Neka dobri Isus učini da se-ako ne prije-upoznamo u njegovu Kraljevstvu kada opet dođe.
nedjelja, 20. travnja 2014.
Sretan Uskrs!
Svima koji ovamo navraćate želim sretan i blagoslovljen Uskrs!
Neka dobri Isus učini da se-ako ne prije-upoznamo u njegovu Kraljevstvu kada opet dođe.
Neka dobri Isus učini da se-ako ne prije-upoznamo u njegovu Kraljevstvu kada opet dođe.
srijeda, 9. travnja 2014.
Crkvena drama (s portala Katolici)
Drama pastorala umirućih ali i svakog drugog pastorala
„Skoro u svakoj župi sve je veći broj slučajeva da se ne zove svećenika težim bolesnicima i umirućima. Matične knjige dokazuju da mnogi umiru a da se nisu pomirili s Bogom. Tu treba pribrojiti one koji umiru naglo u saobraćajnim nesrećama, za koje se zna da nisu i po više godina pristupili sakramentima. Trebamo biti razumni i dosljedni prigodom sprovoda takvih osoba, a ne svojim prisustvom i riječima uzdizati ono što bi trebalo žaliti. Braćo svećenici, dužni smo vjernicima govoriti istinu, i onih koji se sakramenata boje, ozbiljnim riječima upozoriti na vječnu propast.“ (Mons. Valter Župan, biskup krčki, Službeni vjesnik biskupije Krk, 1/2014, Broj: 46/2014., str. 16)
Ovo je da se čovjek (iznova) konsternira, zapita, poplaši, nada, sumnja, vjeruje, umiruje, zabrinjava – pravi koktel nutarnjih slutnji, percepcija, emocija, previranja duha i tomu slično. Zar treba svećenike posebno podsticati da vjernike upozore na vječnu propast i to u okolnostima kada je za mnoge već kasno?! Izgleda da da. Sami svećenici o toj opasnosti očito ne govore. Raširenost izbjegavanja govorenja o realno dramatičnim temama prikazali smo u prvom članku „bolje strogost nego sentimentalnost“. Doista: kao vjernik Krčke biskupije, još nisam čuo takva „ozbiljna upozorenja“ kakva traži biskup, niti sam ih ikada čuo u drugim biskupijama gdje sam boravio. Da su se ranije vjernike učile oba pola, obje slike Boga, i milosrđe i pravednost, ovakvi posebni naputci možda bi bili nepotrebniji. Da ih se uči bar na misnim propovijedima kad već vjeronauk za odrasle ne postoji, ali niti to. Imamo samo laksno supermilosrđe, nikakav Bog pravde. Naša Crkva ne želi ljude „uvrijediti“, „plašiti“ i druge pile naopako. Jasno se vidi („skoro u svakoj župi sve je veći broj slučajeva“) da (pre)naglašavanje Božjeg (super)milosrđa, nekorištenje 'teških riječi' – ne daje ploda.
Ne želimo ipak, biti bez razumijevanja za same svećenike:
„Nemojte strogo suditi ni takve svećenike. Mnogi stručnjaci za propovijedi govorili su im, makar možda i nisu koristili mnogo riječi, da izbjegavaju ‘teške riječi’, da naglašavaju takav pristup vjeri u kojemu je Isus naš prijatelj, da ne kažu ništa zbog čega bi se drugi mogli uvrijediti. ‘Zar takvi stručnjaci ne znaju što nam je potrebno’? mislili su oni. Svi smo mi davno mogli učiniti puno više. Sad kad vidimo da mnoštvo ljudi, osobito mlađih potiho napušta naše crkve, to znamo. (…) Što učiniti? Trebali bismo prihvatiti stvarnost onakvom kakva ona jest. Kao što je rekao Frank Sheed, trebali bismo inzistirati na zdravom razumu. Čovjek je nerazuman ako ne prihvaća stvarnost kakva ona jest. Jedan od aspekata – glavni aspekt – stvarnosti jest Bog kakav on jest. Upoznati ga bolje znači isto što i bolje upoznati stvarnost, a Bog nije mekušac. U mjeri u kojoj podliježemo shvaćanju da je on mekušac, ne polazi nam za rukom prihvatiti stvarnost. Nismo potpuno zdravi.[1]
Fina Crkva
Sav taj jedan popustljivi moralni stav koji se raširio kršćanskim svijetom današnjice, stav kojega Michael Voris naziva „Crkva ugodnih ljudi“, „fina Crkva“, („the Church of Nice“[2]), proizvodi pastoral koji sav odiše tim "nonjudgemental" stavom. To je nova praktična dogma tzv. duha Koncila – nikoga ne osuđivati[3]. Priznajem da mi to "neosuđivanje" odmah isturi antene averzije. "Nikoga ne osuđivati" je glavna batina sekularno liberalnih 'talibanobojovnika'. Uzeli su nešto iz Biblije, krivotvorili i potom nas s time udaraju gdje god stignu. Ne smije se zbog toga ni zucnuti, ne smiješ nikome ništa reći da nečije "osjećaje ne povrijediš" jer se ne smije "nikoga osuđivati", jer mi nismo na to "pozvani" i ostale nabožne ekspresije. Iznenadit ću vas, i reći vam ono što ste vjerujem, vrlo rijetko čuli. Mi SMIJEMO suditi! Mi smijemo u sebi prezreti i svoj i tuđi grijeh. Dapače: i moramo ako želimo postupati odgovorno za stanje u svijetu oko sebe.
Ako ne donesemo neki sud o nečemu, kao npr. o izboru kandidata na izborima, kako ćemo uopće odlučiti, kako ćemo razlikovati nešto; konačno, kako ćemo uopće razlikovati dobro i loše? U intrinzičnom smislu, jedino Bog ima sav uvid i svu vlast da osudi i dosudi, međutim mi ne samo da možemo nešto prosuđivati, već iz nužnih razloga to i moramo. Ne smijemo potpuno odbaciti-prezreti-osuditi neku osobu, međutim ponašanje i riječi ako je to zavrijedilo, svakako da, kao što i drugi smiju suditi o našim riječima i djelima.
Ona "batina" što vam spomenuh, gdje se citira famozno "ne sudite da ne budete suđeni" ne odnosi se na SVAKO suđenje, već samo na ono licemjerno što je tako jasno iz hermeneutike evanđelista. Isus nam je zabranio licemjerno suđenje, a ne ikakvo suđenje. Zar bi Gospodin na drugom mjestu govorio "ne sudite po vanjštini, već SUDITE sudom pravednim" (Iv 7,37), također kod sv. Pavla: " Ili zar ne znate da će sveti SUDITI svijet? Pa ako ćete vi SUDITI svijet, zar niste vrijedni SUDITI sitnice? ne znate li da ćete SUDITI anđele, kamoli ne ono svagdanje?" (1 Kor 6,3+). Dijalog da, mišljenje da, i to svačije mišljenje da, ali nije svaki dijalog koristan, niti svako mišljenje dobro i argumentirano. I ne dijalog radi dijaloga već radi nekog ploda. Dijalog je sredstvo a ne cilj. Zato i jesmo u tolikoj i svjetovnoj i crkvenoj krizi jer nikada "ne sudimo", jer dopuštamo diktaturu relativizma i unutar Crkve, jer ne donosimo Duha van, već uvlačimo duh svijeta unutra. Bl. Papa Ivan XXIII. reče da je Koncil otvorio prozore da uđe svjež zrak. A netko dometne, da je nastao i propuh i puno toga pomeo i porušio. Oslobodimo se tog ne smijemo suditi jer to znači da uglavnom ne smijemo ništa ni reći ni činiti baš kao što se sada i događa. Možda nismo više u sakristiji, ali smo još uvijek u crkvenoj zgradi gdje nas lijepo drže izolirano da ih ne smetamo u omiljenim grijesima. A kamoli još da iziđemo i idemo evangelizirati, pa to bi bilo "netolerantno", "prozelitno" kakvo sve ne. Protivnicima vjere i Crkve odgovara da smo unutra, ali i nama odgovara jer nas tako manje košta teške obveze evangelizacije, udobno je – zato sada imamo razmišljanja što s rastavljenima i ponovno vjenčanima, sutra ćemo imati nešto drugo. Interveniramo u posljedicu ne u uzrok. No do zdravlja nećemo doći jer nas ne zanima da ga imamo. Mi hoćemo po svome – da ne idemo u evangelizaciju i potom u redovnu katehizaciju, recimo baš kateheze odraslih, mi hoćemo sakramentalizirane, ne obraćene, a ljudi koji obavljaju sakramente još više hoće po svome, pa se puno prije i slupaju, i duhovno obole, a nikad evanđeoskog života (zdravlja) nisu ni imali. I to će se tako nastaviti, nikakva sinoda ni enciklika neće to pomaknuti s mrtve točke.
Da spomenem još jednu nabožnu 'neodogmu' koja također jako pomaže nutarnje crkveno tupilo, a ta je da mi moramo uvijek svima "bezuvjetno praštati". Koliko smo to puta samo čuli? Opet ću vas možda iznenaditi, ali NE MORAMO uvijek "bezuvjetno praštati"! Bilo bi nam bolje (zaslužnije) da to činimo, ali to ne moramo ako nisu zadovoljeni određeni uvjeti. Ako moramo sve praštati, i nama onda sve "mora" biti oprošteno, zar ne? Zato i dolazi do takvih automatizama i sustava preuzetnosti koje danas imamo u Crkvi. – Grijeh se napravi, pa se lakonski ispovjedi, pa lakonska pokorica, pa idemo dalje (u krug opet u grijeh pa ispočetka). Ljude se tako odgoji u Crkvi, da grijeh nije tako strašan, da Bog "jedva čeka" da nam oprosti – da zato i služi…; da nikog ne smijemo osuđivati, pa zato nitko ni ne smije biti osuđen… Kako grijeh nije tako strašan, naposljetku ga ni ne ispovijedamo tako često sakramentalno jer „Bog razumije“… Jesmo li u stanju sagledati koliki apsurdi i praktični pastoralni problemi nastaju kod vjerničkog puka koji je prihvatio takve ideje; koji većinom ni ne pojmi da uopće postoje granice praštanja, ili da je grijeh duboka stvarnost, kao i kajanje , pokora i obraćenje?! Evo vrijednih poveznica za pravilno razumijevanje praštanja: http://www.katolik.hr/crkvamnu/katehezamnu/97-granice-pratanja/,[4]
Količina i kakvoća
Što učiniti? Kako činiti? Ja doista ne znam. Ja samo percipiram krizno stanje koje traje dulje vrijeme i apeliram da se počne postupati ispravno u pastoralu. Vraćam se na riječi mons. Župana: „Braćo svećenici, dužni smo vjernicima govoriti istinu, i onih koji se sakramenata boje, ozbiljnim riječima upozoriti na vječnu propast“ – nejasno je KADA to činiti? Ovdje je kontekst kod pastorala umirućih. No zašto se ne bi (puna) istina koju su svećenici dužni govoriti govorila pravodobnije? Čovjek koji nije imao vjere veći dio života, ili se navodno boji ispovjediti zbog težine svojih grijeha (ima i toga, ali vjerojatnije je da čovjeka ne zanima, da se ne želi ispovjediti), ili je nemarno bio javni grešnik („za koje se zna da nisu i po više godina pristupili sakramentima“), na samrti će zadobiti duboko pokajanje i biti spašen od „vječne propasti“ ako ga se upozori? Neuvjerljivo mi je to prilično. Treba grčevito i tjeskobno umiranje i jurnjavu sakramentima za umirućima prevenirati, upozoravati, uvjeravati puno prije i puno češće. Prestanimo Crkvu doživljavati kao servis i prestanimo njome rukovoditi kao servisom. Sv. Pavao piše svom vjernom učeniku Timoteju: „Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom: 'propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, PRIJETI, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom'!“ (2 Tim 4,1-2).
Kada razmišljam zašto smo tako „crkveno korektni“, zašto nam je Crkva tako „fina“, zašto često ima tako kurtoazni govor[5], zbunim se i prepadnem. Počnem pomišljati da se kvantiteta traži nauštrb kvalitete, veliki broj sakramentaliziranih, nasuprot malom broju obraćenih, – da bi se zadržala velika fluktuacija financija, da bi se osiguralo funkcioniranje aparata Crkve? … Ako župnik pri blagoslovu obitelji upozori 90% onih koji ne ispunjavaju nedjeljnu obavezu da je ispunjavaju, riskira koliziju s njima i riskira da će njegove župske knjige kad ih bude predavao u biskupiju biti najtanje od svih kolega svećenika, a on to ne želi, niti biskupija to želi.. – Je li ovo istina? Što u stvari želimo od ljudi?
Bojimo se biti pravedni, ozbiljni i strogi gdje treba da nam ljudi ne bi okrenuli leđa i napustili Crkvu. Bojimo se biti zahtjevni i tražiti obraćenje. A ne bojimo se okrenuti leđa Bogu, ne bojimo se ignorirati njegove zahtjevne naputke („obratite se i vjerujte evanđelju“, „idite po svem svijetu i učinite sve narode učenicima mojim“). Dovoljan nam je tehnički minimum za sakramente. Gotovo svi koji zatraže, biti će kršteni. Gotovo svi će biti krizmani. Gotovo svi će biti vjenčani. Gotovo svi bit će crkveno sahranjeni. Gotovo svi koji uđu u bogosloviju, biti će zaređeni. Gotovo svi koji dođu na Misu spremni su za pričest.
Zašto nismo sposobni organizirati učinkovitu evangelizaciju? Zašto nismo u stanju formirati svećenike-apostole? Zašto nema sankcija za hereze? Zašto nije zagarantirano pravovjerje u sjemeništima i na katoličkim fakultetima? Zašto su svećenička i redovnička zvanja neprivlačna? Zašto nema 90% župljana redovno na sakramentima? Zašto su redovni na misama neredovni na ispovijedi? Zašto odrasli katolici grcaju u vjerskom neznanju? Zašto vojska vjeroučitelja ne drži duhovne obnove, radi pastoralno na župi (ne samo sa djecom)? Zašto nema vidljivog katoličkog života u javnom prostoru? Zašto tako puno optužbi za pohlepne, bludne ili svećenike izjelice i vinopije? Zašto su propovijedi tako sentimentalne i konformističke? Zašto samopozvani u svećeničkom staležu? Zašto je rijetkost da je nova crkva lijepa? Zašto u katoličkom tisku nema jamstva pravovjerja? Zašto su liturgijski abuzusi gotovo pravila a ne iznimke? Zašto su kršćanske emisije u medijima tako beskrvne? Zašto dugogodišnji katolički brakovi rađaju samo jedno ili dvoje djece – isto kao i svijetovni? Redaju se beskrajni redovi zašto, zašto..
Polazište i ishodište svih ovih drama je mala vjera. Naravno, potom i slaba nada i malena ljubav. Jao Bogu sa nama malovjernima! Jao nama samima od nas samih! Ne reče Gospodin uzalud, „kada Sin čovječji ponovno dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“[6] Hoće li ova korizma u ičemu biti različita od prošle odrađene? Nije li vrijeme da nam se „zacrvene obrazi“, da „pripašemo kostrijet, prokukamo i protužimo“?! Kad ako ne sad?! Dopustit ćemo da nas ganjaju sa posljednjom pomasti i popudbinom…? Nećemo valjda (i mi…)…?
Mario Šudić
apologetika7@gmail.com
________________________________________
[1] (Karl Keating, Što katolici doista vjeruju? – 52 odgovora na uobičajena pogrešna shvaćanja o katoličkoj vjeri, Verbum 2011., str. 134-135)
[2] https://www.youtube.com/watch?v=NxrIjE-WNVA
https://www.youtube.com/watch?v=m3J7O4eS_ME
[3] http://www.katolik.hr/krscanstvomnu/autoritetcrkvemnu/casne-sestre-sa-znackicom/
[4] „Obično se podrazumijeva da kršćanin mora, ili bar treba, uvijek oprostiti. Novozavjetni tekstovi na koje se pritom, u takvom shvaćanju, može pozivati doživljavaju se kao legalistička zapovijed ili kao teška moralna obveza. Takvo pojednostavljeno tumačenje novozavjetnih tekstova nerijetko dovodi do teških pastoralnih situacija u kojima zahtjev upućen žrtvi da oprosti rađa novim povredama kod žrtve.“ Dario Tokić, Mora li Kristov učenik baš uvijek praštati, izvorni znanstveni rad UDK: 177.2:27-187.3-423.78-534.35PAT, http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=1&ved=0CCwQFjAA&url=http%3A%2F%2Fhrcak.srce.hr%2Ffile%2F40344&ei=JL4kU6e5MamAywONp4DYBQ&usg=AFQjCNHqBrHGQ3lceOZiBIr8-JD7Y5ryYA&sig2=sSy-NroQt4Nwae5HQBpxHQ
[5] „U suvremenoj civilizaciji najvažniji je određeni bon-ton pri čijoj ‘upotrebi’ je veoma važno tako govoriti i postupati da se ne bi tko uvrijedio. Govori se da se govori, a ne da se nešto konkretno reče, a famozna izreka: ‘Najdraže mi je kada mi otvoreno rekneš istinu’ samo je naličje očekivane stvarnosti, tj. ne uznemiruj me, jer od tebe očekujem samo ono što godi ušima (2 Tim 4,3). Traži se velika doza hrabrosti da bi se upozorilo na potrebu nošenja križa (usp. Mt 10,38), a još veća ako se križ želi istaknuti kao nužni put ostvarenja evanđeoske poruke. Zbog toga suvremena civilizacija pati od nedostatka proroka i proročkoga glasa. Ona ima svećenike, službene zastupnike vjerskih uvjerenja i kulta, ali joj nedostaju proroci.“ Josip Čorić, Umjesto da vode oni zavode narod moj (Iz 9,14), Crkva u svijetu (str. 506-507), Vol.39 No. 4, 2004.
[6] Lk 18.9
http://www.katolik.hr/aktualnomnu/osvrtimnu/crkvena-drama/, 9.4.2014.
„Skoro u svakoj župi sve je veći broj slučajeva da se ne zove svećenika težim bolesnicima i umirućima. Matične knjige dokazuju da mnogi umiru a da se nisu pomirili s Bogom. Tu treba pribrojiti one koji umiru naglo u saobraćajnim nesrećama, za koje se zna da nisu i po više godina pristupili sakramentima. Trebamo biti razumni i dosljedni prigodom sprovoda takvih osoba, a ne svojim prisustvom i riječima uzdizati ono što bi trebalo žaliti. Braćo svećenici, dužni smo vjernicima govoriti istinu, i onih koji se sakramenata boje, ozbiljnim riječima upozoriti na vječnu propast.“ (Mons. Valter Župan, biskup krčki, Službeni vjesnik biskupije Krk, 1/2014, Broj: 46/2014., str. 16)
Ovo je da se čovjek (iznova) konsternira, zapita, poplaši, nada, sumnja, vjeruje, umiruje, zabrinjava – pravi koktel nutarnjih slutnji, percepcija, emocija, previranja duha i tomu slično. Zar treba svećenike posebno podsticati da vjernike upozore na vječnu propast i to u okolnostima kada je za mnoge već kasno?! Izgleda da da. Sami svećenici o toj opasnosti očito ne govore. Raširenost izbjegavanja govorenja o realno dramatičnim temama prikazali smo u prvom članku „bolje strogost nego sentimentalnost“. Doista: kao vjernik Krčke biskupije, još nisam čuo takva „ozbiljna upozorenja“ kakva traži biskup, niti sam ih ikada čuo u drugim biskupijama gdje sam boravio. Da su se ranije vjernike učile oba pola, obje slike Boga, i milosrđe i pravednost, ovakvi posebni naputci možda bi bili nepotrebniji. Da ih se uči bar na misnim propovijedima kad već vjeronauk za odrasle ne postoji, ali niti to. Imamo samo laksno supermilosrđe, nikakav Bog pravde. Naša Crkva ne želi ljude „uvrijediti“, „plašiti“ i druge pile naopako. Jasno se vidi („skoro u svakoj župi sve je veći broj slučajeva“) da (pre)naglašavanje Božjeg (super)milosrđa, nekorištenje 'teških riječi' – ne daje ploda.
Ne želimo ipak, biti bez razumijevanja za same svećenike:
„Nemojte strogo suditi ni takve svećenike. Mnogi stručnjaci za propovijedi govorili su im, makar možda i nisu koristili mnogo riječi, da izbjegavaju ‘teške riječi’, da naglašavaju takav pristup vjeri u kojemu je Isus naš prijatelj, da ne kažu ništa zbog čega bi se drugi mogli uvrijediti. ‘Zar takvi stručnjaci ne znaju što nam je potrebno’? mislili su oni. Svi smo mi davno mogli učiniti puno više. Sad kad vidimo da mnoštvo ljudi, osobito mlađih potiho napušta naše crkve, to znamo. (…) Što učiniti? Trebali bismo prihvatiti stvarnost onakvom kakva ona jest. Kao što je rekao Frank Sheed, trebali bismo inzistirati na zdravom razumu. Čovjek je nerazuman ako ne prihvaća stvarnost kakva ona jest. Jedan od aspekata – glavni aspekt – stvarnosti jest Bog kakav on jest. Upoznati ga bolje znači isto što i bolje upoznati stvarnost, a Bog nije mekušac. U mjeri u kojoj podliježemo shvaćanju da je on mekušac, ne polazi nam za rukom prihvatiti stvarnost. Nismo potpuno zdravi.[1]
Fina Crkva
Sav taj jedan popustljivi moralni stav koji se raširio kršćanskim svijetom današnjice, stav kojega Michael Voris naziva „Crkva ugodnih ljudi“, „fina Crkva“, („the Church of Nice“[2]), proizvodi pastoral koji sav odiše tim "nonjudgemental" stavom. To je nova praktična dogma tzv. duha Koncila – nikoga ne osuđivati[3]. Priznajem da mi to "neosuđivanje" odmah isturi antene averzije. "Nikoga ne osuđivati" je glavna batina sekularno liberalnih 'talibanobojovnika'. Uzeli su nešto iz Biblije, krivotvorili i potom nas s time udaraju gdje god stignu. Ne smije se zbog toga ni zucnuti, ne smiješ nikome ništa reći da nečije "osjećaje ne povrijediš" jer se ne smije "nikoga osuđivati", jer mi nismo na to "pozvani" i ostale nabožne ekspresije. Iznenadit ću vas, i reći vam ono što ste vjerujem, vrlo rijetko čuli. Mi SMIJEMO suditi! Mi smijemo u sebi prezreti i svoj i tuđi grijeh. Dapače: i moramo ako želimo postupati odgovorno za stanje u svijetu oko sebe.
Ako ne donesemo neki sud o nečemu, kao npr. o izboru kandidata na izborima, kako ćemo uopće odlučiti, kako ćemo razlikovati nešto; konačno, kako ćemo uopće razlikovati dobro i loše? U intrinzičnom smislu, jedino Bog ima sav uvid i svu vlast da osudi i dosudi, međutim mi ne samo da možemo nešto prosuđivati, već iz nužnih razloga to i moramo. Ne smijemo potpuno odbaciti-prezreti-osuditi neku osobu, međutim ponašanje i riječi ako je to zavrijedilo, svakako da, kao što i drugi smiju suditi o našim riječima i djelima.
Ona "batina" što vam spomenuh, gdje se citira famozno "ne sudite da ne budete suđeni" ne odnosi se na SVAKO suđenje, već samo na ono licemjerno što je tako jasno iz hermeneutike evanđelista. Isus nam je zabranio licemjerno suđenje, a ne ikakvo suđenje. Zar bi Gospodin na drugom mjestu govorio "ne sudite po vanjštini, već SUDITE sudom pravednim" (Iv 7,37), također kod sv. Pavla: " Ili zar ne znate da će sveti SUDITI svijet? Pa ako ćete vi SUDITI svijet, zar niste vrijedni SUDITI sitnice? ne znate li da ćete SUDITI anđele, kamoli ne ono svagdanje?" (1 Kor 6,3+). Dijalog da, mišljenje da, i to svačije mišljenje da, ali nije svaki dijalog koristan, niti svako mišljenje dobro i argumentirano. I ne dijalog radi dijaloga već radi nekog ploda. Dijalog je sredstvo a ne cilj. Zato i jesmo u tolikoj i svjetovnoj i crkvenoj krizi jer nikada "ne sudimo", jer dopuštamo diktaturu relativizma i unutar Crkve, jer ne donosimo Duha van, već uvlačimo duh svijeta unutra. Bl. Papa Ivan XXIII. reče da je Koncil otvorio prozore da uđe svjež zrak. A netko dometne, da je nastao i propuh i puno toga pomeo i porušio. Oslobodimo se tog ne smijemo suditi jer to znači da uglavnom ne smijemo ništa ni reći ni činiti baš kao što se sada i događa. Možda nismo više u sakristiji, ali smo još uvijek u crkvenoj zgradi gdje nas lijepo drže izolirano da ih ne smetamo u omiljenim grijesima. A kamoli još da iziđemo i idemo evangelizirati, pa to bi bilo "netolerantno", "prozelitno" kakvo sve ne. Protivnicima vjere i Crkve odgovara da smo unutra, ali i nama odgovara jer nas tako manje košta teške obveze evangelizacije, udobno je – zato sada imamo razmišljanja što s rastavljenima i ponovno vjenčanima, sutra ćemo imati nešto drugo. Interveniramo u posljedicu ne u uzrok. No do zdravlja nećemo doći jer nas ne zanima da ga imamo. Mi hoćemo po svome – da ne idemo u evangelizaciju i potom u redovnu katehizaciju, recimo baš kateheze odraslih, mi hoćemo sakramentalizirane, ne obraćene, a ljudi koji obavljaju sakramente još više hoće po svome, pa se puno prije i slupaju, i duhovno obole, a nikad evanđeoskog života (zdravlja) nisu ni imali. I to će se tako nastaviti, nikakva sinoda ni enciklika neće to pomaknuti s mrtve točke.
Da spomenem još jednu nabožnu 'neodogmu' koja također jako pomaže nutarnje crkveno tupilo, a ta je da mi moramo uvijek svima "bezuvjetno praštati". Koliko smo to puta samo čuli? Opet ću vas možda iznenaditi, ali NE MORAMO uvijek "bezuvjetno praštati"! Bilo bi nam bolje (zaslužnije) da to činimo, ali to ne moramo ako nisu zadovoljeni određeni uvjeti. Ako moramo sve praštati, i nama onda sve "mora" biti oprošteno, zar ne? Zato i dolazi do takvih automatizama i sustava preuzetnosti koje danas imamo u Crkvi. – Grijeh se napravi, pa se lakonski ispovjedi, pa lakonska pokorica, pa idemo dalje (u krug opet u grijeh pa ispočetka). Ljude se tako odgoji u Crkvi, da grijeh nije tako strašan, da Bog "jedva čeka" da nam oprosti – da zato i služi…; da nikog ne smijemo osuđivati, pa zato nitko ni ne smije biti osuđen… Kako grijeh nije tako strašan, naposljetku ga ni ne ispovijedamo tako često sakramentalno jer „Bog razumije“… Jesmo li u stanju sagledati koliki apsurdi i praktični pastoralni problemi nastaju kod vjerničkog puka koji je prihvatio takve ideje; koji većinom ni ne pojmi da uopće postoje granice praštanja, ili da je grijeh duboka stvarnost, kao i kajanje , pokora i obraćenje?! Evo vrijednih poveznica za pravilno razumijevanje praštanja: http://www.katolik.hr/crkvamnu/katehezamnu/97-granice-pratanja/,[4]
Količina i kakvoća
Što učiniti? Kako činiti? Ja doista ne znam. Ja samo percipiram krizno stanje koje traje dulje vrijeme i apeliram da se počne postupati ispravno u pastoralu. Vraćam se na riječi mons. Župana: „Braćo svećenici, dužni smo vjernicima govoriti istinu, i onih koji se sakramenata boje, ozbiljnim riječima upozoriti na vječnu propast“ – nejasno je KADA to činiti? Ovdje je kontekst kod pastorala umirućih. No zašto se ne bi (puna) istina koju su svećenici dužni govoriti govorila pravodobnije? Čovjek koji nije imao vjere veći dio života, ili se navodno boji ispovjediti zbog težine svojih grijeha (ima i toga, ali vjerojatnije je da čovjeka ne zanima, da se ne želi ispovjediti), ili je nemarno bio javni grešnik („za koje se zna da nisu i po više godina pristupili sakramentima“), na samrti će zadobiti duboko pokajanje i biti spašen od „vječne propasti“ ako ga se upozori? Neuvjerljivo mi je to prilično. Treba grčevito i tjeskobno umiranje i jurnjavu sakramentima za umirućima prevenirati, upozoravati, uvjeravati puno prije i puno češće. Prestanimo Crkvu doživljavati kao servis i prestanimo njome rukovoditi kao servisom. Sv. Pavao piše svom vjernom učeniku Timoteju: „Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom: 'propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, PRIJETI, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom'!“ (2 Tim 4,1-2).
Kada razmišljam zašto smo tako „crkveno korektni“, zašto nam je Crkva tako „fina“, zašto često ima tako kurtoazni govor[5], zbunim se i prepadnem. Počnem pomišljati da se kvantiteta traži nauštrb kvalitete, veliki broj sakramentaliziranih, nasuprot malom broju obraćenih, – da bi se zadržala velika fluktuacija financija, da bi se osiguralo funkcioniranje aparata Crkve? … Ako župnik pri blagoslovu obitelji upozori 90% onih koji ne ispunjavaju nedjeljnu obavezu da je ispunjavaju, riskira koliziju s njima i riskira da će njegove župske knjige kad ih bude predavao u biskupiju biti najtanje od svih kolega svećenika, a on to ne želi, niti biskupija to želi.. – Je li ovo istina? Što u stvari želimo od ljudi?
Bojimo se biti pravedni, ozbiljni i strogi gdje treba da nam ljudi ne bi okrenuli leđa i napustili Crkvu. Bojimo se biti zahtjevni i tražiti obraćenje. A ne bojimo se okrenuti leđa Bogu, ne bojimo se ignorirati njegove zahtjevne naputke („obratite se i vjerujte evanđelju“, „idite po svem svijetu i učinite sve narode učenicima mojim“). Dovoljan nam je tehnički minimum za sakramente. Gotovo svi koji zatraže, biti će kršteni. Gotovo svi će biti krizmani. Gotovo svi će biti vjenčani. Gotovo svi bit će crkveno sahranjeni. Gotovo svi koji uđu u bogosloviju, biti će zaređeni. Gotovo svi koji dođu na Misu spremni su za pričest.
Zašto nismo sposobni organizirati učinkovitu evangelizaciju? Zašto nismo u stanju formirati svećenike-apostole? Zašto nema sankcija za hereze? Zašto nije zagarantirano pravovjerje u sjemeništima i na katoličkim fakultetima? Zašto su svećenička i redovnička zvanja neprivlačna? Zašto nema 90% župljana redovno na sakramentima? Zašto su redovni na misama neredovni na ispovijedi? Zašto odrasli katolici grcaju u vjerskom neznanju? Zašto vojska vjeroučitelja ne drži duhovne obnove, radi pastoralno na župi (ne samo sa djecom)? Zašto nema vidljivog katoličkog života u javnom prostoru? Zašto tako puno optužbi za pohlepne, bludne ili svećenike izjelice i vinopije? Zašto su propovijedi tako sentimentalne i konformističke? Zašto samopozvani u svećeničkom staležu? Zašto je rijetkost da je nova crkva lijepa? Zašto u katoličkom tisku nema jamstva pravovjerja? Zašto su liturgijski abuzusi gotovo pravila a ne iznimke? Zašto su kršćanske emisije u medijima tako beskrvne? Zašto dugogodišnji katolički brakovi rađaju samo jedno ili dvoje djece – isto kao i svijetovni? Redaju se beskrajni redovi zašto, zašto..
Polazište i ishodište svih ovih drama je mala vjera. Naravno, potom i slaba nada i malena ljubav. Jao Bogu sa nama malovjernima! Jao nama samima od nas samih! Ne reče Gospodin uzalud, „kada Sin čovječji ponovno dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“[6] Hoće li ova korizma u ičemu biti različita od prošle odrađene? Nije li vrijeme da nam se „zacrvene obrazi“, da „pripašemo kostrijet, prokukamo i protužimo“?! Kad ako ne sad?! Dopustit ćemo da nas ganjaju sa posljednjom pomasti i popudbinom…? Nećemo valjda (i mi…)…?
Mario Šudić
apologetika7@gmail.com
________________________________________
[1] (Karl Keating, Što katolici doista vjeruju? – 52 odgovora na uobičajena pogrešna shvaćanja o katoličkoj vjeri, Verbum 2011., str. 134-135)
[2] https://www.youtube.com/watch?v=NxrIjE-WNVA
https://www.youtube.com/watch?v=m3J7O4eS_ME
[3] http://www.katolik.hr/krscanstvomnu/autoritetcrkvemnu/casne-sestre-sa-znackicom/
[4] „Obično se podrazumijeva da kršćanin mora, ili bar treba, uvijek oprostiti. Novozavjetni tekstovi na koje se pritom, u takvom shvaćanju, može pozivati doživljavaju se kao legalistička zapovijed ili kao teška moralna obveza. Takvo pojednostavljeno tumačenje novozavjetnih tekstova nerijetko dovodi do teških pastoralnih situacija u kojima zahtjev upućen žrtvi da oprosti rađa novim povredama kod žrtve.“ Dario Tokić, Mora li Kristov učenik baš uvijek praštati, izvorni znanstveni rad UDK: 177.2:27-187.3-423.78-534.35PAT, http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=1&ved=0CCwQFjAA&url=http%3A%2F%2Fhrcak.srce.hr%2Ffile%2F40344&ei=JL4kU6e5MamAywONp4DYBQ&usg=AFQjCNHqBrHGQ3lceOZiBIr8-JD7Y5ryYA&sig2=sSy-NroQt4Nwae5HQBpxHQ
[5] „U suvremenoj civilizaciji najvažniji je određeni bon-ton pri čijoj ‘upotrebi’ je veoma važno tako govoriti i postupati da se ne bi tko uvrijedio. Govori se da se govori, a ne da se nešto konkretno reče, a famozna izreka: ‘Najdraže mi je kada mi otvoreno rekneš istinu’ samo je naličje očekivane stvarnosti, tj. ne uznemiruj me, jer od tebe očekujem samo ono što godi ušima (2 Tim 4,3). Traži se velika doza hrabrosti da bi se upozorilo na potrebu nošenja križa (usp. Mt 10,38), a još veća ako se križ želi istaknuti kao nužni put ostvarenja evanđeoske poruke. Zbog toga suvremena civilizacija pati od nedostatka proroka i proročkoga glasa. Ona ima svećenike, službene zastupnike vjerskih uvjerenja i kulta, ali joj nedostaju proroci.“ Josip Čorić, Umjesto da vode oni zavode narod moj (Iz 9,14), Crkva u svijetu (str. 506-507), Vol.39 No. 4, 2004.
[6] Lk 18.9
http://www.katolik.hr/aktualnomnu/osvrtimnu/crkvena-drama/, 9.4.2014.
nedjelja, 30. ožujka 2014.
Šerijatsko pravo ušlo na mala vrata u britanski pravni sustav
Velika Britanija, postojbina najrazličitijih inovacija i trendova na raznim područjima naše civilizacije, proizvela je ove godine dva pravna ostvarenja koja bi mogla imati značajne posljedice ne samo za britansko društvo, nego-u slučaju izvoza-i za druge narode. Legalizacija homoseksualnih brakova, doduše, već se očekivala i prošla bez velike buke. I dok smo mogli mirno reći da je sekularizam u tom pogledu odnio čistu pobjedu nad „zastarjelim“ kršćanskim svjetonazorom, koji kao da se sve više približava protjerivanju u društveno podzemlje rezervirano za politički nekorektne, u ožujku se u toj zemlji koja vrijedi za prvoborca sekularizma dogodilo neočekivano iznenađenje.
Londonski list Daily Telegraph objavio je kako su britanski odvjetnici dobili dopusnicu da primjenjuju šerijatsko pravo u formuliranju oporuka koje sačinjavaju islamski vjernici. Inicijative za takvim pristupom dijelovima šerijatskog prava već su se nekoliko godina pojavljivale u britanskoj javnosti, a podupro ih je i bivši canterburyjski nadbiskup Rowan Williams, čelnik Anglikanske crkve. I tako je islamsko šerijatsko pravo-odn. dio njegovih odredbi-postalo dijelom britanskog pravnog sustava, a britanski muslimani dobili su djelić pravne autonomije. Naime, pojedine šerijatske odredbe o nasljeđivanju izravno se protive postojećoj državnoj legislativi, jer iz nasljeđivanja isključuju članove muslimanskih obitelji koji su prešli na drugu vjeru. Jednako prolaze usvojena ili izvanbračna djeca, a žene ne mogu dobiti jednak dio nasljedstva kao muški potomci ostavitelja. Takve oporuke od sada će biti važeće na britanskim sudovima.
Šerijatski sudovi postoje u Britaniji već niz godina, ali do sada su rješavali sporove isključivo među muslimanima i unutar muslimanskih obitelji, uz uvjet da rješenja ne smiju biti u suprotnosti s britanskim zakonima. Službeno priznatih šerijatskih sudova bilo je 2011. godine pet, ali ih je prema istraživanjima britanskih sveučilišta već do 2009. godine bilo u cijeloj zemlji najmanje 85, a broj se i dalje povećava. Nitko ih ne kontrolira, suci ne moraju imati nikakvo formalno pravno obrazovanje niti imenovanje od strane službenih britanskih pravosudnih vlasti, koje očito više nisu u stanju nadzirati njihovo djelovanje. To je uznemirilo razne nevladine organizacije koje prate stanje ljudskih prava, osobitu One Law For All, jer šerijatski sudovi ne primjenjuju javnost rada, i nitko izvan njih ne zna što se na sudovima zapravo događa.
Pravni novitet o kojem piše Daily Telegraph podigao je na noge niz kritičara, koji ukazuju na to da će primjena odredbe dovesti do činjenične nepravnopravnosti građana u pravnom sustavu. Otpadnik od islama nema pravo na nikakvo nasljedstvo prema šerijatskom pravu, ali za obraćenike na islam to očito ne vrijedi, jer se na njih primjenjuju postojeći britanski zakoni o pravu na nasljeđivanje. To je neizravno suspendiranje prava na slobodu savjesti, koje uključuje pravo na promjenu vjeroispovjesti. Neravnopravan položaj žena u takvim ostavinskim raspravama potakao je barunicu Cox, članicu Doma lordova, na izjavu da se „britanske sufražetkinje okreću u grobu“ i „da će cijelu problematiku podastrijeti vladi u svojoj interpelaciji“.
Većina britanskih muslimana još se uvijek u zaštiti svojih prava obraća državnim, a ne šerijatskim sudovima, oko tri četvrtine njih ne prihvaća šerijatsko pravo, a pravnu povlasticu sličnu ovoj o kojoj pišemo imaju već sto godina britanski Židovi. Unatoč tome, kritičari spomenutog pravnog noviteta tvrde kako su njime u Britaniji zapravo stvara prostor za nastanak paralelnog pravnog sustava, a s njime u svezi i paralelnog društva čiju okosnicu čini brojna islamska vjernička zajednica koja već sada funkcionira kao prava dobro organizirana i sve utjecajnija društvena manjina. Možda bi kritičkih osvrta bilo manje da u Britanskoj javnosti od eksplozija u londonskoj podzemnoj željeznici 2005. godine i ubojstva vojnika Leeja Rigbyja usred bijela dana 2013. godine (što su počinili radikalni islamisti) ne postoji zamjetna uznemirenost u svezi s pitanjem odnosa prema muslimanima i njihovom brojčanom porastu. Uvođenje šerijatskog prava na mala vrata u britanski pravni sustav pokušaj je države da donekle iziđe ususret zahtjevima muslimana za nekim oblikom pravne i kulturne autonomije. Ujedno je to upozorenje promicateljima sveobuhvatnog sekularizma da imaju posla s vjerskom zajednicom koja neće dopustiti sabijanje svojeg uvjerenja u područje osobnog života unutar četiriju zidova, štogod mi mislili o tome.
Londonski list Daily Telegraph objavio je kako su britanski odvjetnici dobili dopusnicu da primjenjuju šerijatsko pravo u formuliranju oporuka koje sačinjavaju islamski vjernici. Inicijative za takvim pristupom dijelovima šerijatskog prava već su se nekoliko godina pojavljivale u britanskoj javnosti, a podupro ih je i bivši canterburyjski nadbiskup Rowan Williams, čelnik Anglikanske crkve. I tako je islamsko šerijatsko pravo-odn. dio njegovih odredbi-postalo dijelom britanskog pravnog sustava, a britanski muslimani dobili su djelić pravne autonomije. Naime, pojedine šerijatske odredbe o nasljeđivanju izravno se protive postojećoj državnoj legislativi, jer iz nasljeđivanja isključuju članove muslimanskih obitelji koji su prešli na drugu vjeru. Jednako prolaze usvojena ili izvanbračna djeca, a žene ne mogu dobiti jednak dio nasljedstva kao muški potomci ostavitelja. Takve oporuke od sada će biti važeće na britanskim sudovima.
Šerijatski sudovi postoje u Britaniji već niz godina, ali do sada su rješavali sporove isključivo među muslimanima i unutar muslimanskih obitelji, uz uvjet da rješenja ne smiju biti u suprotnosti s britanskim zakonima. Službeno priznatih šerijatskih sudova bilo je 2011. godine pet, ali ih je prema istraživanjima britanskih sveučilišta već do 2009. godine bilo u cijeloj zemlji najmanje 85, a broj se i dalje povećava. Nitko ih ne kontrolira, suci ne moraju imati nikakvo formalno pravno obrazovanje niti imenovanje od strane službenih britanskih pravosudnih vlasti, koje očito više nisu u stanju nadzirati njihovo djelovanje. To je uznemirilo razne nevladine organizacije koje prate stanje ljudskih prava, osobitu One Law For All, jer šerijatski sudovi ne primjenjuju javnost rada, i nitko izvan njih ne zna što se na sudovima zapravo događa.
Pravni novitet o kojem piše Daily Telegraph podigao je na noge niz kritičara, koji ukazuju na to da će primjena odredbe dovesti do činjenične nepravnopravnosti građana u pravnom sustavu. Otpadnik od islama nema pravo na nikakvo nasljedstvo prema šerijatskom pravu, ali za obraćenike na islam to očito ne vrijedi, jer se na njih primjenjuju postojeći britanski zakoni o pravu na nasljeđivanje. To je neizravno suspendiranje prava na slobodu savjesti, koje uključuje pravo na promjenu vjeroispovjesti. Neravnopravan položaj žena u takvim ostavinskim raspravama potakao je barunicu Cox, članicu Doma lordova, na izjavu da se „britanske sufražetkinje okreću u grobu“ i „da će cijelu problematiku podastrijeti vladi u svojoj interpelaciji“.
Većina britanskih muslimana još se uvijek u zaštiti svojih prava obraća državnim, a ne šerijatskim sudovima, oko tri četvrtine njih ne prihvaća šerijatsko pravo, a pravnu povlasticu sličnu ovoj o kojoj pišemo imaju već sto godina britanski Židovi. Unatoč tome, kritičari spomenutog pravnog noviteta tvrde kako su njime u Britaniji zapravo stvara prostor za nastanak paralelnog pravnog sustava, a s njime u svezi i paralelnog društva čiju okosnicu čini brojna islamska vjernička zajednica koja već sada funkcionira kao prava dobro organizirana i sve utjecajnija društvena manjina. Možda bi kritičkih osvrta bilo manje da u Britanskoj javnosti od eksplozija u londonskoj podzemnoj željeznici 2005. godine i ubojstva vojnika Leeja Rigbyja usred bijela dana 2013. godine (što su počinili radikalni islamisti) ne postoji zamjetna uznemirenost u svezi s pitanjem odnosa prema muslimanima i njihovom brojčanom porastu. Uvođenje šerijatskog prava na mala vrata u britanski pravni sustav pokušaj je države da donekle iziđe ususret zahtjevima muslimana za nekim oblikom pravne i kulturne autonomije. Ujedno je to upozorenje promicateljima sveobuhvatnog sekularizma da imaju posla s vjerskom zajednicom koja neće dopustiti sabijanje svojeg uvjerenja u područje osobnog života unutar četiriju zidova, štogod mi mislili o tome.
subota, 22. ožujka 2014.
Jedna životna priča
Ovaj tekst dobio sam od jedne učiteljice razredne nastave. Prenosim ga u cijelosti.
Jedna životna priča
Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za djecu sa posebnim potrebama, otac jednog od učenika podijelio je sa prisutnima priču koju neće zaboraviti nitko tko je tada bio prisutan tom događaju. Zahvalio je školi i njenom predanom osoblju, te nastavio:
"Ukoliko nije ometana vanjskim utjecajima, sve što priroda stvori je savršeno kreirano. Ali moj sin Siniša ne može naučiti sve one stvari koje mogu druga djeca. Nije u stanju razumjeti i napraviti sve ono što i njegovi vršnjaci. Gdje je tu prirodni poredak stvari, kada se radi o mom sinu?"
Svi prisutni su utihnuli.
Otac je nastavio: "Vjerujem da se, kada tjelesno i mentalno invalidno dijete, poput mog Siniše, dođe na svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i pokaže, i to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju to dijete."
Potom je nastavio priču..
Siniša i njegov otac šetali su pored parka, gdje su neki dječaci, koje je Siniša inače poznavao, na terenu igrali nogomet.
Siniša je upitao oca: "Što misliš, tata, da li bi me pustili da igram s njima?"
Sinišin otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko kao Siniša igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dozvole da zaigra, i koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, uvjerenje da ga društvo prihvaća unatoč njegovom invaliditetu.
Sinišin otac je prišao jednom od dječaka pored aut-linije i upitao (ne očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s njima.
Dječak se u nevjerici okrenuo prema igralištu i rekao: "Znate što, gospodine, mi gubimo sa 4 : 1, a bliži se i kraj drugog poluvremena. Pa, ..., može, nek igra za našu ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka."
Siniša se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmjehom obukao dres svog tima.
Otac ga je ozaren gledao sa majušnom suzom u oku i osjećajem rastuće topline u grudima.
Dječaci su mogli jasno vidjeti i osjetiti sreću ovog čovjeka, ganutog oca koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim.
Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je još uvijek gubila sa dva gola razlike. Siniša je pokrivao lijevu stranu terena. Iako nikakve akcije tuda nisu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju, jer je dobio priliku DA BUDE u igri, na travnatom tepihu; razvukao je osmijeh od uha do uha, dok mu je otac mahao sa tribine.
U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila je samo sa 4 : 3 ! Sada, s jednim golom u minusu, smiješila im se prilika za eventualno izjednačenje u dodatnom vremenu od 5 minuta.
I zaista, dosuđen je penal za Sinišin tim i dječaci su se dogovarali tko će ga izvesti. Netko je imao ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu
!?
Na opće iznenađenje - Siniši su ipak dali loptu !
Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao ni mogao pravilno šutirati, a kamo li da pogodi okvir gola i da prevari golmana.
Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je, shvativši da Sinišina ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu, odlučio baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu..
Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i ... traljavo zakvačio loptu, koja je polako krenula ka suprotnoj stativi. Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično riješena, jer je lopta bila spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići. Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledaoci povikaše: "Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni !!! Trči, trči, i pukni je u mrežu !!!"
Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao. Uspio je, jedva, stići do nje prije nego je završila u gol-autu. Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi što će dalje.
Svi povikaše: "Šutni je, šutni je u gol !!!"
Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u nekom deliriju, nekako umirio loptu, zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i ... i smjestio je u mrežu !!!
Muk, .... , a onda provala ... prasak - svi skočiše:
'Siniša, Siniša, bravo, Siniša !!!'
Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše svi suigrači, grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja koji je spasio svoj tim od poraza.
"Tog dana ...", završavajući svoju priču s drhtajem u glasu potreseni otac, dok su mu suze kotrljale niz lice, ".... dječaci obiju ekipa donijeli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet."
Siniša nije preživio do slijedećeg ljeta. Umro je još iste zime, nikada ne zaboravivši da je bio heroj, da je zbog toga njegov otac bio presretan, i pamteći kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši ga i plačući od sreće!
* * *
A SAD, MALI DODATAK OVOJ PRIČI:
Svi šaljemo i prosljeđujemo stotine viceva, smiješnih poruka i spotova putem e-maila, onako rutinski, bez razmišljanja, a kada dođe do toga da pošaljemo poruke poput ove, tu oklijevamo
...
Nasilje, vulgarnosti, bizarnosti i česte opscenosti slobodno prolaze i kolaju 'Cyberspace'-om, ali javna rasprava o uljudnosti najčešće i ne stiže u naše škole, ni na naša radna mjesta. Šteta.
Ako Vi sada razmišljate o tome da li da proslijedite ovu poruku, najvjerojatnije, birate ljude u svom adresaru koji su 'prikladni' za to, dakle, one koji su "prikladni" za ovu vrstu pošte.
Ali osoba koja Vam je ovo poslala vjeruje da svi mi možemo utjecati na to da se stvari promjene.
Svi imamo na desetine prilika svakog dana pomoći da se ostvari taj 'prirodni poredak stvari'. Tako mnogo, naizgled beznačajnih, susreta između dvoje ljudi stavlja nas pred izbor:
Prenijeti malu iskru ljubavi i humanosti na drugog ili izbjeći priliku, ostavivši tako svijet još malo hladnijim?
Stari mudrac je rekao da se svako društvo prosuđuje i cijeni po tome kako tretira svoje najnesretnije pojedince.
Pročitavši sve ovo, Vi sada imate mogućnost izabrati jednu od tri ponuđene mogućnosti:
1.Izbrisati
2.Zadržati
3.Proslijediti
Neka i u Vaš dan bude utkan Sinišin duh !!
Jedna životna priča
Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za djecu sa posebnim potrebama, otac jednog od učenika podijelio je sa prisutnima priču koju neće zaboraviti nitko tko je tada bio prisutan tom događaju. Zahvalio je školi i njenom predanom osoblju, te nastavio:
"Ukoliko nije ometana vanjskim utjecajima, sve što priroda stvori je savršeno kreirano. Ali moj sin Siniša ne može naučiti sve one stvari koje mogu druga djeca. Nije u stanju razumjeti i napraviti sve ono što i njegovi vršnjaci. Gdje je tu prirodni poredak stvari, kada se radi o mom sinu?"
Svi prisutni su utihnuli.
Otac je nastavio: "Vjerujem da se, kada tjelesno i mentalno invalidno dijete, poput mog Siniše, dođe na svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i pokaže, i to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju to dijete."
Potom je nastavio priču..
Siniša i njegov otac šetali su pored parka, gdje su neki dječaci, koje je Siniša inače poznavao, na terenu igrali nogomet.
Siniša je upitao oca: "Što misliš, tata, da li bi me pustili da igram s njima?"
Sinišin otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko kao Siniša igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dozvole da zaigra, i koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, uvjerenje da ga društvo prihvaća unatoč njegovom invaliditetu.
Sinišin otac je prišao jednom od dječaka pored aut-linije i upitao (ne očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s njima.
Dječak se u nevjerici okrenuo prema igralištu i rekao: "Znate što, gospodine, mi gubimo sa 4 : 1, a bliži se i kraj drugog poluvremena. Pa, ..., može, nek igra za našu ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka."
Siniša se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmjehom obukao dres svog tima.
Otac ga je ozaren gledao sa majušnom suzom u oku i osjećajem rastuće topline u grudima.
Dječaci su mogli jasno vidjeti i osjetiti sreću ovog čovjeka, ganutog oca koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim.
Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je još uvijek gubila sa dva gola razlike. Siniša je pokrivao lijevu stranu terena. Iako nikakve akcije tuda nisu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju, jer je dobio priliku DA BUDE u igri, na travnatom tepihu; razvukao je osmijeh od uha do uha, dok mu je otac mahao sa tribine.
U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila je samo sa 4 : 3 ! Sada, s jednim golom u minusu, smiješila im se prilika za eventualno izjednačenje u dodatnom vremenu od 5 minuta.
I zaista, dosuđen je penal za Sinišin tim i dječaci su se dogovarali tko će ga izvesti. Netko je imao ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu
!?
Na opće iznenađenje - Siniši su ipak dali loptu !
Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao ni mogao pravilno šutirati, a kamo li da pogodi okvir gola i da prevari golmana.
Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je, shvativši da Sinišina ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu, odlučio baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu..
Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i ... traljavo zakvačio loptu, koja je polako krenula ka suprotnoj stativi. Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično riješena, jer je lopta bila spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići. Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledaoci povikaše: "Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni !!! Trči, trči, i pukni je u mrežu !!!"
Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao. Uspio je, jedva, stići do nje prije nego je završila u gol-autu. Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi što će dalje.
Svi povikaše: "Šutni je, šutni je u gol !!!"
Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u nekom deliriju, nekako umirio loptu, zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i ... i smjestio je u mrežu !!!
Muk, .... , a onda provala ... prasak - svi skočiše:
'Siniša, Siniša, bravo, Siniša !!!'
Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše svi suigrači, grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja koji je spasio svoj tim od poraza.
"Tog dana ...", završavajući svoju priču s drhtajem u glasu potreseni otac, dok su mu suze kotrljale niz lice, ".... dječaci obiju ekipa donijeli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet."
Siniša nije preživio do slijedećeg ljeta. Umro je još iste zime, nikada ne zaboravivši da je bio heroj, da je zbog toga njegov otac bio presretan, i pamteći kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši ga i plačući od sreće!
* * *
A SAD, MALI DODATAK OVOJ PRIČI:
Svi šaljemo i prosljeđujemo stotine viceva, smiješnih poruka i spotova putem e-maila, onako rutinski, bez razmišljanja, a kada dođe do toga da pošaljemo poruke poput ove, tu oklijevamo
...
Nasilje, vulgarnosti, bizarnosti i česte opscenosti slobodno prolaze i kolaju 'Cyberspace'-om, ali javna rasprava o uljudnosti najčešće i ne stiže u naše škole, ni na naša radna mjesta. Šteta.
Ako Vi sada razmišljate o tome da li da proslijedite ovu poruku, najvjerojatnije, birate ljude u svom adresaru koji su 'prikladni' za to, dakle, one koji su "prikladni" za ovu vrstu pošte.
Ali osoba koja Vam je ovo poslala vjeruje da svi mi možemo utjecati na to da se stvari promjene.
Svi imamo na desetine prilika svakog dana pomoći da se ostvari taj 'prirodni poredak stvari'. Tako mnogo, naizgled beznačajnih, susreta između dvoje ljudi stavlja nas pred izbor:
Prenijeti malu iskru ljubavi i humanosti na drugog ili izbjeći priliku, ostavivši tako svijet još malo hladnijim?
Stari mudrac je rekao da se svako društvo prosuđuje i cijeni po tome kako tretira svoje najnesretnije pojedince.
Pročitavši sve ovo, Vi sada imate mogućnost izabrati jednu od tri ponuđene mogućnosti:
1.Izbrisati
2.Zadržati
3.Proslijediti
Neka i u Vaš dan bude utkan Sinišin duh !!
subota, 8. ožujka 2014.
Deset savjeta arškog župnika o molitvi
Veliki župnik iz Arsa sv. Ivan Marija Vianney ostavio nam je nekoliko savjeta koji nam mogu biti poticaj za razmatranje našeg života s Bogom
1. “Ne postoji nitko tko ne može moliti – i to moliti u svako doba i na svakom mjestu, noću ili danju, kada vam je teško na poslu ili kada se odmarate, na polju, kod kuće ili kada ste na putu.”
2. “Oni koji ne mole spuštaju se prema zemlji poput krtica pokušavajući napraviti rupu kako bi se sakrili.”
3. “Kad se molimo s pažnjom i poniznošću uma i srca, mi napuštamo zemlju i dižemo se u nebo. Dohvaćamo ispružene Božje ruke. Razgovaramo s anđelima i svecima.”
4. “Bog je svugdje i spreman je čuti vaše molitve.”
5. “Oni koji ne mole razmišljaju samo o vremenitim stvarima poput škrca koji, kada mu se ispruži srebrno raspelo na poljubac, primjećuje: “Taj križ teži najmanje deset unci.”
6. “Možete moliti stavljajući se jednostavno u Božju prisutnost. Kada netko nema ništa više za reći, nego samo zna da je On tu – to je samo po sebi najbolja molitva.”
7. “Nevolje se tope pod žarkim molitvama poput snijega pod suncem.”
8. “U molitvi nam vrijeme prolazi tako brzo, i tako ugodno, pa ni ne primijetimo koliko dugo traje.”
9. “Sv. Colette je vidjela i razgovarala s našim Gospodinom, isto kao što mi činimo međusobno. Koliko često dolazimo u crkvu ne znajući pošto smo došli, niti što želimo pitati!”
10. “Često pomislim kako ćemo, kada se dođemo klanjati pred našim Gospodinom u Presvetom Oltarskom Sakramentu, dobiti od Gospodina sve što poželimo, ako ga to pitamo s vrlo živom vjerom i vrlo čista srca.”
Pomolimo se:
Svemogući i milosrdni Bože, koji si svetoga Ivana pastirskom gorljivošću i neprekidnim žarom molitve i pokore učinio velikim, daj da po njegovu primjeru i njegovim zagovorom uzmognemo duše naše braće pridobivati za Krista i s njime postići vječnu slavu, po istom Kristu Gospodinu našem, Sinu Tvome, koji živi i kraljuje s Tobom i s Duhom Svetim, jednim Bogom, u sve vijeke vjekova.
Amen.
http://www.bitno.net/vjera/10-savjeta-arskog-zupnika-o-molitvi/#.UxtQo8aYbIV, 8.3.2014.
1. “Ne postoji nitko tko ne može moliti – i to moliti u svako doba i na svakom mjestu, noću ili danju, kada vam je teško na poslu ili kada se odmarate, na polju, kod kuće ili kada ste na putu.”
2. “Oni koji ne mole spuštaju se prema zemlji poput krtica pokušavajući napraviti rupu kako bi se sakrili.”
3. “Kad se molimo s pažnjom i poniznošću uma i srca, mi napuštamo zemlju i dižemo se u nebo. Dohvaćamo ispružene Božje ruke. Razgovaramo s anđelima i svecima.”
4. “Bog je svugdje i spreman je čuti vaše molitve.”
5. “Oni koji ne mole razmišljaju samo o vremenitim stvarima poput škrca koji, kada mu se ispruži srebrno raspelo na poljubac, primjećuje: “Taj križ teži najmanje deset unci.”
6. “Možete moliti stavljajući se jednostavno u Božju prisutnost. Kada netko nema ništa više za reći, nego samo zna da je On tu – to je samo po sebi najbolja molitva.”
7. “Nevolje se tope pod žarkim molitvama poput snijega pod suncem.”
8. “U molitvi nam vrijeme prolazi tako brzo, i tako ugodno, pa ni ne primijetimo koliko dugo traje.”
9. “Sv. Colette je vidjela i razgovarala s našim Gospodinom, isto kao što mi činimo međusobno. Koliko često dolazimo u crkvu ne znajući pošto smo došli, niti što želimo pitati!”
10. “Često pomislim kako ćemo, kada se dođemo klanjati pred našim Gospodinom u Presvetom Oltarskom Sakramentu, dobiti od Gospodina sve što poželimo, ako ga to pitamo s vrlo živom vjerom i vrlo čista srca.”
Pomolimo se:
Svemogući i milosrdni Bože, koji si svetoga Ivana pastirskom gorljivošću i neprekidnim žarom molitve i pokore učinio velikim, daj da po njegovu primjeru i njegovim zagovorom uzmognemo duše naše braće pridobivati za Krista i s njime postići vječnu slavu, po istom Kristu Gospodinu našem, Sinu Tvome, koji živi i kraljuje s Tobom i s Duhom Svetim, jednim Bogom, u sve vijeke vjekova.
Amen.
http://www.bitno.net/vjera/10-savjeta-arskog-zupnika-o-molitvi/#.UxtQo8aYbIV, 8.3.2014.
subota, 18. siječnja 2014.
Kako prepoznati pravu ljubav?
Kako prepoznati pravu ljubav?
Ona se sigurno događa
kad shvatite
da vas voljena osoba čini boljim čovjekom,
kad znate da ste zbog nje sposobni preskočiti svaki kineski zid,
kad nemate načina ni vremena da je nahvalite,
kad shvatite da možda možete živjeti bez nje ako baš morate,
ali ne možete podnijeti da pati
i da joj išta nedostaje,
i da vam je njena sreća važnija od vaše.
Obično se to dogodi tako da ne primijetite,
i otkrijete to u sebi kad se tako razvilo
da više ne možete nazad,
i nikakvim kliještima je ne možete iščupati iz sebe.
Imali malo ili mnogo veza,
prava ljubav dogodi se samo jednom u životu
i nikad ne prestaje.
Vjerujte mi.
Ona se sigurno događa
kad shvatite
da vas voljena osoba čini boljim čovjekom,
kad znate da ste zbog nje sposobni preskočiti svaki kineski zid,
kad nemate načina ni vremena da je nahvalite,
kad shvatite da možda možete živjeti bez nje ako baš morate,
ali ne možete podnijeti da pati
i da joj išta nedostaje,
i da vam je njena sreća važnija od vaše.
Obično se to dogodi tako da ne primijetite,
i otkrijete to u sebi kad se tako razvilo
da više ne možete nazad,
i nikakvim kliještima je ne možete iščupati iz sebe.
Imali malo ili mnogo veza,
prava ljubav dogodi se samo jednom u životu
i nikad ne prestaje.
Vjerujte mi.
nedjelja, 5. siječnja 2014.
Kap vode Bl. Majke Terezije
“Majko Terezo, vi sada imate sedamdeset godina. Kada umrete, svijet će izgledati isto kao i prije vas. Nakon svega truda koji ste uložili što se promijenilo u svijetu?”
Bez imalo nestrpljenja i s osmijehom koji osvaja odgovorila mu je:
“Znate, nikada nisam htjela promijeniti svijet. Samo sam nastojala biti kapljica čiste vode u kojoj će se moći zrcaliti Božja ljubav. Čini li vam se to mala stvar? “
Kao što se često događalo, u prostoriji nastade tajac. Nitko se nije usudio ništa reći.
Majka se Tereza iznova okrenu prema novinaru pa mu reče:
Zašto i vi ne pokušate biti kapljica čiste vode? Onda bi nas već bilo dvoje. Jeste li oženjeni?”
“Da, Majko Terezo.”
“Kažite ovo i svojoj supruzi. Onda će nas već biti troje. Imate li djece?”
“Da, troje.”
"Ispričajte to i svojoj djeci. Onda će nas već biti šestero.”
Razmislimo i pokusajmo svi biti kapljica vode....
http://majkatereza.blogspot.com/2012/12/kapljica-vode.html
Pretplati se na:
Postovi (Atom)