Kako sam volontirao na štandu udruge U ime obitelji

Jedan od događaja koji je u Hrvatsko obilježio protekla dva tjedna jamačno je bilo prikupljanje potpisa za referendum o uvrštenju opisa braka kao zajednice žene i muškarca u Ustav. Akciju je provela Udruga U ime obitelji, a podržale su je između ostalog sve najvažnije vjerske zajednice. Pojedinosti s problemima oko ustanovljenja točnog broja potrebnih potpisa, kao i s raznim neugodnostima koje su doživjeli pojedini volonteri udruge tijekom akcije, zacijelo su već dobro poznate, pa to neću ovdje iznositi.
U početku nisam baš bio sklon priključiti se akciji, osim što sam je potpisao prvoga dana. Nakon što su počele pristizati vijesti o izgredima na pojedinim mjestima prikupljanja potpisa, provokacijama, vrijeđanjima i maltretiranjima pojedinih volontera, nešto se u meni ipak promijenilo. Je li u redu da se ja, kao uvjereni katolik, ne želim niti usudim izložiti u javnosti na strani nečeg takvog? Kad sam doznao da su se u volontiranje uključili i pripadnici jedne protestantske zajednice u Zaprešiću, te da su inicijativu potpisivali i muslimani, postalo mi je nelagodno.
I tako nazvah koordinatora Željka (ime izmišljeno, osoba vrlo stvarna) iz svoje župe radi dogovora da se barem jedan dan-i to ove subote-uključim u volontiranje. Baš sam se želio izložiti tome izazovu. Njemu je bilo jako drago jer je volontera premalo, te se dogovorismo za danas ujutro.
"Ponesi šljem i pancirku"-zafrkavao me jedan svećenik koji je doznao za moju nakanu.
Dođoh na mjesto sastanka u 7.50, bez šljema i pancirke. Trebali smo započeti ravno u osam. Željko je smjestio stol blizu Konzumove trgovine, a uskoro nam se javio još jedan volonter, koji se zatim stacionirao iza ugla kod jedne pekarnice.
Bilo je to zanimljivo iskustvo. Prvi put sam zapravo doživio i primijetio ljude iz svojega kvarta koji su dolazili u kupovinu u Konzum i na obližnju tržnicu. Iznenadilo me je koliko ima starih ljudi...klinci vjerojatno još spavaju, dok bake i djedovi kupuju. Mnogo naboranih lica, izmorenih životom, ne baš malo invalida, poneki mlađi tata s kolicima ili mama s punim rukama vrećica s hranom...prije tridesetak godina ovo je naselje kipilo životom i djecom. Možda zato ovdje volonteri nisu imali veće probleme u prikupljanju  potpisa osim povremenih verbalnih dobacivanja, provokacija, ili ponekog polemićnog razgovora.
Priključuje nam se u razgovoru jedan od lokalnih uličnih svirača. Bivši branitelj, već jako dugo bez posla, živi od pet stotina kuna socijalne pomoći i onoga što zaradi svirajući gitaru na ulici. A ne zaradi mnogo. Kaže kako poznaje ekipu djece u dobi od 9 do 12 godina koja redovito pije alkohol, puši marihuanu, a ima i razrađenu taktiku otimanja torbica i mobitela starim bakicama iz ruku dok ih neki tobože "zabavljaju" razgovorom.
Do njega neki stari Rom sa zlatnim zubom prodaje čarape. Svašta je taj doživio u životu. Kaže da nas podržava, ali da ne vjeruje da ćemo uspjeti, ovi na vlasti su prelukavi da bi si dopustili ideološki poraz.
Pozdravljamo svakog prolaznika koji nas barem pogledom premjeri. Većina samo prošeće, ali neki se odazovu i uglavnom  odgovore da su inicijativu već prije potpisali. Pristupaju i neki iz naše župe, spremni su nas častiti kavom i ohrabriti kakogod ide. Jedna žena spominje kako na Dugom Otoku nije prikupljen nijedan potpis, jer tamošnji župnik nije vjernike uopće obavijestio o inicijativi. "Uh, a moglo je biti barem petsto potpisa"-komentira to Željko. U odnosu prema nekim udrugama i sindikatima ipak smo još veliki amateri. "Ako ništa drugo, ova akcija je očito uskrsla stanovit organizirani oblik katoličkog laikata"-mudrujem ja Željku.
U međuvremenu smo tri puta pomicali stol da bismo ga postavili na mjesto na kojem će ga vidjeti većina prolaznika. Uspjeli smo zaobići velik grm koji je priječio pogled onima koji dolaze s tržnice, te nekoliko automobila koji su pak priječili pogled onima koji prolaze mimo Konzum, i napokon pronađosmo savršeno mjesto. Iako je predzadnji dan akcije, i mnogo je ljudi već potpisalo, još uvijek ima onih koji podupiru inicijativu i pristupaju stolu da dadu potpis. Željko je beskonačno strpljiv sa svima, pomaže im pronaći OIB ili matični broj na zdravstvenim iskaznicama ili starim osobnim iskaznicama, daje upute kako potpisati, i tako se evidencija malo po malo puni.
Nakon nekih sat vremena pristupa nam stanoviti gospodin star oko 55 godina, i započinje razgovor tražeći da mu usporedimo pravo i pravednost. Ne razumije zašto sudjelujemo u teatru kojeg vodi onaj "Indijanac s palicom" (aludirajući na kardinala Bozanića)? Nastojimo se držati vedro i ljubazno, odgovaram mu da se samo zalažemo za svoja načela, i da ne niječemo homoseksualcima pravo da budu homoseksualci, ali da svoje-tisućljetnu ustanovu braka kao zajednice muškarca i žene-ne želimo tek tako prepustiti relativiziranju. Dodajem da sam imao priliku upoznati kardinala i da nije baš tako loš kao što moj sugovornik misli. Željko mu objašnjava kako inicijativu podržava mnogo ljudi i da je ona izraz prava građana na artikulaciju stanovitog opredjeljenja o važnoj stvari. Gospodin na to dodaje još nekoliko pokušaja ismijavanja kardinalova lika i djela, ali sve to više nalikuje pivskoj debati starih znanaca o nogometnoj utakmici. Uskoro nas  napušta.
Nakon njega dolazi nas pozdraviti jedan stariji čovjek koji je inicijativu već potpisao. Malo po malo se raspriča, i tako od njega doznajem sve moguće sastave NK Dinamo tijekom šezdesetih godina, opise kvalitete igrača i mišljenje o liku i djelu Ćire Blaževića, te uvjerenje da će se NK Zagreb sljedeće godine sigurno vratiti u prvu ligu. Donekle uspijevam s njime komunicirati, nastojeći pozdravljati zainteresirane prolaznike i biti Željku barem od neke koristi. Razgovor traje i traje, nemam obraza otkantati čovjeka koji je možda usamljen i kojemu je komunikacija s drugom ljudskom osobom vjerojatno potrebna kao kruh. Nakon što razmijenismo mišljenja o izgledima Bayerna i Borussije u večerašnjem finalu Europske lige on ipak polako posustane. Treba ipak nešto kupiti za vikend, te on uz pozdrav ode dalje.
Tako smo tijekom dvaju satova prikupili 50 potpisa, što je uglavnom Željkova zasluga. Pristiže nam na volontiranje bračni par naših župljana, što znači da je naša smjena završila. Ja im ostajem praviti društvo barem do prvoga potpisa. I eto ga, ali jao: gospođa je svoje ime napisala pisano, a ne tiskano. Nevažeće. Ispravljaj i ponovi: ali sad je najprije napisala prezime, pa tek poslije ime. Opet nevažeće, Željko priskače upozoriti nas da pripazimo na to, samo nam još trebaju zbrljane stranice i nevažeći potpisi, kad je inicijativa ionako "tanka" s brojem potpisa nakon što su iz Vlade objavili da treba 70 tisuća potpisa više nego što je službeno prikupljeno.
No dobro. Komentiramo to riječima. "Zrno do zrna pogača, glas do glasa palača!" Sad je na meni red da se malo povučem, te sam ostavio bračni par, već iskusne volontere, da nastave s poslom, sve dok se nisam vratio za nekih sat vremena. Prikupili su više od tridesetak potpisa ne računajući šest nevažećih zbog pogrešaka sličnima onoj već opisanoj. Ljudi i dalje dolaze, neki potpisuju. Najčešći komentar je: "Da smijem, potpisao bih i deset puta". Oni koji drukčije misle prolaze mimo nas bez reakcije. Jedino otvoreno "mi smo protiv" začuli smo od dviju žena koje su prošle kraj stola držeći se za ruke. Možda nas samo zafrkavaju.
Prošlo je podne, ljudi se prorjediše, hoćemo li uspjeti  uhvatiti posljednji potpis? Samo nam je jedno mjesto ostalo na listi...Prolaze ljudi, nitko da potpiše. I  konačno pristupi jedna sredovječna gospođa s vrećicama u ruci, ali nimalo ne dvojeći niti razmišljajući o tome što čini.
Lista zaključena, hoćemo li još? Ne, dosta je za danas. I tako spremismo stol i razlaz kući.
Primijetio sam da su stariji ljudi općenito bili spremniji potpisati inicijativu nego oni srednje generacije, a pogotovo više nego mladi (kojih doduše u subotu prije podne nije bilo mnogo na našem punktu). Neću ovdje navoditi detalje razgovora sa Željkom o tome što bi tomu moglo biti uzrok.
Iako je veći dio prijepodneva bilo oblačno, a kumulonimbusi su se opako motali po nebu, nije pala ni kap kiše koja bi nas omela u radu.
Na dva stola smo za 4 i pol sata prikupili oko 200 potpisa.