toliko toga dobrog se treba dogoditi.

Naravno, krenuo sam s terapijom, puno ljudi moli za mene.

Pa ćemo ovdje nastaviti s tom temom dalje.