Nikad ga nisam nikome čestitao niti sam ikad čuo da bi itko taj blagdan čestitao. Nema prigodnog čestitarskog izraza. Malo čudno, treći blagdan koji uokviruje božićni ciklus, ujedno i najstariji od tih blagdana, stariji od Božića, danas je u javnosti najmanje zapažen. Možda je to zato što je blagdan u novije vrijeme kao neradni dan uveden nekako "na silu", istodobno s neradnim Badnjakom za pravoslavne vjernike (sretan Božić cijelom kršćanskom Istoku!). Zaista, kako bi zvučalo "čestita ti Tri kralja!" Ili-"sretna ti Tri kralja!" Ili još bolje: sretna ti Tri Mudraca ili Tri maga (nema veze što u Matejevu evanđelju ne piše koliko je točno tih mudraca bilo, osim što su donijeli tri vrlo vrijedna dara).
Pa što da radimo s njima i s cijelim tim blagdanom? Božićno drvce jako mi se dobro drži i sigurno ga neću raskititi. Nek stoji doklegod stoji. Novaca je ponestalo i sekularni pojam "blagdani darivanja" baš ne pristaje ovomu danu. Plaća stiže tek za sedam dana. Mogu nekome darovati svoje društvo na nekoliiko sati (ako hoće), ali nemam više za poklone. Obred blagoslova vode u crkvi, i to je to.
Neki bi mogli prigovoriti da je riječ o bezveznoj legendi koja s nama nema neke veze i koja je tko zna kojim putevima dospjela u Matejevo Evanđelje (drugi evanđelisti to ne spominju). Ipak se s tim ne mogu složiti, jer kad pomnije razmotrimo cijelu priču, vidjet ćemo da je prepuna začudnog realizma i da ima itekako mnogo toga reći našem duhovnom stanju.
Blagdan o kojem je riječ inače se zove i Bogojavljenje, objava Boga, te je Isus u središtu pozornosti. Pripovjest ipak ima i drugi vrlo zahvalan aspekt: ljudsku potragu za Bogom u kojoj su mudraci u prvome planu. Božić je blagdan kad Isus dolazi k nama, a Tri kralja odn. tri mudraca ili maga dolaze k Isusu. Naslućuju ga, traže ga i na koncu pronalaze. Cijela zgoda vrti se oko njihove potrage i ustrajnosti da pronađu "novorođenog kralja židovskog". Ne dolaze oni tek tako, nego ponukani tadašnjom "znanošću"-astrologijom. Ustanovili su da se prema nebeskim znakovima rodio nov i velik židovski kralj. Nisu znali gdje se rodio, niti kako izgleda. Pošli su u nepoznato. Potražili su ga-gdje drugdje-kod tadašnjeg kralja Heroda u Jeruzalemu. Čudno; Herodov najstariji sin, Arhelaj, trebao bi naslijediti prijestolje; kakav je to sad novi kralj? To su mudraci sigurno znali, kako i moguću pomutnju koju bi ta vijest prouzročila na Herodovu dvoru. Herod se naravno uplašio da je riječ o budućem uzurpatoru prijestolja iz neizumrlog nasljedstva Davidova. Mudraci očito nisu mnogo znali o običajima starog okrutnika Heroda kojemu je strana bilo kakva demokratičnost i shvaćanje ljudskih prava osim vlastitog prava na vlast. Dobro zna što se događa kralju kojeg uzurpator svrgne s prijestolja; zato ga treba preduhitriti. Herod dobro glumi naivca. Mudraci su pomislili da da se smekšao, pa prihvaćaju Herodov zahtjev da mu lociraju tu nepoznatu prijetnju. Ne sluteći što im Herod plete iza leđa, stižu do Betlehema i pronalaze onog radi kojeg su prevalili tisuću kilometara. S tadašnjim prijevozom put je trajao vjerojatno tri mjeseca. Sigurno nije bio jeftin, a ni bezopasan; razbojnici na putevima, korumpirani rimski kvislinzi na svim stranama, a oni stižu iz Irana (tada Partsko kraljevstvo), istočne regionalne sile neprijateljske Rimu i njegovim vazalima. Njihov poduhvat nije bio bez rizika, a sigurno niti bez sumnje: što ako je zvijezda samo privid, lažan znak, ako se osramote pred svojim sunarodnjacima uzaludnom potragom? Motiv je morao zaista biti jak.
Budući da blagdan u Crkvi ima dulju tradiciju od svetkovanja Božića odn. Rođenja Isusova, možemo se samo zapitati tko je očevidac njihova pohoda Isusu? Nazočni su bili samo Josip i Marija. U vrijeme nastanka Matejeva evanđelja jedino je Marija bila na zemlji živući očevidac i svjedok toga događaja i vjerojatno od nje potječe dobar dio izvještaja o pohodu mudraca, uvrštenog u Evanđelje. Nitko ga u davnini nije pobijao vjerojatno i zbog unutarnje snage i dramatike cijele zgode koja kao da u sebi uosobljuje i najavljuje prošle i buduće osobne drame premnogih ljudi koji drugdje i drukčije traže isto ono što su mudraci pronašli u Betlehemu. Dramatiku istinskih bogotražitelja koji ne pitaju za cijenu svoje potrage. Mnogo je danas njihovih nasljednika.
Možda da njima čestitam ovaj blagdan? Ne zvuči loše: sretan vam Dan Bogotražitelja!
srijeda, 6. siječnja 2010.
nedjelja, 3. siječnja 2010.
Kako smo nakon mise hvatali lopova
Neki dan bili smo sa ženom u jednoj franjevačkoj crkvi u Zagrebu, koja je ujedno bila i naša župna crkva prije preseljenja. Dođosmo čestitati Novu godinu i malo si proćakulati sa starim društvom. Tako se namjerismo na fra Ivu.
„Ne biste vjerovali pod kakvom smo opsadom lopova tijekom blagdana“-reče on. I nastavi o svojim pokušajima sprječavanja krađa iz škrabica, uglavnom uspješnim, ali ne uvijek. „Jedan si je napravio žicu na koju lijepi žvakaću gumu, to gurne u škrabicu i nalijepi ono što dohvati. U zadnje vrijeme se nastoji nametnuti kao vođa prosjaka koji prosjače oko crkve. Savjetovao sam mu da ide u Caritas po hranu i odjeću, ali on će na to-što će mi to, treba mi novac, da se nisi usudio dirati moje prosjake oko crkve, hajd u crkvi ću te pustit na miru“. Nastavi fra Ivo tako nabrajati slučajeve najdrskijih krađa, osobito jedne kad se lopov pri kraju mise ušetao u sakristiju u kojoj u tom času nije bilo nikoga, i odnio košaru s cjelokupnim dragovoljnim prilogom. Dok su u crkvi primijetili kako s tim bježi, bilo je prekasno.
Ima i pokušaja krađe hostija, koje kradljivci prodaju za skupe novce sotonistima za obešćašćivanje na crnim misama. Jednog je tako Ivo progonio sve do tramvaja. Kad ga je sustigao, kradljivac se nije protivio, nego je hostiju vratio, rekavši lapidarno: „Ah, odoše moji euri!“ Spomenuo je cijenu, ali to ovdje nećemo navoditi. Jezivo.
Prođe nekoliko dana. Osvanu današnja nedjelja i misa u našoj sadašnjoj župi. Sve u najboljem redu. Nakon mise išli smo kući s još nekim ljudima, kadli začusmo kako netko iza nas viče „Držite ga, držite ga!“ Nekakav mladi čovjek trči s košaricom u ruci, drugi trči za njim, a ispred crkve metež, teško reći je li tko koga tamo srušio i nemoguće pogoditi što se zapravo događa. Sine nam da to lopov bježi s košaricom u kojoj se skupljaju dobrovoljni prilozi. Prve su se snašle bakice i odmah zatvorile vrata na ogradi, da lopov tim putem ne pobjegne. On se odmah usmjerio da preskoči ogradu, ali smo se na to pokrenuli mi muški, pokušavajući napraviti kordon koji će ga zaustaviti. „Nema šanse“-sine mi-„previše nas ga je vidjelo, čak i da pobjegne, policija će ga lako pronaći.“ Međutim, on se nije obeshrabrio, i u trku je pronašao prolaz oko jedne obiteljske kuće, i uspio zbrisati na prometnu cestu. Onaj čovjek iz crkve nastavio je trčati za njim vičući „Držite ga!“ Uključili su se u to još neki koji su bili ispred nas, ali nije se činilo da će ga sustići u brzom slalomu između obližnjih višekatnica. Ipak jesu. Prizor je bio dojmljiv: lopov u čvrstom zagrljaju onog tipa iz crkve koji ga je nastojao uhvatiti, još trojica „civila“ oko njih, košarica na zemlji, a lopov očigledno bez volje da pobjegne. Previše svjedoka se okupilo, a policiju su odmah pozvali.
Kakav početak nove godine…odmah „drž'te lopova!“ Je li to nekakvo predskazanje?
srijeda, 30. prosinca 2009.
Sandra Paović i sretna nova 2010.
Bio sam juče u Areni na koncertu za Sandru Paović. Gledam je kako hoda sa štakama, pa onda bez štaka, i kako se svim silama bori za nastavak života u kojem se neće više moći baviti onim što najviše voli i zna raditi. "Želim živjeti"-misao je pokojne Ane Rukavina. Slično je i sa Sandrom, ali i s mnogima sličnima njoj koji neće dobiti zasluženu medijsku pozornost zbog svojih nezasluženih patnji koje podnose.
Sandra i Ana i njihovo "Želim živjeti" nekako mi se danas nameću kao naprirodnija želja svima koji ovo čitate za sretnu novu 2010. godinu. Neka to bude umjesto čestitke. Nema predaje! Želim živjeti unatoč svim mogućim i nemogućim izgubljenim situacijama.
Sretna vam nova 2010.
Sandra i Ana i njihovo "Želim živjeti" nekako mi se danas nameću kao naprirodnija želja svima koji ovo čitate za sretnu novu 2010. godinu. Neka to bude umjesto čestitke. Nema predaje! Želim živjeti unatoč svim mogućim i nemogućim izgubljenim situacijama.
Sretna vam nova 2010.
utorak, 29. prosinca 2009.
Lovac i ptice
Jednog jutra krenuo je lovac loviti ptice. Stavio sačmaricu na rame, i pljas, pljas. Padne jedna, padne druga, treću promaši.
Od jutarnje hladnoće ovlažile su mu se oči, pa je izgledalo kao da plače.
"Pogledaj ga"-reče jedna od mladih ptica starijoj do sebe. "Pa on plače. Možda mu je žao što nas mora ubijati?"
"Nemoj gledati njegove oči"-uzvrati starija ptica. "Gledaj u njegove ruke i to što one rade."
(Arapska pričica).
Od jutarnje hladnoće ovlažile su mu se oči, pa je izgledalo kao da plače.
"Pogledaj ga"-reče jedna od mladih ptica starijoj do sebe. "Pa on plače. Možda mu je žao što nas mora ubijati?"
"Nemoj gledati njegove oči"-uzvrati starija ptica. "Gledaj u njegove ruke i to što one rade."
(Arapska pričica).
ponedjeljak, 2. studenoga 2009.
Dušni dan 2009.
Ne znam kad će doći, ali želim ga dočekati kao najposebnijeg gosta. Treba biti spreman, jer se taj susret događa samo jednom u povijesti. Neće se više nikad ponoviti, jer nakon tog susreta počinje vječni Početak.
Ne znam hoće li boljeti. Volio bih da ne boli. No, nije na nama da biramo. Neke od vas, koji ste mi danas u srcu, boljelo je. Neki ste stali u tren oka. Bilo bi strašno da je to kraj. Na sreću, nije. Zato smije boljeti ako baš mora.
Jedan od vas koji ste na drugoj strani podario mi je život, ime, darove, a i neke slabosti njegove i naših predaka sam baštinio. Tek sad vidim koliko mi ovdje nedostaje. Nisam to shvaćao dovoljno dok je hodao zemljom. Sad moramo obojica čekati dok ne odsviram zadnju notu. Kao kad je Bach pisao „Umjetnost fuge“: stanka na mjestu kad mu je pero ispalo iz ruke.
A i tebe se sjećam: bio si glavni u razredu, sve su cure trčale za tobom. Nisam imao šanse pokraj tebe. Istina, bio sam bolji u nekoliko predmeta, ali, ruku na srce, ti si bio kralj. Kad se činilo da je svijet pred tobom, poginuo si s 19 godina u željezničkoj nesreći. Jedan od mnogih, neponovljiv kao i svaki od onih koji su s tobom ostali tamo na tračnicama u razbijenim vagonima. Vidimo se.
Za onog tamo kraj vas koji je u ratnoj odori moje satnije uvijek sam govorio da nema šanse da on u ratu zaglavi. Šetao se po rovovima, snajperski meci zviždali su oko njega, i ništa. Takav tip. Pa ipak ga je u Bosanskoj Posavini pronašao geler. Kad se ono sastasmo na obljetnici, na prozivanje njegova imena šutjeli su svi. Ako je i morao poginuti, ne vjerujem da je u vašem društvu manje šašav nego što je bio s nama.
A i vi, kolegice, zar morate umrijeti baš uvečer pred Sve svete? Toliko smo se nadivanili o glazbi, a i dobrih ste mi savjeta dali za knjigu. Prije godinu dana pomislih kako ćete biti živahna i vesela umirovljenica ako vam bude svega dosta u prosvjeti, ali dočuh da ste nastavili dalje. Ove godine Vas nisam sreo na Danu škole. Ne znam jeste li već s anđelima, ili morate čekati u onom predvorju, ali neću vas zaboraviti.
A vi, kolega, nemojte se sekirati zbog mene i onih nekoliko anonimnih pisama koje su moji šefovi dobili vašom zaslugom. Opraštam vam od srca. Žao mi je što to nismo stigli riješiti na zemlji. Život nas je razdvojio. Slutim da ste trpjeli zbog toga, i donekle ste mi to uspjeli dati jednom do znanja. Bilo pa prošlo. Zar ima smisla da se tog prisjećamo? Gospodin će nadoknaditi sve naše propuste. Toliko toga usput pogubimo, ne primijetimo, ne doživimo kako bismo trebali, htjeli i mogli, da je zemaljski život očajno prekratak.
Čovječe, sve vas je više…braćo moja, sestre moje!
Hvala vam svima koji ste mi se potpisali na dušu.
nedjelja, 18. siječnja 2009.
Naomi Klein: Doktrina šoka ili uspon kapitalizma katastrofe
Od raznih knjiga koje sam pročitao od Božića naovamo tri su me zaokupile toliko da sam ih iščitao nadušak: Sofijina kuća Michaela O'Briena, Razgovori Dunje Ujević sa Zlatkom Sucem, te Doktrina šoka-uspon kapitalizma katastrofe Naomi Klein VBZ Zagreb, 2008, prijevod Petra Vujačića). Naominu knjigu preporučam svima bez obzira na svjetonazor, a ponajviše onima koji vole prčkati po pozadini informacija koje nam prenose mediji i ne vjerovati im uvijek na riječ kad nam prenose mudrovanja kojekakvih gurua o tome kako je neoliberalni kapitalizam upravo ono za čim smo uvijek težili, kako jedino njemu pripada budućnost i kako nam nema druge nego se opustiti i uživati u svemu onomu što donosi.
Naomi Klein je, dakako, žestoka kritičarka neoliberalnog kapitalizma, osobito njegove temeljne dogme prema kojoj treba privatizirati sve što vrijedi u gospodarstvu i javnim službama, jer da je privatni sektor učinkovitiji, racionalniji i u svemu bolji od državnog. Riječ je o pokušaju uklanjanja sa scene tzv. državnog kapitalizma kojeg je osmislio John Maynard Keynes, a u praksi realizirao ponajprije Roosevelt s New Dealom. Takav sustav, koji je naveliko računao s državnom regulacijom gospodarskih kretanja, izravno je osmišljen radi ublažavanja posljedica Velike gospodarske krize koja je izbila 1929. godine, i koja je i u SAD ozbiljno zaprijetila mogućnošću izbijanja socijalne revolucije. Državni kapitalizam stabilizirao je prilike, spriječio mogućnost bujanja komunističkih klica u zapadnom društvu, a također je učinkovito proveo Zapad kroz burne godine drugog svjetskog rata i poraća.
Međutim, prema Naominoj knjizi čini se da su neke strukture moći zapadnog društva shvatile ulogu državnog kapitalizma tek kao prolaznu fazu koju treba napustiti čim umine prava opasnost, a to je bila mogućnost komunističke revolucije. Ekonomisti poput Miltona Friedmanna (čikaška škola) i različiti političari napadali su različite oblike državnog kapitalizma, osobito one socijalističkog ili socijaldemokratskog tipa, kao „trojanske konje komunizma“. Friedmann je bio taj koji je najglasnije zagovarao posvemašnju privatizaciju kao put prema boljitku gospodarstva i društva; problem je bio u tomu što to nitko u svijetu nije htio provoditi. Međutim, sve se može kad se stvari poklope. Friedmannov neoliberalni kapitalizam kao nov društveni model uvezao je u Čile nakon državnog udara diktator Augusto Pinochet i proveo ga na gotovo svim društvenim razinama, ponekad i na tako bizaran način da je radi „uštede“ nepotrebnih javnih troškova ukinuo program školskoga mlijeka. Nagla rezanja navodno trulih grana i nabujalih čireva dotadašnje socijalne države zvala su se "šok terapija" (otud oni doktori šoka u nazivu knjige), koju su preporučali Friedmannovi sljedbenici, vjerujući kako će upravo to dovesti do brze uspostave tržišnog gospodarstva koje će samo sebe spontano korigirati gdjegod je potrebno. Uslijedio je sličan pokus u Argentini, opet s vojnom huntom kao izvođačem, pa u Boliviji, da bi nakon pada komunističkih režima novonastale demokracije, žedne zapadne pomoći radi uspostave tržišnog gospodarstva, prihvatile neoliberalne postavke kao ono čemu pripada budućnost.
Čitajući Naominu knjigu ne možete se oduprijeti zaprepaštenju nad nemilosrdnošću ljudi koji su čitave narode otjerali u siromaštvo ne prežući pred organiziranjem državnih udara i teških diktatura (Čile, Argentina), zlouporabom prirodnih nesreća (Šri Lanka), izazivanjem burzovnih slomova (Južna Koreja i „azijski tigrovi“ oko 1997), pa i ratovima. Naomi Klein uočila je kako katastrofe različitih vrsta u svijetu predstavljaju pravi raj za neoliberalni kapitalizam, jer on uvijek „priskače u pomoć“ pogođenima i opustošenima nudeći im obnovu poharanih područja, ali pod uvjetom privatizacije onoga što obnovi i pretvori u izvor profita za sebe. Ukoliko katastrofa nema dovoljno, tad se one mogu umjetno izazvati: uzroke rata u Iraku 2003. godine treba promatrati kroz prizmu posljedica, a jedna od njih je činjenica da su sve poslove na obnovi razrušene iračke infrastukture dobile isključivo američke korporacije, spiskajući napuhivanjem troškova milijarde i milijarde dolara koji su se prelili u privatne džepove. Čak i na vlastitom tlu katastrofe mogu dobro doći: primjer New Orleansa, kojeg je opustošio uragan Katrin, svjedoči kako neoliberalizam može iskoristiti uništenje čitavih stambenih područja pretvoreći ih nakon obnove u poslovne zone, dok sirotinja koja je tamo stanovala ne smije protiv toga niti pisnuti. No, to nije sve: neoliberalno društvo s minimalnom ili nikakvom ulogom države već se više puta pokazao idealnim rasadnikom različitih pojava korupcije i rajem za lopove raznih vrsta, o povećanoj stopi nasilja i bezakonja da ne pričamo. Što znači osiromašenom stanovništvu u uvjetima društvene nesigurnosti neoliberalna dogma o većoj učinkovitosti privatnog sektora u odnosu na državni? Naomi Klein smatra da je mješovito gospodarstvo s podjednako zastupljenim državnim i privatnim sektorom zdravije, uravnoteženije, socijalnije i sposobnije podnijeti vanjske potrese od neoliberalnog. Njena knjiga izišla je nešto prije izbijanja sadašnje gospodarske krize koju na savjesti ima upravo neoliberalni kapitalizam. Ona je, doduše, takvo nešto slutila, nagovjestivši pad Sjedinjenih Američkih Država u krizu zbog inflatornog načina financiranja rata u Iraku. Sadašnji pokušaji nacionalnih vlada da preraspodjelom poreznih prihoda spase posrnule perjanice neoliberalnog gospodarstva daju njenim tezama potpuno za pravo.
Dok čitate Naominu knjigu, padaju vam pred očima s neba medijski heroji i anđeli osamdesetih i devedesetih godina-Victor Paz Extenssoro, Jeffrey Sachs, Boris Jeljcin, Carlos Menem i mnoga druga djeca neoliberalne kontrarevolucije koje danas proklinju naraštaji i kunu puci zbog zmaja kojeg su zajahali. Nisu li današnji prosvjedi seljaka u nas, pa i različiti primjeri ogorčenosti na prilike koje vladaju upravo odraz pobune protiv neoliberalnog kapitalizma? Nije li ponovno uvođenje rada nedjeljom na mala vrata također primjer lokalnog trijumfa neoliberalnog kapitalizma kojeg podupiru čak i deklarirani ljevičari, iako bi ga u skladu sa svojom pozadinom upravo oni trebali kritizirati? Nije li i sadašnja kriza, unatoč državnim intervencionističkim mjerama, ponovo prilika za neke "doktore šoka" koji bi preporučali šok terapiju i privatizaciju zemlje pod nogama i zraka nad glavom? Premalo je prostora za podrobniji osvrt na tako sadržajnu i bogatu knjigu kao što je Doktrina šoka. Treba pročitati. Pa, hrabro naprijed!
Naomi Klein je, dakako, žestoka kritičarka neoliberalnog kapitalizma, osobito njegove temeljne dogme prema kojoj treba privatizirati sve što vrijedi u gospodarstvu i javnim službama, jer da je privatni sektor učinkovitiji, racionalniji i u svemu bolji od državnog. Riječ je o pokušaju uklanjanja sa scene tzv. državnog kapitalizma kojeg je osmislio John Maynard Keynes, a u praksi realizirao ponajprije Roosevelt s New Dealom. Takav sustav, koji je naveliko računao s državnom regulacijom gospodarskih kretanja, izravno je osmišljen radi ublažavanja posljedica Velike gospodarske krize koja je izbila 1929. godine, i koja je i u SAD ozbiljno zaprijetila mogućnošću izbijanja socijalne revolucije. Državni kapitalizam stabilizirao je prilike, spriječio mogućnost bujanja komunističkih klica u zapadnom društvu, a također je učinkovito proveo Zapad kroz burne godine drugog svjetskog rata i poraća.
Međutim, prema Naominoj knjizi čini se da su neke strukture moći zapadnog društva shvatile ulogu državnog kapitalizma tek kao prolaznu fazu koju treba napustiti čim umine prava opasnost, a to je bila mogućnost komunističke revolucije. Ekonomisti poput Miltona Friedmanna (čikaška škola) i različiti političari napadali su različite oblike državnog kapitalizma, osobito one socijalističkog ili socijaldemokratskog tipa, kao „trojanske konje komunizma“. Friedmann je bio taj koji je najglasnije zagovarao posvemašnju privatizaciju kao put prema boljitku gospodarstva i društva; problem je bio u tomu što to nitko u svijetu nije htio provoditi. Međutim, sve se može kad se stvari poklope. Friedmannov neoliberalni kapitalizam kao nov društveni model uvezao je u Čile nakon državnog udara diktator Augusto Pinochet i proveo ga na gotovo svim društvenim razinama, ponekad i na tako bizaran način da je radi „uštede“ nepotrebnih javnih troškova ukinuo program školskoga mlijeka. Nagla rezanja navodno trulih grana i nabujalih čireva dotadašnje socijalne države zvala su se "šok terapija" (otud oni doktori šoka u nazivu knjige), koju su preporučali Friedmannovi sljedbenici, vjerujući kako će upravo to dovesti do brze uspostave tržišnog gospodarstva koje će samo sebe spontano korigirati gdjegod je potrebno. Uslijedio je sličan pokus u Argentini, opet s vojnom huntom kao izvođačem, pa u Boliviji, da bi nakon pada komunističkih režima novonastale demokracije, žedne zapadne pomoći radi uspostave tržišnog gospodarstva, prihvatile neoliberalne postavke kao ono čemu pripada budućnost.
Čitajući Naominu knjigu ne možete se oduprijeti zaprepaštenju nad nemilosrdnošću ljudi koji su čitave narode otjerali u siromaštvo ne prežući pred organiziranjem državnih udara i teških diktatura (Čile, Argentina), zlouporabom prirodnih nesreća (Šri Lanka), izazivanjem burzovnih slomova (Južna Koreja i „azijski tigrovi“ oko 1997), pa i ratovima. Naomi Klein uočila je kako katastrofe različitih vrsta u svijetu predstavljaju pravi raj za neoliberalni kapitalizam, jer on uvijek „priskače u pomoć“ pogođenima i opustošenima nudeći im obnovu poharanih područja, ali pod uvjetom privatizacije onoga što obnovi i pretvori u izvor profita za sebe. Ukoliko katastrofa nema dovoljno, tad se one mogu umjetno izazvati: uzroke rata u Iraku 2003. godine treba promatrati kroz prizmu posljedica, a jedna od njih je činjenica da su sve poslove na obnovi razrušene iračke infrastukture dobile isključivo američke korporacije, spiskajući napuhivanjem troškova milijarde i milijarde dolara koji su se prelili u privatne džepove. Čak i na vlastitom tlu katastrofe mogu dobro doći: primjer New Orleansa, kojeg je opustošio uragan Katrin, svjedoči kako neoliberalizam može iskoristiti uništenje čitavih stambenih područja pretvoreći ih nakon obnove u poslovne zone, dok sirotinja koja je tamo stanovala ne smije protiv toga niti pisnuti. No, to nije sve: neoliberalno društvo s minimalnom ili nikakvom ulogom države već se više puta pokazao idealnim rasadnikom različitih pojava korupcije i rajem za lopove raznih vrsta, o povećanoj stopi nasilja i bezakonja da ne pričamo. Što znači osiromašenom stanovništvu u uvjetima društvene nesigurnosti neoliberalna dogma o većoj učinkovitosti privatnog sektora u odnosu na državni? Naomi Klein smatra da je mješovito gospodarstvo s podjednako zastupljenim državnim i privatnim sektorom zdravije, uravnoteženije, socijalnije i sposobnije podnijeti vanjske potrese od neoliberalnog. Njena knjiga izišla je nešto prije izbijanja sadašnje gospodarske krize koju na savjesti ima upravo neoliberalni kapitalizam. Ona je, doduše, takvo nešto slutila, nagovjestivši pad Sjedinjenih Američkih Država u krizu zbog inflatornog načina financiranja rata u Iraku. Sadašnji pokušaji nacionalnih vlada da preraspodjelom poreznih prihoda spase posrnule perjanice neoliberalnog gospodarstva daju njenim tezama potpuno za pravo.
Dok čitate Naominu knjigu, padaju vam pred očima s neba medijski heroji i anđeli osamdesetih i devedesetih godina-Victor Paz Extenssoro, Jeffrey Sachs, Boris Jeljcin, Carlos Menem i mnoga druga djeca neoliberalne kontrarevolucije koje danas proklinju naraštaji i kunu puci zbog zmaja kojeg su zajahali. Nisu li današnji prosvjedi seljaka u nas, pa i različiti primjeri ogorčenosti na prilike koje vladaju upravo odraz pobune protiv neoliberalnog kapitalizma? Nije li ponovno uvođenje rada nedjeljom na mala vrata također primjer lokalnog trijumfa neoliberalnog kapitalizma kojeg podupiru čak i deklarirani ljevičari, iako bi ga u skladu sa svojom pozadinom upravo oni trebali kritizirati? Nije li i sadašnja kriza, unatoč državnim intervencionističkim mjerama, ponovo prilika za neke "doktore šoka" koji bi preporučali šok terapiju i privatizaciju zemlje pod nogama i zraka nad glavom? Premalo je prostora za podrobniji osvrt na tako sadržajnu i bogatu knjigu kao što je Doktrina šoka. Treba pročitati. Pa, hrabro naprijed!
četvrtak, 9. listopada 2008.
Ako želiš odgajati dijete....
„Ako želiš odgajati dijete, počni najprije odgajati njegovu baku“. Tim riječima je odbor za ljudska prava češkog parlamenta u lipnju ove godine odgodio usvajanje zakona o sprječavanju tjelesnog kažnjavanja djece u obiteljima. Razlozi za odgodu bili su vrlo razumljivi: roditelji trenutno nemaju nikakvu uvjerljivu spoznaju o tome kako učinkovito odgajati djecu bez barem povremene primjene nasilnih mjera. Zato će se u cijeloj zemlji tijekom jedne godine organizirati javne rasprave o tom pitanju, a vodeći stručnjaci napisat će roditeljima gomilu priručnika o nenasilnom odgajanju djece.
Hrvatska nema takvih problema, jer je Sabor nekako u to vrijeme bez posebne rasprave prihvatio isti takav zakon, ne zamarajući se nikakvom pomoći roditeljima na odgojnom planu i ne planirajući nikakvu pomoć roditeljima u pronalaženju učinkovitog odgojnog nadomjestka. Tko bi još za takvo što trošio proračunski novac. Naši roditelji ionako sve znaju, a ako im nešto nije jasno, tu je Internet na kojem mogu „doktorirati pedagogiju“. Eto, ponovo smo u nečem ispred Europe.
Hrvatska nema takvih problema, jer je Sabor nekako u to vrijeme bez posebne rasprave prihvatio isti takav zakon, ne zamarajući se nikakvom pomoći roditeljima na odgojnom planu i ne planirajući nikakvu pomoć roditeljima u pronalaženju učinkovitog odgojnog nadomjestka. Tko bi još za takvo što trošio proračunski novac. Naši roditelji ionako sve znaju, a ako im nešto nije jasno, tu je Internet na kojem mogu „doktorirati pedagogiju“. Eto, ponovo smo u nečem ispred Europe.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)