Na današnji dan Svih svetih, u potrazi za mudrim izrekama i mislima svetaca, prisjetio sam se zapisa iz dnevnika Bl. Ivana Merza(1896-1928) nastalih tijekom njegovoga sudjelovanja u prvome svjetskome ratu. Merz[1] je 1916. godine bio mobiliziran u austro-ugarsku vojsku. Završio je tečaj za vojne časnike, a nakon toga ga je zapovjedništvo uputilo na talijansku bojišnicu gdje je ostao do 1918. godine i kraja rata. Strahote koje je doživio na bojišnici nisu omele njegov put k svetosti, o čemu govore i njegovi zapisi. Fonzaso, 5.II.1918.
„Boga zaboraviti nikada! Težiti neprestano za ujedinjenjem s njime. Svaki dan — ponajbolje zoru — upotrijebiti sat jedino razmišljanju, molitvi, i to po mogućnosti u blizini Euharistije ili kod sv. Mise. Taj sat mora da bude izvor dana... U tome satu se moraju da stvore planovi za budući dan, tu se svlada sva slabost. Bilo bi grozno, kada ovaj rat ne bi imao nikakove duševne koristi za me! Ne smijem onako živjeti, kao što sam prije rata živio, moram započeti novi preporođeni život u duhu novog spoznanog katolicizma. Jedini Gospodin neka mi pomogne, jer čovjek sam od sebe ne može ništa!
Fontana Secca, 19. VI. 1918. 21 g. i 6 mj.
…Ležao je ovdje jedan teško ranjeni talijanski časnik. But mu je bio poput pršuta razrezan; jaukao je i roktao od boli. "Quanto male Manfredi" opetovao je po 20 puta... Više od sata je tako uzdisao. Dadoh ga prenijeti nazad do kote 1580, gdje bijaše jedan mali "Hilfplatz"[2]. Neću nikada zaboraviti njegov zahvalni pogled, stisak njegove krvave ruke. Bijaše krasan mladić. Učiniti djelo ljubavi čovjeku što trpi najveća je stvar na ovoj zemlji. Temelj je to svakog duševnog života.
Zastala je ofenziva[3]. Vele iz političkih razloga. Karakteristično je za nered što vlada u Austriji. Talijanski su rovovi puni naših mrtvaca. Grozne su slike. Grozan smrad. Jarci su im duboki, slabi i neuredni. Boravišta su vlažna, kaverne[4]slabe. Vele da je Krndelj pokopan u Rosanu. Strahota! Ono nasmijano lice, puno idealizma i života, da nas je za tren oka ostavilo?! Bože, smiluj mu se!
Monte Solarol, 25.VI.1918.
Grijeh je povod najvećim katastrofama čovječanstva. Smisao života jest mysterium crucis - tajna križa. Moram, dakle, biti zadovoljan svojim sadašnjim stanjem. No odviše je teško robovati sistemu koji radi o glavi čovjeku i njegovim idejama...
Bože, plamenom svoga milosrđa sažeži parazite grijeha, da dobar i svet stupim u Te.
Zahvaljujem molitvi moje majke i svojih zlatnih prijatelja što živim.
Solarol, u kaverni, 13. VII. 1918. 21 g. i 7 mj.
Granata je dohvatila našu baraku; Šimi odbilo glavu, Šobrta i druge teško ranilo, a Klapca je diglo u zrak i bacilo ga je za nekoliko metara. Gledao sam gdje aktivni kapetan, 40-godišnji muž plače što je izgubio momke. I drugi bijahu svi zaprepašteni. Zahvaljujem molitvi majke i mojih zlatnih prijatelja što živim, jer ja - iako mnogo mislim na Boga - zapravo malo molim. Po cio dan ležim u kaverni, nešto jedem, pomalo pišem, pa se ne mogu sabrati i zaroniti u ogromno mistično more.
Neki dan vidjeh svećenika; najradije bih poljubio ruke koje držahu Krista u rukama. Trebam li zaželjeti bolje dane, kada ću i ja onamo kuda je Šimo otišao? O, Bože, da sam već kod Tebe najbolje bi bilo! Sažgi plamenom svojega milosrđa sve parazite grijeha što su se usukali u moju dušu pa da dobar i svet stupim u Te; ili barem da u životu budem nadahnut svetom radošću i nadčovječnom voljom. Lako je pisati, ali teško je sveto živjeti.
[1] Više o Bl. Ivanu Merzu na stranici http://www.udrugaivanmerz.hr/ivan-merz-biografija.php
[2] previjalište
[3] bila je to neuspješna ljetna ofenziva na rijeci Piavi, posljednja navalna operacija austro-ugarske vojske u 1. sv. ratu. Obustavio ju je sam car Karlo vidjevši da unatoč velikim gubicima nema izgleda da se postigne očekivan uspjeh.
[4] podzemna boravišta za vojnike zaštićena od topničkih i zrakoplovnih napada
Nema komentara:
Objavi komentar