KBC
Sveti Duh moja je najmilija bolnica (ako uopće postoji nešto takvo). Ne zbog
izgleda, dapače, njena „nadoštukavana“ zgrada i mračni hodnici ne ulijevaju
veselje u žile. Međutim, bolnica mi je razmjerno blizu, i u njoj sam dosad
uspio riješiti svaki zdravstveni problem koji je zahtijevao bolničko liječenje.
Uvijek sam imao sreće i s dobrim liječnicima kojih u toj bolnici ne manjka. Tako
da se u KBC Sveti Duh osjećam prilično sigurno jer znam da neću otići
neobavljena posla.
Otkako
sam bolestan, pri pojavi bilo kakve tegobe idem na Hitnu pomoć u KBC Sveti Duh.
S mojom dijagnozom uvijek me odmah prime i brzo riješe temeljnu obradu. Jedino
na nalaze treba ponekad čekati više sati, što zna biti dosta zamorno (moj je
rekord iznosio ravno 6 sati, ovakav s karcinomom). Međutim, istog dana imamo
sve nalaze s očitanjima, i odmah možemo nešto početi poduzimati ako zatreba. Osobito
ako se to dogodi u petak navečer ili u subotu.
Čekaonica
je tipična „svetoduška“: mračna, s neudobnim sjedalima, klima uređajima koji
ljudima pušu na glave i beskrajnim čekanjem. Imaju, doduše, aparate s hladnim i
toplim napitcima, što je dobro. Za sjedenje na onim sjedalicama doista treba
samozatajnosti i debela strpljenja. Međutim, osoblje odaje sasvim drukčiji
dojam. Brzi, profesionalni, odmah spremni na pomoć pacijentu. Poznajem već tamo
dosta liječnika s interne, tako da sam u Hitnoj skoro kao doma.
Svašta
se u Hitnoj dogodi kada to čovjek ne očekuje. Sjedili smo jednom tako sa
suprugom u toj čekaonici i čekali nalaze. Komentirali smo to što se tu vidi kao
i visok profesionalizam osoblja, i složili se da bi medicinske sestre i
liječnike trebalo platiti dvostruko u odnosu na ono što dobivaju sada. Učitelj
u školi može pogriješiti i ponešto djecu pogrešno naučiti, ali zbog toga nitko
neće umrijeti. U medicini je posve drukčije, tu je posljedica pogreške vrlo
često smrt.
Uglavnom,
svi su radili svoj posao. Odjednom: bum, tras, tres…razletjeli se liječnici i
sestre prema sobi za reanimaciju. Odmah se osjetilo ozračje opće uzbune, i sve ostale
aktivnosti kao da su se zaustavile. Reanimacija je trajala neko vrijeme. Ne
znam kako je završila, liječnici ni sestre ništa nisu komentirali. Vrlo stresna
stvar. Međutim, nitko od liječnika ni sestara nije niti zavrtio glavom u znak
da mu išta u svemu tome ne odgovara.
Jedna
od posljedica te krizne situacije je bila ta da je kasnilo očitanje naših
nalaza, te smo na Hitnoj proveli sat vremena dulje. Ali, nema veze.
S KBC
Sveti Duh imam još zanimljivih doživljaja. 2008. godine ležao sam na neurologiji
zbog subduralnog hematoma. Malo po malo to su liječnici suzbijali, te sam se
nakon nekih tjedan dana osjetih sposobnim šetati po bolnici. Šetah tako i šetah,
i primijetih bolničku kapelicu. Uđem unutra, prekrižih se, kadli ono u kutu
velika elektronička klavijatura. To valja iskušati, ne smijem griješiti dušu da
ne probam.
Uključih
tako klavijaturu i krene svirka, baš mi je bio gušt. Odjednom su u kapelicu ušla
dvojica muškaraca i počela se moliti. Nisam znao tko su, pa sam za svaki slučaj
maksimalno utišao klavijaturu. Nakon nekog vremena prišao mi je jedan od njih i
upitao: „Jeste li naš pacijent, ležite li na kakvom odjelu?“
„Da,
zovem se tako i tako, ležim na neurologiji. Nije bilo nikoga da ga pitam smijem
li svirati ili ne, pa sam se osmjelio.“
„Samo
nastavite svirati, tko svira, dvostruko moli. Ja sam Mladen Bušić, ravnatelj
bolnice.“
O! To
je doista bilo iznenađenje! Ostadoh tako
neko vrijeme svirati, a kad me umorilo, odoh u sobu.
Nema komentara:
Objavi komentar