Sretna nova godina!

Sretna nova 2017. godina!
Neka vam sve ide na ruku kako biste 2017. godinu dočekali u svemu bolji nego što ste u trenutku dok ovo čitate.
Bog vas blagoslovio.

Zato se pojavi Sin Božji: da razori djela đavolska.

Tijekom proslave Božića, a i drugog dana na Sv. Stjepana, čuo sam mnogo dobrih i dobronamjernih poruka u propovijedima, kako u crkvama, tako i u medijima. Budući da su uglavnom bile humanistički usmjerene na potrebu za popravljanjem ponašanja kršćana koji bi se-gledajući u Isusa kao uzor i izvor nadahnuća-trebali više truditi na ostvarenju pravednijeg i boljeg svijeta, palo mi je na pamet nešto što je možda plod kakvog mojeg pogrešnog zaključka o tim porukama, ali i plod vlastitog razmišljanja o značaju ovogodišnjeg Božića.


Je li Isus došao na svijet samo zato da bismo mi bili bolji građani? Zasigurno nije. Zato ne bi morao biti Bog niti otići na križ. Bilo bi dovoljno da bude vjerski učitelj i autor nepreglednog niza mudrih izreka i uputa za kvalitetniji i sadržajniji ovozemaljski život. Nešto od njegovih mudrih misli bi ušlo u kolektivnu memoriju čovječanstva, a naraštaji bi na njima odgajali svoje nasljednike. I eto ti boljeg i pravednijeg svijeta i boljih građana. Za poboljšanje ponašanja građana ne treba nam religija. Istina je da sveto ponašanje dužnost svakog kršćanina, ali ono što od nas društvo očekuje nije svetost u smislu pripadanja Bogu nego uljudno ponašanje u smislu suvremenoga džentlmena. A on ne mora nužno biti kršćaninom u srcu.

Svrha Isusova dolaska na svijet daleko je kompleksnija od poticanja sljedbenika da izgrađuju "pravedniji i bolji svijet". Isus je došao prije svega da bi omogućio ljudima obnovu odnosa s Bogom kojeg su izgubili Adamovim padom, ali i uspostavu tako autentična odnosa kakvoga Stari Zavjet nije mogao u potpunosti ostvariti, a ostale religije su ga mogle tek naslutiti. Svojom savršenom žrtvom na križu učinio je nepotrebnim sav starozavjetni obredni sustav hramskoga žrtvovanja, pa tako i sam Hram i njegovo svećenstvo. I ne samo to: svojom osobom, životom i službom učinio je zapravo nepotrebnima sve religije ovoga svijeta, jer je dao konačne odgovore na sva ljudska praiskonska vjerska pitanja.

"Ni u jednoj religiji svijeta nije Bog tako blizak čovjeku kao u kršćanstvu"-izvrsno je rekao jedan svećenik na misi na blagdan Sv. Stjepana. "I više od toga" - pomislih u tom trenutku. "Ni u jednoj religiji Bog toliko ne razumije čovjeka upravo zbog toga što je sam bio Čovjek." Predivno. Ali ima još nešto u cijeloj priči.

Zašto se toliko ljudi trude izgrađivati pravedniji i bolji svijet, a taj cilj ostaje i dalje tako nedostižan? Zato što je ljudskim silama neostvariv. Kada bi bio ostvarit, tada Isus ne bi morao najavljivati svoj  ponovni dolazak i uspostavu Kraljevstva Božjeg u punini. A na svakoj misi ispovijedamo vjeru u to. U svijetu naprotiv vidimo uvriježeni civilizacijski model u kojem čovjek iskorištava i zloupotrebljava drugog čovjeka radi vlastitih interesa. I to se nikako i ničim nije uspjelo iskorijeniti. Možda zato, što takvom modelu služe i njime se rukovode i sve naše ključne ljudske institucije. Mogli bismo ovdje govoriti o "grijehu struktura". A gdjegod je u pitanju grijeh, tu ljudske snage zatajuju i na djelo mora doći sam Bog da bi riješio problem grijeha koji zarobljuje i najblistavije ljudske umove i onemogućuje i najsnažnije pojedince. I zato će morati Isus ponovno doći da takvom stanju učini kraj.

Da bismo Božić u potpunosti shvatili moramo osim teologije utjelovljenja uzeti u obzir i teologiju križa, koja je nadopunjuje u smislu razjašnjenja zašto je tadašnja "pravda država" osudila Bogočovjeka na smrt, a ljudski "dobričine" i bdioci nad religijskim pravovjerjem linčovali svetoga Stjepana bez sudskog postupka. Naše današnje radosno božićevanje (lijep izraz fra Bonaventure Dude) proizlazi iz teologije utjelovljenja, koja govori o posljedicama činjenice da je Bog kao Duh uzeo ljudsko tijelo i postao Čovjekom. To dovodi do opravdanog vjerovanja da je svijet kao Božje stvorenje sam po sebi dobar, i da je Bog svojim utjelovljenjem dao dostojanstvo materijalnom svijetu. Otud one poruke o dužnosti kršćanina da rade na razvitku pravednijeg i boljeg svijeta. Međutim, osnovnu poruku teologije utjelovljenja od pamtivijeka niječu razni spiritualistički pokreti gnostičkoga podrijetla, koji vjeruju da je materija sama po sebi zla. Kako je moguće da takva ideja uopće postoji? I zašto bi ljudi trebali vjerovati da je materija sama po sebi zla? Možda zato što se iza nje krije oholo duhovno biće koji je uvjereno da svetost i raj pripadaju isključivo duhovnim bićima, a sve materijalno je stvarnost niže vrste koja se ne razlikuje od životinjskog svijeta. Taj se duh neprestano protivi Kristu jer ne može podnijeti činjenicu da bi se Bog sjedinio s materijalnom stvarnošću. Prisutan je u našoj povijesti i  uvijek nastoji osujetiti i uništiti sve lijepo, istinito i dobro što te ljudske "životinje" pokušaju stvoriti. Najviše uživa u tome da ljude učini vječno nesretnima i da ih trajno i nepovratno odvoji od Boga. Biti vječito nesretan bez ikakve mogućnosti utjehe, olakšanja ili kompenzacije jest pakao. Od takve tragedije ne može nas izbaviti niti tjelesna smrt, jer se stanje vječne nesreće nastavlja nakon smrti u zagrobnom životu i njegovoj vječnoj dimenziji. I zato je Isus došao da čovjeka izbavi od takve perspektive i omogući mu da izbjegne sudbinu vječne nesreće nakon smrti. To ne bi mogao postići da se nije žrtvovao na križu.

"Zato se pojavi Sin Božji: da razori djela đavolska" (1 Iv 3:8). Cilj kršćanskoga života nije samo biti dobar građanin ni ostvarivati pravedniji i bolji svijet kao takav. Cilj kršćanskog života jest postati nalik Isusu Kristu, poprimiti njegove osobine, prožeti se njegovim vrijednostima i njegovim Duhom. "A ovo je vječni život: spoznati tebe, jedino pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista, " (Iv 17:3). Sve ostalo proizlazi iz toga. Čak i gradnja pravednijeg i boljeg svijeta. Ali vječni život uvijek mora biti na prvome mjestu. Radi toga je Isus došao među nas i radi toga je otišao na križ.

Koliko toga se sažima u čestitki "Sretan Božić"? Možda bismo trebali promijeniti ovako: "Sretan Božić! Želimo vam blagoslov u novoj godini, rast u posvećenju i vječni život."

Zagrebački simpozij o sektama i kultovima

U Zagrebu je 28. i 29. studenog ove godine u samostanu franjevaca konventualaca na Svetome Duhu održan interdisciplinarni znanstveni simpozij o sektama pod nazivom (Neo)gnostički i (neo)poganski kultovi. Organizirali su ga Nadbiskupijski pastoralni institut u Zagrebu i Centar Hrvatski Areopag za međureligijski dijalog Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca. Opširniji prikaz skupa možete pročitati na stranici Hrvatskog Areopaga[1].

Simpozij, kao i sve takve slične manifestacije, ponovno je pokazao da problematika novih religijskih pokreta i danas ima itekakvu društvenu težinu, bez obzira na to što je u medijima prisutna tek marginalno, a obrađuje se isključivo senzacionalistički i površno. Činjenica da je astrologija u našoj današnjoj Hrvatskoj priznata kao zanimanje koje se upisuje u radnu dokumentaciju (donedavne radne knjižice) dovoljno govori o tome koliko je „alternativa službenoj znanosti i religiji“ uspjela metastazirati u društveno tkivo. Popularnost televizijskih programa u kojima gatari i vidovnjaci naplaćuju svoje „usluge“ gledateljima također bi mogla potaknuti na pisanje brda traktata o relativističkoj i konfuznoj svijesti brojnih pripadnika današnjeg naraštaja koji više nisu u stanju razlikovati mistiku od magije niti znanost od pseudoznanstvenog šarlatanstva. Što tek reći o državi koja se pravi da ne vidi takvu skandaloznu zlouporabu povjerenja neukih i neupućenih ljudi? Zar je „biti prevaren“ postalo ljudsko pravo? I dok u nebo vapijuća prijevara lakovjernih vrti novce na računima prevaranata, tzv. udruge civilnog društva, osobito one koje bi Crkvu i kršćanstvo najradije utopile u žlici vode, šute kao zalivene. Gdje ste sada, protagorijanci? Gdje si sada, znanstveni ateizmu? Možda i tebi kojiput godi misaona rekreacija uz talog kave i horoskop?

 Nije stoga čudno da je simpozij uzeo na nišan astrologiju kao jednu od „djelatnosti“ koje su osobito neugodan proizvod vremena koje se diči nadmoćnim znanjem i znanstvenom spoznajom, ali ne može pobjeći od teške egzistencijalne tjeskobe na koju bi rado znalo odgovor kada instrumenti znanstvene spoznaje zašute. Istakao bih dva pridonosa skupa tome pitanju: novu knjigu dr. fra Josipa Blaževića Horoskop. Astrologija i vidovnjaci (izd. Veritas, Zagreb) te svjedočanstvo promotorice knjige Janje Todorović Popović[2], bivše vodeće srpske astrologinje iz Beograda.  Blaževićeva knjiga je u sadržajnom i oblikovnom smislu nastavak niza njegovih izdanja o reikiju i poganstvu (Halloween-poganstvo staro i novo), a astrologiju „razmontirava“ na sustavan, sveobuhvatan i duhovit način. Janja Todorović Popović, srpska novinarka, književnica, publicistica i prevoditeljica, na vrhuncu svoje astrološke karijere bila je početkom devedesetih godina, kada su joj se za savjete i horoskope obraćala mnoga poznata imena tadašnje Jugoslavije i Srbije, o čemu bi sigurno mogla mnogo toga pripovijedati. Nakon svojeg obraćenja postala je, a i danas je, suradnicom nekolikih pravoslavnih misijskih ustanova te predavačicom[3] i autoricom niza knjiga s područja pravoslavne duhovnosti.

 Svjedočanstvo i iskustvo Janje Todorović Popović ima za nas dragocjenu ekumensku dimenziju. Duhovna poruka koja iz njega proizlazi podsjeća na najvažniju poruku Došašća, na čijem se početku uostalom održao simpozij. „Bog sam hita da nas spasi“ (Iz 35:4). Janja Todorović nema nikakvih dvojbi o podrijetlu astrološkog i drugog praznovjerja, kao niti o gomili lažnih proroka današnjice: svima njima, a i onima koje zavode, potrebno je da se obrate od sotonine vlasti k Bogu. Njena izravna i nedvosmislena poruka aktualizira ono što Crkva i kršćanstvo naviješta od svojih početaka prema Isusovim riječima: "Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći." "Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: 'Gospodine, otvori nam!', on će vam odgovoriti: 'Ne znam vas odakle ste!' Tada ćete početi govoriti: 'Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!' A on će vam reći: 'Kažem vam: ne znam odakle ste. »Odstupite od mene, svi zlotvori!'" "Ondje će biti plač i škrgut zubi kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene. (Lk: 13:24-28).

---

[1]http://www.areopag.hr/vijest/odrzan-interdisciplinarni-znanstveni-simpozij-neognosticki-i-neopoganski-kultovi/

[2] svjedočanstvo Janje Todorović Popović v. na stranici Bitno.net http://www.bitno.net/vjera/svjedocanstvo-najpoznatije-astrologinje-balkana-blagoslovljen-dan-u-koji-se-izbavih-lazljive-nauke-demonske/

[3] v. predavanje na youtubeu Janja Todorović: Pravoslavlje i okultizam

Pariško otrežnjenje

Pariz, "Grad svjetlosti", prekjučer se pretvorio u grad tame i boli. Teroristički napad, koji je odnio najmanje 128 života, ponovno je pokazao krhkost i lomljivost današnjeg europskog društva, kao i njegovu praktičnu nemogućnost da učinkovito zaštiti svoje građane unatoč iskustvima iz prethodnih napada takve vrste. Doista ne bih htio da se takvo što igdje više ponovi, ali ne vidim da su uzroci terorističkih napada otklonjeni. Nije ih lako otkloniti zato što su proizvod niza globalnih procesa koji i dalje traju i ništa ne nagoviješta da bi mogli uskoro prestati. Pariško otrežnjenje došlo je u trenutku kad se Europa trese pod pritiskom masovne imigracije i kad se temelji na kojima je njena zgrada sagrađena umnogome dovode u pitanje. Dakle, u najgorem trenutku. Ono što možemo zaključiti je to da će budućnost Europe vjerojatno biti nasilnija i opasnija nego što je bila nakon raspada komunističkog bloka, i da s tim svaki pojedinac mora računati. I da od raja na zemlji-kako su neki možda zamišljali europski san-očigledno neće biti ništa.

Gledano duhovnim očima, pariška tragedija donosi još jedno otrežnjenje koje je izrazio još C. S. Lewis riječima da "dok traje rat, nijedan čovjek neće vjerovati u to da će vječno živjeti na zemlji." 128 ljudi je poginulo nasilnom smrću, zapravo su ubijeni nedužni i s predumišljajem. Takvo što može se u budućnosti dogoditi i nama kojima trenutno možda ne prijeti takva opasnost, ali nasilna europska budućnost mogla bi i to dovesti u pitanje. U kakvom duhovnom stanju se tada možemo probuditi na onome svijetu i kakvi ćemo stati pred našeg Stvoritelja? Hoćemo li biti spremni?

Zato je pariška tragedija upravo uoči blagdana Krista Kralja otrežnjenje za sve koji su se možda duhovno uspavali i koji misle da se smrt može pripitomiti, odgoditi na neodređeno vrijeme ili vezati i modelirati europskim propisima i medijskim pričama koje nam daju lažan osjećaj sigurnosti. Ne možemo naručiti način na koji ćemo umrijeti na ovome svijetu. Možemo pak mnogo toga poduzeti da nakon smrti ne doživimo nešto mnogo gore-vječnu odbačenost od Boga i vječne muke. Zato je svako otrežnjenje uvijek dobro ako dođe na vrijeme. Ako se pravilno shvati, svatko od nas, ali i Europa u cjelini, može u budućnosti izbjeći mnoge teške probleme.

Upravo u taj čas dođoše neki te mu javiše što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: "Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti." (Lk 13:1-5)

Sve što želite da ljudi čine vama...za razmisliti!

Lela je radila u velikoj tvornici mesnih proizvoda. Jednog dana, kada je završila sa svojom smjenom, otišla je u hladnjaču da nešto provjeri. U trenutku nepozornosti vrata hladnjače su se zatvorila i ona je ostala zarobljena.

Iako je vikala i dozivala pomoć, nitko je nije čuo jer su svi već otišli kući, a hladnjača je bila izolirana tako da je nitko nije mogao čuti i da je bio blizu. Ostala je u ovoj prehladnoj prostoriji i znala je da je osuđena na smrt ako bude morala dočekati jutro.

Nakon nekoliko sati djevojka se već gotovo potpuno smrzla i opraštala se od života. Ipak, u jednom trenutku vrata je otvorio noćni čuvar i izvukao je iz hladnjače.

Kada je kasnije pitala čuvara zašto je došao do hladnjače i otvorio vrata iako to nikada ne običava činiti, objasnio je: "Radim ovdje već 35 godina. Na desetine zaposlenih svakog dana izlaze i ulaze, ali ti si jedna od rijetkih koja me svako jutro i svako večer pozdravi. Mnogi se prema meni odnose kao da ne postojim. Danas kada si došla rekla si mi "Dobro jutro, kako ste" i nasmiješila se. Ali nakon radnog vremena shvatio sam da nisam čuo tvoje "Doviđenja, vidimo se sutra". Te riječi me podsjete da sam osoba. Znao sam da nešto nedostaje i zato sam krenuo u potragu po tvornici. Tako sam te pronašao.

Pouka: Poštujte ljude. I čuvar i čistačica su ljudi kao i vi. Osobito cijenite one ljude koji mogu razgovarati s doktorom znanosti, ali biti ljubazni prema nekome tko je u tom trenutku na nižoj poziciji. Nikad ne znate šta će biti sutra.

Izvor: Internet (autor nepoznat)

Na groblju

Usnuh san: Anđeo me povede na neko tihom svjetlošću obasjano groblje. Bijaše tjeskobno. Vodio me između grobova i pokretom ruke nukao me da čitam natpise na njima.
Imena mi nisu ništa kazivala. No, odjednom postah svjestan bilježaka pod njima.Bili su sve ovakvi zapisi: živio tri godine i šest mjeseci, živio sedamnaest dana, živio četiri mjeseca i dva dana, živio dvanaest godina, živio pedeset i dvije minute.
"Zašto si me doveo na ovo dječje groblje?" upitah ga zgranuto.
A groblje bijaše nepregledno.
"Ovo nije dječje groblje," reče mi "ovdje počivaju odrasli ljudi."
"Pogledaj što piše" - upozorih ga na natpise.
On se bolno osmjehnu.
"Znam", reče.
"Piše koliko su vremena posvetili drugima, koliko su voljeli. Jer, samo su toliko živjeli."

(Stjepan Lice)

Dobrotvorni turski restoran u Münchenu

U svijetlu sadašnje imigrantske krize i svih mogućih strepnji pred njom evo jednog lijepog primjera o turskom imigrantu koji je zadivio svoju novu sredinu.

Na vratima jednog turskog restorana u Münchenu stoji natpis koji je ostavio bez teksta sve koji su ga pročitali

Mehmet Kürüc je 45-godišnjak koji u Münchenu ima svoj mali turski restoran. Mehmet je oduševio javnost jednim natpisom zalijepljenim na vrata njegovog restorana.

Mehmet, koga svi zovu ljubazno "Memo", bivši je biznismen iz Istanbula. Nakon dva neuspjela braka i propale firme, bio je toliko siromašan i očajan da je morao razbiti štedne kasice svoje djece kako bi došao do posljednjeg novca. Kada je došao u Njemačku, odlučio je otvoriti mali lokal u Münchenu.

Polako mu se vratila volja za život i posao je išao sve bolje. Onda je Memo učinio nešto što većina ljudi izvjesno ne bi. Budući da zna kako je to kada ništa nemate, izvjesio je na svoj lokal ovakav napis:

Dragi ljudi,

Gladni ste, a nemate novca? Kod nas možete jesti i kasnije platiti, ili neka vas Bog blagoslovi.

Nitko ne treba biti gladan!

Lazos Team

Reakcije na ove riječi su zadivljujuće. Nerijetko po troje ili četvoro ljudi dnevno prihvati ponudu i često tek kasnije plate jelo. Ali sama ta gesta je dovela do toga da su ga mnogi ljudi zavoljeli i čestitali mu na njegovom osobitom činu.