Kad si napet, zazivaj Isusovo ime

Navodim jedno svoje iskustvo, možda vam dobro dođe.

U svakoj stresnoj situaciji ili kad nas itko napadne, samo gledajte u Isusa i ponavljajte u sebi njegovo ime. Tako ćete zadržati mir. Učinkovito je u svakoj sekiraciji, jer nas podsjeća na to što zapravo jesmo i čiji smo. Tada napasti nemaju moć nad nama.

Često to radim, i uvijek djeluje...samo ponekad zaboravim.

Sva je snaga u imenu Isus

Nogometni trans

Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji važan je sportski i društveni događaj koji je privukao pozornost milijuna ljudi diljem svijeta tijekom lipnja i srpnja. Po tko zna koji put pokazala se privlačna snaga profesionalnog nogometa koji od svih sportova nekako najviše utjelovljuje želje i potrebe mnogih naroda i pojedinaca za zabavom koja je ipak nešto više od obične zabave. "Zašto navijamo, prijatelju?" - pita se lik u jednom romanu. "Mislim da je to posljedica ratničkog nagona koji je skriven u nama ispod slojeva društvenih konvencija. Taj ratnički nagon nas prisiljava da se udružujemo pod jednim stijegom.". Ako to zapažanje ne odgovara sasvim stvarnosti, ipak daje do znanja da bi tu moglo biti istine. Barem u Hrvatskoj ništa ne može toliko raspaliti masovne domoljubne osjećaje kao uspješan pohod naše nogometne reprezentacije na nekom natjecanju. Ništa ne može tako učinkovito ušutkati sve one koji bi ovdje umjesto Hrvatske najradije vidjeli državu nekog drugog imena i suštine. Pa nas tako naša nogometna reprezentacija uspješno podsjeti na to što smo i tko smo od stoljeća sedmog. A to osim nje malo komu polazi za rukom u zadnje vrijeme. 

Naravno, nogomet ima i drugi aspekt kojeg su itekako svjesni političari. Poznata je pričica o Brazilu. Jednom prilikom predsjednik države pozove premijera u posjet, i izrazi mu zabrinutost zbog sve teže situacije u zemlji. Na to će premijer: "Gospodine predsjedniče, nemojte se uzrujavati, do kraja godine imamo još tri međunarodne utakmice reprezentacije, a za to vrijeme nitko neće pomisliti da započne ikakvu revoluciju."

S jedne strane nogomet budi domoljubne osjećaje, a s druge strane djeluje kao opijum za narod, umekšana verzija nekadašnjeg rimskog panem et circenses (kruha i igara-gladijatorskih). Naravno da nogometaši pokazuju mnoge ljudske i natjecateljske vrline koje mogu biti uzor gledateljima. Neki od njih su i vjernici i svjedoče vjeru. Sve to ima svoju vrijednost. Međutim, sva će ta blistava zgrada svjetskog profesionalnog nogometa biti uzaludna ako ljudi koji u njoj uživaju ne postanu bolji. Korupcijski skandali u nogometnim organizacijama daju do znanja da je profesionalni nogomet pun bolesti današnjeg materijalističkog društva, pa tako i neki od najslavnijih nogometaša postanu preko noći otužne figure u sudskim procesima zbog utaje poreza ili sličnih stvari. Profesionalni nogomet je prije svega biznis, a biznis rijetko kad i rijetko gdje bude bez grijeha. Nažalost. I zato i ta djelatnost i njeni protagonisti trebaju obraćenje i Radosnu vijest. Jer kad nogometna karijera završi, život mnogih uspješnih nogometaša poprimi daleko tamnije tonove jer prestanu biti zanimljivi javnosti, ili ne uspiju pobijediti vlastite demone i slabosti. Sjetite se samo Kocsisa, Garrinche, i drugih u tom smislu bolnih svjedočanstava. Pa i Maradoninog. 

Da ne budem licemjeran-pratim nogomet i svjetska prvenstva od djetinjstva, pa tako i na ovom prvenstvu gotovo da nisam propustio nijednu utakmicu. Drago mi je zbog uspješnih igara naše reprezentacije i nadam se da će dogurati do kraja. Ipak se pitam - što će ostati od sadašnje euforije i transa zbog hrvatskih pobjeda nakon 15. srpnja i spuštanja zastora? Hoćemo li biti bolji, i hoće li naša svakodnevica biti bolja od one prije početka prvenstva? Hoće li svjetsko prvenstvo išta pozitivno promijeniti u nama? Na to trebamo odgovoriti svatko sam. 

Lucijanove izreke

Zapažanja  i izreke koje ovdje objavljujem moja su u smislu što ih nisam od nikoga prepisao. Neka su nastala kao plod razmišljanja, druga-kako vjerujem-po nadahnuću Duha Svetoga. Nadam se da ću ih imati snage dalje dopunjavati.

Zmija mijenja kožu, ali ne i ćud. 

Blago velikodušnima, jer će i Bog prema njima biti velikodušan.

Nitko ne može ući u raj ako prije toga ne bude imao raj u sebi. Isto vrijedi za pad u pakao.

Bog je Onaj koji uvijek višestruko nadoknadi ono što nam u prvi mah uzme. (Uspor. biblijske knjige o Ruti i Jobu).

Kao što loše stablo ne može roditi dobre plodove, tako ni globalizam ne može roditi svjetski mir niti raj na zemlji.

Ako želiš doista služiti Bogu, ne smiješ dopustiti da te itko niti išta u tome obeshrabri.

Tko se hrani knjigama i promatra život i ljude samo na temelju principa iz knjiga, najvjerojatnije neće spoznati pravu istinu o tome što su ljudi, što ih doista pokreće i što se može od njih očekivati.

Čovjek se otkriva svojim ponašanjem, odlukama koje donosi ili ne donosi, te osobito postupcima u trenutcima iskušenja.

Da bismo pobijedili Babilon oko sebe, moramo najprije pobijediti Babilon u sebi. 

Tko s Babilonom tikve sadi, o glavu mu se razbiju.

Istinska vjera u biti kompenzira sve nedostatke u čovjekovu karakteru.

Jadan je čovjek, osobito kršćanin, koji barem jednom u životu nije izložio kožu za nešto vrednije od vlastite samodostatnosti.

Odluke donesene na temelju pogrešnih motiva imaju ne samo pogrešne, nego često katastrofalne posljedice.

Nema ničeg ljepšeg od pobjede nad samim sobom.

Moramo biti strpljivi s ljudima onako kako je naš nebeski Otac strpljiv s nama.

Prava istina o uspješnosti ili neuspješnosti života vidi se tek u starosti.

Sveci nas mogu zagovarati i biti naši pomoćnici, ali pravi rast kršćanskog karaktera iznutra može samo Duh Sveti koji čini da plodovi rastu.

Istinski jak čovjek potpuno vlada svojim osjećajima. Istinski slab čovjek robuje svojim osjećajima. Većina nas ostalih nalazimo se negdje između te dvojice.

Ništa nije ljepše niti slađe od pobjede nad samim sobom.

Molitva nije ništa drugo nego usklađivanje našeg uma, osjećaja i volje s Bogom.

Vidljiv plod kršćanskog života je dati svjedočanstvo vjere u svim situacijama u kojima se zateknemo. Ukratko, biti kršćanin uvijek i svugdje, najbolje kako znamo i možemo.

Brkanje lončića?

Ponovo nova "ideja" iz Njemačke. Predsjednik tamošnje biskupske konferencije kardinal Reinhard Marx i skupina biskupa izišli su s prijedlogom da protestantski supružnici koji su u braku s katolikom smiju primiti pričest u katoličkim crkvama. Preduvjet bi bio taj da vjeruju u euharistiju u skladu s katoličkim naukom. Nisam nigdje pročitao je li za takvo što nužna sakramentalna ispovijed, koja je za katoličke vjernike još uvijek preduvjet toga da ne primaju pričest svetogrdno. Možda nisam dobro čitao, tko bi ga znao. Međutim, možda i jesam, jer se spomenutoj inicijativi usprotivio dobar broj drugih njemačkih biskupa koji je u toj stvari zatražio pravorijek od Svete Stolice. Ipak se u biti radi o preispitivanju biti euharistije, a to je doktrinalna, nipošto samo pastoralna stvar.

Odmah da kažem kako ne sumnjam u moralnu čestitost mnogih protestanata. I sam poznajem neke kojima bih najradije odmah dodijelio počasno članstvo u Katoličkoj Crkvi, kad bi takvo što bilo moguće. Međutim, ovdje se ne radi o osobnoj moralnoj čestitosti niti o kvaliteti nečije osobne vjere u Boga, makar formirane u skladu s protestantskim naučavanjem koje je - ruku na srce - u nekim stvarima krivovjerno. Kad bismo i mi i protestanti bili istodobno u pravu, tad ne bi bilo nikakvog problema oko jedinstva kršćana. Nažalost, tomu nije tako. Znamo i zašto. Uloga pape, zagovora svetaca, Blažene Djevice Marije, pitanja čistilišta, sve to nisu nimalo beznačajne stvari u kojima se s protestantima nikako ne možemo složiti i koje oni nikada neće prihvatiti, jer bi tada prestali biti protestanti. Unatoč tomu postoje mješoviti katoličko-protestantski brakovi koji, nažalost, trpe zbog takve situacije. Pokušaj da se protestantskim supružnicima pomogne kako bi sa svojim katoličkim supruzima ili suprugama iskonski doživjeli radost vjerničkog zajedništva bez sumnje je dobronamjeran, ali izaziva više problema nego što donosi koristi.

Treba napomenuti, naravno, da je Katolička Crkva dosad dopuštala mogućnost pričešćivanja nekatoličkih kršćana samo kao iznimku - u slučaju da oni nemaju nikakvu mogućnost primanja vlastitih sakramenata u svojim zajednicama. I u takvom slučaju oni trebaju vjerovati u euharistiju na isti način kao i katolici. Dakle, trebali bi vjerovati da je Isus doista osobno prisutan pod prilikama euharistijskog Kruha i Vina, ali i u misnu pretvorbu koja se zbiva po ovlasti danoj katoličkim svećenicima. Kad bi primjerice neki protestant doista tako vjerovao, već bi bio gotovo katolik jer bi time priznao ministerijalnu vlast katoličkog svećenstva što je s protestantskog stajališta krivovjerno. Takva koncepcija pričešćivanja protestanata zapravo je zamka njihovom protestantskom uvjerenju, koja ih dovodi bliže katolicizmu. Naravno da nisam uvjeren kako su njemački biskupi zamislili takvu praksu želeći da protestantski bračni partneri prijeđu na katolicizam. Iskren i uvjeren protestant, koji bi toga bio svjestan, teško bi se ikako mogao odlučiti da primi kod nas pričest, a da ne kompromitira svoje uvjerenje. Međutim, očito su neki spremni i na to da zbog obiteljskih razloga učine misleći u sebi svoje. Uostalom, tko će provjeravati što doista imaju na srcu i umu pričešćujući se?

Problem koji se ovdje pojavljuje jest pitanje sakramentalne ispovijedi. Ukoliko bi se dopustilo nekim protestantima-onima u braku s katolicima-da se pričešćuju na temelju vlastite savjesti, bez prethodne sakramentalne ispovijedi grijeha-moglo bi se postaviti pitanje obveze katolika da se uopće ispovijedaju. Zašto bi protestanti smjeli bez ispovijedi, a katolici ne? Možda to u Njemačkoj neki ne smatraju problemom zato što je tamo ispovijedanje gotovo nestalo, pa i mnogi katolici smatraju da je nepotrebno, ali postojanje sakramenata ne ovisi o promjenljivom raspoloženju većine puka, čiju svijest poprilično uvjetuju sekularistički trendovi. Odrekne li se Crkva prešutno obvezne sakramentalne ispovijedi, na red bi moglo jednog dana doći možda i krštenje. Ukratko: kad jednom odlučite od iznimke napraviti pravilo, napravit ćete opasan presedan koji će pokrenuti nesagledive procese za koje nitko ne zna kamo vode i koje više nećete moći kontrolirati. Kako zgodno rekoše u jednoj stranoj televizijskoj seriji: najopasnije je kada se pobrkaju lončići.

Za kraj valja spomenuti da Sveta Stolica začudo nije htjela donijeti pravorijek o ovoj njemačkoj dvojbi, i da je predmet vratila Njemačkoj biskupskoj konferenciji da ona o svemu sama odluči. Nadam se da je stvar ipak pod kontrolom. Ne bih volio doživjeti da si biskupske konferencije uzajamno proturječe o tumačenju katoličkog nauka, jer bi time katolicizam izgubio jedno od svojih najvažnijih obilježja-jedinstvo naučavanja.

Više o tome u članku kojeg prenosi blog quovadiscroatia.com: https://www.quovadiscroatia.com/kardinal-muller-nadam-se-da-ce-vise-biskupa-podici-svoj-glas-i-vrsiti-svoju-duznost/

U razgovoru za National Catholic Register, kardinal Gerhard Müller, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere, izrazio je potrebu za “jasnim izražavanjem katoličke vjere”, te da Papa “afirmira vjeru”, osobito “stup naše vjere, to jest Euharistiju”. Papa i Kongregacija za nauk vjera, nastavio je, trebali bi “dati jasnu orijentaciju”, ne prema “osobnom mišljenju već prema objavljenoj vjeri”.

Izvor blizak biskupima iz Njemačke koji su se suprotstavili prijedlogu dijeljenja Svete pričesti protestantskim supružnicima, izjavio je za Register da je “službeni odgovor kako nema odgovora”. Sveti Otac je “propustio ispuniti svoju dužnost po pitanju dogme koju njegova služba mora zastupati.”

Papa je “odbio” preuzeti odgovornost, naglasio je, pa je Kongregaciji za nauk vjera “preostalo da djeluje kao poštar, ne kako bi potvrdila vjeru, već samo objavila ovu poruku.” Dikasteriji su postali “beskorisni” ako će odluke o svim pitanjima biti prepuštene pojedinim biskupskim konferencijama. Pojam “jednoglasnost” u ovom kontekstu nije pravilno definiran, nego se očekuje da kardinal Marx na neki način pokuša smanjiti broj biskupa koji se suprotstavljaju prijedlogu ne bi li tako postigao ‘jednoglasan’ zahtjev da krenu naprijed.

Papa Franjo podupire napore oko decentralizacije upravljanja Crkvom, dajući više “doktrinarnih ovlasti” biskupskim konferencijama. On je, dakle, loptu dobacio natrag u ruke njemačkih biskupa.

Predviđa se sličan pristup u budućnosti kada na red dođe neki drugi novitet poput oženjenih svećenika te bi opći pomak prema decentralizaciji učinio Crkvu više nalik anglikanskoj zajednici.

Kardinal Müller je izjavio: “Moramo se oduprijeti tome” i upozorio da ako se uništi princip katoličkog identiteta koji se sastoji od sakramentalnog i crkvenog zajedništva “tada je Katolička Crkva uništena”. Crkva istaknuo je: “nije politički igrač”.

“Nadam se da će više biskupa podići svoj glas i vršiti svoju dužnost”, dodao je kardinal Müller. “Svaki je kardinal dužan objasniti, braniti, i promicati katoličku vjeru, i to ne prema osobnim osjećajima ili mišljenju javnog mnijenja, već čitajući Evanđelje, Bibliju, Sveto pismo, crkvene oce i sve ih dobro poznavati. Također i crkvene sabore, proučavati velike teologe iz prošlosti i biti u stanju objasniti i braniti katoličku vjeru, ali ne koristeći sofizme kako bi se zadovoljile sve strane, i kako bi se svima dopali”.

Ali kardinal Marx i Njemačka biskupska konferencija također su po svemu sudeći razočarani. Susret koji je održan u prostorima Kongregacije za nauk vjere ukazuje na to kako Vatikan na ovo pitanje ipak gleda iz doktrinarne perspektive, a ne samo pastoralne prakse, što je kardinal Marx prvotno tvrdio kada su smjernice tek objavljene, rekavši kako se radi samo o “pastoralnom izlaganju” te da namjera nije “promjena bilo koje doktrine”.

Deset zapovijedi za radost

DESET ZAPOVIJEDI ZA RADOST

1. Svako jutro postojano moli Boga za radost.
2. Pokaži mir i osmijeh u neugodnim situacijama.
3. Ponavljaj u svom srcu: Bog koji me ljubi uvijek je tu!.
4. Stalno nastoj gledati kod ljudi dobru stranu.
5. Neumorno odstranjuj žalost od sebe.
6. Izbjegavaj jadikovanje i kritiziranje: to najviše obeshrabruje.
7. Pristupaj svome poslu radosna srca.
8. Onima koji ti dođu osiguraj dobrohotan prijem.
9. Tješi one koji trpe zaboravljajući potpuno sebe.
10. Dok širiš radost oko sebe, sigurno ćeš je i sam posjedovati.

Pažljivo pročitaj ova pravila! I vrati se kroz dan nekoliko puta na njih...

(Autor nepoznat, izvor s interneta)

Opraštanje, prijateljstvo i tako to...

Jedan me prijatelj putem interneta naveo da porazmislim o ljudskom i božanskom opraštanju.
Mnogo je toga već rečeno i napisano o toj temi, ali neće škoditi da dodam malo vlastitih razmišljanja i zapažanja. Nisam se trudio oko uobličavanja teksta, pa ga objavljujem onako sirovog kakav mi je naišao.

Ako oprostim osobi koja ne traži oprost, pobjeđujem svoju prirodnu sklonost osveti i odričem se prava na zadovoljštinu, što je prema Novom Zavjetu očito Bogu ugodno i drago. Također sprječavamo da nas obuzme mržnja prema toj osobi. Ne tražim od Boga da tu osobu kazni niti da joj uzme za grijeh to što je mene oštetila. To je izravno nasljedovanje Isusova primjera na križu, kad je On oprostio svojim neprijateljima iako oni nisu tražili oprost od njega.

Međutim, oprostiti njima ne znači da su im bili time oprošteni i njihovi grijesi niti da će ući u raj "ni krivi ni dužni". Isus im urotu protiv sebe neće uračunati u grijeh, ali nevjeru vjerojatno hoće, osim ako se ne obrate.

Kod Boga imamo prividan sukob između njegove očigledne ljubavi prema svemu stvorenju i spremnosti da sve oprosti i s druge strane između njegove svenadležnosti i brizi za svetost svemira. (Otac vaš nebeski dobar je prema nezahvalnima i zlima). Ako bi Bog bio u situaciji da oprosti nekome tko ne traži oprost, tada bi najprije trebao oprostiti sotoni i primiti ga natrag u raj. Međutim, bi li to sotonu promijenilo, bi li se on zbog toga pokajao i popravio? Ne bi, jer ne može. Njegovo stanje neprijateljstva prema Bogu je trajno i nepromjenjivo. Isto je s ljudima koji umru u stanju trajnog neprijateljstva prema Bogu. Oni to nakon smrti više ne mogu promijeniti. I baš zato što se u vječnosti čovjek (ili demon) više ne mogu promijeniti niti popraviti, Bog im ne može oprostiti i primiti ih takve u raj.

Tako je i s ljudima na zemlji: ne možeš biti prijatelj s nekim tko ti je očiti neprijatelj i radi ti o glavi. Tek ako ti prestane biti neprijatelj možete biti prijatelji, a niti to ne ide odmah, nego kroz dugo razdoblje stjecanja povjerenja i kušnji toga povjerenja. U tome je vjerojatno bit sve priče o raju, čistilištu i paklu.

Sretan Uskrs!

Nakon najveće izdaje u povijesti (Judine) i najmračnije noći u kojoj se činilo da je baš sve izgubljeno, svjetlo Isusova uskrsnuća obasjalo je svo čovječanstvo i dalo mu neugasivu nadu.

A on je naše bolesti ponio,

naše je boli na se uzeo,

dok smo mi držali

da ga Bog bije i ponižava.

Za naše grijehe probodoše njega,

za opačine naše njega satriješe.

Na njega pade kazna -

radi našeg mira,

njegove nas rane iscijeliše.

(Iz 53: 4-5)

Sretan Uskrs!