"Dat ću ti sav svijet ako mi se ničice pokloniš!"
Prva kušnja nije uspjela. Isus se pokazao tvrdim orahom, reagirajući netipično za običnoga čovjeka. Zato sotona pokušava drugi trik, koji se opet svodi na izbjegavanje križa i prividno lakši put za ostvarenje Isusova nauma s čovječanstvom. Ako bi Isus prihvatio da postane Vladar svijeta, ne bi morao nužno voditi popularnu politiku podilaženja masama, nego bi se mogao poslužiti političkom moći i silom da ljudima utjera strah u kosti i natjera ih da ga prihvate. Čvrsta ruka učinkovito tjera mnoge da pognu šiju i da se prilagode. U jednom američkom filmu vidio sam dobar primjer. U stanovitoj četvrti stanovitog grada živi mafijaš kojeg njegova okolina jako cijeni, jer brine o običnim ljudima. Jednom prilikom razgovara s mladićem, koji od njega nastoji doznati tajne upravljanja ljudima. "Bi li više želio da te ljudi vole, ili da te se boje?"-pita mladić. Mafijaš razborito odgovori: "Najradije bih jedno i drugo. Ali ako bih morao birati, tada bih više volio da me se boje."
Sotonina ponuda političke vlasti nad svijetom ne djeluje osobito lukavo ako bi pred njim bio čovjek kojemu je najviše stalo do ostvarenja vlastite želje za moći, ugledom, blagostanjem i svemu što se može postići držeći vlast. U Isusovu slučaju sotonina ponuda ima opakiju dimenziju, zasnovanu na iluziji koja je već upropastila mnoge plemenite i dobronamjerne ljude: da pomoću vlasti i njenih instrumenata prisile mogu odgajati i preodgajati ljude prema stanovitom pozitivnom etičkom programu. Predobro je poznato kako je to u prošlosti završavalo. Komunizam je možda najbolji primjer, ali ništa bolja nije bila niti praksa kršćanskih država širenja vjere mačem, od Franačkog pokrštavanja poganskih germanskih plemena do Španjolskog uništenja civilizacija Asteka i Inka (iako nitko normalan ne bi trebao žaliti za praksom žrtvovanja ljudi, raširenom u tim indijanskim društvima i religijama). U tim slučajevima nije bilo teško natjerati pokorene narode da prihvate religiju osvajača i da glume katolike koji će naizvan redovito obavljati crkvene propise, ali se pokazalo nemogućim primorati silom čovjeka da ljubi Boga. Do dana današnjeg u koloniziranim južnoameričkim narodima ima dosta sredina u kojima katolički svećenici imaju beznačajnu ulogu u odnosu prema seoskim vračevima.
Isus je odmah prozreo pozadinu priče, a još više moguće posljedice njenoga prihvaćanja. Ako bi prihvatio sotoninu ponudu, tada bi od Krista postao Antikristom. Štoviše, time bi prihvatio sotonu za svojeg duhovnog vladara i boga (jer prostracija odn. klanjanje ničice znači priznavanje nekoga božanstvom ili božanskim opunomoćenikom), odbacujući svojeg pravog nebeskog Oca. I tako je opet odbacio sotoninu ponudu koju bi na njegovom mjestu malo tko od običnih ljudi odbio, samo ako bi mu bila pružena umotana u pravi celofan.
Nema komentara:
Objavi komentar