Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji važan je sportski i društveni događaj koji je privukao pozornost milijuna ljudi diljem svijeta tijekom lipnja i srpnja. Po tko zna koji put pokazala se privlačna snaga profesionalnog nogometa koji od svih sportova nekako najviše utjelovljuje želje i potrebe mnogih naroda i pojedinaca za zabavom koja je ipak nešto više od obične zabave. "Zašto navijamo, prijatelju?" - pita se lik u jednom romanu. "Mislim da je to posljedica ratničkog nagona koji je skriven u nama ispod slojeva društvenih konvencija. Taj ratnički nagon nas prisiljava da se udružujemo pod jednim stijegom.". Ako to zapažanje ne odgovara sasvim stvarnosti, ipak daje do znanja da bi tu moglo biti istine. Barem u Hrvatskoj ništa ne može toliko raspaliti masovne domoljubne osjećaje kao uspješan pohod naše nogometne reprezentacije na nekom natjecanju. Ništa ne može tako učinkovito ušutkati sve one koji bi ovdje umjesto Hrvatske najradije vidjeli državu nekog drugog imena i suštine. Pa nas tako naša nogometna reprezentacija uspješno podsjeti na to što smo i tko smo od stoljeća sedmog. A to osim nje malo komu polazi za rukom u zadnje vrijeme.
Naravno, nogomet ima i drugi aspekt kojeg su itekako svjesni političari. Poznata je pričica o Brazilu. Jednom prilikom predsjednik države pozove premijera u posjet, i izrazi mu zabrinutost zbog sve teže situacije u zemlji. Na to će premijer: "Gospodine predsjedniče, nemojte se uzrujavati, do kraja godine imamo još tri međunarodne utakmice reprezentacije, a za to vrijeme nitko neće pomisliti da započne ikakvu revoluciju."
S jedne strane nogomet budi domoljubne osjećaje, a s druge strane djeluje kao opijum za narod, umekšana verzija nekadašnjeg rimskog panem et circenses (kruha i igara-gladijatorskih). Naravno da nogometaši pokazuju mnoge ljudske i natjecateljske vrline koje mogu biti uzor gledateljima. Neki od njih su i vjernici i svjedoče vjeru. Sve to ima svoju vrijednost. Međutim, sva će ta blistava zgrada svjetskog profesionalnog nogometa biti uzaludna ako ljudi koji u njoj uživaju ne postanu bolji. Korupcijski skandali u nogometnim organizacijama daju do znanja da je profesionalni nogomet pun bolesti današnjeg materijalističkog društva, pa tako i neki od najslavnijih nogometaša postanu preko noći otužne figure u sudskim procesima zbog utaje poreza ili sličnih stvari. Profesionalni nogomet je prije svega biznis, a biznis rijetko kad i rijetko gdje bude bez grijeha. Nažalost. I zato i ta djelatnost i njeni protagonisti trebaju obraćenje i Radosnu vijest. Jer kad nogometna karijera završi, život mnogih uspješnih nogometaša poprimi daleko tamnije tonove jer prestanu biti zanimljivi javnosti, ili ne uspiju pobijediti vlastite demone i slabosti. Sjetite se samo Kocsisa, Garrinche, i drugih u tom smislu bolnih svjedočanstava. Pa i Maradoninog.
Da ne budem licemjeran-pratim nogomet i svjetska prvenstva od djetinjstva, pa tako i na ovom prvenstvu gotovo da nisam propustio nijednu utakmicu. Drago mi je zbog uspješnih igara naše reprezentacije i nadam se da će dogurati do kraja. Ipak se pitam - što će ostati od sadašnje euforije i transa zbog hrvatskih pobjeda nakon 15. srpnja i spuštanja zastora? Hoćemo li biti bolji, i hoće li naša svakodnevica biti bolja od one prije početka prvenstva? Hoće li svjetsko prvenstvo išta pozitivno promijeniti u nama? Na to trebamo odgovoriti svatko sam.
1 komentar:
O svjetskom nogometnom prvenstvu je u Večernjem listu nekoliko zgodnih tekstova objavio Nino Raspudić. Evo jednog: https://www.vecernji.hr/premium/zasto-i-u-nogometu-nije-u-soldima-bas-sve-1256528
Objavi komentar