Kako je umro Fryderyk Chopin

Prije 200 godina (1. ožujka 1810) rodio se poljski glazbeni genij Fryderyk Chopin, jedan od najvećih pijanista i skladatelja svih vremena. Chopin je u mnogočemu uvriježen simbol glazbene romantike, kako po svojemu glazbenome stilu, tako i po životnoj priči prepunoj dramatike, ljubavi i tragike. Chopinova godina prigoda je da se njegov dobro poznati lik i djelo nanovo osvijetli sa svih strana i prikaže naraštaju s početka 21. stoljeća. Bez obzira na tih dvjestotak godina mit o Chopinu i dalje živi, a uzrečica da netko svira kao Chopin prati do danas klaviriste koji su prekoračili granicu nadarenosti i koji poput velikog Fryderyka sviranju klavira nadodaju ono nešto transcendentno, čudesno i neviđeno.
Međutim, ovdje će biti riječ o nečem posve drugom. Manje poznata priča o posljednjim Chopinovim životnim trenutcima otkriva kako je veliki glazbenik ono nešto transcendentno na posve drukčiji način susreo suočen s neizbježnom smrću. Chopin je bio katolik koji je tijekom životnih stranputica postao ravnodušan prema religiji, a potkraj života samo ga je poštivanje društvenih normi sprječavalo da vjeru javno ne ismijava. Pobožnost koju je upio s majčinim mlijekom pričinjavala mu se samo lijepom uspomenom. U takvom duhovnom stanju obolio je od neizlječive plućne bolesti. Posljednje dane rastom malog, ali srčanošću i talentom velikog skladatelja opisao je njegov suvremenik i prijatelj, svećenik Aleksander Jełowicki, CR.

Vijest o predstojećoj Chopinovoj smrti zatekla me je na povratku iz Rima u Pariz. Odmah sam požurio do svojeg prijatelja kojeg sam poznavao još od dječačkih dana; tim više mi je bila draga njegova duša. Srdačno sam ga poljubio; naše suze pomiješale su se i uvjerile me da su Chopinovi dani odbrojani. Mršavio je i gubio je sjaj u očima, a ipak nije plakao zbog sebe nego zbog mene, jer je žalio zbog boli koju sam proživio zbog smrti mojeg brata Edwarda kojeg sam jako volio. Iskoristio sam njegovo raspoloženje da bih ga podsjetio na njegovu ljubljeni majku, a po uspomeni na nju da probudim vjeru koju mu je ucijepila.

„Shvaćam“-branio se-„ne bih htio umrijeti bez sakramenata da ne ražalostim svoju dragu majku, ali ne mogu ih primiti jer ih ne shvaćam onako kao ti. Osjećam više slatkoću ispovijedi zasnovanu na prijateljskom povjerenju, ali ispovijed kao sakrament potpuno mi je neshvatljiva. Ako želiš, ispovijedit ću ti se s obzirom prema tvojemu prijateljstvu, ali inače ne.“        
Stislo mi se srce kad sam začuo te Chopinove riječi; rasplakao sam se, trpio sam zbog te duše. Nesretna duša! Iz svih snaga sam ga uvjeravao, govorio mu o Kristu i o Najsvetijoj Djevici, o jasnim dokazima Božjeg milosrđa. Ništa nije koristilo. Ponudio sam mu da ću mu dovesti ispovjednika kakvoga bude htio. Na kraju mi je odgovorio:

„Ako se budem ispovijedio, onda samo tebi.“

Bojao sam se opravdano da će moj prijatelj u takvoj ispovijedi i dalje ustrajati u
svojem otvrdnuću.

Tijekom sljedećih mjeseci često sam posjećivao Chopina, i to uvijek s istim

ishodom: ustrajno je odbijao. Molio sam se s velikom vjerom za spas te duše. Svi oci resurekcijani također su molili za njega, osobito tijekom naših duhovnih vježbi. Odjednom, 12. listopada uvečer me je žurno pozvao liječnik govoreći da „ne jamči za noć“. Potresen sam stigao u Chopinov stan i prvi put naišao na zatvorena vrata. Kad je doznao za moj dolazak, naložio je da me uvedu, samo za to da mi stisne ruku i kaže:

„Jako te volim, ali ništa mi nemoj reći. Idi i odmori se.“

Zamislite kakvu sam noć proveo. Sljedećeg dana bio je blagdan svetog Eduarda, zaštitnika mojeg dragog brata. Tijekom mise molio sam na njegovu nakanu: „Milostivi Bože, ako ti je draga duša mojeg brata Edwarda, daj mi danas Fryderykovu dušu.“

Ganut i s iskrom nade u duši vratio sam se Chopinu. Pripremili su mu doručak. Zamolio me da doručkujem s njim. Obratio sam mu se sa sljedećim riječima:
„Dragi prijatelju, danas je imendan mojeg brata Edwarda.“ Chopin je uzdahnuo. A ja nastavio:

„Na dan zaštitnika mojeg brata želim te zamoliti za dar.“

Chopin je odgovorio: „Dat ću ti što želiš.“

Odgovorio sam: „Daj mi svoju dušu.“

„Shvaćam; uzmi je.“-odgovorio je i sjeo.

Obuzela me je neizreciva radost, a istodobno i strepnja. Kako uzeti tu dragu dušu i predati je Bogu? Kleknuo sam na koljena i s gorućom molbom u srcu obratio se Bogu: „Uzmi je sam, Gospodine.“ Pružio sam Chopinu raspelo i stavio mu je u ruke; suze su mu tekle iz očiju. Upitao sam ga:

„Vjeruješ li?“

„Vjerujem“-odgovorio je.

„Onako kako te učila tvoja majka?“

Odgovorio je: „Onako kako me je majka naučila.“
Ispovijedio se plačući, gledajući raspelo. Primio je pričest i posljednju pomast svetim uljem kako je tražio.
Od toga trenutka bio je, kako je moguće reći, prosvijetljen milošću Božjom, ili čak vjerojatnije samim Bogom, kao da je postao sasvim drugi čovjek, štoviše, svet čovjek.

Toga dana započela je Chopinova agonija: trajala je četiri dana i noći Strpljivost, povjerenje u Boga i česta radost nisu nestajale s njegova lica do posljednjega daha.  U trenutcima najveće boli govorio je o svojoj sreći, zahvaljivao Bogu, objavljivao svoju ljubav prema Njemu i čežnju da ga što prije ugleda. Govorio je o svojoj radosti prijateljima koji su dolazili da se s njim oproste i bdjeli su u susjednim sobama. Već je jedva disao i umirao, ali nije se žalio; na trenutke je gubio svijest. Njegovi ožalošćeni prijatelji sastajali su se u velikom broju zajedno u njegovoj spavaćoj sobi, očekujući sa stisnutim srcem smrt. U jednom trenutku Chopin je otvorio oči, i vidjevši mnoštvo ljudi povikao: „Što ovdje rade? Zašto se ne mole?“

Zajedno sa mnom svi su pali na koljena; molio sam litaniju na koju su odgovarali čak i protestanti…

Gotovo bez prestanka, danju i noću, držao me je za ruke kao da me ne želi napustiti i govorio: „Nećeš me ostaviti samog u ovom važnom, svečanom trenutku.“

Privio se k meni kao dijete koje se naviklo privijati k majci kad osjeća da mu se prijeti nekakva opasnost. Stalno je ponavljao riječi „Isus, Marija.“ Ljubio je raspelo u posebnoj gorljivosti vjere, nade i velike ljubavi. Povremeno se obraćao nazočnom prijateljima i s najvećim ganućem govorio:“

„Volim Boga i volim ljude! Znam da umirem. Molite za mene. Vidjet ćemo se na nebu!“

Liječnicima koji su mu nastojali produljiti život, govorio bi:

„Dopustite mi umrijeti: Bog mi je oprostio i zove me k sebi; pustite me-želim umrijeti.“ I još: „Predivna je znanost koja može produljiti patnju; kad bi samo to mogla biti zadovoljština za moje krivice.“

Dalje je govorio liječnicima: „Odmjeravate mi boli za ništa. Možda ste pogriješili? Međutim, Bog nije pogriješio. Bog me je očistio. Ah! Kako je Bog dobar što me kažnjava na ovome svijetu! Kako je Bog dobar!“

On, koji se uvijek iznimno uglađeno izražavao, htio je dokazati mi svoju zahvalnost i izrazio kako su nesretni oni koji umiru bez sakramenata. Stoga se nije ustručavao neposredno pred smrt izjaviti:

„Bez tebe, dragi moj, crkao bih kao svinja.“

U trenutku smrti ponovio je još jednom slatka imena Isusa, Marije i Josipa; približio je raspelo usnama i srcu i u posljednjem dahu izrekao:
„Došao sam do izvora sreće!“

Tako je umro Chopin.

(priređeno prema izvorima s interneta).

Jedan (bivši) protestant prvi put pred Euharistijom

Kad je naklada „Verbum“ koncem prošle godine izdala knjigu dr. Scotta Hahna „Gozba Jaganjčeva: Misa kao nebo na zemlji“, javnost je imala prilike nešto više doznati o tom vjerojatno najpoznatijem američkom katoličkom apologetičaru i obraćeniku na katolicizam s prezbiterijansko-kalvinističkog protestantizma. Ispovijest o tome kako je postao katolikom Hahn je sa suprugom Kimberly objavio još 1993. pod naslovom „Rome Sweet Home“ u nakladi Ignatius Pressa. Hrvatski prijevod nazvan „Naš put u Katoličku crkvu“ objavio je UPT iz Đakova razmjerno nezapaženo 2002. godine. Knjiga je iznimno čitljiva i napeta unatoč ne baš najboljem prijevodu. Donosi nam potresnu priču proizašlu iz sudara protestantskog pastora i teologa Scotta Hahna s katolicizmom kojeg nije nikad poznavao, a koji ga je naposljetku toliko privukao da je napustio obećavajuću karijeru pastora i uputio se poput Abrahama za Bogom u nepoznata područja katoličke stvarnosti. Hahnova osobna drama pojačala se zbog rascjepa kojeg je njegovo obraćenje proizvelo u obitelji, jer supruga Kimberly, kćer poznatog prezbiterijanskog propovjednika Jerryja Kirka i diplomirana prezbiterijanska teologinja, nije mogla zamisliti ni u snu da bi njen muž mogao postati katolikom. Nakon četiri godine prepunih obrata i ona je svim srcem prihvatila katoličanstvo.

Prosječnom hrvatskom katoliku odraslom u ozračju prevladavajućeg pomodnog mišljenja prema kojemu su sve vjere zapravo „tu negdje“ možda mnogo toga neće biti shvatljivo, jer je protestanata u Hrvatskoj razmjerno malo, i rijetko tko uistinu poznaje protestantsku duhovnosti, a osobito razloge zbog kojih protestanti ne žele biti u jedinstvu s katolicima. Protestanti smatraju pogrešnima i nebiblijskima katolička vjerovanja u čistilište, štovanje Marije i svetaca, papinstvo, svećenički celibat, gotovo sve katoličke sakramente osim krštenja (tu se protestantske denominacije međusobno ne slažu, jer dio njih smatra valjanim samo krštenje odraslih, a ne male djece). Ima još toga, ali ove stvari su najvažnije. Kad se k tome uzme u obzir stanoviti radikalizam kojeg dio protestantizma vuče za sobom još iz Lutherovih vremena (da je papa antikrist, a Katolička crkva sotonska tvorevina nastala stapanjem elemenata kršćanstva i poganstva), nije čudno što određene protestantske denominacije zaziru od ekumenskog dijaloga s katolicima, a članovima tih zajednica predstavlja velik problem u savjesti uopće pjevati katoličke božićne pjesme, čak i kad se u njima ne spominju Marija niti sveci. Štoviše, smatraju svojom svetom dužnošću uvjeriti katolike da napuste Katoličku crkvu da bi se uopće mogli spasiti. To je kudikamo manje prisutno u umjerenim protestantskim Crkvama i denominacijama koje sudjeluju u ekumenskom dijalogu.

Scott Hahn svakako je pripadao radikalnijim protestantima koji za katolicizam nisu imali nikakve simpatije niti je bio spreman tolerirati išta katoličko u svojoj okolini. Naprotiv, i sam je u mlađim danima poticao katolike na istupanje iz Crkve. Na koncu je to sve skupa ispalo potpuno drukčije nego što se nadao tijekom svojeg teološkog studija. Za nas je katolicizam prirodna sredina u kojoj se većina nađe odmah nakon rođenja. Mise, samostani, hodočašća, sve nam je to dano kao dio nacionalne baštine. Za ljude poput Scotta Hahna to je, međutim, sasvim drukčije: oni su obraćenjem na katolicizam prisiljeni promijeniti način života. To je slično kao kad netko mora promijeniti nacionalnu pripadnost, ili barem tako nekako.

Scottovo svjedočanstvo nam je, međutim, zanimljivo iz drugog razloga. Ponajprije, on je teolog koji sjajno poznaje Bibliju. Sastavni dio protestantske duhovnosti je primjena Biblije u svakodnevnom životu. Mnogi protestanti uče redovito biblijske stihove napamet, a ne bi ni nama katolicima škodilo da to činimo. Taj „biblicizam“ vjerojatno je bio pogonsko gorivo koje je Hahnu pomoglo doživjeti katoličku misu na način koji je-vjerujem-većini nas katolika nedohvatljiv. Hahn je, kao i svi radikalni protestanti, zazirao od odlaska na misu. To je bilo između ostaloga i zato što je kao i mnogi drugi protestanti pogrešno mislio da katolici bogohulno vjeruju kako se na misi ponavlja Isusova žrtva na križu; to bi značilo da Isusova smrt na Kalvariji nije u soteriološkom smislu potpuna, konačna niti dovoljna kad se mora na misama ponavljati.  

No, na stranu moja prepričavanja. Citiram Hahnove dojmove s prve mise kojoj je u životu pribivao:
 
Odlučih ići u Gesu u župi Marquette. Nešto prije dvanaest sati ušao sam tiho u kapelu kako bih sudjelovao na misi radnog dana. Nisam ništa posebno očekivao; mislio sam da ću možda biti tamo sam s jednim svećenikom i nekoliko starih redovnica. Sjeo sam u zadnju klupu kao promatrač.

Iznenada je ušlo mnoštvo posve običnih ljudi izvana-normalni prosječni ljudi. Ušli su unutra, poklonili se, klekli i molili. Njihova jednostavna, ali iskrena pobožnost dojmila me se.

Onda je zazvonilo zvono i svećenik je prišao k oltaru. Ostao sam sjedeći; nije mi još uvijek bilo jasno nije li pogibeljno da kleknem. Kao jednom evangeličkom kalvinistu bilo mi je na umu da je katolička misa najveće svetogrđe koje čovjek može počiniti: da se Krist ponovo žrtvuje. Nisam znao što bih trebao učiniti.

Vidio sam i čuo kako su čitanja, molitve i odgovori tako duboko ukorijenjeni u Sveto Pismo, da Biblija postaje živa. Umalo sam prekinuo misu i rekao: „Pričekajte malo, Taj odlomak je iz Izaije; ta pjesma iz psalma. Nevjerojatno, u toj molitvi nalazi se još proročka riječ!“ Ponovno sam otkrio tako mnogo elemenata iz stare židovske liturgije koju sam intenzivno proučavao.

Postalo mi je iznenada jasno da Biblija pripada upravo ovamo. To je bio ispravni okvir u kojem se ta dragocjena obiteljska baština treba čitati, naviještati i tumačiti. Slijedilo je euharistijsko slavlje u kojem su se sažele sve moje spoznaje o savezu. Najradije bih sve zaustavio i viknuo: „oprostite, molim vas, trebam li vam protumačiti iz Svetog Pisma što se tu događa? To je čudesno!“ Umjesto toga sjedio sam tamo čeznući za nadnaravnim Kruhom, Kruhom života.

Nakon što je svećenik izgovorio riječi pretvorbe, podigao je visoko Hostiju. Osjećao sam kao da otječe od mene posljednja kaplja sumnje. Iz sveg srca tiho sam govorio: „Gospodin moj i Bog moj. Uistinu si to ti. I ako si to ti, onda želim imati puno zajedništvo s Tobom. Ne želim ništa pred sobom zadržati za sebe.“ …

Nisam rekao ni jednoj duši gdje sam bio i što sam radio. Ali, sljedećeg dana bio sam opet tamo, i opet sljedećeg, i opet…Tijekom prvog ili drugog tjedna bio sam ulovljen. Ne znam kako bih to rekao, ali sam se preko glave zaljubio u našeg Gospodina u Euharistiji! Njegova prisutnost u svetom sakramentu bila je za mene snažna i osobna.

Sretan Uskrs!

Sretan Uskrs!

"Da. Naravno. Uvijek je tako bilo! Sve strahote imale su isti tijek, postajale sve gore i gore i pritiskale čovjeka do krajnjih granica, i upravo u času kad se vjerovalo da je satrven, evo-odjednom skoka i sve je bilo dobro. Vađenje je boljelo sve dok zub nije izvađen. San je postao mora i čovjek se probudio. Čovjek umire i umire i tada izmiče smrti. Kako sam ikad mogao u to sumnjati!"
(C. S. Lewis)

Svetoj žrtvi Uskrsnici
dajte slavu, krštenici!
Janje ovce oslobodi,
Krist nas grešne preporodi,

Sa životom smrt se sasta
i čudesna borba nasta.
Vođa živih pade tada
i živ živcat opet vlada.

Marijo, o reci što je?
što ti oko vidjelo je?
„Grob ja vidjeh krista Boga,
svijetlu slavu uskrsloga.

Anđele i platno bijelo
u kom bješe sveto tijelo.
Ufanje mi uskrslo je,
Krist, moj Gospod i sve moje.

Pred vama će tamo gdje je
cvjetna strana Galileje.“
Znamo da si doistine
uskrsnuo, Božji Sine.

Pobjedniče, Kralju divan,
budi nama milostivan!

Amen, aleluja!

Četrnaesta postaja: Isusa polažu u grob

Blago tebi, Gospodine, jer ti si tugu svoju utješio.
Blago milosrđu tvome jer si postigao milosrđe.
Blago Sinu čistog srca, jer će Oca gledati.
Blago danima progonstva radi pravednosti, jer je tvoje Kraljevstvo Božje.
Blago tijelu tvome smirnom i alojom natopljenom jer ga anđeli sada čuvaju.
Blaženstva su u tebi Gospodine, jer je tvoje kraljevstvo nebesko.
Molimo te da nas naučiš živjeti na zemlji dok nosimo patnje i boli drugih.
A tvoja blaženstva neka nam budu snaga i jakost našeg života.
                                                                                                                     (Lucija)

Trinaesta postaja: Isusa skidaju s križa

Josipu Arimatejskom pripala je čast organizirati skidanje Isusova tijela s križa. Za njega evanđelist Luka izričito navodi da se nije suglasio s odlukom ostalih članova Velikog vijeća glede smrtne presude Isusu. Bio je pritajeni Isusov simpatizer, i tek sada, kad je Isus usmrćen i „neškodljiv“, javno pokazuje svoju privrženost Galilejcu. Sigurno je i Josip morao mnogo toga prelomiti u sebi. Da bude stvar potpuna, židovske starozavjetne odredbe predviđale su da svatko tko dotakne mrtvaca postane obredno nečist. Nečistoća traje cijeli dan, i sve i svatko koga takav čovjek dotakne postane nečisto. Tek navečer se smije okupati, oprati svoje haljine i opet postaje čist i smije pristupati bogoslužju. Tako se i Josip u svojoj plemenitoj nakani (usp. s Tobitom u Tobijinoj knjizi) u obrednom smislu onečistio. Ne samo on, nego i svi ostali koji su tijekom skidanja s križa i polaganja u grob dodirivali Isusovo tijelo. Morali su požuriti s tim, jer dolaskom večeri započinje Šabat, židovska Subota, kad se nikakvog posla više ne smije raditi.

Tako Isus, koji je za života kršio takve propise čisteći dodirom gubavce i ozdravljajući razne bolesnike (također obredno nečiste), u svojoj smrti postao izvorom tjelesnog obrednog onečišćenja. A istodobno Josip koji se tako onečistio zapravo je očistio svoju ustrašenu savjest i pokazao se hrabrim kad je najviše trebalo, dok su se Isusovi učenici doslovce zavukli u mišje rupe ostavši obredno čistima. Nutarnja čistoća važnija je od vanjske, jer "Što iz čovjeka izlazi, to onečišćuje čovjeka. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka." (Mk 7:20-23). Tako je Isus naučavao, a Josip vjerojatno u ovoj prigodi shvatio. Jedino je to put zdrave vjere. Uzalud nam svi obredi ako se ljudi ne mijenjaju i ostanu isti prije, za vrijeme i poslije obreda. Bez unutarnjeg obraćenja i preporoda ostaju nam samo fraze, slavna prošlost i okamine na kojima se ne može graditi budućnost niti svetost. U tome je sva bit poruke Isusova Križnoga puta.

Laku noć, Isuse.
Ti spavaš, ali tvoje srce bdi.
Još malo, i sve će biti čisto i novo.
Pozdravlja te i naš naraštaj iz 2010. godine.
Nismo te zaboravili, iako i danas imamo u svojim redovima
mnoštvo Juda izdajnika,
i previše Petara koji te iz straha zatajuju.
Nešto pokušavamo. Doduše, slabo i šeprtljavo,
ali ipak pokušavamo.
Nismo te zaboravili i ti to znaš.
Ti spavaš, ali tvoje srce bdi
i misli na nas koji ćemo doći za dvije tisuće godina
i vjerovati u Tebe iako te nismo vidjeli.

Laku noć, Isuse.
Još malo, i sve će biti čisto i novo.

Dvanaesta postaja: Isus umire na križu

 Izgleda da je trenutak Isusove smrti na križu jako potresao srca okupljenih ljudi. Što li je to moralo biti „u zraku“ da se rimski centurion onako prelomi i kaže: „Zbilja, ovaj čovjek bijaše pravednik!“ Okupljena svjetina bez ikakvog naloga ili zapovijedi razišla se s Golgote udarajući se u prsa u znak kajanja. Je li to „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine?“ Ili nešto drugo, odn. treće? Nismo ti to smjeli učiniti, Isuse. Ni naš naraštaj, ni svi oni koji će doći poslije nas.

Takva potresenost proizlazi iz uvjerenja da je u temelju neke naše odluke nešto istinski i suštinski pogrešno. Jednako tako unutarnji mir proizlazi iz najdubljeg uvjerenja da činimo pravu stvar. U Zeffirellijevom „Isusu iz Nazareta“ posljednji Isusovi trenutci potresli su i članove Velikog vijeća Nikodema i Anu. Svakoga, doduše, drugačije. Jedna od zanimljivih Zeffirellijevih rekonstrukcija Muke tiče se spomenutog rimskog centuriona. To je onaj centurion iz evanđelja kojemu je Isus izliječio slugu i koji u trenutku Isusova raspeća zapovijeda smaknućima na Golgoti. Tu, ne bez teškog sukoba u savjesti i osjećajima, susreće Isusovu majku s apostolom Ivanom i ženama koje su prisustvovale posljednjim Isusvim trenutcima. No, vratimo se prethodnoj dvojici.

Nikodem, vjerski učitelj i član Velikog vijeća, vrlo rano se zainteresirao za Isusovu poruku i nastojao je dokučiti o čemu je tu riječ u noćnom razgovoru s tim neobičnim samoukim rabinom. Isus nije puno okolišao, odmah je Nikodemu bacio na stol bit svojeg propovijedanja: „Treba da se nanovo rodite, odozgor!“ Ciljao je tu na preporod cijelog čovjeka koji nastaje obraćenjem i darom Duha Svetoga. Nikodemu to baš nije bilo jasno, ali je izvjesno da je o tomu dugo razmišljao. U Ivanovu Evanđelju nastupa kao Isusov simpatizer, možda ne do kraja uvjeren u njegov nauk, ali svakako uvjeren u njegovu dobronamjernost.
Osobno ne vjerujem da je Veliko vijeće bilo jednodušno u osudi Isusovoj kao što je Mel Gibson prikazao u „Pasiji“. Suglasnost sa smrtnom presudom teško bi se mogla povezati s Nikodemom, Josipom Arimatejskim, a vrlo vjerojatno i s Gamalijelom (bez sumnje nisu bili usamljeni u svojem stajalištu).
U Evanđeljima se Nikodem spominje kao jedan od onih koji su sudjelovali u Isusovu pokopu. Zeffirelli ga u „Isusu iz Nazareta“ smješta među okupljeno mnoštvo na Golgoti. Nikodem, u suzama, promatra Isusovo umiranje na križu i citira mesijanski tekst proroka Izaije: "A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava.  K'o jagnje na klanje odvedoše ga; k'o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna -radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše- i nanovo rodiše“ (nadodaje Nikodem na Izaijine riječi).

Tu su i drugi članovi Velikog vijeća, među njima i svećenik Ana, jedan od vjerojatno najodgovornijih za smrtnu presudu. Na Isusov potresni uzvik „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!“ neki pomisle da Isus zaziva proroka Iliju. Ana, zamišljen, zadivljeno progovori: „Ne, on ne zove Iliju. Čak i ovdje, pribijen na križ, on govori iz Pisma!“
Čak ni na križu, suočen sa smrću, Isus ne prestaje biti to što jest iako su ga svi „prekrižili“.

Psalam 22:

Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?
Daleko si od ridanja moga.
Bože moj, vičem danju, al'ne odvraćaš;
noću vapijem i nema mi počinka.
A ipak, ti u Svetištu prebivaš,
Nado Izraelova!
U tebe se očevi naši uzdaše,
uzdaše se, i ti ih izbavi;
k tebi su vikali i spasavali se,
u tebe se uzdali, i postidjeli se nisu.

A ja, crv sam, a ne čovjek,
ruglo ljudi i naroda prezir.
Koji me vode, podruguju se meni,
razvlače usne, mašu glavom:
"U Jahvu se on uzda, neka ga sad izbavi,
neka ga spasi ako mu omilje!"
Iz krila majčina ti si me izveo,
mir mi dao na grudima majke.
Tebi sam predan iz materine utrobe,
od krila majčina ti si Bog moj.
Ne udaljuj se od mene, blizu je nevolja,
a nikog nema da mi pomogne.

Opkoliše me junci mnogobrojni,
bašanski bikovi okružiše mene.
Ždrijela svoja razvaljuju na me
k'o lav koji plijen kida i riče.

Kao voda razlih se,
sve mi se kosti rasuše;
srce mi posta poput voska,
topi se u grudima mojim.
Grlo je moje kao crijep suho,
i moj se jezik uz nepce slijepi:
u prah smrtni bacio si mene.

Opkolio me čopor pasa,
rulje me zločinačke okružile.
Probodoše mi ruke i noge,
sve kosti svoje prebrojiti mogu,
a oni me gledaju i zure na me.
Haljine moje dijele među sobom
i kocku bacaju za odjeću moju.

Ali ti, o Jahve, daleko mi ne budi;
snago moja, pohiti mi u pomoć!
Dušu moju istrgni maču,
iz šapa pasjih život moj.
Spasi me iz ralja lavljih
i jadnu mi dušu od rogova bivoljih!

A sada, braći ću svojoj naviještat' ime tvoje,
hvalit ću te usred zbora.
"Koji se bojite Jahve, hvalite njega!
Svi od roda Jakovljeva, slavite njega!
Svi potomci Izraelovi, njega se bojte!
Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika,
i nije sakrio lice svoje od njega;
kad ga je zazvao, on ga je čuo."
Zato ću te hvaliti u zboru veliku,
pred vjernicima tvojim izvršit' zavjete.
Siromasi će jesti i nasitit će se,
hvalit će Jahvu koji traže njega:
nek' živi srce vaše dovijeka!

Spomenut će se i Jahvi se vratit'
svi krajevi zemlje;
pred njim će ničice pasti
sve obitelji pogana.
Jer Jahvino je kraljevstvo,
on je vladar pucima.
Njemu će se jedinom klanjati svi koji snivaju u zemlji,
pred njim se sagnuti svi koji u prah silaze.
I moja će duša za njega živjeti,
njemu će služiti potomstvo moje.
O Gospodu će se pripovijedat' slijedećem koljenu,
o njegovoj pravdi naviještati narodu budućem:
"Ovo učini Jahve!"