Naomi Klein: Doktrina šoka ili uspon kapitalizma katastrofe

Od raznih knjiga koje sam pročitao od Božića naovamo tri su me zaokupile toliko da sam ih iščitao nadušak: Sofijina kuća Michaela O'Briena, Razgovori Dunje Ujević sa Zlatkom Sucem, te Doktrina šoka-uspon kapitalizma katastrofe Naomi Klein VBZ Zagreb, 2008, prijevod Petra Vujačića). Naominu knjigu preporučam svima bez obzira na svjetonazor, a ponajviše onima koji vole prčkati po pozadini informacija koje nam prenose mediji i ne vjerovati im uvijek na riječ kad nam prenose mudrovanja kojekakvih gurua o tome kako je neoliberalni kapitalizam upravo ono za čim smo uvijek težili, kako jedino njemu pripada budućnost i kako nam nema druge nego se opustiti i uživati u svemu onomu što donosi.

Naomi Klein je, dakako, žestoka kritičarka neoliberalnog kapitalizma, osobito njegove temeljne dogme prema kojoj treba privatizirati sve što vrijedi u gospodarstvu i javnim službama, jer da je privatni sektor učinkovitiji, racionalniji i u svemu bolji od državnog. Riječ je o pokušaju uklanjanja sa scene tzv. državnog kapitalizma kojeg je osmislio John Maynard Keynes, a u praksi realizirao ponajprije Roosevelt s New Dealom. Takav sustav, koji je naveliko računao s državnom regulacijom gospodarskih kretanja, izravno je osmišljen radi ublažavanja posljedica Velike gospodarske krize koja je izbila 1929. godine, i koja je i u SAD ozbiljno zaprijetila mogućnošću izbijanja socijalne revolucije. Državni kapitalizam stabilizirao je prilike, spriječio mogućnost bujanja komunističkih klica u zapadnom društvu, a također je učinkovito proveo Zapad kroz burne godine drugog svjetskog rata i poraća.

Međutim, prema Naominoj knjizi čini se da su neke strukture moći zapadnog društva shvatile ulogu državnog kapitalizma tek kao prolaznu fazu koju treba napustiti čim umine prava opasnost, a to je bila mogućnost komunističke revolucije. Ekonomisti poput Miltona Friedmanna (čikaška škola) i različiti političari napadali su različite oblike državnog kapitalizma, osobito one socijalističkog ili socijaldemokratskog tipa, kao „trojanske konje komunizma“. Friedmann je bio taj koji je najglasnije zagovarao posvemašnju privatizaciju kao put prema boljitku gospodarstva i društva; problem je bio u tomu što to nitko u svijetu nije htio provoditi. Međutim, sve se može kad se stvari poklope. Friedmannov neoliberalni kapitalizam kao nov društveni model uvezao je u Čile nakon državnog udara diktator Augusto Pinochet i proveo ga na gotovo svim društvenim razinama, ponekad i na tako bizaran način da je radi „uštede“ nepotrebnih javnih troškova ukinuo program školskoga mlijeka. Nagla rezanja navodno trulih grana i nabujalih čireva dotadašnje socijalne države zvala su se "šok terapija" (otud oni doktori šoka u nazivu knjige), koju su preporučali Friedmannovi sljedbenici, vjerujući kako će upravo to dovesti do brze uspostave tržišnog gospodarstva koje će samo sebe spontano korigirati gdjegod je potrebno. Uslijedio je sličan pokus u Argentini, opet s vojnom huntom kao izvođačem, pa u Boliviji, da bi nakon pada komunističkih režima novonastale demokracije, žedne zapadne pomoći radi uspostave tržišnog gospodarstva, prihvatile neoliberalne postavke kao ono čemu pripada budućnost.

Čitajući Naominu knjigu ne možete se oduprijeti zaprepaštenju nad nemilosrdnošću ljudi koji su čitave narode otjerali u siromaštvo ne prežući pred organiziranjem državnih udara i teških diktatura (Čile, Argentina), zlouporabom prirodnih nesreća (Šri Lanka), izazivanjem burzovnih slomova (Južna Koreja i „azijski tigrovi“ oko 1997), pa i ratovima. Naomi Klein uočila je kako katastrofe različitih vrsta u svijetu predstavljaju pravi raj za neoliberalni kapitalizam, jer on uvijek „priskače u pomoć“ pogođenima i opustošenima nudeći im obnovu poharanih područja, ali pod uvjetom privatizacije onoga što obnovi i pretvori u izvor profita za sebe. Ukoliko katastrofa nema dovoljno, tad se one mogu umjetno izazvati: uzroke rata u Iraku 2003. godine treba promatrati kroz prizmu posljedica, a jedna od njih je činjenica da su sve poslove na obnovi razrušene iračke infrastukture dobile isključivo američke korporacije, spiskajući napuhivanjem troškova milijarde i milijarde dolara koji su se prelili u privatne džepove. Čak i na vlastitom tlu katastrofe mogu dobro doći: primjer New Orleansa, kojeg je opustošio uragan Katrin, svjedoči kako neoliberalizam može iskoristiti uništenje čitavih stambenih područja pretvoreći ih nakon obnove u poslovne zone, dok sirotinja koja je tamo stanovala ne smije protiv toga niti pisnuti. No, to nije sve: neoliberalno društvo s minimalnom ili nikakvom ulogom države već se više puta pokazao idealnim rasadnikom različitih pojava korupcije i rajem za lopove raznih vrsta, o povećanoj stopi nasilja i bezakonja da ne pričamo. Što znači osiromašenom stanovništvu u uvjetima društvene nesigurnosti neoliberalna dogma o većoj učinkovitosti privatnog sektora u odnosu na državni? Naomi Klein smatra da je mješovito gospodarstvo s podjednako zastupljenim državnim i privatnim sektorom zdravije, uravnoteženije, socijalnije i sposobnije podnijeti vanjske potrese od neoliberalnog. Njena knjiga izišla je nešto prije izbijanja sadašnje gospodarske krize koju na savjesti ima upravo neoliberalni kapitalizam. Ona je, doduše, takvo nešto slutila, nagovjestivši pad Sjedinjenih Američkih Država u krizu zbog inflatornog načina financiranja rata u Iraku. Sadašnji pokušaji nacionalnih vlada da preraspodjelom poreznih prihoda spase posrnule perjanice neoliberalnog gospodarstva daju njenim tezama potpuno za pravo.

Dok čitate Naominu knjigu, padaju vam pred očima s neba medijski heroji i anđeli osamdesetih i devedesetih godina-Victor Paz Extenssoro, Jeffrey Sachs, Boris Jeljcin, Carlos Menem i mnoga druga djeca neoliberalne kontrarevolucije koje danas proklinju naraštaji i kunu puci zbog zmaja kojeg su zajahali. Nisu li današnji prosvjedi seljaka u nas, pa i različiti primjeri ogorčenosti na prilike koje vladaju upravo odraz pobune protiv neoliberalnog kapitalizma? Nije li ponovno uvođenje rada nedjeljom na mala vrata također primjer lokalnog trijumfa neoliberalnog kapitalizma kojeg podupiru čak i deklarirani ljevičari, iako bi ga u skladu sa svojom pozadinom upravo oni trebali kritizirati? Nije li i sadašnja kriza, unatoč državnim intervencionističkim mjerama, ponovo prilika za neke "doktore šoka" koji bi preporučali šok terapiju i privatizaciju zemlje pod nogama i zraka nad glavom? Premalo je prostora za podrobniji osvrt na tako sadržajnu i bogatu knjigu kao što je Doktrina šoka. Treba pročitati. Pa, hrabro naprijed!

Ako želiš odgajati dijete....

„Ako želiš odgajati dijete, počni najprije odgajati njegovu baku“. Tim riječima je odbor za ljudska prava češkog parlamenta u lipnju ove godine odgodio usvajanje zakona o sprječavanju tjelesnog kažnjavanja djece u obiteljima. Razlozi za odgodu bili su vrlo razumljivi: roditelji trenutno nemaju nikakvu uvjerljivu spoznaju o tome kako učinkovito odgajati djecu bez barem povremene primjene nasilnih mjera. Zato će se u cijeloj zemlji tijekom jedne godine organizirati javne rasprave o tom pitanju, a vodeći stručnjaci napisat će roditeljima gomilu priručnika o nenasilnom odgajanju djece.

Hrvatska nema takvih problema, jer je Sabor nekako u to vrijeme bez posebne rasprave prihvatio isti takav zakon, ne zamarajući se nikakvom pomoći roditeljima na odgojnom planu i ne planirajući nikakvu pomoć roditeljima u pronalaženju učinkovitog odgojnog nadomjestka. Tko bi još za takvo što trošio proračunski novac. Naši roditelji ionako sve znaju, a ako im nešto nije jasno, tu je Internet na kojem mogu „doktorirati pedagogiju“. Eto, ponovo smo u nečem ispred Europe.

Cardenio i dinosaur

Ljubavni jadi Histrionski ili Cardenio. Tako se zvala predstava mojih omiljenih Histriona koju s mojom Lucijom i našim društvom pogledasmo prvog kolovoza na Opatovini.

Nije mi se svidjela i baš ništa nisam za sebe pronašao u priči. Likovi zbrkani, nedosljedni i neizgrađeni, pokretani tek trenutnim osjećajima. Odluke donose na razini dječice iz vrtića. Radnja nepotrebno dvostruka s neprirodnim umetkom o tome kako uzvanici na svadbenoj večeri idu uvježbavati novopronađenu Shakespearovu predstavu "Cardenio". Gluma solidna, ajd' barem to. Ivka iz Ratkajevih dobro pjeva. Predstava nikako kod mene nije izazvala aristotelovsku katarzu i ne mogu reći da sam nakon nje niti za milimetar bolji kao osoba niti sam išta vrijednog naučio, osim što sam bio nazočan reklamiranom društvenom događaju. Pa ipak, postigla je svrhu da se zamislim je li možda problem u meni i mojoj recepciji takve umjetnosti, ili pak predstavi kao takvoj. Jesam li prespavao posljednjih dvanaestak godina, ili je to pak antikultura postala kultura čak i na histrionskoj razini? Postajem li dinosaur s preživjelim shvaćanjima, ili ono Andersenovo dijete koje vidi i misli (kad već ne smije i ne može vikati) da je car gol?

"Daj se malo razvedri"-šapće mi Lucija. "Barem radi društva!" Društo je, za razliku od mene, pronašlo nešto za sebe u predstavi. Sreća da sjedim na kraju reda, pa mi frendovi ne vide smrknuto lice. Ni njoj se viđeno ne sviđa, ali osjeća se ipak bolje od mene. Da,da, prošla su vremena "Gričke vještice" i nekog drugog histrionskog duha.

Konačno predstava završava, a ja s određenim nedobronamjernim zadovoljstvom registriram mlak pljesak gledališta koji Histrione ispraća sa scene. Ima još dinosaura u publici, nisam sam. Što je to u usporedbi s ovacijama koje su nekad dobivali za "Gričku vješticu". Možda ljudi ipak očekuju malo više od tako sposobne kazališne ekipe i od kazališta u cjelini?

"Podsmjeh je miljama udaljen od prave radosti. On ubija dušu i ne izaziva nikakvu naklonost među ljudima koji ga prakticiraju"-primijetio je C. S. Lewis u svojem ogledu o vrstama humora. Tako i komedija zasnovana na podsmjehu nema baš obećavajuću budućnost. Pa ćemo još vidjeti tko će biti veći dinosaur, pardon...tko će bolje izdržati test vremena.

Dali su sve od sebe

Kanadski kup 1976; slavni kanadski branič
Bobby Orr pred čehoslovačkim vratarom Holečekom

Na ovogodišnjem svjetskom prvenstvu u hokeju na ledu održanom u Halifaxu i Quebecu kanadski domaćini su se prisjetili i počast odali svojoj reprezentaciji, koja je davne 1976. nastupila na prvom izdanju Kanadskog kupa. Bio je to prvi hokejaški turnir koji je okupio tadašnjih šest najjačih reprezentacija na svijetu i na kojem su prvi put nastupile profesionalne reprezentacije Kanade i SAD. Do tada profesionalci iz NHL lige nisu nastupali na svjetskim prvenstvima. Profesionalna reprezentacija Kanade bila je prvi predstavnik sjevernoameričkog profesionalnog športa koji se 1972. godine okušao u seriji utakmica protiv Sovjetskog Saveza, najbolje reprezentacije „ostatka svijeta“. Dakle, ravno dvadesetak godina prije nastupa američkog košarkaškog „dream teama“ na olimpijadi u Barceloni. Dakako, nije se tu radilo samo o športu. U hladnoratovskom ozračju hokejaši obiju zemalja na svoj su način utjelovljavali prednosti športskog i društvenog sustava Zapada i Istoka. Sovjetima nitko nije davao nikakve šanse protiv proslavljenih profesionalaca NHL lige, ali su u prvoj utakmici u Montrealu, nakon vodstva Kanade od 2:0 senzacionalno preokrenuli tijek igre i pobijedili 7:3! Sjevernoamerička javnost bila je zaprepaštena porazom svojih zvijezda protiv tamo nekih „komunističkih nitko i ništa“, ali Kanađani su se uskoro pribrali i u Torontu pobijedili s 4:1, u Winnipegu remizirali 5:5, da bi u zadnjoj utakmici na kanadskom tlu, u Vancouveru, opet izgubili 5:4. Gledatelji, razočarani neuspjehom, izviždali su svoje igrače. Mit o premoći sjevernoameričkog profesionalnog hokeja srušio se u kratkom trenutku, a Kanađanima je ostala nada u revanš u četiri utakmice, koje su protiv Rusa trebali odigrati u Moskvi.

Prve četiri utakmice pokazale su da je izvrsno uigrana sovjetska reprezentacija timski jača od all-star koncepcije Kanađana. Njihovi igrači nikad prije toga nisu igrali zajedno, nisu imali zajedničkog iskustva, i zapravo su se tek privikavali na situaciju u kojoj od ogorčenih protivnika iz ligaških utakmica NHL-a trebaju postati suigrači koji vuku za isti konopac. Tad se tek pokazalo što može učiniti športski ponos i čast kad se kanalizira u pravom smjeru. Prvu utakmicu u Moskvi Kanada je izgubila nakon svojeg vodstva, ali već tada se vidjelo da njena reprezentacija poprima učinkovit timski profil i da se njena igra znatno poboljšava. Bio je to zadnji kanadski poraz u toj „superseriji“: sljedeće tri utakmice Kanađani su dobili. Najdramatičnija je bila posljednja, u kojoj je Rusima bilo dovoljno odigrati neriješeno da dobiju cijeli niz utakmica na bodove. Epski sudar ostao je gledateljima dugo u sjećanju; kad je sovjetska policija pokušala izvesti iz dvorane šefa kanadske reprezentacije Alana Eaglesona kojeg su suci radi neprestanog protestiranja izbacili s klupe, svi kanadski igrači su do jednog poskakali na led i krenuli s palicama na policajce, ne dopuštajući da im „otmu“ menadžera repke. Sovjeti su popustili, utakmica se nastavila, i pola minute prije kraja, kad se činilo da više nema nade, Paul Henderson je uspio pred golom dohvatiti jedan odbijanac Phila Esposita i u drugom pokušaju smjestiti ga iza leđa velikog ruskog vratara Vladislava Tretjaka. Odlučujući gol za sveukupnu pobjedu! Zašto? Jer su igrali do posljednje sekunde i bili spremni premašiti vlastite mogućnosti. Odlučio je njihov športski fanatizam. Cijela Kanada je toga dana bila u transu, a sjevernoameričkom profesionalnom športu opet se vratilo samopouzdanje.

To samopouzdanje nije nestalo niti nakon druge „superserije“ od osam utakmica, odigrane 1974. Kanadu je tada predstavljala osjetno slabija reprezentacija sastavljena od igrača WHA lige, koja je tada nastojala preoteti hokejaško tržište NHL ligi. Sovjeti su dobili četiri utakmice, Kanađani samo jednu, a tri su susreta završila neriješeno.

Takva je bila predigra Kanadskom kupu 1976. Kanađani su na natjecanje poslali svoju najjaču reprezentaciju u povijesti, sastavljenu od zvijezda NHL i WHA lige. Naravno, ništa osim konačne pobjede nije dolazilo u obzir, a najvažnije je bilo poraziti Sovjete i nepobitno dokazati svijetu tko je bolji. Međutim, Rusi su došli oslabljeni, bez svojeg prvog napada Harlamov-Petrov-Mihajlov. Navodno su bili ozlijeđeni, ali prava istina je ta da im je kanadski klub Montreal Canadiens nudio milijun dolara za ugovor, pa su se kremaljski moćnici pobojali da bi trojica njihovih najboljih hokejaša mogla pokušati pobjeći i ostati u Kanadi. A u uvjetima sukoba Istoa i Zapada bila bi to teška blamaža za SSSR. Bez tih igrača Sovjeti su protiv Kanade izgubili 3:1. Činilo se da ništa ne može spriječiti potpun trijumf zemlje javorovog lista koja je redom tukla sve protivnike. Ipak, pojavila se neočekivana prepreka. Odlična reprezentacija Čehoslovačke, „vječita druga“ na svjetskim prvenstvima iza SSSR-a, izgubila je u pripremnoj utakmici protiv Kanade 7:4, ali je na turniru odigrala sjajno. Ponajviše zahvaljujući izvrsnom vrataru Vladimiru Dzurilli uspjela je izdržati lavinu kanadskih napada. Primakao se kraj treće trećine, na semaforu je bilo 0:0, i prvi kanadski napad predvođen Philom Espositom nije uspio postići gol iz triju stopostotnih prigoda. Uslijedio je izvrsno izveden protunapad, i čehoslovački napadač Milan Novy zabio je gol u trenutku kad je bilo manje od dviju minuta do kraja. Kanada više nije uspjela izjednačiti, i bio je to njen prvi poraz na turniru. Veselju Čehoslovaka nije blo kraja, ali tad se dogodilo nešto nevjerojatno.

Jedan od najboljih igrača pobjedničkog sastava opisao je to ovako: „Kanadski hokejaši izišli su na led do jednoga, počeli klizati naokolo uz ogradu i pozdravljati svoje navijače. Ovi su im bez prestanka skandirali, bile su to prave ovacije; slali im rukama poljupce, bacali na njih ruže i cvijeće tako da se od njega uskoro nije led niti vidio. Trajalo je to dobrih petnaestak minuta. Navijači su vidjeli da su njihovi ljubimci dali sve od sebe, i to im je bilo dovoljno. Mi smo, doduše, pobijedili u toj utakmici, ali jako smo u tim trenutcima zavidjeli poraženim Kanađanima.“

U finalu Kanadskog kupa, koji se igrao na dvije utakmice, obje reprezentacije ponovo su se susrele. Kanađani su pobijedili 6:0 i 5:4 (u drugoj utakmici nakon dugog produžetka) i osvojili prvo mjesto.

Trideset dvije godine prošle su od jednog od najvećih priznanja kojeg su u povijesti športa nečiji navijači uputili svojem sastavu iako je upravo izgubio utakmicu. Samo zato, što su vidjeli da su njihovi ljubimci dali sve od sebe, da nisu kalkulirali niti se štedjeli, i da se ništa više nije moglo učiniti od onog što su oni tog dana učinili.

Jednako tako dali su sve od sebe naši nogometaši protiv Turske u četvrtfinalu europskog prvenstva. Izgubili su, ali nisu bili nadigrani niti u nogometnom smislu poniženi. Na prošlom svjetskom prvenstvu Nijemci su govorili da su izgubili utakmicu za finale, ali su osvojili srca svih Nijemaca. Naši su, kako vjerujem, osvojili malo više od toga: poštovanje onih kojima nogomet nije najvažnija sporedna stvar na svijetu. Ovdje je, doduše, jedanaest i nešto više ljudi igralo nogomet, ali i pokazalo prave športske osobine koje prelaze granice nogometne igre. Zato im dodjeljujemo jednu veliku navijačku ružu. Ne kanadsku, nego hrvatsku.