Usnio sam da sam umro od infarkta i da se uzdižem prema nebu, dok je tijelo ostalo tamo gdje je ostalo. Nisam se na to obazirao. Dižem se tako i dižem i mislim sasvim svjesno da je sigurno riječ o snu u kojem podsvijest projicira nekakve želje o ulasku u raj, i tako to. Jednom sam već sanjao nešto slično, ali sam ostao „visjeti“ u zraku, nikakvog raja nije bilo niti života poslije života, i bilo mi je jasno da je zaista riječ o snu, jer um nije imao u sebi nikakav konkretan doživljaj nadnaravnog kojeg bi preumio i projicirao kroz nas. Kako li me to razočaralo…no, bio je to samo san.
Ovoga puta je bilo drukčije. Penjem se ja tako prema nebu, kadli predamnom nekakav tamnoplavi oblak, kao malo rasplinuti križ. Uletim ja u njega, i sad kao nekakav tamni tunel kroz kojeg letim i letim, nikako izaći iz njega niti vidjeti kamo to vodi. Sjećam se kako sam mislio da sad neću odustati, da idem do kraja, pa kud puklo.
Odjednom „paf“, i kao da sam iz mraka izletio na nekakvu veeeliku pozornicu svu od zlata. Oko nje i na njoj masa veselih i nasmiješenih ljudi i žena, svi prekrasno odjeveni, a ambijent sav blista li blista! I netko mi kaže: „Dobro nam došao! Izdržao si sve kušnje i podnio sve nedaće, sad ti je biti ovdje s nama u vijeke vjekova!“
Gledam ja njih…više je to nalikovalo scenama iz dodjele Oskara nego li tradicionalnim slikama raja prepunog anđela s krilima. Nikog osobno nisam prepoznao (ipak je to san), ali svi su mi srdačno pristupali i pozdravljali se, izražavajući mi dobrodošlicu u onome što bi očigledno trebao biti raj, drukčije se nije moglo protumačiti niti sam ikad išta takvo sanjao. Primijetio sam kako iza mene kao iza kulisa (a zapravo iz onog „mojeg“ oblaka) izlaze i drugi ljudi i stupaju na pozornicu, a onaj nasmiješeni svijet jednako ih srdačno dočekuje. Kako su mi pristupali, osmjelih se ja provjeriti o kakvom se to raju radi: „Gdje je Isus?“-upitah prve ljude do sebe.
Nisu odgovorili, ali mi je pristupio čovjek u radnim tridesetim godinama, također „skockan“ elegantno i više na moderno, i ošišan na kratko, ne baš kao Isus s dugom kosom i bradom u tradicionalnoj ikonografiji. „Ja sam Isus“-predstavi se. „Dobro došao u kraljevstvo mojeg Oca pripravljeno od vjekova!“
Nakon toga nekakva promjena scene, i vidjeh kako šećem po nekoj velikoj urednoj i čistoj zgradi prepunoj soba s nekim-ne znam kime-tko mi je bio vodič. I čujem kao nekakav glas: „U kući moga Oca ima mnogo stanova!“ I sjetih se da su to Isusove riječi iz Ivanova evanđelja: "Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga
i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova.Da nema, zar bih vam rekao: 'Idem pripraviti vam mjesto'? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put."
Da ne duljim dalje: lijepo je takvo što doživjeti makar i u snu, osobito kad znate da niste baš načinjeni od tijesta od kojeg se sveci mijese, da vam nikakve naočale ne mogu pomoći da vidite daleko i sve na vrijeme predvidite, i da se često poskliznete upravo kad mislite da je to nemoguće.
A dobro je ovdje napomenuti i misao mudrog sveca, Antuna Pustinjaka: „Nitko ne može ući u raj neiskušan. Oduzmi čovjeku iskušenje i nećeš naći nikoga tko može postići spasenje“.
S time na misli želim vam na današnji dan obilje blagoslova i zagovora Svih Svetih.
