Uskrs fest 2012

Za Uskrs fest, najstariji kršćanski i katolički festival popularne duhovne glazbe osnovan 1979. godine, čuo sam još tijekom davnih osamdesetih godina. Prvi put samo nešto konkretno doznao 1988. ili 1989. godine u tadašnjem Obzoru, koji je tu tabu temu ondašnjeg novinarstva probio kratkim člankom o festivalu oduševljenih amatera ili čak diletanata, koji za razliku od mnoštva profesionalaca na našoj estradi vjeruju u to o čemu pjevaju. Kasnije, kad je osnovan Hrvatski katolički radio, Uskrs fest je postao još poznatiji, a bendovi poput Kefe, Electro Spiritusa, Fidesa i sličnih svirkom i pjevanjem naviještali su odrastanje i sazrijevanje domaće sacro scene i njenih organizacijskih i produkcijskih uvjeta. Prvi put me dovelo na Uskrs fest 2001. godine. Tada je to bilo u Studentskom centru, bendovi su svirali i pjevali sami, atmosfera je bila ležerna, zafrkantska, s povremenim ili pojedinačnim falš tonovima, nije bilo nikakvih bogoslužnih elemenata niti molitvi, a puk je ulazio i izlazio kako mu se prohtjelo, kao na svakom normalnom derneku za ljude i ljudovanje. Jednom je kihnula tehnika, a dogodilo se i jednom pjevaču da nije znao tekst napamet, pa je pjevao s papirom u ruci. Da ne bi bilo zabune: bilo je odličnih pjesama, nadarenih izvođača i objektivne kvalitete koje se ne bi već tada postidjeli ni mnogi renomirani i etablirani festivali.

A onda se u to umiješao Milan Bandić, davši Uskrs festu od 2002. godine Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog. U zagrebačkom hramu glazbe, dakako, nema mjesta za ležernu zafrkanciju, osobito u slučaju glazbene priredbe koja se unatoč rastućoj kvaliteti nikako nije mogla probiti u „velike“ medije. Najprije je  bilo stanovitih koncepcijskih nejasnoća: bendovi su malo svirali sami, malo nastupali uz matricu, velika pozornica je doslovce „gutala“ simpatične dečke i cure s ulice, bili oni sami za mikrofonom, ili dolazili u krupnim zborskim formacijama. Tražila se pozitivna ravnoteža između duhovnog i estradnog, amaterizma i profesionalizma, zdrave naivnosti u autorskom i izvođačkom iskazu te „svjetske“ produkcijske kvalitete. Iz toga razdoblja najviše su mi u sjećanju ostali Fides, Poklon, kasni Electro Spiritus, Željka Marinović, Čedo Antolić, Nebeski Grad, KUMI, Davor Terzić i još mnogi drugi. Bili su dobri, iznenađujuće dobri. Ne znam je li u počecima Uskrs festa zaista bilo diletantskih pokušaja, kako onomad napisa Obzor, ali na ovima koje sam vidio toga nije bilo ni u tragovima. Zato je bilo vjerovanja u to što se pjeva. Medijska blokada prema popularnoj duhovnoj glazbi (o možebitnim razlozima nećemo ovdje nagađati), uskratila je široj javnosti upoznavanje zanimljive vrste dobrih kreativnih glazbenika i još boljih ljudi. Šteta.

Bio sam na Uskrs festu još 2003. godine, a nakon toga iz raznih razloga niti jednom, sve do 14. travnja ove godine. Devet godina smo oboje stariji, nisam baš pratio novitete, a sad me zanima kakav ću dojam steći i koliko energije i muzikalnosti ima mlada garda izvođača.

Na ulazu dosta ljudi, ali dvorana nije popunjena, ima oko ¾ gledatelja. Naprijed, kao i uvijek, barem jedan biskup i nekoliko svećenika. Za razliku od prve sezone u Lisinskom ovoga puta ne vidim nikoga iz Grada tko bi okupljenima čestitao Uskrs. Povoljno prodaju CD-ove, pa se naoružah njima kako bih premostio tri zadnje propuštene godine. Programska knjižica je odlična, ima podrobne informacije o svim sudionicima, a objavljeni tekstovi pjesama pravi su zgoditak za nas sluhiste i skidače, koji možemo s novim pjesmama odmah za klavijature.

Organizatori su već prije nekoliko godina uveli jedinstvenu glazbenu pratnju svim pjevačima u obliku festivalskog sastava, kojeg ovdje vodi Toni Eterović. Ta dobra praksa ujednačuje zvučnu sliku i daje svima jednako dobru podlogu, tako da se ne događa da dobri vokalni izvođači gube uvjerljivost zbog nedostatno kvalitetnih svirača-ili obratno. Uskrs fest je unatoč dugogodišnjoj tradiciji odustao od izbora najbolje pjesme i izvedbe, te je danas revijalnog karaktera. Možda je tako i najbolje jer nismo svi baš uvijek duhovni, ali smo često ponosni i preponosni, čak i previše. Dobro se sjećam naknadnih ružnih priča o navodno plagiranoj pobjedničkoj pjesmi na jednom od festivala kojeg sam gledao. Ovako nema razloga da se itko buni u stilu „zašto oni, a ne i mi“.

Bez ikakvih tehničkih poteškoća festival počinje na vrijeme. Prema programu nastupaju sljedeći izvođači:
01. Zbor Barka - Slava Bogu
02. VS Trinity – Gospodine
03. Damir Topić i klapa Levanda - Jedini put
04. Zvonimir Kalić - Osloni se na Krista
05. Marija Jaramazović & VIS Proroci - Slavit ću Gospodina
06. Antonio Tkalec - Ti me poznaješ najbolje
07. Petra Antolić i Quartet Mystique - Samo tu moj Bože
08. Ivo Šeparović - Trag vremena
09. Katja Budimčić - Dao si mi dar
10. Sperantes – Nevera
11. Sliryc 33 – Sumnja
12. Ivana Janko - Duši život da
13. Petra Lešković - Samo ljubav
14. Apostoli mira - Hvali dušo moja Gospoda
15. Ljubo Vuković i Maja Tadić - Beskrajno si svet
16. VIS Risus – Aleluja
17. Danijel Svalina - Da spoznam
18. Davor Terzić & Metanoia – Kirie
19. Aledory - Jer Ti me voliš
20. VIS Mir - Tvoje ime je ljubav
Od svih njih do sada sam vidio uživo samo Damira Topića, Ivu Šeparovića
(sada ošišan nakratko, za razliku od svojih prvih nastupa prije devet godina), Ljubu Vukovića i Davora Terzića. Za ostale sam čuo, ili sam čuo njihove pjesme, ali nisam ih vidio. Zato ima nekoliko debitanata što svjedoči o uspješnim nastojanjima organizatora za širenjem baze popularne duhovne glazbe.

Divim ljudima koji u današnjim okolnostima žele stvoriti išta kvalitetno, a znaju da to neće biti neke love. I ne odustaju. Mlada izvođačka garda djeluje mi u pjevačkom smislu vrlo sposobno. Vjerojatno je to posljedica općenito dobrog poznavanja glazbe, kod nekih (ili više njih) i glazbeno obrazovanje i školovanje glasa. A ima se od koga i čega učiti, katolička sacro scena u Hrvatskoj vrlo je živa, o kršćanskoj (ne samo katoličkoj) na Zapadu da ne govorimo. Već s time na umu moram festivalu dati čistu peticu. No, ona nije poklonjena. 
U glazbeno-stilskom smislu u pjesmama prevladavaju različiti omjeri popa i rocka, ponegdje s jačim dozama bluesa, soula, rapa i gospela. Jedno je svima zajedničko: nema melankolije niti tuge, pjesme su uglavnom živahne, pune koncentrirane radosti u skladu s optimističnom uskrsnom porukom. Glazbene i tekstovne ideje sacro sceni nikad nisu predstavljale problem, a aranžerski i izvođački obrt odavno je dosegao dobru razinu. Ostaje samo prosuditi koliko je ukupan omjer svih tih sastojaka uvjerljiv.
Kaže se da se o ukusu na raspravlja. Ako bi se mene pitalo, uvjerljiva je ona pjesma koja uspije kod slušatelja potaknuti što jaču emociju. Popularna festivalska pjesma nema za to mnogo vremena, mora svoju uvjerljivost dokazati u najviše pet minuta. Za uvjerljivost ponekad je dovoljan kratak karakteristični slijed akorda, ili neki osobit izraz u tekstu. Uz to pjevač kao glavni komunikator mora imati ono nešto, stanovitu karizmu kojom može ugoditi slušatelje na ono što i kako pjesmom komunicira. Pjesme na Uskrs festu u tekstovima uglavnom imaju poetizirane molitve usmjerene Isusu, te koncentriranu radost koja iz te tematike proizlazi i predstavlja glavni oslonac komunikacije prema emocijama slušatelja. Zato te pjesme nisu tužne niti sjetne. U prvom planu je Krist pobjednik na sve moguće načine. Zbog toga čak niti Ivo Šeparović u pjesmi „Trag vremena“ s uvjetno rečeno najtužnijim tekstom ne pjeva melankolično, nego energično. S druge strane priče stoji (ili pjeva) riječki bend Aledory s pjesmom „Ti me voliš“, u kojoj površni slušatelj možda ne bi otprve niti prepozao duhovni tekst. S obzirom na uvrštenje plesne grupe Bolero u izvedbu, moguće je da je Aledory namjerno htio napraviti „light“ duhovnu pjesmu u kojoj tekst nije toliko bitan. Druga je stvar kakav se emotivni učinak iz toga može izvući, ali nigdje ne stoji da to nije legitimna popularna duhovna glaz
Jedna od dobitnih kombinacija za pridobivanje slušatelja je lakopamt bi prepoznatljiv refren koji otprve uđe u uho. To uopće ne mora ispasti banalno. Dobar primjer je pjesma „Dao si mi dar“ u izvedbi Riječanke Katje Budimčić; pravi primjer kako prirodna jednostavnost koja leži u temelju svake popularne glazbe postaje jakom osobinom pjesme kod koje su svi aranžerski, tekstovni i izvođački elementi dobro pogođeni. Slično je u pjesmi „Slavit ću Gospodina“ koju svježe izvodi Marija Jaramazović. Zarazan refren ima i pjesma Damira Topića „Jedini put“, koja pak pokazuje kako i neke dobre autorske ideje trebaju još malo glazure.  Pjesma ima prodoran tekst, jak refren, dobar soul uvod koji nagovješta buru, solidan višeglasni aranžman. Još da prateća klapa Levanda dobije pravi klapski nosiv tenor koji bi posvijetlio njen zvuk i proširio joj volumen prema visokom registru, gdje bi joj bio kraj. Topić to, nažalost, te večeri nije bio iako je zvučne mogućnosti sadašnje postave Levande iskoristio do maksimuma. 
S druge strane spektra imamo jako artificijelne pjesme koje je nemoguće otprve zapamtiti. Obično ih pišu i biraju ambiciozni autori koji moraju paziti da ne pretjeraju. Toj klopci uspješno je izbjegla Petra Antolić u pjesmi „Samo ti, moj Bože“. Mogla si je priuštiti takvu pjesmu jer njen kvartet Mystique može mnogo toga dobro otpjevati, a pjesme takvog tipa nisu za njega problem. Meditativan tekst i rafiniran vokalni višeglasni aranžman, sve odlično otpjevano, i slušatelju ne ostaje drugo nego ostati zadivljen zrelošću tako mladih glazbenica koje znaju kako „skuhati“ stvar.
Ostale pjesme kreću se između tih dviju. Nekim dobrim zamislima treba kao i u Topićevom slučaju dorade da bi od dobrog nastalo odlično. Risus iz Požege doveo je na pozornicu mnogo pjevača, ali ta masa mladenačkog entuzijazma nije grmjela koliko bi od nje trebalo očekivati. Danijelu Svalini malčice je nedostajalo snage u izvedbi, osjećala se nekakva neobjašnjiva natruha melankolije, iako u njegovu muzikalnost ne sumnjamo. Energije pak ne nedostaje Zvonimiru Kaliću koji je među svim decentnim pjevačima na festivalu stršao odjeven u bijelo odijelo, gotovo kao da je beatlesovski htio reći ili otpjevati „Yes, I Gonna Be A Star“. Međutim, to ne treba nikoga prevariti: Zvonimir pršti od želje za životom, pjeva dobro, uvjerljiv je, a i pjesmu je imao sasvim OK. Ljubo Vuković, doajen Uskrs festa, muzikalan je i poletan kao i uvijek, ali Maja Tadić iz mlade garde uz njega je vokalno prejaka, previše se vidi  razlika u snazi i energiji kad Maja uključi „kompresor“ i vikne ton čak i s pola snage. Međutim, u duetu zvuče sasvim dobro. Pjesma je čist dobra, pjesnički fino dotjerana, samo što Maja mora u svojem solu pjevati „muški“ tekst.
Svi ostali bili su na svojem mjestu. Tu i tamo omakao se pokoji falš ton, ali nigdje nije bilo falš emocija, mikrofonije niti zatajenja tehnike. Ipak su Uskrs festu već trideset tri ljeta.
Stjecajem okolnosti Uskrs fest je ove godine poslužio i za najavu sedmog susreta hrvatske katoličke mladeži u Sisku, koji će se održati 5. i 6. svibnja. Obje stvari su mi dobro legle za kraj, nekako se prirodno nadopunjuju. Prikladan završetak festivala, da ne odemo kući samo s „doviđenja sljedeće godine“.