Sretan Uskrs!

 

Neka vas blagoslovi Gospodin i neka vas čuva!

Neka vas Gospodin licem svojim obasja, milostiv neka vam bude!

Neka pogled svoj Gospodin svrati na vas i mir vam donese!

(Br 8:24-26)

 

 

 

Molitva peterih prstiju (sastavio papa Franjo)

Ovo sam maločas dobio e-mailom, pa sa zadovoljstvom prenosim.

Molitva 5 prstiju

(Sastavio ju je Papa Franjo dok je još bio argentinski biskup)

1.Palac ti je najbliži prst, tako od njega počni moliti za one koji su ti najbliži.
Njih se najlakše sjetiti. Moliti za one koje volimo, «slatka je zadaća».

2.Slijedeći prst je kažiprst:
Moli za one koji poučavaju, odgajaju i liječe.
Njima je potrebna podrška i mudrost u vođenju drugih pravim putem.
Sačuvaj ih u svojim molitvama.

3. Treći prst je najveći. Podsjeća nas na naše vođe, naše vladajuće, one koji imaju ovlasti.
Njima je potrebno Božje vodstvo.

4. Slijedeći prst je prstenjak. Iznenađujuće, ovaj prst se pokazao najosjetljivijim.
On nas podsjeća da molimo za nemoćne, bolesne i opterećene problemima.
Potrebna im je tvoja molitva.

5. I na koncu, preostao nam je mali prst, najmanji od sviju. Mali prst, morao bi te podsjetiti da moliš za sebe. Kad završiš s molitvom za prve četiri grupe, sagledat
ćeš pravilnije svoje potrebe i bit ćeš pripravan učinkovitije moliti za sebe.
Amen.

Staroslavensko poganstvo stiglo i k nama

Prije nekoliko mjeseci, pretražujući po internetu, pronašao sam trag neobične glazbene grupe Kult Perunov, koji se u svojem stvaralaštvu sasvim otvoreno svrstava u slavensku granu novoga poganstva. Drugim riječima, uključuje se u pokušaje obnove stare slavenske pretkršćanske religije kao odjeka već postojećih novopoganskih koncepcija širom Europe. Slavensko novo poganstvo zasad nije medijski istaknuto u Hrvatskoj, a mnogo je zapaženije u Istočnoj Europi, osobito u Ukrajini i Rusiji, djelomično i u Poljskoj. Kod nas njegovu zastavu trenutno pronose bendovi poput Kulta Perunovog, Svarice, Striboga, te istarska udruga Perunova svetinja. Simpatije prema staroj poganskoj religiji našli bismo i u hrvatskoj etno glazbi (osobito kod Lidije Bajuk). I tu postoje nemale koncepcijske razlike, od razmjerno pitome Svarice, do žestokog pagan metala Kulta Perunovog. Taj sastav ne odstupa bitno od temeljnih karakteristika teškometalne glazbe okultne provenijencije, koja se najčešće može svesti na poetiku smrti i vatre iz koje proviruju rogovi  nekakvog čudnog "duhovnog" bića. A nerijetko sijevaju mačevi i krv teče (ili će poteći) potocima. Dobar primjer je tekst njihove pjesme Povratak poganskih krvnika:

„U boj! U boj braćo, vičem vam, uzdignite mačeve svoje, visoko, s ponosom ih nosite, za svoje bogove, i zemlju svoju svetu. Krenite, braćo, tamo gdje nebo plače, nad tlom koje vam je oduzeto, časno jašite na konjima svojim, poput vjetra neka vas nose, jer vrijeme je došlo. Slavite povratak poganstva i pad kršćana, što zemlju našu oskvrnuše. Zato jašite, braćo, na krilima pobjede, preko ravnica i proplanaka, jašite hrabro, i sa mržnjom u očima, jer danas je dan, kada kršćanstvo će pasti. Svoje mačeve natopite krvlju njihovom, pokažite svoju moć, neka vide snagu slavenskih ratnika, krvnika poganskih srca. Neka im duše plaču, kao što su i naše, kada nam uzeše nas ponos.“

Koma od teksta, zar ne? Hoćemo li spominjati govor mržnje ili radije nećemo (a vaša inkvizicija, itd)? Zanimljivo je da je unatoč našoj prošlosti slavensko-baltički ogranak novoga poganstva kod nas tako slabo zastupljen. Uzroka tomu ima više, a slično je i u drugim slavenskim postkomunističkim narodima: najvažniji je taj, što se slavensko novopoganstvo ohrabrilo pojaviti u javnosti tek iza pada komunizma 1989. i 1990. godine. Ono, dakle, ni izdaleka nema tako dugu tradiciju, a kamoli logistiku kao primjerice vještičarsko ili keltsko-druidsko novopoganstvo. Uspjeh filmova o Harryju Potteru koji je išao ukorak s još uspješnijom medijskom inkulturacijom Halloweena, govori da se i na planu obnove novopoganstva zapadnjački proizvodi bolje prodaju od „izvornih“ domaćih (ako ne računamo veliku potražnju za proizvodima istočnjačkih religija). I dok mala djeca možda još kupuju hrvatsko, odn. Šumu Striborovu, velika djeca (osobito ona koja nikad neće odrasti) radije bi na školovanje u Hogwarts u kojemu se stolovi savijaju pod teretom besplatne hrane, a ne moraš čistiti staro hrvatsko ili slavensko ognjište čiji pepeo su „domaći“ razbacali po sobi…

Nešto uspješnije je slavensko novo poganstvo u susjednoj Srbiji, gdje su 2011. godine u selu Mokra srpski novi pogani, predvođeni novinarom Draganom Jovanovićem, podigli drveni kip boga Svetovida. Iste godine je i u Bosni i Hercegovini nastao tzv. Svarožićev krug, te je tako „rodna vjera“ (ruski „rodnovjerje“- uvriježen naziv za staru slavensku pogansku religiju) pustila malecki korjenčić preko Save. Sve je to ipak još u povojima, za razliku od „Majčice Rusije“, u kojoj su rodnovjerci sagradili već i nekoliko hramova, a 1992. godine inspiriralo nastanak Ruske stranke, koja je u posebnom manifestu okrivila kršćanstvo kao židovsku ekspozituru i praznovjerje koje je podvrgla nesretni ruski narod židovskoj vlasti. Pojedini stručnjaci očito s pravom predbacuju rodnovjercima ekstremni ruski nacionalizam, ksenofobiju i antisemitizam. Pojedinci također neskiveno prizivaju ruski imperijalizam i panslavizam, niječući nacionalnu opstojnost Bjelorusima i Ukrajincima. Uočio je to i moskovski ured organizacije Human Rights Watch. Kršćanofobiju ne trebamo posebno spominjati: 2010. godine neki su rodnovjerci prešli s riječi na djela, i zabilježen je niz njihovih napada na ruske pravoslavce i Neruse. Dobro je to imati na umu kad se sjetimo onog „nježnog“ teksta pjesme Povratak poganskih krvnika.

 

 

Dobro nam došao, papa Franjo!

 Dvadeseto i dvadesetprvo stoljeće donijela su nam niz velikih papa koji su mnogočime zadužili Crkvu (i ne samo Crkvu), ali ne znam je li ijedan od njih pri svojem prvom pojavljivanju u javnosti pobudio toliko pozitivnih dojmova i očekivanja kao papa Franjo. Na prvi pogled doimao se kao utjelovljenje evanđeoske jednostavnosti i skromnosti, a vijesti koje smo kasnije doznali o njemu samo su podgrijale očekivanja da smo dobili papu koji ima kristovske osobine brige o običnome malome čovjeku. Takav čovjek naprosto mora biti pozitivac. U svijetu koji glorificira medijski dizajniranog čovjeka sile-bogatog i prodornog majstora svih mogućih igrica, opsjena i opačina-odjednom se pojavi sušta antiteza koja kao da utjelovljuje Isusov paradoks o malima koje će Bog uzvisiti.

Radost s kojim je javnost dočekala papu Franju kao da je otpuhnula ono teško vrijeme iščekivanja što li će biti od Crkve nakon problema s kojima se suočavala tijekom nekolika posljednjih godina, hoće li kardinali izabrati nekog dostojnog izazova papinske službe, i hoće li Crkva nakon izbora napredovati ili propadati? Na kraju je ispalo da su bojazni bile neosnovane, a medijska naklapanja kao i uvijek pogrešna. Kardinali su izabrali čovjeka poznatog po evanđeoskim nagnućima, i to je za Crkvu ne samo dobra, nego i izvrsna vijest. Dobro je to svjedočanstvo i o samim kardinalima i njihovim principima i kriterijima izbora.

 

Izbor novoga pape donio je niz presedana nepoznatih u povijesti Crkve. On je prvi papa iz Latinske Amerike, prvi iz Argentine, prvi iz isusovačkog reda, prvi koji je uzeo ime Franjo. Njegovo ime je istodobno i program: pozivanje na "asiškog siromaha" svetog Franju, velikog obnovitelja i preporoditelja Crkve u srednjem vijeku. Međutim, ne bih se čudio da je pri izboru imena na trenutak pomislio na drugu  dvojicu velikih svetaca koji se tako zovu: Franju Ksaverskog, velikog misionara Dalekoga Istoka, i Franju Saleškoga, majstora javne komunikacije koji je uspio uvjeriti oko 40 tisuća protestantskih kalvinista da se vrate u Katoličku Crkvu. Treba svakako napomenuti da je i sv. Franjo Asiški djelovao kao misionar, a između ostalog je tijekom opsjedanja Damiette u križarskom ratu posjetio muslimanskog sultana, razgovarajući i polemizirajući o vjerskim pitanjima s njime i islamskim teolozima.

 

Dakle, da saberemo prve dojmove o papi Franji: evanđeoska jednostavnost, sklonost dijalogu, težnja za obnovom Crkve u bazi i u glavi, evangelizacija, briga o malim ljudima, naviještanje Krista cijelome svijetu. Na prvi pogled to nije nov sadržaj, ali je nova svježina s kojom ga papa obnavlja. Papa, jednostavno, odaje dojam čovjeka kojemu je dano da ulijeva opravdanu nadu. Ipak, nemojmo pomisliti da je riječ o jednostavnoj dobričini koja ne zna s kakvim se izazovom uhvatila ukoštac. Prema njegovom životopisu vidi se da je riječ o čovjeku velikoga iskustva, očvrslog u svim mogućim borbama, čovjeku čvrstih načela koji se ne libi u slučaju potrebe baciti rukavicu u lice političkim autoritetima i skresati im što ih ide. On nije strašljivac i neće se dati uplašiti otporom kojeg će mu pokušati pružiti tupoglavo protivljenje ili urotnički komploti unutar Crkve, niti prijetnjama izvan nje. Franjo nije postao papa zato da bude prolaznik u povijesti Svete stolice, a njegove osobne osobine (ali i dobro poznavanje svih kotačića crkvenoga stroja i sustava) jamče da je Duh Sveti odlučio Crkvi darovati novo proljeće. To nije samo izvrsna vijest; to je najbolja moguća vijest! Zato, dobrodošao nam Sveti Oče Franjo!

Razmišljanje o Isusovim kušnjama u pustinji (3)

"Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje!"

Evanđelist Luka kao treću kušnju navodi sotonin prijedlog da Isus dokaže svoje mesijanstvo narodu time što će skočiti s jeruzalemskog Hrama. Ako je Sin Božji, sigurno će ga anđeli držati u zraku da ne padne i ne razbije se. Sotona je primijetio kako Isus na svaku njegovu kušnju uzvraća citiranjem Pisma, pa ovoga puta pokušava preduhitriti Isusovu obranu vlastitim citatom. Riječ koju napasnik izgovara u pogrešnom kontekstu postaje Antiriječ, proizvod svih hereza od početaka kršćanstva, sredstvo zavođenja pobožnih, ali neukih i nepostojanih ljudi, na stranputicu.
Mnogo je tumačenja ove kušnje, a nekako najčešće se čuje ono da sotona pokušava kod Isusa isprovocirati manifestaciju ljudske oholosti u odnosu prema Bogu natjeravši ga pred zid dvojbe o tome je li zaista Božji Sin, i hoće li ga Otac čuvati od svake neprilike. Ako si  Bog, onda možeš sve, zar ne? Dokaži sebi i drugima da je to zaista tako. Stvori kamen veći nego što možeš podići! Ako si Bog, sigurno možeš izbjeći križ, čak i sići s križa ako bude trebalo!
Međutim, treća kušnja ima možda najrazorniju pozadinu od svih. Među Isusovim suvremenicima, željnima oslobođenja od rimske poganske vlasti, plamtjele su snažne pobunjeničke čežnje i mesijanska očekivanja. Lažni mesije dolazili su se i propadali jedan za drugim, a predodžbe o pravome Mesiji, kojega će Bog poslati da izbavi svoj narod kao nekad iz egipatskoga ropstva, sve su više poprimale sliku velikoga ratnika i čudotvorca koji zemlje ne dodiruje kada hoda, i kojemu-kao niti njegovim sljedbenicima-ništa neće moći "kubura ni čakija". Unatoč izjavama velikih proroka poput Izaije (v. Iz 56:1-8 i 66:18.21) koji je predvidio da će Bog svoje spasenje preko Židova protegnuti i na Nežidove, u Isusovo vrijeme bilo je prošireno iskrivljeno shvaćanje, prema kojem će Mesiju, kada dođe, anđeli uzdići na vrh jeruzalemskog Hrama. On će tada s Hrama proklamirati nastanak mesijanskog kraljevstva u kojem će Židovi biti vladajući narod, a pogani njihove sluge, nosači vode i cjepači drva. Ta pozadina čini razumljivim Isusovo odbijanje skoka s Hrama. Isusu je sigurno bilo jasno sljedeće: ako odbije poslušati sotonu, tada ga većina Židova (ne samo zbog odbijanja skoka s Hrama) neće prihvatiti kao Mesiju, jer na njemu neće vidjeti neke važne osobine koje od Mesije očekuju. Ako ga pak posluša, narod će ga prihvatiti kao Mesiju, a On će izbjeći će patnju i smrt na križu. Međutim, u tom slučaju neće moći umrijeti za grijehe svijeta; sotona će ostati neporažen, čovječanstvo u svojim grijesima, poteći će rijeke krvi (jer zemaljski carevi i kraljevi neće mirno prihvatiti podložnost tamo nekom Židovu), a on će kao lažni Mesija umjesto mirotvorca postati zatornik, osvajač i prolijevatelj krvi. Takvo mesijansko kraljevstvo bilo bi pustoš u kojem bi se beznadni zarobljenici vukli naokolo u vijeke vjekova. Nije slučajno netko primijetio da bi takav Mesija bio ni manje ni više nego Antikrist Evanđelja!
I opet Isus pobjeđuje sotonu poniznošću: "Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!" Time potpisuje prihvaćanje puta na Golgotu i križ. To je put koji je odabrao i koji je po volji njegovoga Oca, jer nema drugog načina da se spasi čovječanstvo. Tu, u pustinji, definirao je svoje mesijanstvo, a time odredio i daljnju sudbinu svijeta.

Razmišljanje o Isusovim kušnjama u pustinji (2)

"Dat ću ti sav svijet ako mi se ničice pokloniš!"

Prva kušnja nije uspjela. Isus se pokazao tvrdim orahom, reagirajući netipično za običnoga čovjeka. Zato sotona pokušava drugi trik, koji se opet svodi na izbjegavanje križa i prividno lakši put za ostvarenje Isusova nauma s čovječanstvom. Ako bi Isus prihvatio da postane Vladar svijeta, ne bi morao nužno voditi popularnu politiku podilaženja masama, nego bi se mogao poslužiti političkom moći i silom da ljudima utjera strah u kosti i natjera ih da ga prihvate. Čvrsta ruka učinkovito tjera mnoge da pognu šiju i da se prilagode. U jednom američkom filmu vidio sam dobar primjer. U stanovitoj četvrti stanovitog grada živi mafijaš kojeg njegova okolina jako cijeni, jer brine o običnim ljudima. Jednom prilikom razgovara s mladićem, koji od njega nastoji doznati tajne upravljanja ljudima. "Bi li više želio da te ljudi vole, ili da te se boje?"-pita mladić. Mafijaš razborito odgovori: "Najradije bih jedno i drugo. Ali ako bih morao birati, tada bih više volio da me se boje."

Sotonina ponuda političke vlasti nad svijetom ne djeluje osobito lukavo ako bi pred njim bio čovjek kojemu je najviše stalo do ostvarenja vlastite želje za moći, ugledom, blagostanjem i svemu što se može postići držeći vlast. U Isusovu slučaju sotonina ponuda ima opakiju dimenziju, zasnovanu na iluziji koja je već upropastila mnoge plemenite i dobronamjerne ljude: da pomoću vlasti i njenih instrumenata prisile mogu odgajati i preodgajati ljude prema stanovitom pozitivnom etičkom programu. Predobro je poznato kako je to u prošlosti završavalo. Komunizam je možda najbolji primjer, ali ništa bolja nije bila niti praksa kršćanskih država širenja vjere mačem, od Franačkog pokrštavanja poganskih germanskih plemena do Španjolskog uništenja civilizacija Asteka i Inka (iako nitko normalan ne bi trebao žaliti za praksom žrtvovanja ljudi, raširenom u tim indijanskim društvima i religijama). U tim slučajevima nije bilo teško natjerati  pokorene narode da prihvate religiju osvajača i da glume katolike koji će naizvan redovito obavljati crkvene propise, ali se pokazalo nemogućim primorati silom čovjeka da ljubi Boga. Do dana današnjeg u koloniziranim južnoameričkim narodima ima dosta sredina u kojima katolički svećenici imaju beznačajnu ulogu u odnosu prema seoskim vračevima.

Isus je odmah prozreo pozadinu priče, a još više moguće posljedice njenoga prihvaćanja. Ako bi prihvatio sotoninu ponudu, tada bi od Krista postao Antikristom. Štoviše, time bi prihvatio sotonu za svojeg duhovnog vladara i boga (jer prostracija odn. klanjanje ničice znači priznavanje nekoga božanstvom ili božanskim opunomoćenikom), odbacujući svojeg pravog nebeskog Oca. I tako je opet odbacio sotoninu ponudu koju bi na njegovom mjestu malo tko od običnih ljudi odbio, samo ako bi mu bila pružena umotana u pravi celofan. 

Razmišljanje o Isusovim kušnjama u pustinji (1)

Slušajući evanđeoske tekstove o Isusovim kušnjama u pustinji na misi prve ovogodišnje korizmene nedjelje, padoše mi na pamet neke stvari koje bih ovdje htio podijeliti. Ne umišljam si da bih nakon tisuća propovjedi, teoloških razmatranja ili umjetničkih prikaza mogao o tome reći nešto novo i dublje. Pa ipak, aktualnost toga teksta nije mi dala mira, te poželjeh ponešto o tome podijeliti ovdje.
Prema izvještaju u Mt 4:1-11 i Lk 4:1-13  Isus je nakon krštenja na Jordanu otišao u osamu u pustinju kako bi u samoći i u zajedništvu s Ocem osvijestio i produbio značaj svojeg javnog poslanja. Proces učenja, osviještavanja i sazrijevanja karakterističan je za svako ljudsko biće. Čak ni Isus, unatoč svojoj božanskoj prirodi, nije kao pravi čovjek mogao biti izuzet od stjecanja iskustva o procesu nastajanja svjesnih i promišljenih odluka. Opasnost s kojom se svatko u tom procesu mora suočiti je mogućnost bitne pogreške u procjeni stvarnosti ili vlastitih mogućnosti, što dovodi do pogrešnih odluka sa svim njihovim posljedicama. Isus se, dakle, morao suočiti s teškim pitanjima izbora ciljeva i načina ostvarivanja svojeg životnog poslanja, a takvo što ne može proći bez osviještenja toga tko smo i zašto uistinu postojimo. U traženju pravoga puta uvijek nam se, ukoliko imamo nejasnoće o tome što smo i zašto postojimo, mogu nametnuti lažni putevi, stranputice. Ukoliko se u taj proces umiješa kakav negativni vanjski utjecaj koji nas namjerno želi pobrkati, mogućnost zastranjenja postaje ozbiljnom. Isus se, shodno tome, odlučio suočiti s teškim ispitom koji leži u samom korijenu ljudskog postojanja i ljudskog bića.
Ne znamo iz teksta što je Isus proživljavao tijekom četrdesetodnevnog posta u vrućoj pustinjskoj peći. Možemo o tome samo nagađati, ili pokušati rekonstruirati na temelju drugih evanđeoskih izvještaja o njegovom ponašanju u sličnim situacijama, osobito tijekom molitve u Getsemanijskom vrtu. No, tamo je bio na kraju svoje zemaljske misije, a ovdje tek na početku. Kritična situacija pojavila se na samom kraju njegova boravka u pustinji, kad su njegove ljudske tjelesne i duševne snage bile sigurno potpuno iscrpljene, a otpornost i budnost na najnižoj točki. Ništa nije za  ljudsko biće opasnije od donošenja dalekosežnih odluka u takvom stanju, kad um zadrijema, osjećaji otupe, a tijelo jedva čeka da se što prije okupa, osvježi, najede i naspava. Tad sotona najradije napada, nastojeći od svoje žrtve isforsirati reakciju i navesti je na pogrešnu odluku, nastojeći joj u najmanju  ruku ubaciti u glavu "bubu", koja će je i nakon toga provocirati na skretanje u pogrešnom smjeru.
Međutim, to još ne znači da će njegov napad uspjeti. Da bi uspio, mora zadobiti povjerenje žrtve, a da bi uspio u tome, mora joj se prikazati kao dobronamjerni umješač, onaj tko nudi povoljnije rješenje za probleme s kojima se žrtva bori.

"Ako si Sin Božji, reci ovom kamenju da postane kruh!"



 

Naravno da ne možemo znati podrobnosti o tome kako je sotona tražio Isusove "slabe točke" i što ga je navelo da pomisli da sa svojom taktikom može uspjeti, ali je jasno da ne bi pokušao ako se nije nadao uspjehu. Nije pokušao obeshrabriti Isusa od javnog djelovanja niti mu ulijevati sumnje o smislu toga, nego je očito ciljao na podsvjesni strah kojeg svako ljudsko biće osjeća zbog mogućih negativnih i opasnih posljedica svojeg djelovanja koje bi trebalo druge ljude uzdrmati u njihovoj viziji vlastitoga života. Neće Isus kasnije slučajno reći da nije došao donijeti mir, nego mač. Koliko bi danas bilo proroka kad se kršćani ne bi bojali križa koji je nužna posljedica naviještanja Evanđelja! Isus je to znao, a znao je i što može očekivati od ljudi, kada im postane jasno što zapravo Bog putem Evanđelja od njih zahtijeva i kamo ih vodi. Dobro je znao kako su prošli brojni Božji proroci prije njega. Sigurno mu nije bila lagodna pomisao na to, da će zbog svojeg djelovanja i naviještanja sasvim izvjestno trpjeti. I u tu pukotinu je uletio sotona nudeći Isusu lakši put za ostvarenje njegova poslanja, put koji bi izbjegao križ: "Ako si Sin Božji, reci ovom kamenju  da postane kruh!" Nahrani mnoštvo, i svi će poći za tobom, svi će tada povjerovati da si Mesija. Uostalom, nisu li mnogi Isusovi suvremenici očekivali upravo takvoga Mesiju, koji će narod nahraniti novom manom s neba?
Čini se da je takav tip mesijanizma, koji je zapravo sotonina podvala, tipična i trajna kušnja za tražitelje političke vlasti svih vremena, osobito današnjeg kad nijedna stranka nema šanse na izborima ako ne obeća što je moguće glasnije postizanje nekakvog makar malog rajića na zemlji? Od pamtivijeka političari znaju da je stjecanje popularnosti u masama neophodan preduvjet za preuzimanje vlasti. Kako to najlakše i najbrže postići, to je pitanje za stratege koji stoje iza njih i osmišljavaju im kampanje. Kad jednom preuzmu vlast, predizborna obećanja idu u drugi plan, osobito ako su neprovediva.
Dramatičnog li trenutka u Isusovu životu! Je li barem nekoliko sekundi  razmišljao o tome, razmatrajući to kao moguć "izlaz iz situacije" koja će ga sigurno snaći zbog radikalnosti njegova poslanja? Ako i je, nije se dugo kolebao, a spremnost da se brani citirajući Sveto Pismo daje do znanja da je odmah shvatio da prijedlog o pretvaranju kamena u kruh dolazi iz nesvetog izvora. Vjerojatno je u hipu vidio sve moguće negativne posljedice takvoga mesijanstva, prije svega usmjerenost sljedbenika isključivo na ovozemaljske stvari umjesto na obraćenje od grijeha. Stvaranje raja za neobraćene griješnike koji u takvim uvjetima pogotovo ne bi imali nikakve želje za obraćenjem. Ne zvuči li to vrlo suvremeno? A upravo to sotona želi. Zbog toga mu je Isus odlučno odgovorio: "Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta." Isusovi sljedbenici trebaju biti ljudi Duha, a ne trbuha. Glavni problem čovječanstva nije materijalna bijeda, nego duhovna, koja između ostalog dovodi do materijalne bijede. Iz duhovne bijede i pogrešno postavljenih odnosa među ljudima i njihovim strukturama proizlaze gospodarske krize, ugnjetavanje sirotinje, eksploatiranje ljudi, gangsteraji i  mafijokracije, nepostojanje solidarnosti i slične pojave koje proizvode sve vrste siromaštva i materijalne bijede. Za sve to nisu nam krivi slonovi, muhe, nego mi sami kao ljudi. Da je Isus prihvatio sotoninu ponudu, izbjegao bi Golgotu i križ, ali bi zacementirao čovječanstvo u duhovnoj i drugoj bijedi za vječna vremena.