Neočekivana pobjeda milijunaša Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima zaprepastila je čitav svijet, koji je-kako se čini-uglavnom očekivao sigurnu pobjedu Hillary Clinton i nastavak dosadašnje američke politike. Nakon početnoga šoka tečaj dolara je skočio u nebesa, a o Trumpu i njegovim predsjedničkim planovima ne prestaje se pisati, govoriti, a ponajviše nagađati. Neki kršćani prikazuju ga gotovo kao kakvog deus ex machina, spas u zadnji čas pred nadirućim valom agresivne sekularizacije i „nježnog“ preodgoja cijelog društva koje je provodio obamsko-klintonovski raspoložen politički i medijski establishment. Trump najavljuje suzbijanje radikalnog islamizma i stabilizaciju odnosa između svjetskih velesila, povratak američkih poduzeća iz inozemstva u SAD, otvaranje milijuna novih radnih mjesta i sve potrebne mjere kako bi Amerikanci ponovo bili prvi i najbolji. Da sam Amerikanac, vjerojatno bih rado čuo takvo što, a izvjesno i glasovao za Dona. To je učinila i većina katoličkih birača, iako se ne bi moglo reći da je papa Franjo barem prije izbora bio oduševljen republikanskim kandidatom zbog njegove odbojnosti prema primanju imigranata[1]. Pa i kao Europljanin navikao sam na to da je snažna Amerika jamac europske stabilnosti i blagostanja. Očito trebamo pričekati da se Trumpova možebitna kvaliteta očituje djelima, jer-kako reče Isus - svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim. Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova. (Mt 7:17-18). Može li on doista postati dobar predsjednik? Bilo bi dobro da može, i trebamo se svi tome nadati. U suprotnome bi SAD mogle dospjeti na put propadanja, a svaka propadajuća velesila može postati opasna za okolicu poput Njemačke nakon 1. sv. rata. Toga je sigurno svjestan Obama, kada je u više navrata naglasio da Trumpu treba dati priliku. Ovaj se već u karijeri dokazao kao čovjek velike radne energije sposoban donositi brze i teške odluke, ali jedno je voditi vlastito poduzeće u kojem može dijeliti otkaze kako želi, a drugo svjetsku velesilu u kojoj to ipak ne ide tako. Čini se da Trump toga postaje svjestan, jer u svojim izjavama izravno ili neizravno sve više odstupa od pojedinih najava iz izborne kampanje. Utihnuo je o gradnji zida na meksičkoj granici, primjerice. Po svemu sudeći neće niti Hillary tjerati pred sud. Ukratko, ne stoji iza svega što je govorio prije izbora. A to nije dobar znak, iako ne mora nužno biti fatalan. Znak govori da Trump barem u ovom trenutku nema razrađen program, da je sklon improviziranju kako bi stekao popularnost, da u njegovu „projektu“ postoje praznine i površnosti, i da mu u svoj toj priči nedostaje stanovite dubokoumnosti potrebne da bi političar postao državnik. Nedostaje tzv. filozofije vlasti. Pitanje glasi: koliko je moguće pouzdati se u vođu takvoga profila? Hoće li on moći evoluirati i sazreti u dovoljnoj mjeri, kada se od nekog u njegovoj životnoj dobi teško može očekivati prilagodljivost? Nadajmo se da će to ipak proteći dobro. Možemo „Jenkijima“ zamjerati koješta, ali svijet i dalje treba kreativnu i požrtvovnu Ameriku koja je spremna priskočiti u pomoć uvijek kad zatreba (ali ne kad ne treba, jer to zna biti na štetu stvari).
[1]http://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/papa-franjo-u-ratu-s-trumpom-taj-covjek-nije-krscanin-trump-izgubio-zivce-jos-ce-se-on-moliti-da-ja-budem-predsjednik-kad-isis-napadne-vatikan/101326/
Nema komentara:
Objavi komentar