Tijekom proslave Božića, a i drugog dana na Sv. Stjepana, čuo sam mnogo dobrih i dobronamjernih poruka u propovijedima, kako u crkvama, tako i u medijima. Budući da su uglavnom bile humanistički usmjerene na potrebu za popravljanjem ponašanja kršćana koji bi se-gledajući u Isusa kao uzor i izvor nadahnuća-trebali više truditi na ostvarenju pravednijeg i boljeg svijeta, palo mi je na pamet nešto što je možda plod kakvog mojeg pogrešnog zaključka o tim porukama, ali i plod vlastitog razmišljanja o značaju ovogodišnjeg Božića.
Je li Isus došao na svijet samo zato da bismo mi bili bolji građani? Zasigurno nije. Zato ne bi morao biti Bog niti otići na križ. Bilo bi dovoljno da bude vjerski učitelj i autor nepreglednog niza mudrih izreka i uputa za kvalitetniji i sadržajniji ovozemaljski život. Nešto od njegovih mudrih misli bi ušlo u kolektivnu memoriju čovječanstva, a naraštaji bi na njima odgajali svoje nasljednike. I eto ti boljeg i pravednijeg svijeta i boljih građana. Za poboljšanje ponašanja građana ne treba nam religija. Istina je da sveto ponašanje dužnost svakog kršćanina, ali ono što od nas društvo očekuje nije svetost u smislu pripadanja Bogu nego uljudno ponašanje u smislu suvremenoga džentlmena. A on ne mora nužno biti kršćaninom u srcu.
Svrha Isusova dolaska na svijet daleko je kompleksnija od poticanja sljedbenika da izgrađuju "pravedniji i bolji svijet". Isus je došao prije svega da bi omogućio ljudima obnovu odnosa s Bogom kojeg su izgubili Adamovim padom, ali i uspostavu tako autentična odnosa kakvoga Stari Zavjet nije mogao u potpunosti ostvariti, a ostale religije su ga mogle tek naslutiti. Svojom savršenom žrtvom na križu učinio je nepotrebnim sav starozavjetni obredni sustav hramskoga žrtvovanja, pa tako i sam Hram i njegovo svećenstvo. I ne samo to: svojom osobom, životom i službom učinio je zapravo nepotrebnima sve religije ovoga svijeta, jer je dao konačne odgovore na sva ljudska praiskonska vjerska pitanja.
"Ni u jednoj religiji svijeta nije Bog tako blizak čovjeku kao u kršćanstvu"-izvrsno je rekao jedan svećenik na misi na blagdan Sv. Stjepana. "I više od toga" - pomislih u tom trenutku. "Ni u jednoj religiji Bog toliko ne razumije čovjeka upravo zbog toga što je sam bio Čovjek." Predivno. Ali ima još nešto u cijeloj priči.
Zašto se toliko ljudi trude izgrađivati pravedniji i bolji svijet, a taj cilj ostaje i dalje tako nedostižan? Zato što je ljudskim silama neostvariv. Kada bi bio ostvarit, tada Isus ne bi morao najavljivati svoj ponovni dolazak i uspostavu Kraljevstva Božjeg u punini. A na svakoj misi ispovijedamo vjeru u to. U svijetu naprotiv vidimo uvriježeni civilizacijski model u kojem čovjek iskorištava i zloupotrebljava drugog čovjeka radi vlastitih interesa. I to se nikako i ničim nije uspjelo iskorijeniti. Možda zato, što takvom modelu služe i njime se rukovode i sve naše ključne ljudske institucije. Mogli bismo ovdje govoriti o "grijehu struktura". A gdjegod je u pitanju grijeh, tu ljudske snage zatajuju i na djelo mora doći sam Bog da bi riješio problem grijeha koji zarobljuje i najblistavije ljudske umove i onemogućuje i najsnažnije pojedince. I zato će morati Isus ponovno doći da takvom stanju učini kraj.
Da bismo Božić u potpunosti shvatili moramo osim teologije utjelovljenja uzeti u obzir i teologiju križa, koja je nadopunjuje u smislu razjašnjenja zašto je tadašnja "pravda država" osudila Bogočovjeka na smrt, a ljudski "dobričine" i bdioci nad religijskim pravovjerjem linčovali svetoga Stjepana bez sudskog postupka. Naše današnje radosno božićevanje (lijep izraz fra Bonaventure Dude) proizlazi iz teologije utjelovljenja, koja govori o posljedicama činjenice da je Bog kao Duh uzeo ljudsko tijelo i postao Čovjekom. To dovodi do opravdanog vjerovanja da je svijet kao Božje stvorenje sam po sebi dobar, i da je Bog svojim utjelovljenjem dao dostojanstvo materijalnom svijetu. Otud one poruke o dužnosti kršćanina da rade na razvitku pravednijeg i boljeg svijeta. Međutim, osnovnu poruku teologije utjelovljenja od pamtivijeka niječu razni spiritualistički pokreti gnostičkoga podrijetla, koji vjeruju da je materija sama po sebi zla. Kako je moguće da takva ideja uopće postoji? I zašto bi ljudi trebali vjerovati da je materija sama po sebi zla? Možda zato što se iza nje krije oholo duhovno biće koji je uvjereno da svetost i raj pripadaju isključivo duhovnim bićima, a sve materijalno je stvarnost niže vrste koja se ne razlikuje od životinjskog svijeta. Taj se duh neprestano protivi Kristu jer ne može podnijeti činjenicu da bi se Bog sjedinio s materijalnom stvarnošću. Prisutan je u našoj povijesti i uvijek nastoji osujetiti i uništiti sve lijepo, istinito i dobro što te ljudske "životinje" pokušaju stvoriti. Najviše uživa u tome da ljude učini vječno nesretnima i da ih trajno i nepovratno odvoji od Boga. Biti vječito nesretan bez ikakve mogućnosti utjehe, olakšanja ili kompenzacije jest pakao. Od takve tragedije ne može nas izbaviti niti tjelesna smrt, jer se stanje vječne nesreće nastavlja nakon smrti u zagrobnom životu i njegovoj vječnoj dimenziji. I zato je Isus došao da čovjeka izbavi od takve perspektive i omogući mu da izbjegne sudbinu vječne nesreće nakon smrti. To ne bi mogao postići da se nije žrtvovao na križu.
"Zato se pojavi Sin Božji: da razori djela đavolska" (1 Iv 3:8). Cilj kršćanskoga života nije samo biti dobar građanin ni ostvarivati pravedniji i bolji svijet kao takav. Cilj kršćanskog života jest postati nalik Isusu Kristu, poprimiti njegove osobine, prožeti se njegovim vrijednostima i njegovim Duhom. "A ovo je vječni život: spoznati tebe, jedino pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista, " (Iv 17:3). Sve ostalo proizlazi iz toga. Čak i gradnja pravednijeg i boljeg svijeta. Ali vječni život uvijek mora biti na prvome mjestu. Radi toga je Isus došao među nas i radi toga je otišao na križ.
Koliko toga se sažima u čestitki "Sretan Božić"? Možda bismo trebali promijeniti ovako:
"Sretan Božić! Želimo vam blagoslov u novoj godini, rast u posvećenju i vječni život."
Ne mogu reći da me se Bowiejeva glazba svih ovih godina osobito dojmila. Možda su mi poznata samo dva ili tri njegova hita, ostatak njegovog velikog opusa nije me privukao. David mi je uvijek djelovao nekako hladno, gotovo androidno, s nekakvim unutarnjim odmakom od tople ljudskosti. Nije mi to bilo to. Međutim, jasno je i očigledno da je bio velik glazbeni znalac za kojeg u stvaranju i produkciji nije bilo nikakvih tajni. Mijenjao je svako malo ponešto u svojem izričaju, nastojeći uvijek biti drukčiji od onoga što je očekivao šou biznis. I to ne samo u glazbi. Tijekom sedamdesetih godina javno se poigravao s vlastitom spolnom orijentacijom, objavljujući da je homoseksualac, pa biseksualac, da bi se 1983. u razgovoru za Rolling Stone odrekao biseksualnosti izjavom da je zapravo oduvijek bio heteroseksualac, a da su njegovi eksperimenti više plod prilika u kojima se nalazio nego osobnih osjećaja. 1992. oženio se drugi put, ovoga puta manekenkom Iman s kojom je imao kćer. S prvom ženom Angie, prije svojeg "biseksualnog razdoblja" imao je sina. 
