Babilonska kronika 3. Tko želi biti novi August u Europi?

Nov probni balon izletio je iz ureda Angele Merkel i Emmanuela Macrona. Radi se o aktualizaciji ideje o zajedničkoj europskoj vojsci, koja bi branila Europu protiv mogućih neprijatelja s Istoka, ali bi je štitila u slučaju potrebe i od SAD. Reakcija američkog predsjednika bila je prema očekivanju burna, i nije propustio dati do znanja da je ideja  za njega potpuno neprihvatljiva. Angela je naravno dodala da bi jedinstvena europska vojska bila jamac mira na našem kontinentu, i da to zahtijeva samo jednu sitnicu, odricanje država članica od nacionalnog suvereniteta u toj stvari.

Što da se kaže na takvu ideju? Možda ona i ima smisla sa stajališta jačanja obrane Europe u uvjetima porasta geopolitičke globalne nestabilnosti. Europa bi bez sumnje zahvaljujući svojim tehnološkim postignućima mogla takvu vojsku brzo naoružati do zuba sofisticiranim oružjem i stvoriti od nje respektabilnu vojnu silu. Nije samo jasno gdje doći do dovoljnog broja vojnika…možda regrutirati muslimanske imigrante i dati im tako ubrzano državljanstvo, kako je netko nedavno predlagao u Njemačkoj? Ideja svakako dostojna dalekog pretka i svijetlog uzora današnjoj Europskoj Uniji, starom i moćnom Rimskom Carstvu, koje je legionarima nerimskog podrijetla nakon 25 godina službe davalo rimsko građanstvo i pravo vlasništva nad obradivom zemljom. Sad bi to vjerojatno išlo mnogo brže, tko će čekati tolike godine? Ali, imamo mi još sličnosti s Rimskim Carstvom, koje dovode do stanovitih bojazni od pojave nove jedinstvene europske vojske.

Kao prvo, europska vojska mora imati vrhovnog zapovjednika kao i svaka normalna vojska na svijetu. Tko bi to kod nas u Europi mogao biti? Rimsko Carstvo tu nije imalo nikakve dvojbe: vrhovni zapovjednik bio je imperator, vladar države koji je imao svu vlast u svojim rukama, a sam nije odgovarao nikome. Mi Europljani još uvijek nemamo cara, pa niti predsjednika s carskim ovlastima, ali tko zna, možda se u pogodnom trenutku netko takav pojavi, poput Oktavijana Augusta, koji je pobjedom nad Markom Antonijem i Kleopatrom dokončao dugo razdoblje građanskih ratova i uspostavio rimski mir. Kada Angela Merkel kaže da bi europska vojska jamčila mir u Europi, ne možemo se ne sjetiti čemu je služila rimska vojska: osim borbi za širenje granica zdušno se po carskim zapovijedima angažirala u unutarnjim ratovima i nemilosrdnom gušenju svake pobune, ne libeći se pri tome uništavati i velike gradove poput Jeruzalema, a već za Republike je na sličan način slistila Kartagu i Korint. Pa tako i europska vojska može poslužiti za discipliniranje neposlušnih provincija koje možda ne bi htjele primiti imigrante ili na drugi način odbijati „carske“ ukaze.  Da, rimske legije su prolile more krvi, ne samo barbarske nego i rimske, a mir tadašnje Europe osiguravale su izvana i iznutra silom ne dajući nikome niti da pisne protiv cara. Pa si ti misli…

I inače mi Europljani nekako nemamo sreće s dosadašnjim povijesnim projektima preteča zajedničke europske vojske budućnosti. Nakon Rima prva takva se pojavila u carstvu Karla Velikog. Nije bila nimalo nježna niti se umorila od ratovanja na sve četiri strane carstva. Sasi bi nam o tome mogli svašta ispripovijedati. No, ako ništa drugo, uspjela je suzbiti muslimansku invaziju u Zapadnu Europu i stvorila pretpostavke za uspješan protunapad. Pa tako ima povijesne zasluge. O sljedećoj vojnoj sili takve vrste možemo govoriti u slučaju Napoleona. I on je, naravno, bio jako miroljubiv, pa su njegovi „orlovi“ (sličnost s rimskima nije slučajna) razapeli krila od Španjolske do Moskve, rušeći i paleći sve što im se našlo na putu. I konačno, zadnji put se o europskoj vojsci govorilo u slučaju neslavnog Adolfa Hitlera, čiji su soldati također održavali mir u Europi po načelu „tko nije za nas, dobiva metak“.

Ukratko, vojske o kojima govorim bile su dio dugotrajnijih ili kratkotrajnijih imperijalnih koncepcija tada dominantnih centara moći, bile su uvijek u službi nečije agresivne i osvajačke politike, a nimalo se nisu skanjivale sudjelovati u suzbijanju bilo kakve unutarnje oporbe ognjem i mačem, zatirući neposlušne provincije Imperija i istrebljujući nepodobne narode. Osim vojne učinkovitosti malo se toga dobrog može reći o njima. Pa tako nisam oduševljen mogućnošću da o našoj sigurnosti opet odlučuje neki strani centar moći kojem bismo predali naš vojni potencijal kao što su lideri SR Hrvatske u najkritičnijem trenutku predali naoružanje hrvatske Teritorijalne obrane tzv. JNA neposredno prije izbijanja agresije na Hrvatsku. Dobro znamo kakve su bile posljedice.  Ne sviđa mi se ideja o rimskom miru čak i kad od sebe samo nagovještaj dade.