Vukovarska obljetnica kao poziv na obraćenje

Nejednom sam nakon rata bio u Vukovaru, posjetio sam sva mjesta njegova stradanja, od Trpinjske ceste do Ovčare, i naslušao se mnoštva raznih informacija o tijeku i razlozima njegova pada i zauzeća. 18.11.1991. bio sam s postrojbom na bojišnici na drugom kraju Hrvatske, kada su se na televiziji pojavili Zlatni dukati s pjesmom o Vukovaru. Odmah smo slutili da je gotovo...i bilo je, nakon pjesme pojavio se spiker koji je pročitao vijest kako je Vukovar pao. Teško nas je to sve pogodilo, a mene je tada zazeblo pitanje - što će biti ako izgubimo rat? Čeka li nas novi Bleiburg?

Nasreću se moja bojazan nije ostvarila, rat smo vojno dobili, iako je nakon svega ostao osjećaj nekakve nedorečenosti. Pravo je pitanje jesmo li dobili mir, jesmo li ratom ostvarili Hrvatsku koja je majka svim svojim građanima? Bilo bi sljepački reći da jesmo. Nismo. To se vidi po masovnom iseljavanju iz zemlje, koja očito nije sposobna pružiti svojim građanima mogućnost da se prehrane. Takvo što nijedan branitelj nije od rata očekivao. I zato mi je - priznajem - mučno i teško gledati današnju Kolonu sjećanja u Vukovaru koja mi djeluje kao nekakav velik sprovod, novo polaganje Vukovara u grob nakon kojeg nema uskrsnuća niti nade. Kao da su smrt, grobovi, ruševine i ponavljanja priče o prolivenoj krvi i pretrpljenim patnjama konačna vukovarska postaja nakon koje nema dalje. Nešto mi tu kao vjerniku nedostaje. Možda upravo činjenica da sva ta komemoracija i Kolona sjećanja - koju naravno podržavam i smatram da je treba organizirati kao nezaobilazan dio našeg povijesnog pamćenja - zapravo ništa i nikog u Hrvatskoj neće promijeniti. Zahtjev za kažnjavanjem krivaca ostat će opet izrečen, ali onako "u zraku", bez pravog izgleda da se ispuni, osim na Božjem sudu. Ukratko, naše zemaljske strukture, pa i strukture naše države, nemaju snage niti mogućnosti ništa u tom smislu promijeniti. Opet ćemo se sljedeće godine sresti u Vukovaru i vjerojatno ponoviti kako je sve isto kao prošle godine. Dao Bog da ne bude, dakako...

Gledam u svezi s tim fotografiju s vukovarskog spomen groblja. Onaj bijeli niz križeva postavlja svakom promatraču pitanje: "Jesmo li poginuli uzalud, je li moguće da naš život nije uspio?" Dečki moji, sigurno niste poginuli uzalud, ali je nešto ostalo nedovršeno, i zato će se i to vaše pitanje još dugo nanovo postavljati. Istina je da ste poginuli za hrvatsku neovisnost koja se doista ostvarila, ali ste se borili - iako toga možda i niste bili posve svjesni - za jednu kvalitativno bolju zemlju nego što je bila stara Jugoslavija, zemlju koja će svojoj djeci doista biti majka. A to se nažalost nije dogodilo onako kako smo sanjali, i zato je svaki spomen Vukovarske žrtve neugodan, bolan, i odiše čistilištem, a ne rajskim spokojem. Možda zato Kolona sjećanja i sve vukovarske komemoracije ovih dana još uvijek ne mogu izići iz tamnih tonova i sjene nezadovoljstva nedovršenim poslom.

Oružani rat je, Bogu hvala, dobro završio, ali onaj neoružani, duhovni, traje i dalje. U njemu još uvijek padaju brojne žrtve, a možemo samo reći da Hrvatska neće biti bolja dok mi živi i preostali u njoj ne postanemo bolji. Da bismo bili bolji, trebamo tražiti Božju milost i snagu Duha Svetoga koja nas jedino može u biti promijeniti. Tek tada će se duhovni rat početi razvijati bolje, a vukovarske komemoracije će odjednom poprimiti svijetlije boje.