Krist Kralj, 2018.

Danas je blagdan Krista Kralja, dan koji anticipira Onoga koji će doći u pravo vrijeme da sve obnovi i zavlada novim stvorenjem. U svezi s time se u crkvama obično izvodi napjevi Ti, Kriste, Kralj si vjekova, ili Krist Kralj vlada (Christus vincit). 

U slučaju onog prvog zanimljivo je usporediti verziju teksta prije Drugog vatikanskog sabora i onu poslije njega. Jasno da je drugi vatikanski naglasio tzv. pozitivni pristup nekatoličkom svijetu, te je štošta ublažio, ali i ona predkoncilska verzija ima itekako mnogo toga istinitog reći duhovnom stanju svijeta, pa i nama pojedincima. 

Ugodno čitanje želim!

Vukovarska obljetnica kao poziv na obraćenje

Nejednom sam nakon rata bio u Vukovaru, posjetio sam sva mjesta njegova stradanja, od Trpinjske ceste do Ovčare, i naslušao se mnoštva raznih informacija o tijeku i razlozima njegova pada i zauzeća. 18.11.1991. bio sam s postrojbom na bojišnici na drugom kraju Hrvatske, kada su se na televiziji pojavili Zlatni dukati s pjesmom o Vukovaru. Odmah smo slutili da je gotovo...i bilo je, nakon pjesme pojavio se spiker koji je pročitao vijest kako je Vukovar pao. Teško nas je to sve pogodilo, a mene je tada zazeblo pitanje - što će biti ako izgubimo rat? Čeka li nas novi Bleiburg?

Nasreću se moja bojazan nije ostvarila, rat smo vojno dobili, iako je nakon svega ostao osjećaj nekakve nedorečenosti. Pravo je pitanje jesmo li dobili mir, jesmo li ratom ostvarili Hrvatsku koja je majka svim svojim građanima? Bilo bi sljepački reći da jesmo. Nismo. To se vidi po masovnom iseljavanju iz zemlje, koja očito nije sposobna pružiti svojim građanima mogućnost da se prehrane. Takvo što nijedan branitelj nije od rata očekivao. I zato mi je - priznajem - mučno i teško gledati današnju Kolonu sjećanja u Vukovaru koja mi djeluje kao nekakav velik sprovod, novo polaganje Vukovara u grob nakon kojeg nema uskrsnuća niti nade. Kao da su smrt, grobovi, ruševine i ponavljanja priče o prolivenoj krvi i pretrpljenim patnjama konačna vukovarska postaja nakon koje nema dalje. Nešto mi tu kao vjerniku nedostaje. Možda upravo činjenica da sva ta komemoracija i Kolona sjećanja - koju naravno podržavam i smatram da je treba organizirati kao nezaobilazan dio našeg povijesnog pamćenja - zapravo ništa i nikog u Hrvatskoj neće promijeniti. Zahtjev za kažnjavanjem krivaca ostat će opet izrečen, ali onako "u zraku", bez pravog izgleda da se ispuni, osim na Božjem sudu. Ukratko, naše zemaljske strukture, pa i strukture naše države, nemaju snage niti mogućnosti ništa u tom smislu promijeniti. Opet ćemo se sljedeće godine sresti u Vukovaru i vjerojatno ponoviti kako je sve isto kao prošle godine. Dao Bog da ne bude, dakako...

Gledam u svezi s tim fotografiju s vukovarskog spomen groblja. Onaj bijeli niz križeva postavlja svakom promatraču pitanje: "Jesmo li poginuli uzalud, je li moguće da naš život nije uspio?" Dečki moji, sigurno niste poginuli uzalud, ali je nešto ostalo nedovršeno, i zato će se i to vaše pitanje još dugo nanovo postavljati. Istina je da ste poginuli za hrvatsku neovisnost koja se doista ostvarila, ali ste se borili - iako toga možda i niste bili posve svjesni - za jednu kvalitativno bolju zemlju nego što je bila stara Jugoslavija, zemlju koja će svojoj djeci doista biti majka. A to se nažalost nije dogodilo onako kako smo sanjali, i zato je svaki spomen Vukovarske žrtve neugodan, bolan, i odiše čistilištem, a ne rajskim spokojem. Možda zato Kolona sjećanja i sve vukovarske komemoracije ovih dana još uvijek ne mogu izići iz tamnih tonova i sjene nezadovoljstva nedovršenim poslom.

Oružani rat je, Bogu hvala, dobro završio, ali onaj neoružani, duhovni, traje i dalje. U njemu još uvijek padaju brojne žrtve, a možemo samo reći da Hrvatska neće biti bolja dok mi živi i preostali u njoj ne postanemo bolji. Da bismo bili bolji, trebamo tražiti Božju milost i snagu Duha Svetoga koja nas jedino može u biti promijeniti. Tek tada će se duhovni rat početi razvijati bolje, a vukovarske komemoracije će odjednom poprimiti svijetlije boje.

Babilonska kronika 3. Tko želi biti novi August u Europi?

Nov probni balon izletio je iz ureda Angele Merkel i Emmanuela Macrona. Radi se o aktualizaciji ideje o zajedničkoj europskoj vojsci, koja bi branila Europu protiv mogućih neprijatelja s Istoka, ali bi je štitila u slučaju potrebe i od SAD. Reakcija američkog predsjednika bila je prema očekivanju burna, i nije propustio dati do znanja da je ideja  za njega potpuno neprihvatljiva. Angela je naravno dodala da bi jedinstvena europska vojska bila jamac mira na našem kontinentu, i da to zahtijeva samo jednu sitnicu, odricanje država članica od nacionalnog suvereniteta u toj stvari.

Što da se kaže na takvu ideju? Možda ona i ima smisla sa stajališta jačanja obrane Europe u uvjetima porasta geopolitičke globalne nestabilnosti. Europa bi bez sumnje zahvaljujući svojim tehnološkim postignućima mogla takvu vojsku brzo naoružati do zuba sofisticiranim oružjem i stvoriti od nje respektabilnu vojnu silu. Nije samo jasno gdje doći do dovoljnog broja vojnika…možda regrutirati muslimanske imigrante i dati im tako ubrzano državljanstvo, kako je netko nedavno predlagao u Njemačkoj? Ideja svakako dostojna dalekog pretka i svijetlog uzora današnjoj Europskoj Uniji, starom i moćnom Rimskom Carstvu, koje je legionarima nerimskog podrijetla nakon 25 godina službe davalo rimsko građanstvo i pravo vlasništva nad obradivom zemljom. Sad bi to vjerojatno išlo mnogo brže, tko će čekati tolike godine? Ali, imamo mi još sličnosti s Rimskim Carstvom, koje dovode do stanovitih bojazni od pojave nove jedinstvene europske vojske.

Kao prvo, europska vojska mora imati vrhovnog zapovjednika kao i svaka normalna vojska na svijetu. Tko bi to kod nas u Europi mogao biti? Rimsko Carstvo tu nije imalo nikakve dvojbe: vrhovni zapovjednik bio je imperator, vladar države koji je imao svu vlast u svojim rukama, a sam nije odgovarao nikome. Mi Europljani još uvijek nemamo cara, pa niti predsjednika s carskim ovlastima, ali tko zna, možda se u pogodnom trenutku netko takav pojavi, poput Oktavijana Augusta, koji je pobjedom nad Markom Antonijem i Kleopatrom dokončao dugo razdoblje građanskih ratova i uspostavio rimski mir. Kada Angela Merkel kaže da bi europska vojska jamčila mir u Europi, ne možemo se ne sjetiti čemu je služila rimska vojska: osim borbi za širenje granica zdušno se po carskim zapovijedima angažirala u unutarnjim ratovima i nemilosrdnom gušenju svake pobune, ne libeći se pri tome uništavati i velike gradove poput Jeruzalema, a već za Republike je na sličan način slistila Kartagu i Korint. Pa tako i europska vojska može poslužiti za discipliniranje neposlušnih provincija koje možda ne bi htjele primiti imigrante ili na drugi način odbijati „carske“ ukaze.  Da, rimske legije su prolile more krvi, ne samo barbarske nego i rimske, a mir tadašnje Europe osiguravale su izvana i iznutra silom ne dajući nikome niti da pisne protiv cara. Pa si ti misli…

I inače mi Europljani nekako nemamo sreće s dosadašnjim povijesnim projektima preteča zajedničke europske vojske budućnosti. Nakon Rima prva takva se pojavila u carstvu Karla Velikog. Nije bila nimalo nježna niti se umorila od ratovanja na sve četiri strane carstva. Sasi bi nam o tome mogli svašta ispripovijedati. No, ako ništa drugo, uspjela je suzbiti muslimansku invaziju u Zapadnu Europu i stvorila pretpostavke za uspješan protunapad. Pa tako ima povijesne zasluge. O sljedećoj vojnoj sili takve vrste možemo govoriti u slučaju Napoleona. I on je, naravno, bio jako miroljubiv, pa su njegovi „orlovi“ (sličnost s rimskima nije slučajna) razapeli krila od Španjolske do Moskve, rušeći i paleći sve što im se našlo na putu. I konačno, zadnji put se o europskoj vojsci govorilo u slučaju neslavnog Adolfa Hitlera, čiji su soldati također održavali mir u Europi po načelu „tko nije za nas, dobiva metak“.

Ukratko, vojske o kojima govorim bile su dio dugotrajnijih ili kratkotrajnijih imperijalnih koncepcija tada dominantnih centara moći, bile su uvijek u službi nečije agresivne i osvajačke politike, a nimalo se nisu skanjivale sudjelovati u suzbijanju bilo kakve unutarnje oporbe ognjem i mačem, zatirući neposlušne provincije Imperija i istrebljujući nepodobne narode. Osim vojne učinkovitosti malo se toga dobrog može reći o njima. Pa tako nisam oduševljen mogućnošću da o našoj sigurnosti opet odlučuje neki strani centar moći kojem bismo predali naš vojni potencijal kao što su lideri SR Hrvatske u najkritičnijem trenutku predali naoružanje hrvatske Teritorijalne obrane tzv. JNA neposredno prije izbijanja agresije na Hrvatsku. Dobro znamo kakve su bile posljedice.  Ne sviđa mi se ideja o rimskom miru čak i kad od sebe samo nagovještaj dade.

Imigrantska kriza 9. Evo ih opet!

Prije tri godine zloguko, iako s nadom u pozitivan ishod, najavljivao sam na ovom blogu nepovoljne mogućnosti za Hrvatsku koje bi mogle nastupiti krene li migrantski val preko naše duge i rastegnute granice prema Bosni. U međuvremenu su pogođene zemlje pod vodstvom tadašnjeg austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza uspjele začepiti sve rupe i zatvoriti tzv. balkansku rutu. Neko vrijeme bio je mir, ali ne zadugo. Poput poplave koja probija nasip na najslabijem mjestu prelio se migrantski val u Bosnu i Hercegovinu i nahrupio upravo na granicu s Hrvatskom, prema slabo naseljenim područjima Like i Korduna, brdsko-planinskom području koje je gotovo nemoguće učinkovito nadzirati postojećim snagama hrvatske policije unatoč dronovima, ophodnjama, uređajima za noćno motrenje i svim drugim pomagalima koja smo dobili kao kandidati za vječne europske graničare, kao možebitni branitelji šengenske granice.

Prije dva mjeseca putovao sam prema Slavoniji i povezao jednog našeg policajca koji se vraćao kući na odmor s nekolikodnevnog čuvanja naše granice prema Bosni. Vidno umoran, rekao mi je kako tamo stvari stoje. Bosna i Hercegovina nije se pripremila za imigrantski val koji je očito vrlo dobro koordiniran, a kreće se-kako je rekao-od džamije do džamije. Kada jednom prijeđu granicu, migrante je nemoguće dalje zaustaviti, a tome svjedoče provaljene i opljačkane vikendice hrvatskih građana od ličke Plješivice sve do Platka kod Rijeke. Pojavljuju se u većem broju kod Plitvičkih jezera, presreću automobile s hrvatskim registracijama, i općenito, ne ulijevaju baš mir i sigurnost u žile domaćeg stanovništva. Unatoč tomu naš ministar policije veselo tvrdi da je sve pod kontrolom, a ni drugi obnašatelji vlasti ne uzrujavaju se previše. Ipak su barem donijeli mjere da se postave prepreke za sve poljske putove iz Bosne i Hercegovine, te da se barem oteža, ako već ne onemogući, transport migranata tim pravcima koje naša policija očito ne stigne nadzirati.

Nije stoga čudno da je na takvo stanje reagirala stranka Most tražeći da se na granice pošalje vojska i postave odgovarajuće prepreke za sprječavanje ilegalnog ulaska u zemlju. Njihova bojazan je više nego razumljiva. Što će biti s hrvatskim turizmom i stranim investicijama ako nam se migranti u većem broju probiju u unutrašnjost i razmile po šumama, gorama i putovima u pokretu prema europskoj zemlji obećanoj? Što će reći turisti, budu li tijekom proljetnih i ljetnih mjeseci susretali migrante na našim cestovnim pravcima ili u turističkim odredištima? Tko će za to odgovarati i tko će podnijeti račun za činjenično pogoršavanje sigurnosne situacije u Hrvatskoj koja se s pravom dičila mirom i sigurnošću na svim turističkim sajmovima? Vrijeme je da javnost na to dobije jasne odgovore od vladajućih. Prilikom prve masovne navale migranata preko naše granice s Vojvodinom vlada tamo nije poslala vojsku, jer bi to očito izazvalo loš dojam u očima Majke Europe, kao da smo u ratnom stanju sa susjedima. Tada su krizu s migrantima uspjeli riješiti njihovim prebacivanjem u Mađarsku. Od tog vremena Mađarska i Slovenija ogradile su svoje granice s nama žilet žicom, pa se malo koji migrant može preko nje prošvercati dalje na Zapad. A taj isti Zapad ih više očigledno ne želi. Nama preostaje zadržati ih u Bosni, ili dopustiti boravak i naseljavanje u Hrvatskoj ne budemo li u tom zadržavanju učinkoviti. Migranti će time možda riješiti svoj problem, ali mi ćemo svoje izglede za dobru budućnost hrvatskog naroda i države neizrecivo pogoršati. Ne podsjeća li vas to na neka iskustva iz prošlosti?