Dan kad je uskrsnuo Isus

Kad je uskrsnuo Isus, dan je bio k'o i drugi,
jutro nedjeljno je obasjalo gradske ulice.
Kad je uskrsnuo Isus, nije bilo k'o u priči,
samo zatvorena vrata, samo sunca iskrice.

Kad je uskrsnuo Isus, nitko ništa nije znao,
čak ni vrapci nisu vidjeli taj sudbonosni čin.
Kad je uskrsnuo Isus, sve je bilo tiho, mirno,
a šutjeli su Golgota, Jeruzalem i Rim.

Kad je uskrsnuo Isus, samo su žene bile budne,
i vidjele su prve Krista, vidjele su raj.
Kad je uskrsnuo Isus, dan je otvorio srca,
samo Petar nije znao da je noći doš'o kraj.

Kad je uskrsnuo Isus, svijet je bio k'o i kamen
koji zatvoriti nije mog'o Spasiteljev grob.
Kad je uskrsnuo Isus, Juda više nije stig'o
da se vrati, da se kaje, da ne bude sam svoj rob.

Gospodine, zašto plačeš?

Getsemanijski vrt. Noć. Pun mjesec obasjava blijedim svjetlom stabla maslina i travnjak na kojem polijegaše Isusovi učenici. Napetost u zraku, strepnja u srcima u kojima još odjekuju Isusove zadnje riječi na Posljednjoj večeri. Umor, umor, umor…kako se oduprijeti iskušenju da se barem malo odrijema? Uostalom, nije li vrijeme za počinak? Organizam traži svoje.

Isus, udaljen nekoliko desetina metara od svoje najbliže učeničke trojice, moli glasno, na židovski način. „Abba, Oče, ako je moguće, daj da me mimoiđe ovaj kalež. Ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš!“

Koliko je Isusovih učenika s njime u tom času? Jedanaestorica. A gdje je dvanaesti?

Isus i dalje moli. Kapi krvi poput znoja padaju na kamen. Prema evanđeoskim izvještajima ne bi se moglo reći da je bio bojažljive naravi-ta toliko puta se bez straha suočio s opasnošću od kamenovanja i ubojstva tijekom svojih javnih govora. Gdjegod bi se pojavio, odmah bi bio u središtu pozornosti i savršeno vladao situacijom. A sada ga obuzima dubok strah u situaciji kad se osjeća potpuno napušten i predan Tmini na milost i nemilost. U Evanđeljima ne piše o čemu je točno razmišljao tijekom molitve u Getsemaniju, ali mnogi su se više ili manje uspješno okušali u rekonstrukciji njegovih osjećaja i misli. Evanđelja ne prikazuju Isusa kao bojažljivu osobu. Naprotiv, više puta se bez straha tijekom svojih javnih govora suočavao s neprijateljski nastrojenim ljudima spremni da ga kamenuju ili barem strpaju u zatvor. Čak i kasnije, tijekom bičevanja, nošenja križa i raspeća, ne vide se kod njega znakovi straha niti panike. No, u Getsemaniju je nešto posve drugo. Koliko li je morao biti jak stres da proizvede tako visok krvni tlak koji može dovesti do pucanja površinskih kapilara i kapanja krvi kroz kožu? I zašto je nastao?

Isus se sasvim očigledno nije bojao sotone niti svojih ljudskih protivnika. Sigurno ga je pogodila Judina izdaja, ali i s njome je računao. Možda se u Getsemaniju doista kao ljudsko biće prepao pomisli na gadnu i bolnu tjelesnu smrt koja ga je očekivala, jer je jedno govoriti o smrti, računati s njom, zamišljati je, ali nešto je posve drugo suočiti se s njom kad doista „zagusti.“ Malo tko doista želi umrijeti u cvijetu mladosti, a Isus je svakako bio u toj dobi. Međutim, znao je da je njegova otkupiteljska smrt na križu uvjet spasenja čovječanstva, i da cijela priča nužno mora imati dobar završetak. Enormni stres vidljiv kod njega vjerojatno je dolazio iz nekih drugih dimenzija koje ni najosjećajniji ljudski osuđenik na smrt ne može dokučiti.

Često se čuju iskustva raznih ljudi suočenih sa smrću kako im je u trenutku pred očima proletjelo čitavo iskustvo njihova života. Što bismo u svezi s time mogli pomisliti o Isusu? Je li on imao takvo iskustvo? Međutim, njegovo životno iskustvo nadaleko preseže ograničenih 30 ili 33 ljudskih godina. Njemu su pred očima morala proletjeti stoljeća, čak i tisućljeća prizora ljudske povijesti kojima je svjedočio još dok je kao Božji Sin, druga Osoba Trojstva boravio u Očevoj blizini u nebu. Možda je vidio milijune slika ljudskoga grijeha, stanja koje je ga je u konačnici dovelo do getsemanijske agonije. Adamov prvobitni grijeh od kojeg je sve počelo, Kainovo ubojstvo Abela, pa nadalje beskonačan niz gadosti u ljudskim djelima i mislima zarobljenima okovima čvršćima od najsnažnijeg čelika-okovima iskvarene naravi koju sotona potpaljuje uvijek tamo gdje je najranjivija.  Svi povijesni ratni pokolji, gomile ranjenih, snopovi mrtvih, samrtnici koji hropću iz gradova, ranjenici u pomoć zazivlju, mučitelji nanovo namještaju sprave, a Brut opet i opet izdaje Cezara kao primjer izdaje svojeg dobročinitelja…i uvijek nanovo čovjek čovjeka ili ženu prodaje za šaku dolara ili bilo koje druge valute.

Gospodine, zašto plačeš?

Mi ljudi to ne možemo shvatiti, nije nam dano da vidimo svu tamu kojoj živimo niti posljedice djela koja činimo.

Međutim, Isus vidi još nešto što nama nije dano vidjeti. Vidi budućnost i grijehe budućega čovječanstva, osobito ljudi koji će se smatrati njegovima i nositi njegovo Ime. Već  za manje od 24 sata jedan od njegove dvanaestorice apostola bit će u paklu! Toliko se trudio oko njega[1]. Toliko će se truditi i oko svih budućih naraštaja ne odustajući niti od jedne zalutale ovce. I Crkvu svoju osnovat će zbog njihova spasenja! Ali nezahvalnost, zaslijepljenost i tvrdo srce ljudsko nejednom će se na svoju propast pokazati prejakom preprekom.

I tako križ s kojim se Isus treba suočiti nije tek drvena sprava za okrutno smaknuće pobunjenika kojeg su Rimljani kao vješti i uvijek spremni mučitelji preuzeli od Kartažana. Drvo križa teško je sigurno nekoliko desetaka kilograma. Čak ni zdrav čovjek ne može ga dugo sam vući, a kamoli Isus, kojeg će Rimljani izmrcvariti prije toga bičevanjem. Međutim, mnogo teži bit će onaj duhovni križ-težak i pretežak teret grijeha svih ljudi od početka svijeta do njegovoga kraja.

Uvjeren sam da se Gospodin u Getsemaniju užasnuo bremena koje je htio uzeti na svoja ramena. Kamogod pogleda, svugdje grijeh, na nebu njegov Otac kojeg to more grijeha vrijeđa i pogađa, na zemlji krvari srce njegove Majke kojoj će uz njegov križ mač probosti dušu, a u paklu nebrojene duše koje ni njegova krv, ni suze njegove Majke nisu spasile, zato što nisu htjele biti spašene, zato što su se odupirale i što su odbijale spasenje. Nijedna svijetla zraka nije obasjavala taj strahotni prizor. Morat će trpjeti i zbog grijeha koji neće biti oprošteni. Zbog njega neće život nijednog griješnika biti kraći niti za sat, kraj svijeta neće doći niti pola dana ranije…mora ispiti kalež sve do dna. Taj je strahotni prizor, kojeg je gledao svojim Božjim, duhovnim očima, uistinu morao biti paralizirajući i toliko zastrašujući, da se čak i sam Isus u jednom trenutku osjetio bespomoćnim pred njime.

A najbolnija mu je bila pomisao da će zbog mnogih duša morati trpjeti uzalud.

Teško je i zamisliti kakve je sve dimenzije imala ta Isusova unutarnja borba u Getsemaniju i koje je sve prostore i vremena obuhvatila. Ne znamo točno kako i čime ga je ohrabrio anđeo kojeg mu je Otac poslao da ga utješi, ali možemo nagađati da mu je pokazao plodove njegove otkupiteljske žrtve na križu i nepregledno mnoštvo onih koji će mu se zahvaljujući upravo tome križu pridružiti u nebu i zahvaljivati mu u vijeke vjekova.

Dokle smo mi ljudi samoga Boga doveli…da se uplaši strahote i bijede našega stanja iz kojeg nas je naumio osloboditi. I da osjeti slabost i muku suočavajući se s vlastitom nakanom da umre za nas. Da, vrijedit će to muke, isplatit će se ta žrtva, dobri plodovi bit će nemjerljivo veliki…ali i cijena svega toga bit će neizmjerno velika. Mnogo smo stajali Gospodina i previše je pretrpio zbog nas da bismo si smjeli dozvoliti poigravati se s ozbiljnošću njegove žrtve.

Smiluj nam se Bože po milosrđu svome.

---

[1] Govor o paklu danas nije popularan zbog izbjegavanje tzv. pedagogije straha kao manje savršene od pedagogije ljubavi, ali prešućivati opasnost od vječne propasti vodi do druge krajnosti-razvodnjenog i sladunjavog kršćanstva u kojem ispada da Bog od ljudi ne zahtijeva nikakav voljni napor glede spasenja. Stoga smatram da tu temu treba nanovo aktualizirati, iako bez kojekakvih pretjerivanja. V. zanimljiv članak o paklu sa spomenom Judine odbačenosti na Bitno.net - https://www.bitno.net/academicus/teologija/tko-ide-u-pakao-ljudi-u-paklu-je-li-pakao-pun-ili-prazan/

Čovjek mira ili sile?

Jučerašnja američka raketna paljba po sirijskoj zračnoj bazi navodno je bila kazna za navodno Assadovo korištenje bojnih otrova pri bombardiranju grada Idliba. Nikakvi konkretni dokazi o krivici Assadove vojske nisu podastrijeti, ali čini se da to nije ni važno. Bitno je da novi predsjednik Trump pokazuje nakanu da prvo puca, a onda pita. Tko mu stane na put, dobit će raketama po glavi. Takvo dodatno podgrijavanje sirijske bačve baruta opet je u stanovitoj mjeri umanjilo svjetski mir, a istodobna orkestrirana potpora zapadnih lidera američkoj akciji daje za pravo slutnjama da se taj napad pripremao mnogo ranije i da njime nisu nimalo iznenađeni.

Razni kršćani bili su oduševljeni Trumpovom pobjedom na izborima, nadajući se kako će upravo on biti taj koji će stvarima vratiti normalan oblik, a svjetski kaos utjerati u red. Već sam pisao ovdje kako mi njegove česte promjene mišljenja nekako ne ulijevaju povjerenje, a sad sam za to dobio dodatnu potvrdu. Primijetio sam još prije njegove pobjede na izborima kako je voditelj Trumpove kampanje naglasio da ga podupire 200 generala i admirala. Pomislih: oho, američka vojna sila želi energičnog vođu te jasnu strategiju prema kojoj se ratovi vode radi pobjede, a ne zato da bi se vodili i rastezali u beskonačnost što svaku normalnu vojsku mora frustrirati do bola. Trump, kao i svaki drugi vladar čija država može zbog svoje snage drmati svijetom, osuđen je u startu na to da svoj vladarski stil oblikuje na temelju izbora između dviju sudbinskih mogućnosti: hoće li biti čovjek mira ili čovjek sile? Uvijek se s tim u svezi sjetim jednog odličnog američkog filma u kojem stanoviti lucidni lokalni mafijaš razgovara s mladićem koji ga obožava. Ovaj ga pita: „Bi li više volio da te ljudi vole ili da te se boje?“ Mafijaš spremno odgovori: „Volio bih oboje, ali ako bih već morao birati, tada bih radije da me se boje.“ Dakle, ako želite ljude u malo vremena dovesti nekamo kamo oni možda ne žele ići, morate ih na to natjerati, a tada postajete čovjek sile. U politici je to kojiput neizbježno, ali uvijek ima učinak bumeranga. Jer-da parafraziram Isusa-tko se sile laća, taj može od sile i stradati. U slučaju sirijskog vatrenog kotla prepunog patnje to osobito dobiva na težini. Tamo su Amerikanci i Rusi u vojnom smislu preblizu jedni drugima. Zasad su se dobro snalazili u izbjegavanju (pre)bliskih susreta, ali gomilanje oružja i povećana spremnost da se ono upotrijebi povećava mogućnost fatalnih posljedica ukoliko se i na jednoj razini potkrade pogreška. Da je slučajno koja raketa zalutala i grunula u ruskoj bazi u Tartusu, tko zna što bi od toga bilo. Ukratko, velesile se frontalno sve više primiču jedna drugoj, a rizik trećeg svjetskog rata time se ne umanjuje. Naprotiv. Nadajmo se da su ljudi sile koji pokreću šahovske figure na svjetskim geostrateškim pločama toga svjesni.

Smiluj nam se Bože po milosrđu svome.

Je li ti križ po mjeri?

Nositi svoj križ za neke nije teško, samo još kad bi im križ bio po mjeri.
Prekrasan stripić s Bitno.net (https://www.bitno.net/vjera/formacija/je-li-tvoj-kriz-po-tvojoj-mjeri/)

Babilonska kronika (1): Kroz vrata bezgotovinskog plaćanja u vrli novi svijet

U petak pogledah emisiju Peti dan. Rado je gledam. Mnogo toga se može zanimljivoga čuti, a drago mi je vidjeti pobornike različitih, čak i suprotstavljenih svjetonazora, kako se međusobno uvažavaju. Bio bi to jedan od mnogih Petih dana da sudionici nisu dotakli temu koja će uskoro-uvjeren sam-sudbinski prodrmati životom cijelih naroda i pojedinaca.

Razgovarali su o nakanama EU da ukine gotov novac[1] i prijeđe u cijelosti na bezgotovinsko plaćanje. Kao, time će se srezati financijski „micelij“ iz kojeg izrastaju otrovne gljive terorizma i kriminalnih aktivnosti poput pranja novca, a likvidirat će se i siva ekonomija koja izbjegava majci Državi platiti porez. Divno, krasno, neviđene perspektive se otvaraju…Na sreću, sudionici emisije nisu naivni ljudi kojima je takvo što moguće jeftino prodati, a nisu pali u napast citirati biblijsko Otkrivenje najavljujući antikristovske pečate bez kojih nitko neće moći kupiti ni prodati (o tom drugi put). Navodili su razumne razloge zašto običan puk u takvom uređenju može kao i uvijek izvući deblji kraj. Jer, jedini tko će tu profitirati su banke koje će možda moći naplatiti postotak od baš svake bezgotovinske transakcije. Budu li svi morali imati novce na računima, neće moći njima slobodno raspolagati. Tko zna, možda se banke sjete kao u Grčkoj ograničiti isplate s računa ili računske transakcije uopće. A u slučaju nestanka struje bankovne kartice i tokeni neće baš ništa vrijediti.

Nino Raspudić je u razgovoru dobro spomenuo kako je naivno očekivati da takva mjera može izbrisati organizirani kriminal s lica zemlje, jer se kriminal uspješno prilagodi svakoj promjeni okruženja. Čudio bih se da ne bude tako u vrijeme općeg proboja kriminala u biznis, a biznisa u politiku. Osim da Država provede mjere likvidiranja kriminalaca bez postupka, poput filipinskog predsjednika Duartea koji se ne zamara nikakvim istražnim niti sudskim procesima protiv dilera droge. Bum u glavu i gotovo. No, takvo što se u Europi ne bi smjelo niti pomisliti. Zasad. Jer, Europa se naočigled toliko brzo i radikalno mijenja, da ne možemo niti naslutiti kako bi mogla funkcionirati primjerice za godinu dana. Francuska već godinu dana ima izvanredno stanje zbog terorističkih prijetnji, a sve više se čini da će to prerasti u „normalno stanje“. Davni predak Europske Unije, Rimska Republika, učinila je u svoje vrijeme nešto slično: predala je vlast u ruke jednome čovjeku kada je vidjela da republikanski poredak više ne može zajamčiti unutarnji red i mir. Slobodu je žrtvovala u ime sigurnosti. A o nečem takvom se i sada radi, iako tek na početnoj razini.

Vratimo se na najavljeno ukidanje gotovinskog plaćanja. Ono bi prema inicijatorima trebalo povećati razinu sigurnosti u društvu povećanom kontrolom naših džepova i uvidom Države u namjenu trošenja novaca. Zauzvrat nam oduzima slobodu držati dio ušteđevine izvan uvida Države u čarapi i raspolagati s njom kako želimo. Jer, sve će morati biti u banci koja vjerojatno više neće imati bankovnu tajnu. Kažu da je to za naše dobro. Što će biti sa sirotinjom koja nema bankovni račun i preživljava proseći gotovinu po ulicama? Sve mi se čini da ćemo s takvom mjerom dobiti samo milijune tzv. suvišnih ljudi kao najveću žrtvu vječite igre žandara i lopova koja se penje na razinu opasne mogućnosti suspenzije jedne od najvažnijih ljudskih sloboda.

A kada čovjeku oduzmeš slobodu i mogućnost izbora, tada on postane rob, zar ne?

---

[1] http://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/rat-eu-protiv-kesa-uskoro-vise-necemo-moci-kupovati-gotovinom-mnoge-su-zemlje-vec-uvele-tu-praksu-vlade-to-obozavaju-tako-vas-mogu-kontrolirati/5650999/

Biblija o kušnjama

Započela je korizma koja u prvi plan stavlja naš odnos prema Bogu. Jedan od značajnih aspekata toga odnosa jesu kušnje i iskušavanja našeg kršćanskog karaktera. Biblija o tome ima itekako mnogo reći.

Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću. Ali neka postojanost bude na djelu savršena da budete savršeni i potpuni, bez ikakva nedostataka. (Jak 1:2-4)

Sine moj, ako želiš služiti Gospodu,

pripravi dušu svoju na kušnju.
Učvrsti svoje srce i budi jak
i ne nagli kad napast dođe.
Prioni uz Boga i ne odmeći se,
da bi bio slavljen na svoj
posljednji dan.
Primi sve što te stigne
i budi strpljiv u nestalnosti svoje
bijede.
Jer kao što se u vatri kuša zlato,
tako i odabranici u peći poniženja.
Vjeruj u Gospoda, i on će ti pomoći,
kroči pravom stazom i uzdaj se
u njega.
(Sir 2:1-6)

Blago bogatašu koji se našao bez
krivnje
i koji nije trčao za zlatom!
Tko je taj, da mu čestitamo,
jer je izvršio čudesna djela
u svom narodu?
Tko je tu kušnju prošao i savršen
ostao,
neka mu je na čast!
Tko je mogao zgriješiti,
a nije zgriješio,
i zlo učiniti, a nije učinio?
(Sir 31:8-10)

Tada Jahve planu gnjevom na Izraela i reče: "Kad je taj narod pogazio Savez kojim sam obvezao njihove očeve i nije poslušao glasa moga, ni ja odsad neću pred njim potjerati ni jednoga između naroda što ih je Jošua po svojoj smrti ostavio", da bi njima stavio na kušnju Izraela: hoće li se ili neće držati Jahvinih putova kao što ih se držahu oci njihovi. Zato Jahve bijaše ostavio te narode i nije ih odmah izagnao ni predao Jošui u ruke. (Suci 2:20-23)

Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati. (1 Kor 10:13)

Blago čovjeku koji trpi kušnju: prokušan, primit će vijenac života koji je Gospodin obećao onima što ga ljube. (Jak 1:12)

Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja: da prokušanost vaše vjere - dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša - stekne hvalu, slavu i čast o Objavljenju Isusa Krista. (1 Pt:1-6-7)

Budući da si očuvao moju riječ o postojanosti, i ja ću očuvati tebe od časa kušnje koji ima doći na sav svijet da se iskušaju svi pozemljari. Dolazim ubrzo. Čvrsto drži što imaš da ti nitko ne ugrabi vijenca." (Otkr 3:10-11)

Molitva Sv.Tome Akvinskog

Sv. Toma Akvinski

(Carlo Crivelli)

Sveti Toma Akvinski[1] (1225-1274) bio je vjerojatno najveći mislilac i intelektualni um europskoga srednjega vijeka. Njegova sustavnost koja se izvrsno očituje u znamenitom djelu Summa Theologiae, dolazi do punog izražaja i u molitvi koju ovdje objavljujem njemu u čast, a svima koji čitate na duhovnu korist.

Udijeli mi, milosrdni Bože,

da žarko želim što je tebi milo,

razborito istražujem,

istinski prepoznajem i savršeno ispunjam

na hvalu i slavu tvoga Imena.

Uredi, moj Bože, moje življenje:

ono što od mene tražiš da činim, 

daj mi da znam,

i podaj da to izvršim kako treba

i kako koristi duši mojoj.

I.

Daj mi, Gospodine Bože moj,

da u sreći i protivštinama ne zakažem,

da se u sreći ne uznesem,

a u protivštinama ne postanem malodušan.

Nek se ničemu ne radujem 

osim onomu što vodi k tebi,

Neka se ni zbog čega ne žalim,

osim zbog onoga što me odvodi od tebe.

Nek' se nikome ne želim svidjeti

ili nek' se nikome ne bojim zamjeriti,

osim tebi.

Nek' mi omrznu, Gospodine, sve prolazne stvari,

a nek' mi drago bude sve što je tvoje.

Nek' mi bude mrska radost koja je bez tebe,

i nek' ne želim ništa što je izvan tebe.

Nek' mi se sviđa, Gospodine, rad za tebe,

a nek' mi je dosadan svaki počinak

koji je bez tebe.

Daj mi, Gospodine, da često k tebi podignem srce svoje,

a u svom se pomanjkanju stalno kajem,

s odlukom da se popravim.

II.

Učini me, Gospodine Bože moj,

poslušnim bez protivljenja,

siromašnim bez malodušnosti,

čistim bez patvorenja,

strpljivim bez mrmljanja;

poniznim bez pretvaranja,

veselim bez raspuštenosti,

žalosnim bez malodušnosti,

zrelim bez tromosti;

pokretljivim bez lakoumnosti,

bogobojaznim bez očajanja;

istinitim bez dvoličnosti,

i da dobro činim bez preuzetnosti;

da bližnjega opomenem bez oholosti

te potičem na dobro, riječju i primjerom,

bez pretvaranja.

Daj mi, Gospodine Bože, srce budno,

da ga ni jedna radoznala misao ne odvrati od tebe,

daj srce plemenito da ga ni jedan nedostojan osjećaj

ne povuče dolje;

daj srce ispravno da ga nijedna naopaka nakana

ne usmjeri nakrivo;

daj srce čvrsto da ga ne slomi

ni jedna nevolja;

daj srce slobodno da ga ni jedan silovit osjećaj

sebi ne podvrgne.

III.

Udijeli mi, Gospodine Bože moj,

um koji će te spoznati,

marljivost koja će te tražiti,

mudrost koja će te naći;

ponašanje koje će ti se sviđati,

ustrajnost koja će te pouzdano čekati,

i pouzdanje koje će te konačno zagrliti.

Daj da ovdje u duhu pokore podnosim kazne,

da se na ovom putovanju po milosti

služim tvojim dobročinstvima

i da u slavi u nebu uživam tvoje radosti.

Koji živiš i kraljuješ, Bože,

u sve vijeke vjekova.

---

[1] https://hr.wikipedia.org/wiki/Toma_Akvinski