nedjelja, 24. studenoga 2019.

282. dan. Zašto volim hitnu na KBC Sveti Duh


KBC Sveti Duh moja je najmilija bolnica (ako uopće postoji nešto takvo). Ne zbog izgleda, dapače, njena „nadoštukavana“ zgrada i mračni hodnici ne ulijevaju veselje u žile. Međutim, bolnica mi je razmjerno blizu, i u njoj sam dosad uspio riješiti svaki zdravstveni problem koji je zahtijevao bolničko liječenje. Uvijek sam imao sreće i s dobrim liječnicima kojih u toj bolnici ne manjka. Tako da se u KBC Sveti Duh osjećam prilično sigurno jer znam da neću otići neobavljena posla.
Otkako sam bolestan, pri pojavi bilo kakve tegobe idem na Hitnu pomoć u KBC Sveti Duh. S mojom dijagnozom uvijek me odmah prime i brzo riješe temeljnu obradu. Jedino na nalaze treba ponekad čekati više sati, što zna biti dosta zamorno (moj je rekord iznosio ravno 6 sati, ovakav s karcinomom). Međutim, istog dana imamo sve nalaze s očitanjima, i odmah možemo nešto početi poduzimati ako zatreba. Osobito ako se to dogodi u petak navečer ili u subotu.
Čekaonica je tipična „svetoduška“: mračna, s neudobnim sjedalima, klima uređajima koji ljudima pušu na glave i beskrajnim čekanjem. Imaju, doduše, aparate s hladnim i toplim napitcima, što je dobro. Za sjedenje na onim sjedalicama doista treba samozatajnosti i debela strpljenja. Međutim, osoblje odaje sasvim drukčiji dojam. Brzi, profesionalni, odmah spremni na pomoć pacijentu. Poznajem već tamo dosta liječnika s interne, tako da sam u Hitnoj skoro kao doma.
Svašta se u Hitnoj dogodi kada to čovjek ne očekuje. Sjedili smo jednom tako sa suprugom u toj čekaonici i čekali nalaze. Komentirali smo to što se tu vidi kao i visok profesionalizam osoblja, i složili se da bi medicinske sestre i liječnike trebalo platiti dvostruko u odnosu na ono što dobivaju sada. Učitelj u školi može pogriješiti i ponešto djecu pogrešno naučiti, ali zbog toga nitko neće umrijeti. U medicini je posve drukčije, tu je posljedica pogreške vrlo često smrt.
Uglavnom, svi su radili svoj posao. Odjednom: bum, tras, tres…razletjeli se liječnici i sestre prema sobi za reanimaciju. Odmah se osjetilo ozračje opće uzbune, i sve ostale aktivnosti kao da su se zaustavile. Reanimacija je trajala neko vrijeme. Ne znam kako je završila, liječnici ni sestre ništa nisu komentirali. Vrlo stresna stvar. Međutim, nitko od liječnika ni sestara nije niti zavrtio glavom u znak da mu išta u svemu tome ne odgovara.
Jedna od posljedica te krizne situacije je bila ta da je kasnilo očitanje naših nalaza, te smo na Hitnoj proveli sat vremena dulje. Ali, nema veze.
S KBC Sveti Duh imam još zanimljivih doživljaja. 2008. godine ležao sam na neurologiji zbog subduralnog hematoma. Malo po malo to su liječnici suzbijali, te sam se nakon nekih tjedan dana osjetih sposobnim šetati po bolnici. Šetah tako i šetah, i primijetih bolničku kapelicu. Uđem unutra, prekrižih se, kadli ono u kutu velika elektronička klavijatura. To valja iskušati, ne smijem griješiti dušu da ne probam.
Uključih tako klavijaturu i krene svirka, baš mi je bio gušt. Odjednom su u kapelicu ušla dvojica muškaraca i počela se moliti. Nisam znao tko su, pa sam za svaki slučaj maksimalno utišao klavijaturu. Nakon nekog vremena prišao mi je jedan od njih i upitao: „Jeste li naš pacijent, ležite li na kakvom odjelu?“
„Da, zovem se tako i tako, ležim na neurologiji. Nije bilo nikoga da ga pitam smijem li svirati ili ne, pa sam se osmjelio.“
„Samo nastavite svirati, tko svira, dvostruko moli. Ja sam Mladen Bušić, ravnatelj bolnice.“
O! To je doista bilo iznenađenje!  Ostadoh tako neko vrijeme svirati, a kad me umorilo, odoh u sobu.

srijeda, 20. studenoga 2019.

279. dan. Pa po lojtrici gor', pa po lojtrici dol'.

Nisam dulje pisao jer sam se ovih dana našao u tipičnom žrvnju karcinomskih lažnih uzbuna, prividnih porasta temperature, pa nekako nisam imao volje. Na kraju sam završio na hitnoj, tamo su mi dali antibiotike za suzbijanje neke ne baš jasne upale koja se ne vidi dobro na rendgenu, ali ipak su poduzeli ono što je bilo najrazumnije.
Pijem ja tako cijeli tjedan te antibiotike i pijem, i bude mi bolje, ali su me i jako iscrpli. Ne samo to. Pogledam neki dan, a ono stolica promijenila boju i postala siva. Uzbuna, frka...to je sindrom karcinoma jetre, možda se bolest pogoršava. Kako nije ništa boljelo, odlučih da odemo na Hitnu u bolnici Sveti Duh sutradan. Tamo nas (mene i suprugu) utješiše da to ne mora biti nikakvo pogoršanje nego reakcija jetre na antibiotike. Na kraju je tako i bilo, i stolica poprima normalnu boju (joj, o kakvim stvarima pišem, ali iznimna je situacija, pa što sad...)
O čemu se radi? Borba s karcinomom je zapravo rat na duge staze u kojemu se možete svakog dana osjećati drukčije. Jednog dana ste poletni kao u najboljim svojim izdanjima, a dan nakon toga možete biti "truli" s kojekakvim sitnim probadanjima i slabostima ili izostankom apetita. Sve su to prirodne popratne pojave bolesti zbog kojih ne treba odmah dizati paniku. Kao što jedan izvrstan dan još ne znači da smo ozdravili, tako ni jedan "truli" dan ne znači da umiremo. Bogu hvala.
Danas je, recimo, prilično dobro. Zabavljam se izradom božićnih lanaca od kolaž papira, poslužit će kao poklončići. Nema veze što Advent još nije počeo.
Božji blagoslov svima koji ovo čitate.

petak, 1. studenoga 2019.

260. dan. Ajmo malo na zrak!

Prekjučer sam bio kod svojeg onkologa da malo vidimo gdje smo i kakvi smo. Još uvijek nemam dovoljno kilograma za kemoterapiju, ali sam mu djelovao bolje nego zadnji put. Reče da sam življi i da mi koža ima bolju boju, te da je moj "umjetnički dojam" bolji. Kasnije mi je palo na um što se zbilo. Zadnji put smo se vidjeli u Institutu za tumore. On je kasnio iz bolnice Dubrava, te smo se sa ženom načekali malo dulje nego što smo očekivali, ali smo se ipak s njime našli. Vani je bio kišovito i hladno vrijeme, u čekaonici sam morao stajati, pa nije ni čudno da sam mu djelovao uvenulo. Zato smo se sada našli u mnogo boljim uvjetima svetonedjeljske Radiochirurgije. Dao mi je mnogo dobrih savjeta, a situaciju pratimo i dalje.

Nešto od tih savjeta odnosilo se na nužnost pojačanog kretanja tijekom dana. Dakle, trebao bih dnevno hodati vani po svježem zraku barem dvaput po pola sata, i postupno povećavati opterećenje. Uh, dugo nisam bio vani ako ne računamo dolazak u Radiochirurgiju, a snage baš i nemam. Ipak sam poslušao svojeg onkologa i danas prije podne krenuo u šetnju vani.

Muko moja! Kakav li napor s odijevanjem! Moram paziti da se polagano krećem, a osobito ruke ne smiju iznad glave raditi ništa brzo, jer to jako umara srce. Odijevam se ja tako brzinom osamdesetogodišnjaka, s mukom obuvam cipele. Sad ono najteže - staviti na sebe teški zimski oklop, jer je vani zahladilo. Uspijevam i u tome, te konačno krećem van.

Bože, nemam snage niti za "pola lule duhana". Molim te, nadoknadi mi silom svojeg Duha taj tjelesni nedostatak.

Vani zimurina. Brzo se vraćam u stan uzeti najtopliju pernatu jaknu, pa opet van. Oštar hladan zrak me najprije malo ošamutio, ali čim sam se privikao, shvatio sam koliko je moj onkolog bio u pravu. Hladan zrak fino napuni pluća, potakne cirkulaciju, poboljša imunitet. Vrlo brzo shvaćam da će mi te šetnje koristiti samo treba snage da izdržim. Polako, korakom po korak, obilazim zgradu. Uskoro mi postane hladno, ruke zebu, odvikli smo se od prirodnih uvjeta. Ipak uspijevam izdržati tih 15 minuta. Nakon toga mi bude svega dosta, i odoh u stan u krevet. Poslijepodne nisam bio sposoban nikamo izići.

Na Sve svete već je bilo bolje. Prijepodnevno odijevanje naporno do bola, šetnja već mnogo bolja. Vidim da mi koristi probavi, što će smanjiti stalni problem s napuhnutošću. Poslijepodne sam šetao samo po galeriji na našem katu, ali me iznenadilo koliko krugova sam prevalio bez osobitog napora. Reče mi onkolog da ako uspijem provesti u djelo postupno povećanje opterećenja pri kretanju, trebat će mi 4 mjeseca da obnovim muskulaturu. Izgubih 23 kg mišića, to se ne može tek tako nadoknaditi.

Neovisno o tome i dalje sam dobre volje i nastojim uz pomoć aktivnosti ne misliti o svojoj bolesti više nego što bi trebalo.

Svima koji ovo čitate želim blagoslovljen blagdan Svih svetih, te Bogom ispunjen mjesec studeni u kojem ćemo se malo češće prisjećati svojih predaka.