Čovjek mira ili sile?

Jučerašnja američka raketna paljba po sirijskoj zračnoj bazi navodno je bila kazna za navodno Assadovo korištenje bojnih otrova pri bombardiranju grada Idliba. Nikakvi konkretni dokazi o krivici Assadove vojske nisu podastrijeti, ali čini se da to nije ni važno. Bitno je da novi predsjednik Trump pokazuje nakanu da prvo puca, a onda pita. Tko mu stane na put, dobit će raketama po glavi. Takvo dodatno podgrijavanje sirijske bačve baruta opet je u stanovitoj mjeri umanjilo svjetski mir, a istodobna orkestrirana potpora zapadnih lidera američkoj akciji daje za pravo slutnjama da se taj napad pripremao mnogo ranije i da njime nisu nimalo iznenađeni.

Razni kršćani bili su oduševljeni Trumpovom pobjedom na izborima, nadajući se kako će upravo on biti taj koji će stvarima vratiti normalan oblik, a svjetski kaos utjerati u red. Već sam pisao ovdje kako mi njegove česte promjene mišljenja nekako ne ulijevaju povjerenje, a sad sam za to dobio dodatnu potvrdu. Primijetio sam još prije njegove pobjede na izborima kako je voditelj Trumpove kampanje naglasio da ga podupire 200 generala i admirala. Pomislih: oho, američka vojna sila želi energičnog vođu te jasnu strategiju prema kojoj se ratovi vode radi pobjede, a ne zato da bi se vodili i rastezali u beskonačnost što svaku normalnu vojsku mora frustrirati do bola. Trump, kao i svaki drugi vladar čija država može zbog svoje snage drmati svijetom, osuđen je u startu na to da svoj vladarski stil oblikuje na temelju izbora između dviju sudbinskih mogućnosti: hoće li biti čovjek mira ili čovjek sile? Uvijek se s tim u svezi sjetim jednog odličnog američkog filma u kojem stanoviti lucidni lokalni mafijaš razgovara s mladićem koji ga obožava. Ovaj ga pita: „Bi li više volio da te ljudi vole ili da te se boje?“ Mafijaš spremno odgovori: „Volio bih oboje, ali ako bih već morao birati, tada bih radije da me se boje.“ Dakle, ako želite ljude u malo vremena dovesti nekamo kamo oni možda ne žele ići, morate ih na to natjerati, a tada postajete čovjek sile. U politici je to kojiput neizbježno, ali uvijek ima učinak bumeranga. Jer-da parafraziram Isusa-tko se sile laća, taj može od sile i stradati. U slučaju sirijskog vatrenog kotla prepunog patnje to osobito dobiva na težini. Tamo su Amerikanci i Rusi u vojnom smislu preblizu jedni drugima. Zasad su se dobro snalazili u izbjegavanju (pre)bliskih susreta, ali gomilanje oružja i povećana spremnost da se ono upotrijebi povećava mogućnost fatalnih posljedica ukoliko se i na jednoj razini potkrade pogreška. Da je slučajno koja raketa zalutala i grunula u ruskoj bazi u Tartusu, tko zna što bi od toga bilo. Ukratko, velesile se frontalno sve više primiču jedna drugoj, a rizik trećeg svjetskog rata time se ne umanjuje. Naprotiv. Nadajmo se da su ljudi sile koji pokreću šahovske figure na svjetskim geostrateškim pločama toga svjesni.

Smiluj nam se Bože po milosrđu svome.