„Znao sam da
će biti takva dijagnoza“-reče mi onkolog.
„Može li se
izliječiti?“ -upita supruga.
„Nažalost,
ne može.“ – odgovorio je liječnik. „Upravo sam se vratio sa seminara u
Barceloni ne kojoj je bilo riječi upravo to toj bolesti.“
I tako doznah
da mi po dostignućima medicine nema spasa i da za moju bolest još nema lijeka,
Prvo što
pomislih je“: „Zar već?“ A sjetih se jednog francuskog stripa iz davnine u
kojem mladi junak, izazvavši neki metež na jedrenjaku u 18.st. pobjegne tamo na
jarbol, ali ga dobro usmjeren hitac pogodi. On pada u morske valove i misli: „Zar
već; A toliko sam htio živjeti…živjeti…“ Na kraju ostane živ i sve se dobro
završi.
Obično prema
bolestima imam dosta bezbrižno stajalište, jer sam do sada ozdravio ili prizdravio
od svake. Međutim, ovo je nešto posve novo i daleko opasnije od svega što me
pogađalo.
Najprije mi
je trebalo dosta da shvatim što se to događa. Imamo karcinom genetski u
familiji pa ovaj moj ne bi trebao biti takvo iznenađenje, ali…ruku na srce,
došao je prerano. Ne umire mi se. Ne da ne bih bio spreman i voljan otići Gospodinu,
ali ne umire mi se, još toliko toga dobrog se treba dogoditi.
Naravno,
krenuo sam s terapijom, puno ljudi moli za mene.
Pa ćemo
ovdje nastaviti s tom temom dalje.
Nema komentara:
Objavi komentar