Jedan svećenik prolazio je crkvom usred dana. Odlučio je zaustaviti se kod oltara i vidjeti tko je došao moliti.
Upravo tada stražnja vrata su se otvorila i neki je čovjek ušao. Svećenik se namrštio s obzirom na to da je vidio kako se čovjek neko vrijeme nije brijao. Njegova košulja je bila otrcana, a kaput pohaban. Čovjek je kleknuo, sagnuo glavu, odmah ustao i otišao.
U danima nakon toga taj bi čovjek dolazio uvijek u podne. Svaki put bi kleknuo samo za trenutak, a u naručju mu je bila posuda s ručkom. U svećeniku se pojavila sumnja u njegove nakane, pobojao se da ga taj čovjek namjerava opljačkati. Odlučio je presjeći stvar i zapitao čovjeka: „Što radiš tu?“
Čovjek je odgovorio da radi u jednoj tvornici niz cestu. Ručak mu je trajao pola sata, a to je vrijeme koristio za molitvu kako bi pronašao snagu i moć. Nastavio je govoriti: 'Vidite, ja tu ostanem samo trenutak, budući da je tvornica daleko.Kada pokleknem, kažem Gospodinu ovo: "Samo sam ti došao reći, Gospodine, da sam sretan otkad smo pronašli jedan drugoga i postali prijatelji, i što si uzeo moje grijehe. Ne znam puno o tome kako moliti, ali mislim svaki dan na tebe. Zato, Isuse, ovo je Mike koji ti se danas javlja.“
Svećenik se osjećao glupo. Rekao je Mikeu da je sve u redu i da je dobrodošao. Neka samo dođe i pomoli se u bilo koje vrijeme.
Kako mu je približilo vrijeme odlaska, Mike se nasmiješio i kazao "Hvala."
Požurio je k vratima.
Svećenik je kleknuo pred oltarom što nikad prije ne bi učinio. Njegovo se hladno srce otopilo ugrijano ljubavlju i susrelo se s Isusom . Dok su mu suze tekle, u srcu je ponovio Mikeovu molitvu:"Samo sam ti došao reći, Gospodine, da sam sretan otkad smo pronašli jedan drugoga i postali prijatelji, i što si uzeo moje grijehe. Ne znam puno o tome kako moliti, ali mislim svaki dan na tebe. Zato, Isuse, ovo sam ja koji ti se danas javljam.“
Jednoga dana, iza podneva, svećenik je primijetio da stari Mike nije došao. Budući da je više dana prošlo bez Mikea, zabrinuo se. Raspitao se o njemu u tvornici. Rekli su mu da je teško bolestan s vrlo malim izgledima za ozdravljenje.
Bolničko osoblje bilo je zabrinuto za Mikeovo zdravlje, ali on im je donosio radost. Tjedan u kojem je Mike bio s njima donio je promjene na odjelu. Njegov smijeh i radost bili su zarazni. Promijenjeni ljudi bili su njegova nagrada.
Glavna sestra nije mogla razumjeti zašto je Mike bio toliko sretan, kad nije bilo ni cvijeća, ni poziva, ni pisma, čak ni posjetitelje nije imao.
Svećenik je ostao uz njegov krevet.
Sestra mu se povjerila s brigom za Mikea: „Nema prijatelja koji bi došli pokazati da im je stalo do njega. Mike nema nikoga i nema se kamo vratiti.“
Gledajući iznenađeno, stari Mike se nasmiješio i rekao:"Medicinska sestra je u krivu, ona nije mogla znati da je On ovdje sve vrijeme. Svaki dan u podne On je tu. Moj dragi prijatelj! Vidite, On sjedi desno dolje, uzima moje ruke, naginje se prema meni i govori mi: "Samo sam ti došao reći, Mike, da sam sretan otkad smo pronašli jedan drugoga i postali prijatelji, i što sam uzeo tvoje grijehe. Uvijek rado čujem tvoje molitve i svakoga dana mislim na tebe. Zato, Mike, ja sam Isus koji ti se danas javljam.“
Molio sam Boga da mi oduzme oholost. Gospodin reče: “Ne. Nije na meni da je uklonim, nego je na tebi da je se odrekneš.” Molio sam Boga da mi podari strpljenje. Gospodin reče: “Ne. Strpljenje proizlazi iz podnošenja trpljenja, ono se ne daruje – ono se zaslužuje.” Molio sam Boga da mi podari sreću. Gospodin reče: “Ne. Ja ti dajem blagoslove. Sreća ovisi o tebi.” Molio sam Boga da me poštedi boli. Gospodin odgovori: “Ne. Patnja te odvlači od briga svijeta i dovodi te bliže meni.” Molio sam Boga za stvari u kojima bih mogao uživati. Gospodin reče: “Ne. Ja ću ti dati Život, tako da možeš uživati u svemu.” Molio sam Boga da mi pošalje prijatelje. Gospodin reče: “Ne. Samo izađi van na ulicu i vidjet ćeš mnoge koji su usamljeni i koji te trebaju." Nakon što sam poslušao Gospodina, moja molitva počela se mijenjati... Molio sam Boga da mogu ljubiti, ne očekujući da zauzvrat budem ljubljen. Molio sam da mogu davati, ne očekujući ništa zauzvrat. Molio sam da mogu pozivati, bez nadanja da i ja budem pozvan. Molio sam da mogu prihvaćati, ne tražeći da budem prihvaćen. Molio sam Boga da mi pomogne voljeti druge, onoliko koliko On voli mene.
Kad je južnoafrički propovjednik Andrew Murray posjetio Englesku 1895. godine, zbog stare je ozljede trpio velike bolove u leđima. Dok se oporavljao, njegova mu je kućanica spomenula ženu koja je bila u velikoj nevolji i htjela je od njega kakav dobar savjet. Murray je rekao: „Dajte joj ono što sam sebi napisao za ohrabrenje. Možda će joj pomoći.“
A napisao je sljedeće:
Kada si u nevolji, reci ovo.
Prvo: Bog me je doveo ovamo. Po Njegovoj volji nalazim se na ovome neugodnome mjestu. Tu ću se zaustaviti i otpočinuti. Sljedeće: On će me očuvati u svojoj ljubavi i dati mi milost da se ponašam kao Njegovo ljubljeno dijete. Zatim: On će moju nevolju učiniti izvorom blagoslova. Naučit će me kroz nju onomu što želi da naučim, a razvit će u meni osobine koje želi da steknem. Na kraju: On me uvijek može izbaviti, a samo On zna kako i kada će se to dogoditi. Tu sam prema Božjemu planu, pod Njegovom zaštitom, i On me odgaja toliko dugo koliko želi.
Nitko ne može ući u raj neiskušan. Oduzmi čovjeku iskušenje i nećeš naći nikoga tko će postići spasenje. (Sveti Antun Pustinjak)
Tema kušnje više je nego aktualna za svakog od nas, jer ne postoji čovjek koji ne upadne u životnu situaciju koja iz korijena prokuša njegovu otpornost, čvrstoću uvjerenja i spremnost da ako treba ide preko svih svojih granica da bi u kušnji opstao i održao se. Kušnje ne zatiču samo čovjeka pojedinca, nego i cijele obitelji, narode, države i zajednice država. Kušnje mogu proizići iz unutarnjih slabosti, ali i iz vanjskih nepredviđenih događaja. Dobar primjer je sadašnja teška kušnja Europske Unije prouzročene masovnom imigracijom iz Afrike i muslimanskih zemalja Istoka. Tek nam ostaje vidjeti kako će ta kušnja završiti.
Svrha kušnje u Božjem planu jest pročišćenje iskušavanoga i njegovo poboljšanje. Prikladan tekst o tome prenosim s bloga http://putevimilosti.com/duhovnost/arhiva/664-kunja
"Sine moj ako želiš služiti Gospodu, pripravi dušu svoju na kušnju." (Sir 2, 1).
Malo tko može reći da ih nema, gotovo na svakodnevnoj bazi imamo kušnje, kada kažemo da ćemo postiti, pa nas uhvati nezaustavljiva glad za ćevapima, kad a se odlučimo na misu, a bas ono krene kiša i tako milijun izgovora nalazimo da bi sebe opravdali samo da ne odemo. U našem svakodnevnom životu imamo kušnji, nije za bezveze da čim smo bliže Bogu, kušnje su jače, ja sam sada nedavno ušla u jednu kušnju i ono što vidim da me dragi Bog vraća na vjeru, sretna sam radi toga i molim da ne odlutam opet. Svatko od nas drugačije na kušnje reagira. Netko je ljut i srdit na sebe, neko na druge oko sebe. Neko im se veseli jer želi kušati i sebe i svoju vjeru u raznim životnim situacijama, netko se počne optuživati da nije dorastao vjeri i da nema snage sebe žrtvovati za „veća djela“. Kušnje imaju različita imena i različite oblike i različite dimenzije za svakoga od nas. Nekome su kušnje različite osobe i njihovo ponašanje u njegovoj okolini. Nekome različitosti u fizičkom izgledu sebe i drugih oko sebe. Nekome u odnosu ljudi prema njima, gdje njihovo ponašanje odudara od onoga što on očekuje i kako on misli, a ponekada su to upravo male stvari koje sam gore nabrojala, a ponekada naše bolesti ili bolesti naših bližnjih
Biblija govori da Krist suosjeća s nama u svim našim kušnjama, dotaknut osjećajima naših slabosti. Doista, svatko tko slijedi Isusa suočit će se s nevoljama i jadima. Iz toga razloga, svaki kršćanin mora znati i prihvatiti da Bog ima neki naum u svim našim trpljenjima. Bez njegova dopuštanja, nikakvo testiranje ne dolazi na naš život. A jedan od Božjih nauma koji stoji iza naših kušnji jest da proizvede u nama postojanu vjeru. No ono što je važno i što vjerujem da ste svi manje više iskusili kako zli u tim trenucima likuje i žestoko nas udara vukući nas na sve strane... dovoljno da nam omete koncentraciju molitve. Doživjela sam nebrojeno puta takve misli, no pošto sam ja tek jedan mali kamenčić dostojan pod Isusovom nogom trudim se svakim danom biti Mu bliža i ne udaljavati se od njega.
Kad se čovjeku dogodi nevolja, mnogi oko njega gledaju to kao kaznu za grijeh, a i on sam preispituje svoj život i traži zbog kojeg ga je grijeha Bog tako kaznio i kao da ga je odbacio.
Bog SVOJE očito iskušava i pročišćava!
"Jer kao što se u vatri kuša zlato, tako i odabranici u peći poniženja". (Sir 2, 5). Kušani su odabrani! Isus kad je tumačio učenicima prispodobu o sjemenu, za ono na kamenu zasijano je rekao, da su to oni koji u vrijeme kušnje otpadnu. (Lk 8, 13). Iz toga je vidljivo, da kušnja neminovno dolazi. Pa za samoga Isusa piše: "Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša."
Kako se ponašati u kušnji?
"Učvrsti svoje srce i budi jak, i ne nagli kad napast dođe. Prioni uz Boga i ne odmeći se... Primi sve što te stigne, i budi strpljiv u nestalnosti svoje bijede... Vjeruj u Gospoda i on će ti pomoći, kroči pravom stazom i uzdaj se u njega." (Sir 2, 2–6). U kušnji treba izdržati, ne odmetnuti se od Boga, bez obzira što se događalo, kako stvari izgledale. Pogledajmo, Isusa je đavao nagovarao na neposlušnost prema Bogu, nudio mu je sva bogatstva i slavu ovog svijeta. Tako i kada je Abraham bio spreman poslušati Boga, toliko da se odrekne i svoga sina jedinca, kojeg je toliko čekao, ne samo da mu Bog vraća sina, nego obilno blagoslivlje njega i njegovo potomstvo zauvijek.
Da zaključimo, kršćanin, onaj koji stvarno želi služiti Bogu, ne može proći bez kušnje, kuša nas đavao, ali on od Boga mora tražiti dopuštenje i Bog mu određuje granice. Znači sve je pod Božjom kontrolom. Treba samo izdržati i ne odmetnuti se od Boga. Bog nas izbavlja iz kušnje. Želim Vam, kao is sebi da s čim više povjerenja kročimo u našim životima prihvaćajući što nas čeka i imajući na umu da nas naš dragi Bog voli da ne možemo ni zamisliti koliko...
Ako je dobri stari Johann Sebastian Bach u raju-a vjerujem da jest-sigurno je zadovoljan reakcijom današnjih Japanaca na njegovu glazbu. Odličan tekst o tome na portalu bitno.net.
Božanska muzika Johanna Sebastiana Bacha izgubljenim dušama Japana donosi živoga Krista
Prije 25 godina, dok je još postojala komunistička Istočna Njemačka, intervjuirao sam nekoliko dječaka iz lajpciškog zbora crkve sv. Tome, Thomanerchor, kojeg je nekad vodio Johann Sebastian Bach. Većina te djece dolazila je iz ateističkih obitelji. Pitao sam ih: “Je li moguće pjevati Bacha bez vjere?” “Vjerojatno ne”, odgovorili su, “ali mi imamo vjere. Bach je ovdje bio misionar.” Za nedavnog putovanja u Japan otkrio sam da Bach 250 godina nakon smrti igra ključnu ulogu u evangeliziranju te zemlje, jedne od najsekulariziranijih u razvijenom svijetu.
Foto: csosoundsandstories.org
Kad je Bach umro, 28. srpnja 1750. godine, nakon dvije neuspjele operacije oka koje je napravio engleski šarlatan John Taylor, njegovo posljednje veliko djelo, “Umjetnost fuge”, ostalo je nedovršeno. Djelo kulminira četverostrukim kontrapunktom u kojem se nalazi Bachov potpis, jer se sastoji od slova b-a-c-h. Baš kad biste očekivali da finalni dio fuge br. 19 započne, glazba na pomalo jeziv način prestane. Slijepac više nije imao snage njezine različite teme ujediniti u savršeni završetak. Umjesto toga je svome zetu izdiktirao nevjerojatno snažni posljednji koral – Vor deinen Thron tret’ ich hiermit (“Ovime stupam pred prijestolje Tvoje”) – i zatim preminuo.
“Umjetnost fuge” možda je najapstraktnije i intelektualno najizazovnije Bachovo djelo. Njegova je savršena elegancija potakla engleskog teologa i biologa Arthura Peacockea da ustvrdi da ga je sam Duh Sveti napisao Bachovom rukom. Četvrtinu tisućljeća nakon skladateljeve smrti upravo ta osobina njegove glazbe kršćanstvu na neobičan način omogućava pristup skupini ljudi koji su u prošlosti najupornije odolijevali evangelizaciji – japanskoj eliti.
Masashi Masuda, s Hokkaida, najsjevernijeg japanskog otoka, rekao mi je kako su Bachove “Goldbergove varijacije” u izvedbi Glenna Goulda u njemu pobudile zanimanje za kršćanstvo. “U toj je glazbi bilo nešto što me potaklo da istražujem i da proniknem njezino duhovno podrijetlo”, rekao je. Masuda je sad isusovac i predavač sistematske teologije na tokijskom sveučilištu Sophia. Yoshikazu Tokuzen, rektor japanskog luteranskog sjemeništa i predsjednik Nacionalnog kršćanskog vijeća (NCC), sličnog je mišljenja kao i Peacocke: “Bach je pun Duha Svetoga.” Kao dokaz, Tokuzen je naveo nevjerojatan statistički podatak. Iako manje od 1% od 127 milijuna Japanaca pripada nekoj kršćanskoj denominaciji, drugih osam do 10% simpatizira s ovom “stranom” vjerom. Tokuzen objašnjava: “Većina tih simpatizera pripada eliti, i mnogi od njih svoj su prvi dodir s kršćanstvom imali upravo preko Bachove glazbe.”
“Ja pripadam toj skupini”, rekla mi je moja prevoditeljica Azusa, 25-godišnja studentica prava. Iz torbe je izvadila CD. Radilo se o snimci Bachove kantate Vergnügte Ruh’, beliebte Seelenlust (“Blaženi mir, ljubljena radost duše”), čiji stihovi govore kako je pravo ime Boga – ljubav. “Uz tu sam glazbu naučila što te dvije riječi znače kršćanima”, objasnila je, “i toliko je volim da je slušam kad god mogu.”
No Azusa je naglasila da ona, iako vidi ljepotu kršćanstva kao fenomen mnogo širi od obične estetike i kulture, još nije obraćenica. Po tome je slična milijunima visokoobrazovanih Japanaca koji ne još žele početi vjerovati, iako su svjesni onoga što Tokuzen naziva “duhovnom prazninom” u koju je njihovo društvo zapalo.
Dvije trećine Japanaca ne ispovijeda nikakvu vjeru, no 70% njih smatra da je vjera važna za društvo. “Budizam i šintoizam, tradicionalne religije Japana, odavno su izgubile kredibilitet”, kaže Martin Repp, njemački luteranski teolog i zamjenik ravnatelja NCC-ovog Centra za proučavanje japanskih religija. “Njihova je uloga danas samo ceremonijalna, i većina njihovih hramova samo su turističke atrakcije. Crkve bi mogle preuzeti da nisu tako samodostatne, pogotovo veće protestanske denominacije, kojima pripada većina japanskih kršćana”, nastavlja Repp. “Većina velikih kongregacija misli samo na sebe i daju vrlo malo priloga za misije, a međunarodna misijska društva režu svoje proračune za Japan.”
Kummi Tamai, uspješni evangelički pastor obrazovan u Americi, većinu svojih kolega naziva lijenim evangelizatorima. Kritizira ih jer ne daju nikakav izazov mladima koji se, kako kaže Repp, osjećaju beznadno otuđenima od naraštaja svojih roditelja. “U svojoj ludo užurbanoj potrazi za proizvodnjom, špekulacijama i konzumerizmom”, kaže Repp, “stariji Japanci svojim su potomcima dali isključivo materijalističke vrijednosti, ali mladi čeznu za nečim većim. Među generacijama je ogroman jaz, i više ne mogu komunicirati jedni s drugima.”
Duhovna kriza što je iz toga proizašla očituje se na mnogo načina. Ni u jednoj drugoj razvijenoj zemlji nema toliko sadržaja za korisnike računala. Ni u jednoj se ne proizvodi toliko pornografije – gotovo polovica svjetske pornografije nastaje u Japanu – koju ljudi sasvim otvoreno konzumiraju u vlakovima i podzemnoj željeznici. Stopa samoubojstava porasla je s 23 000 u 1996. na 25 000 u 1997., pa na 32 000 u 1998. godini. Te se godine samo u Tokiju ubilo 74 djece, što je dvostruko više nego 1997. godine. Prema anketama, 60% stanovništva priznaje da se svakog dana boji. Većina ih se boji da će neuspjehom u školi ili na poslu osramotiti svoje obitelji, učitelje ili nadređene. “Ono što je ljudima u ovoj situaciji potrebno je nada u kršćanskom smislu te riječi, ali nada je ovdje stran koncept”, kaže poznati orguljaš Masaaki Suzuki, osnivač i dirigent japanskog Bachovog kolegija. On je pokretač “Bachovog buma” što se proširio Japanom u tom razdoblju duhovne osiromašenosti. “Naš jezik zapravo nema riječ za nadu”, kaže Suzuki. “Imamo ibo, što znači žudnja, i nozomi, što opisuje nešto nedostižno.” Nakon svake izvedbe Bachovog kolegija Suzukija na podiju opsjedaju nekršćani iz publike koji žele s njim razgovarati o temama koje su u japanskom društvu tabu – npr. smrt. “I uvijek me pitaju da im objasnim što za kršćane znači riječ nada.”
Poput Georga Christopha Billera, sadašnjeg kantora crkve sv. Tome u Leipzigu i šesnaestog Bachova nasljednika na tom položaju, Suzuki sebe vidi kao misionara. “Ja širim Bachovu poruku, koja je biblijska”, rekao je, slično švedskom teologu i luteranskom nadbiskupu Nathanu Söderblomu (1866-1931), koji je Bachovu glazbu nazvao “petim evanđeljem”. Kao član Reformirane crkve, Suzuki nastoji da njegovi glazbenici, većinom nekršćani, to shvate. Na probama im govori o Evanđelju. “Nemoguće je reći koliko će mojih izvođača i slušatelja na kraju postati kršćanima”, kaže Suzuki. No on ipak vjeruje da je Bach već preobratio desetke tisuća Japanaca na kršćanstvo. Svoj je Bachov kolegij sastavio prije manje od 10 godina. Procjenjuje da je od tada u Japanu nastalo negdje između 100 i 200 zborova koji pjevaju Bachovu glazbu. Suzuki je čak zaslužan što je njemačka riječ Kantate (kantata) ušla u japanski jezik, i postala moderan izraz. Koncerti su mu uvijek rasprodani. Svakog Velikog petka više od 2000 ljubitelja Bacha plaća stotine dolara za kartu za Muku po Mateju u izvedbi njegovog ansambla. “Jako je dirljivo gledati kako toliki broj ljudi od riječi do riječi prati japanski prijevod njemačkog teksta”, kaže prof. Tokuzen. “Gdje drugdje na svijetu možete naći toliko nekršćana tako zadubljenih u biblijske tekstove?”
Jedna stvar zbunjuje kod japanskog Bachovog buma: kako to da se melodije i ritmovi iz Njemačke u 18. stoljeću sviđaju ljudima iz potpuno strane kulture, tisućama kilometara istočno? Tokijski muzikolozi otkrili su zaprepašćujući odgovor: čar Bacha za Japance izravno je povezana s prvim pokušajem jednoga Španjolca da evangelizira njihove pretke prije 450 godina.
U kolovozu 1549. godine španjolski isusovac Franjo Ksaverski (1506-1552) postao je prvi kršćanski misionar u Japanu. Sljedećih desetljeća su isusovci i franjevci pokrstili 20% stanovništva, a među njima i članove kneževskih obitelji. Uskoro je postalo moderno šetati po Nagasakiju s krunicama. No 1587. godine šogun Hideyoshi protjerao je sve misionare i uslijedio je strašan progon svih kršćana. Vjernike su razapinjali, spaljivali na lomačama, mučili do smrti, vješali ih naglavce iznad zahodskih jama da ih još gore muče. Malo je Japanaca znalo za taj mračni dio svoje povijesti sve do prošle godine, kada je umjetnička galerija Tobu u Tokiju velikom izložbom na tri etaže obilježila 450. godišnjicu dolaska Franje Ksaverskog.
Ogroman broj ljudi što su došli da vide izložbu bio je užasnut prikazanim okrutnostima, no u galeriji Tobu nisu doznali jednu stvar – zapadnjačka glazba preživjela je progone. Isusovci su u Japan donijeli gregorijanske napjeve i gradili orgulje od bambusa. Tako su dobro podučili japansku djecu sviranju kraljice glazbala da je 1560-ih talentirane troje kneževske djece bilo dovoljno dobro da sviraju pred uglednom europskom publikom, čak i u Vatikanu. Početkom 17. stoljeća, kad je kršćanstvo u Japanu stavljeno izvan zakona, elementi gregorijanskih napjeva ušli su u tradicionalnu japansku narodnu glazbu. Taj je utjecaj ostao dovoljno jak da pridonese širenju popularnosti Bachove glazbe u toj otočnoj zemlji više od četiri stoljeća kasnije.
To objašnjava nevjerojatan uspjeh Bachovih sabranih djela, što ih je objavila tokijska diskografska kuća Sogakukan, obilježivši tako 250. obljetnicu skladateljeve smrti. Kolekcija od 15 dijelova, uključujući 156 CD-ova s knjigama s izvornim tekstovima na njemačkom i latinskom te japanskim prijevodima, košta nevjerojatnih 3000 dolara. Za nekoliko je tjedana prvo izdanje od 5000 primjeraka rasprodano.
Urednik kolekcije Tesuo O’Hara sebe je opisao kao simpatizera kršćanstva, iako nije vjernik. Umalo me zavarao. “Zašto je Bach tako uspješan među Japancima?” pitao sam ga. Odgovorio je: “Bach nam daje nadu kad smo prestrašeni, i hrabrost kad očajavamo, tješi nas kad smo umorni; potiče nas da molimo kad smo tužni; potiče nas da pjevamo kad smo radosni.” Možda je Bach prelazeći granice kultura preobratio više Japanaca nego što se itko od nas usudi zamisliti.
Uwe Siemon-Netto|First Things Uwe Siemon-Netto je dopisnik iz New Yorka. Autor je knjiga “The Acquittal of God: A Theology for Vietnam Veterans” i “The Fabricated Luther: The Rise and Fall of the Shirer Myth”. Prijevod: Ana Naletilić|Bitno.net
Jučer je svijetom odjeknula vijest o preminuću legendarnog britanskog rockera Davida Bowieja (rođ. 1947). Bolovao je nekih 18 mjeseci od raka. Ne znamo je li se i koliko se nadao ozdravljenju, ali svoje stanje nije nigdje razglašavao. Umro je u tišini, sasvim drukčije nego što je živio.
Ne mogu reći da me se Bowiejeva glazba svih ovih godina osobito dojmila. Možda su mi poznata samo dva ili tri njegova hita, ostatak njegovog velikog opusa nije me privukao. David mi je uvijek djelovao nekako hladno, gotovo androidno, s nekakvim unutarnjim odmakom od tople ljudskosti. Nije mi to bilo to. Međutim, jasno je i očigledno da je bio velik glazbeni znalac za kojeg u stvaranju i produkciji nije bilo nikakvih tajni. Mijenjao je svako malo ponešto u svojem izričaju, nastojeći uvijek biti drukčiji od onoga što je očekivao šou biznis. I to ne samo u glazbi. Tijekom sedamdesetih godina javno se poigravao s vlastitom spolnom orijentacijom, objavljujući da je homoseksualac, pa biseksualac, da bi se 1983. u razgovoru za Rolling Stone odrekao biseksualnosti izjavom da je zapravo oduvijek bio heteroseksualac, a da su njegovi eksperimenti više plod prilika u kojima se nalazio nego osobnih osjećaja. 1992. oženio se drugi put, ovoga puta manekenkom Iman s kojom je imao kćer. S prvom ženom Angie, prije svojeg "biseksualnog razdoblja" imao je sina.
Osim u glazbi i spolnosti, Bowie je svoje "ja" tražio i u religiji, ali nije dospio dalje od neopredijeljenosti, ne odabravši svoj duhovni put i ne odlučivši se konkretno niti za jednu mogućnost duhovnoga razvoja. Svidjeli su mu se vjerski obredi raznih religija, ali više ih je promatrao estetskim nego duhovnim očima. 1992. je na koncertu Freddyja Mercuryja kleknuo na pozornici i izmolio "Oče naš", ali ne bi se reklo da je postao kršćaninom. Tražio se i u političkom svjetonazoru, sablažnjujući jednom javnost simpatijom prema fašizmu i nacizmu, da bi se istoga kasnije odrekao pravdajući se da je bio mentalno nestabilan zbog uživanja droge. Kasnije se u Melody Makeru proglasio apolitičnim. Dakle, neopredijeljenim kao i u slučaju religije.
Međutim, postoji trenutak u kojemu i najneopredjeljeniji i najneutraljiji čovjek na svijetu mora izreći svoj konačan DA ili NE. To je trenutak kad se suočava sa smrću. Smrt oduzima čovjeku iluzije da svoj zemaljski život može beskonačno produljivati, a osobito da ne mora donositi nikakve odluke glede vječnosti i vječnoga života. David Bowie nije bio katolik i vjerojatno nije umro kao kršćanin željan da se susretne sa svojim Spasiteljem. Najvjerojatnije je umirući jednostavno odmarširao u nepoznato. Kakav li je morao trenutak kada se probudio? Kakva samospoznaja u svjetlu perspektive vječnosti? Je li se David mogao ičime opravdati pred Isusom za sve pogreške i počinjene grijehe u svojemu životu? Je li ga mogla opravdati sva slava svijeta koju je tijekom karijere stekao? Ili novci koje je zaradio?
Razmišljajući o tome čovjeku ne preostane drugo nego da zašuti i nada se, da David ipak nije živio niti umro uzalud. I da su njegovi posljednji trenutci ipak bili trenutci Svjetla. Nadam se tomu. I molit ću za njegovu dušu. Nek mu se Bog smiluje.
Sretna nova 2017. godina! Neka vam sve ide na ruku kako biste 2017. godinu dočekali u svemu bolji nego što ste u trenutku dok ovo čitate. Bog vas blagoslovio.
