Bl. Karlo Austrijski – plemeniti branitelj propale stvari

Car Karlo I. Habsburški

21. listopada svi katolici iz zemalja bivše Habsburške monarhije prisjećaju se njezinog posljednjeg vladara, cara Karla I. Habsburškog[1] (Persenbeug, 1887-Madeira, 1922)[2], koji se u Crkvi odlukom pape bl. Ivana Pavla II. štuje kao Blaženi Karlo Austrijski. Iako će se sljedeće godine napuniti stota obljetnica propasti nekadašnje Podunavske monarhije, njezin kulturni utjecaj ostao je neizbrisivo utisnut u povijest svih država koje su je naslijedile i njihovih naroda. Karlo I. vladao je samo dvije godine[3], i u povijesti je ostao upamćen tek kao kratkotrajan lik koji se pojavio da bi ugasio svjetlo zadnjih dana nekad velikog i moćnog carstva. Unatoč tomu i njegovu očitom neuspjehu kao političara i vladara, većina povjesničara i vrednovatelja njegove kratke vladarske karijere smatra ga časnim i hrabrim čovjekom koji je iskreno težio miru i nastojao zaustaviti razbješnjeli prvi svjetski rat. Okolnosti u kojima je vladao bile su ipak preteške za njegova nastojanja.

Karlo je odrastao pod utjecajem svoje pobožne majke Marije Josipe Saske, koja je s njim svaki dan išla na misu. To mu je sigurno pomoglo da ne slijedi loš primjer svojeg oca, nadvojvode Otta, poznatog ženskara, bonvivana i plejboja. Iako je kao dječak bio plah i povučen, njegovi odgajatelji brzo su primijetili dobre osobine. „Po naravi je bio vrlo skromno, istinoljubivo, savjesno i nadasve pobožno dijete. Skromnost je bila njegovom izrazitom crtom i u kasnijem životu. Nikad ga nisam vidio ljutitog, samovoljnog, uznositog, svadljivog ili nepomirljivog. Nije ga bilo teško privući k dobru.  Potpuno mu je bilo strano laganje ili utjecanje k lažnim opravdanjima. Njegove lijepe osobine bile su uviđavnost, vjernost i zahvalnost. „ (p. Norbert Geggerle, dominikanski svećenik).

Položaj na habsburškom obiteljskom stablu u početku nije naviještao da bi Karlo mogao postati

Car Karlo i princeza Zita na vjenčanju

nečim većim od vojvode tzv. srednje kategorije. U skladu s tim teklo je i njegovo školovanje i priprava za život. Završio je javnu srednju školu u Beču i diplomirao na praškom sveučilištu, da bi u skladu s obiteljskom tradicijom pristupio vojsci i postao konjanički časnik. U to vrijeme, 1911. godine, oženio se princezom Zitom Bourbon-Parma. U njoj je pronašao srodnu dušu. Na dan vjenčanja rekao joj je: „Sada moramo jedno drugome pomoći da dođe u raj.“ O kvaliteti njihove veze svjedoče riječi britanskog pukovnika Strutta koji ih je pratio 1919. godine nakon propasti monarhije: „Ne možemo niti zamisliti dvoje ljudi koji bi se više voljeli i bili si vjerniji od njih.“ Imali su osmero djece, s tim da se najmlađe rodilo nakon Karlove smrti na Madeiri. Papa Pio čestitao im je na vjenčanju ovim riječima: „U gorkim trenutcima kojih kao supružnici sigurno nećete biti pošteđeni, neka vam je uzdanjem vjera u Boga, a utočištem sretan obiteljski život.“ Vjerojatno nije slutio koliko će se te riječi obistiniti.

Državni vrh nije s Karlom imao nikakve ozbiljne planove, nitko ga nije kanio pripremati za ulogu političara, te je prva državnička iskustva stekao tek kad je zasjeo na prijestolje usred svjetskog rata i morao upravljati krizom bez premca. Stoga nije uopće sudjelovao u pripremama za prvi svjetski rat niti u donošenju odluka o njegovom početku. Ionako su svi očekivali da će budući rat trajati kratko, možda samo nekoliko mjeseci. Čemu se zamarati s izobrazbom budućeg vođe koji vjerojatno nikad neće dobiti priliku pokazati što može?

Međutim, 1914. je u atentatu poginuo Franjo Ferdinand. Karlo je odjednom postao stvarni prijestolonasljednik, ali unatoč tomu je u državnom vrhu i dalje bio autsajder, pa se priključio vojnim postrojbama. Postao je podmaršalom (generalfeldmarschall) i zapovjednikom 20. zbora s kojim se istakao kao sposoban zapovjednik na talijanskoj i ruskoj bojišnici. Njegovi vojnici voljeli su ga zbog srdačnosti i prijateljske naravi, znajući da suosjeća s njima i njihovim patnjama. Karlo se doista nagledao koječega tijekom boravka na prvim linijama, a stradanja njegovih i neprijateljskih vojnika teško su djelovale na njega. Nejednom bi zbog strahotnih prizora zaplakao. Shodno tome je izdao zapovijed dostojnu upravo njega: „Nalažem svakom zapovjedniku kao njegovu svetu dužnost da uloži sve snage u što bolju njegu ranjenika i skrb za postojbe. Zabranjujem zapovijed „Nema zarobljavanja“. Najstrože zabranjujem krađu, pljačku i nepotrebno uništavanje.“  Karlo je bio jedan od rijetkih vladara u doba 1. sv. rata koji je doista sudjelovao u ratnim operacijama i vidio iz prve ruke što se na fronti doista događa. „Došao je kasno, ali je barem pokušao“-rekao je o tome njegov sin, nadvojvoda Otto von Habsburg.

1916. godine započeli su se nad Austro-Ugarskom navlačiti tamni oblaci. Monarhija je imala hrane za 3 godine ratovanja. Dvije su već prošle, a kraj rata i pobjeda nisu se nigdje nazirali unatoč prvobitnim optimističnim očekivanjima. Ratni gubitci bili su sve teži, a neprijatelj nije popuštao. 21. studenog umro je stari car Franjo Josip. Vladao je 68 godina. Na njegovo mjesto stupio je Karlo. Nije mu bilo lako, jer je dobro znao koliko je nespreman za tu dužnost. Prihvatio se žezla u najtežem mogućem trenutku bez ikakvog političkog iskustva. Na prvi pogled sve je radilo protiv njega.  Dobro je to znao i Franjo Josip koji je prije smrti rekao: „Preuzeo sam prijestolje u najtežim okolnostima, a predajem ga u još težim. Bio bih sretan da sam Karla mogao toga poštedjeti.“ Karlo je ipak odlučio dati sve od sebe. U svojem manifestu nakon ustoličenja odmah je objavio da želi učiniti sve za to da strahote i žrtve rata što prije prestanu. Odmah se dao na posao, obnovio suspendiran parlamentarni život, a smjenom načelnika glavnog stožera Conrada von Hötzendorfa okljaštrio prevlast vojno-birokratske klike u upravljanju državom. Za razliku od Franje Josipa koji je sve nastojao rješavati sam iz svoje radne sobe, Karlo je redovito sazivao sastanke Savjeta ministara s kojim je usklađivao sve neophodne aktivnosti. O mnogim državnim poslovima savjetovao se i sa suprugom Zitom, na što neki utjecajni krugovi nisu rado gledali, osobito zato, što je Zita bila talijanskog podrijetla, a Italija je bila u ratu s Monarhijom. Nastojao je olakšati tešku situaciju širokih slojeva stanovništva i osnovao Ministarstvo socijalne skrbi[4] i Ministarstvo zdravstva, a i nizom drugih poteza pokazao da u neiskusnom vladaru zapravo leži velik upravljački i reformni potencijal. Zajedno sa suprugom uložili su dosta vlastite imovine u humanitarnu i karitativnu pomoć za brojne siromahe, ratne vojne invalide, udovice i siročad, tako da im je proračun otišao u „minus“. Karla to nije obeshrabrivalo, govorio bi da kao car mora dati primjer cijelome narodu. Da nije bilo rata, tko zna kamo bi Karlo dogurao kao car…

U mnogočemu je Karlo slijedio socijalni nauk Katoličke crkve, a njegov humanizam očitovao se i u ratnim zapovjedima. Primjerice, zabranio je austro-ugarskim postrojbama korištenje bojnih otrova[5] (koristili su samo nesmrtonosni suzavac), bombardiranje i granatiranje bolnica i crkava, protivio se njemačkom neograničenom podmorničkom ratu i nije dopustio da austro-ugarske postrojbe sudjeluju s Nijemcima u borbama na zapadnoj bojišnici.[6] Dobro je znao da se Njemačka nametnula Austro-Ugarskoj kao snažniji partner i saveznik, i da postojeće velikonjemačke političke opcije mogu za Austro-Ugarsku donijeti katastrofalne posljedice. [7] Iako su Centralne sile tijekom 1917. godine na bojišnicama stajale vrlo dobro, Karlo je bolje od svojih generala zapažao pravo stanje carevine i opadanje njezine snage. Sluteći mogućnost sloma, nastojao ga je preduhitriti pokušajima sklapanja mira. Najprije je na to nastojao nagovoriti svojeg jačeg saveznika, njemačkog cara Vilima II, a kad taj nije prihvatio, pokušao je nekako doći do mogućnosti sklapanja separatnog mira sa Antantom preko supruginih obiteljskih veza u belgijskoj vojsci. Bio je između ostaloga spreman i na ustupanje dijela teritorija[8]. No, i to se izjalovilo, a Francuzi su Karlova pisma s mirovnim koncepcijama objavili u tisku, što je Karlu jako naškodilo u očima njemačkog saveznika. Morao je stoga brže-bolje sanirati štetu prikladnim izjavama i posjetom Vilimu II, a njemački utjecaj na austro-ugarske državne poslove još se pojačao. Karlo je dobro znao da njegova vojska bez njemačke pomoći i postrojbi više ne može uspješno voditi rat. Nažalost, dobro su to znali i Nijemci. Kad je papa Benedikt XV objavio mirovnu notu svim zaraćenim stranama 1. kolovoza 1917, Karlo je bio jedini europski vladar koji ju je prihvatio. Nijemci su ga zato prezreli kao slabića i vatikanskog agenta, a nisu ga hvalili niti drugi koji su htjeli i dalje rat do konačne pobjede. Za zemlje Antante on je i dalje bio tiranin i ratni huškač, za Slavene u monarhiji Teutonac, a Mađari su mu predbacivali slabost prema Slavenima. Karlo se pribojavao i za svoju obitelj u slučaju raspada države i izbijanja revolucije nalik ruskoj. Doista je stupanjem na prijestolje sve riskirao.

Od polovice 1918. godine počela se kvariti dotad dobra situacija na fronti. Vjerojatno je Karlo nakon neuspješne ofenzive na Pijavi u ljeto 1918, posljednje austro-ugarske ofenzive, potpuno shvatio da je carstvo pred slomom i da treba spasiti ono što se spasiti može. 16. listopada objavio je manifest o federalizaciji austrijskog dijela monarhije, ali je već bilo prekasno jer se državna struktura carstva započela urušavati, a on više nije mogao učinkovito nadzirati državu. Pojedini narodi krenuli su na put neovisnosti.[9] Shvativši to, i vidjevši da je nemoguće spasiti carstvo koje su njegovi preci stvarali stoljećima, Karlu ni trenutka nije palo na um da dezintegraciju države pokuša spriječiti silom i krvoprolićem. Zahvaljujući tome, raspad Austro-Ugarske i nastanak novih država protekao je bez građanskih ratova i suvišnih poginulih.  Sam Karlo, iako nije formalno abdicirao, morao je napustiti zemlju. Austrija je postala republika i zabranila mu povratak ukoliko ne abdicira i prihvati status običnoga građanina.

Karlo se nadao da će novonastale države prije ili kasnije uvidjeti potrebu za nekim zajedničkim državnopravnim okvirom, i da će tu nastati prilika za njegov povratak. Takva mogućnost se pružila samo u Mađarskoj čiji je Karlo još uvijek bio okrunjeni i prisegnuti kralj.[10] Međutim, dva pokušaja preuzimanja vlasti u Mađarskoj propala su iz niza razloga, od kojih je važan bio taj što Karlo na vlast nije htio doći krvoprolićem i građanskim ratom. Budući da se ti njegovi pokušaji nisu svidjeli silama Antante koje su bilo kakvu obnovu habsburške vlasti smatrale opasnošću za nov europski poredak, primorale su ga da s obitelji ode u izgnanstvo na portugalski otok Madeiru. Tamo je živio u velikom siromaštvu, ali i uvjerenju da treba podnijeti sve što Bog dopusti da mu se dogodi. Nedugo zatim povjerio se Ziti da misli kako ga Bog poziva da prinese život kao žrtvu za spas svojih naroda. „Spreman sam to učiniti“-izjavio je. I nije dugo čekao da se to ispuni. Početkom 1922. godine razbolio se od tada smrtonosne španjolske gripe koja je kao posljedicu imala upalu pluća. Budući da njegova obitelj nije imala gotovo nikakvih sredstava da plati liječenje, preostalo joj je samo da ga njeguje i nada se najboljem.

Svjedočanstvo o njegovim posljednjim danima sačuvala je u svojem dnevniku grofica Viktoria Mensdorff. Car se neprestano molio i u svojim molitvama se vraćao k velikim životnim temama koje su mu ostale u sjećanju. Svojoj ženi bi govorio: „Svo moje nastojanje išlo je za tim da u svim stvarima što najjasnije raspoznam Božju volju i potpuno ju ispunim.“ 1. travnja oko podneva, nakon primanja bolesničkog pomazanja i pričesti, Karlo je preminuo. Njegove posljednje riječi bile su: „Isus!“

Njegovu sprovodu nazočilo je 30 tisuća ljudi. Sahranjen je u hodočasničkoj crkvi Naše Gospe od planine (Nossa Senhora do Monte). Prema staroj habsburškoj tradiciji srce su mu izvadili i sahranili u urni u samostanu Mura u švicarskom kantonu Aargau.

Iako mu je Republika Austrija zabranila povratak, ipak  je to bio upravo njen predsjednik Wilhelm Miklas, koji je 1923. godine prvi pokrenuo inicijativu za njegovo proglašenje blaženim. Taj je proces dosta potrajao iz raznih razloga, ali ga je dovršio bl. papa Ivan Pavao II. 2004. godine. U dekretu o beatifikaciji naveo je ovo: „Bio je čovjekom velikog moralnog integriteta i čvrste vjere, koji je za svoje narode tražio uvijek ono najbolje, a sva vladarska djela vršio u skladu sa socijalnim naukom Crkve. Držao se ideala pravednosti i mira i nepokolebljivo težio svetosti. Bio je primjernim kršćaninom, suprugom, ocem i vladarom.“

U svjetlu beatifikacije Karlov život i djelo djeluju posve drukčije nego kad bismo ih promatrali isključivo povjesničarskim i ovozemaljskim naočalama. Tada bi bio samo jedan od političkih i vladarskih gubitnika, stečajni upravitelj onoga što su njegovi preci namicali tijekom sedam stoljeća, nedovoljno snažan vođa koji nije znao kako postići strateško narastanje snaga svoje države i uspješno završiti rat. Ili pak nesposoban vladar, diletant koji nije bio u stanju suzbiti unutarnju oporbu. Međutim, kad uzmemo u obzir „naočale vječnosti“, tada vidimo nešto sasvim drugo. Da, Karlo je izgubio svoje zemaljsko kraljevstvo, ali nije izgubio ono vječno. Štoviše, dao je i sam dobar primjer ponašanja, toliko dobar da sigurno nije zatvorio vrata nebeskog kraljevstva drugima. Radije je prihvatio slom vlastite države nego priuštio narodu da dodatno pati zbog građanskog rata. Kolike li razlike prema primjerice Hitleru, koji je bio spreman radije uništiti svoj narod nego se zaustaviti? Nije lako biti vladar, a osobito to nije bilo lako bl. Karlu Austrijskom, koji se u povijesnom smislu uvrstio u niz tzv. plemenitih branitelja propale stvari poput Flavija Ecija, Konstantina XI Paleologa, Harolda Godewinsona, Roberta E. Leeja ili Mihaila Gorbačova. Vlast možeš koristiti za stvaranje, ali i za uništavanje. Sve, pa i premnogi životi, ovise o tome koji put ćeš odabrati.

Na izvrsnoj britanskoj stranici o prvome svjetskom ratu http://firstworldwar.com objavljena su dva snimljena Karlova govora. Jedan od njih je posvećen zakladi za pomoć Austro-ugarskim ratnim udovicama i siročadi, a čita i dnevnu zapovijed carskim postrojbama.
http://firstworldwar.com/audio/karli.htm

---

[1] puno ime Karl Franz Josef Ludwig Hubert Georg Maria

[2] opširnije o Karlu I. primj. na Wikipediji, https://hr.wikipedia.org/wiki/Karlo_I._Austrijski

[3] U Hrvatskoj ga se prisjećamo i kao službeno posljednjeg tituliranog hrvatskog kralja, jer Karađorđevići nakon 1918. nikad nisu nosili takav naslov.

[4] Viktor Mataja bio je prvi ministar socijalne skrbi u povijesti

[5] međutim, to nije mogao zabraniti njemačkim postrojbama kojima nije zapovijedao, pa su ih Nijemci koristili na svojim sektorima protiv Talijana u bitki kod Kobarida 1917. godine.

[6] nakon što su objelodanjene njegove mirovne ponude Antanti bio je prisiljen popustiti radi očuvanja savezništva s Njemačkom, pa je jedna a-u divizija ipak otišla u Francusku zajedno s nekim topničkim postrojbama.  

[7] U svojim spisima objavljenima 1922. godine pokazalo se da je bio dobar prorok. Jasno je dao do znanja da će u slučaju propasti Austro-Ugarske na njeno mjesto doći niz malih i znatno slabijih država koje se neće moći oduprijeti pritisku i utjecaju daleko jače Njemačke.

[8] zanimljivo je da je Antanta sve do početka 1918. godine smatrala da Austro-Ugarska treba opstati kao država, ali na smanjenom području. Da se to dogodilo, pitanje je što bi ostalo od Hrvatske? Srbija bi sigurno dobila Bosnu i Slavoniju, Italija Istru i Dalmaciju, a nama bi ostalo doista ono iza linije Virovitica-Karlovac-Karlobag. Paradoksalno je da nas je ulazak u Kraljevinu SHS (Jugoslaviju), unatoč svim negativnim posljedicama, očito sačuvao od gubitka jezgre matičnog teritorija, a vjerojatno i od rasula narodnoga bića koje bi teško moglo podnijeti takve gubitke.

[9] Česi i Slovaci 28.10, Hrvati, Slovenci i Srbi 29.10.

[10] Karlo se tijekom svoje vladavine nije stigao baviti krunidbom, odgađajući to zbog ratnih uvjeta za mirna vremena. Dao se ipak nagovoriti da se okruni za kralja Ugarske. Tom prigodom je položio svečanu prisegu da će štititi teritorijalni integritet Ugarskoj kraljevstva što mu je vezalo ruke za kasnije koncepcije federalizacije monarhije. Zato se njegov Manifest iz 1918. godine odnosio samo na austrijsku polovicu države, a Ugarska je trebala zadržati prijeratni status. To je vrlo nepovoljno odjeknulo u Hrvatskoj i Slovačkoj i ubrzalo proces inicijativama za neovisnost u sastavu novih država.