Jučer je bio Veliki četvrtak. Nakon više godina ponovo sam s crkvenom zborom pjevao napjeve obreda. Neobično je bilo izvoditi ih bez orguljske svirke "na suho". Kao da je cijelu crkvu ispunila nekakva sumornost, suhoća i gotovo smrtna ozbiljnost. Liturgija je neobična stvar. Svake godine događa se otprilike u isto vrijeme, s više-manje istim tekstovima i napjevima i uvijek istom idejom. Povezuje sadašnjost s davnom prošlošću, drevnim događajima daje današnji okvir, a trenutno stanje prispodobljuje onomu prije dvije tisuće godina. Pa tako imamo tadašnje i današnje Židove i Rimljane, zelote i apostole, službene vjerske institucije i pučke rabine, i tako to. Sve je drukčije nego tada i ništa se zapravo nije promijenilo.
Samo smo mi svake godine drukčiji i u toj liturgijskoj drami dobivamo druge uloge.
U neka druga vremena imao sam i sam različite uloge: jednom djeteta koje se svemu čudi i kojemu je sve novo i neobično: drugi put žestokog polemičara koji je mislio kako će u današnjem "Jeruzalemu" svakog lako izbiti iz orbite ustaljenog razmišljanja i uvjeriti u neopravdanost protivljenja istini Evanđelja.
A ove godine? Ako bih sam sebi trebao dati ulogu, ona bi odgovarala pomalo kiselom i gorkastom Isusovom suvremeniku koji se ne može baš pomiriti s činjenicom da njegov ljubljeni Učitelj često napravi nešto što on ni u snu ne bi očekivao, ili pak ne napravi ništa u trenutku kad bi svakako nešto trebalo poduzeti. Ukratko: nikako tog Učitelja predvidjeti, uokviriti, definirati i uvjetovati. On radi ono što mu padne na um. Ne da se voditi. Kad smo ga htjeli proglasiti kraljem-da bismo konačno imali vođu koji će srušiti Babilone i Herode svih vremena i prostora-on je jednostavno otperjao sam u goru ostavljajući nas da ga uzalud tražimo. A meni je umjesto mjesta sebi zdesna poslao iskušenja koja su mi dokazala da nisam ono što sam mislio o sebi i da je mjesto njemu slijeva ili zdesna zaista za nekog boljeg od mene. Uistinu, nitko sam sebe ne poznaje sve do trenutka iskušenja. Tada slijedi otrežnjenje. Kažu njegovi učenici da su to svi doživjeli, a osobito onaj prvi među njima, Petar. Tako Isus radi. Pusti te da tresneš na pod padajući iz visina svoje lažne predodžbe o sebi, a kad padneš, tada te podigne jer ne odustaje od nikoga s kim ima posla. Samo u tome je predvidiv.
Zato ću i večeras za Veliki petak biti s njegovim učenicima i pokušati ne zatajiti ga, ne pobjeći i ne praviti se da s Njim nemam veze. Zanima me hoće li me primijetiti i hoće li mi u trenutku kad to ne budem očekivao reći nešto ili učiniti-onako kako On zna-što pretumbava svijet i uvriježene vrijednosti naglavačke.
Nema komentara:
Objavi komentar