Prije 200 godina (1. ožujka 1810) rodio se poljski glazbeni genij Fryderyk Chopin, jedan od najvećih pijanista i skladatelja svih vremena. Chopin je u mnogočemu uvriježen simbol glazbene romantike, kako po svojemu glazbenome stilu, tako i po životnoj priči prepunoj dramatike, ljubavi i tragike. Chopinova godina prigoda je da se njegov dobro poznati lik i djelo nanovo osvijetli sa svih strana i prikaže naraštaju s početka 21. stoljeća. Bez obzira na tih dvjestotak godina mit o Chopinu i dalje živi, a uzrečica da netko svira kao Chopin prati do danas klaviriste koji su prekoračili granicu nadarenosti i koji poput velikog Fryderyka sviranju klavira nadodaju ono nešto transcendentno, čudesno i neviđeno.
Međutim, ovdje će biti riječ o nečem posve drugom. Manje poznata priča o posljednjim Chopinovim životnim trenutcima otkriva kako je veliki glazbenik ono nešto transcendentno na posve drukčiji način susreo suočen s neizbježnom smrću. Chopin je bio katolik koji je tijekom životnih stranputica postao ravnodušan prema religiji, a potkraj života samo ga je poštivanje društvenih normi sprječavalo da vjeru javno ne ismijava. Pobožnost koju je upio s majčinim mlijekom pričinjavala mu se samo lijepom uspomenom. U takvom duhovnom stanju obolio je od neizlječive plućne bolesti. Posljednje dane rastom malog, ali srčanošću i talentom velikog skladatelja opisao je njegov suvremenik i prijatelj, svećenik Aleksander Jełowicki, CR.
Vijest o predstojećoj Chopinovoj smrti zatekla me je na povratku iz Rima u Pariz. Odmah sam požurio do svojeg prijatelja kojeg sam poznavao još od dječačkih dana; tim više mi je bila draga njegova duša. Srdačno sam ga poljubio; naše suze pomiješale su se i uvjerile me da su Chopinovi dani odbrojani. Mršavio je i gubio je sjaj u očima, a ipak nije plakao zbog sebe nego zbog mene, jer je žalio zbog boli koju sam proživio zbog smrti mojeg brata Edwarda kojeg sam jako volio. Iskoristio sam njegovo raspoloženje da bih ga podsjetio na njegovu ljubljeni majku, a po uspomeni na nju da probudim vjeru koju mu je ucijepila.
„Shvaćam“-branio se-„ne bih htio umrijeti bez sakramenata da ne ražalostim svoju dragu majku, ali ne mogu ih primiti jer ih ne shvaćam onako kao ti. Osjećam više slatkoću ispovijedi zasnovanu na prijateljskom povjerenju, ali ispovijed kao sakrament potpuno mi je neshvatljiva. Ako želiš, ispovijedit ću ti se s obzirom prema tvojemu prijateljstvu, ali inače ne.“
Stislo mi se srce kad sam začuo te Chopinove riječi; rasplakao sam se, trpio sam zbog te duše. Nesretna duša! Iz svih snaga sam ga uvjeravao, govorio mu o Kristu i o Najsvetijoj Djevici, o jasnim dokazima Božjeg milosrđa. Ništa nije koristilo. Ponudio sam mu da ću mu dovesti ispovjednika kakvoga bude htio. Na kraju mi je odgovorio:
„Ako se budem ispovijedio, onda samo tebi.“
Bojao sam se opravdano da će moj prijatelj u takvoj ispovijedi i dalje ustrajati u
svojem otvrdnuću.
Tijekom sljedećih mjeseci često sam posjećivao Chopina, i to uvijek s istim
ishodom: ustrajno je odbijao. Molio sam se s velikom vjerom za spas te duše. Svi oci resurekcijani također su molili za njega, osobito tijekom naših duhovnih vježbi. Odjednom, 12. listopada uvečer me je žurno pozvao liječnik govoreći da „ne jamči za noć“. Potresen sam stigao u Chopinov stan i prvi put naišao na zatvorena vrata. Kad je doznao za moj dolazak, naložio je da me uvedu, samo za to da mi stisne ruku i kaže:
„Jako te volim, ali ništa mi nemoj reći. Idi i odmori se.“
Zamislite kakvu sam noć proveo. Sljedećeg dana bio je blagdan svetog Eduarda, zaštitnika mojeg dragog brata. Tijekom mise molio sam na njegovu nakanu: „Milostivi Bože, ako ti je draga duša mojeg brata Edwarda, daj mi danas Fryderykovu dušu.“
Ganut i s iskrom nade u duši vratio sam se Chopinu. Pripremili su mu doručak. Zamolio me da doručkujem s njim. Obratio sam mu se sa sljedećim riječima:
„Dragi prijatelju, danas je imendan mojeg brata Edwarda.“ Chopin je uzdahnuo. A ja nastavio:
„Na dan zaštitnika mojeg brata želim te zamoliti za dar.“
Chopin je odgovorio: „Dat ću ti što želiš.“
Odgovorio sam: „Daj mi svoju dušu.“
„Shvaćam; uzmi je.“-odgovorio je i sjeo.
Obuzela me je neizreciva radost, a istodobno i strepnja. Kako uzeti tu dragu dušu i predati je Bogu? Kleknuo sam na koljena i s gorućom molbom u srcu obratio se Bogu: „Uzmi je sam, Gospodine.“ Pružio sam Chopinu raspelo i stavio mu je u ruke; suze su mu tekle iz očiju. Upitao sam ga:
„Vjeruješ li?“
„Vjerujem“-odgovorio je.
„Onako kako te učila tvoja majka?“
Odgovorio je: „Onako kako me je majka naučila.“
Ispovijedio se plačući, gledajući raspelo. Primio je pričest i posljednju pomast svetim uljem kako je tražio.
Od toga trenutka bio je, kako je moguće reći, prosvijetljen milošću Božjom, ili čak vjerojatnije samim Bogom, kao da je postao sasvim drugi čovjek, štoviše, svet čovjek.
Toga dana započela je Chopinova agonija: trajala je četiri dana i noći Strpljivost, povjerenje u Boga i česta radost nisu nestajale s njegova lica do posljednjega daha. U trenutcima najveće boli govorio je o svojoj sreći, zahvaljivao Bogu, objavljivao svoju ljubav prema Njemu i čežnju da ga što prije ugleda. Govorio je o svojoj radosti prijateljima koji su dolazili da se s njim oproste i bdjeli su u susjednim sobama. Već je jedva disao i umirao, ali nije se žalio; na trenutke je gubio svijest. Njegovi ožalošćeni prijatelji sastajali su se u velikom broju zajedno u njegovoj spavaćoj sobi, očekujući sa stisnutim srcem smrt. U jednom trenutku Chopin je otvorio oči, i vidjevši mnoštvo ljudi povikao: „Što ovdje rade? Zašto se ne mole?“
Zajedno sa mnom svi su pali na koljena; molio sam litaniju na koju su odgovarali čak i protestanti…
Gotovo bez prestanka, danju i noću, držao me je za ruke kao da me ne želi napustiti i govorio: „Nećeš me ostaviti samog u ovom važnom, svečanom trenutku.“
Privio se k meni kao dijete koje se naviklo privijati k majci kad osjeća da mu se prijeti nekakva opasnost. Stalno je ponavljao riječi „Isus, Marija.“ Ljubio je raspelo u posebnoj gorljivosti vjere, nade i velike ljubavi. Povremeno se obraćao nazočnom prijateljima i s najvećim ganućem govorio:“
„Volim Boga i volim ljude! Znam da umirem. Molite za mene. Vidjet ćemo se na nebu!“
Liječnicima koji su mu nastojali produljiti život, govorio bi:
„Dopustite mi umrijeti: Bog mi je oprostio i zove me k sebi; pustite me-želim umrijeti.“ I još: „Predivna je znanost koja može produljiti patnju; kad bi samo to mogla biti zadovoljština za moje krivice.“
Dalje je govorio liječnicima: „Odmjeravate mi boli za ništa. Možda ste pogriješili? Međutim, Bog nije pogriješio. Bog me je očistio. Ah! Kako je Bog dobar što me kažnjava na ovome svijetu! Kako je Bog dobar!“
On, koji se uvijek iznimno uglađeno izražavao, htio je dokazati mi svoju zahvalnost i izrazio kako su nesretni oni koji umiru bez sakramenata. Stoga se nije ustručavao neposredno pred smrt izjaviti:
„Bez tebe, dragi moj, crkao bih kao svinja.“
U trenutku smrti ponovio je još jednom slatka imena Isusa, Marije i Josipa; približio je raspelo usnama i srcu i u posljednjem dahu izrekao:
„Došao sam do izvora sreće!“
Tako je umro Chopin.
(priređeno prema izvorima s interneta).
Nema komentara:
Objavi komentar