Dvadeseto i dvadesetprvo stoljeće donijela su nam niz velikih papa koji su mnogočime zadužili Crkvu (i ne samo Crkvu), ali ne znam je li ijedan od njih pri svojem prvom pojavljivanju u javnosti pobudio toliko pozitivnih dojmova i očekivanja kao papa Franjo. Na prvi pogled doimao se kao utjelovljenje evanđeoske jednostavnosti i skromnosti, a vijesti koje smo kasnije doznali o njemu samo su podgrijale očekivanja da smo dobili papu koji ima kristovske osobine brige o običnome malome čovjeku. Takav čovjek naprosto mora biti pozitivac. U svijetu koji glorificira medijski dizajniranog čovjeka sile-bogatog i prodornog majstora svih mogućih igrica, opsjena i opačina-odjednom se pojavi sušta antiteza koja kao da utjelovljuje Isusov paradoks o malima koje će Bog uzvisiti. Radost s kojim je javnost dočekala papu Franju kao da je otpuhnula ono teško vrijeme iščekivanja što li će biti od Crkve nakon problema s kojima se suočavala tijekom nekolika posljednjih godina, hoće li kardinali izabrati nekog dostojnog izazova papinske službe, i hoće li Crkva nakon izbora napredovati ili propadati? Na kraju je ispalo da su bojazni bile neosnovane, a medijska naklapanja kao i uvijek pogrešna. Kardinali su izabrali čovjeka poznatog po evanđeoskim nagnućima, i to je za Crkvu ne samo dobra, nego i izvrsna vijest. Dobro je to svjedočanstvo i o samim kardinalima i njihovim principima i kriterijima izbora.
Izbor novoga pape donio je niz presedana nepoznatih u povijesti Crkve. On je prvi papa iz Latinske Amerike, prvi iz Argentine, prvi iz isusovačkog reda, prvi koji je uzeo ime Franjo. Njegovo ime je istodobno i program: pozivanje na "asiškog siromaha" svetog Franju, velikog obnovitelja i preporoditelja Crkve u srednjem vijeku. Međutim, ne bih se čudio da je pri izboru imena na trenutak pomislio na drugu dvojicu velikih svetaca koji se tako zovu: Franju Ksaverskog, velikog misionara Dalekoga Istoka, i Franju Saleškoga, majstora javne komunikacije koji je uspio uvjeriti oko 40 tisuća protestantskih kalvinista da se vrate u Katoličku Crkvu. Treba svakako napomenuti da je i sv. Franjo Asiški djelovao kao misionar, a između ostalog je tijekom opsjedanja Damiette u križarskom ratu posjetio muslimanskog sultana, razgovarajući i polemizirajući o vjerskim pitanjima s njime i islamskim teolozima.
Dakle, da saberemo prve dojmove o papi Franji: evanđeoska jednostavnost, sklonost dijalogu, težnja za obnovom Crkve u bazi i u glavi, evangelizacija, briga o malim ljudima, naviještanje Krista cijelome svijetu. Na prvi pogled to nije nov sadržaj, ali je nova svježina s kojom ga papa obnavlja. Papa, jednostavno, odaje dojam čovjeka kojemu je dano da ulijeva opravdanu nadu. Ipak, nemojmo pomisliti da je riječ o jednostavnoj dobričini koja ne zna s kakvim se izazovom uhvatila ukoštac. Prema njegovom životopisu vidi se da je riječ o čovjeku velikoga iskustva, očvrslog u svim mogućim borbama, čovjeku čvrstih načela koji se ne libi u slučaju potrebe baciti rukavicu u lice političkim autoritetima i skresati im što ih ide. On nije strašljivac i neće se dati uplašiti otporom kojeg će mu pokušati pružiti tupoglavo protivljenje ili urotnički komploti unutar Crkve, niti prijetnjama izvan nje. Franjo nije postao papa zato da bude prolaznik u povijesti Svete stolice, a njegove osobne osobine (ali i dobro poznavanje svih kotačića crkvenoga stroja i sustava) jamče da je Duh Sveti odlučio Crkvi darovati novo proljeće. To nije samo izvrsna vijest; to je najbolja moguća vijest! Zato, dobrodošao nam Sveti Oče Franjo!
Nema komentara:
Objavi komentar