Takva potresenost proizlazi iz uvjerenja da je u temelju neke naše odluke nešto istinski i suštinski pogrešno. Jednako tako unutarnji mir proizlazi iz najdubljeg uvjerenja da činimo pravu stvar. U Zeffirellijevom „Isusu iz Nazareta“ posljednji Isusovi trenutci potresli su i članove Velikog vijeća Nikodema i Anu. Svakoga, doduše, drugačije. Jedna od zanimljivih Zeffirellijevih rekonstrukcija Muke tiče se spomenutog rimskog centuriona. To je onaj centurion iz evanđelja kojemu je Isus izliječio slugu i koji u trenutku Isusova raspeća zapovijeda smaknućima na Golgoti. Tu, ne bez teškog sukoba u savjesti i osjećajima, susreće Isusovu majku s apostolom Ivanom i ženama koje su prisustvovale posljednjim Isusvim trenutcima. No, vratimo se prethodnoj dvojici.
Nikodem, vjerski učitelj i član Velikog vijeća, vrlo rano se zainteresirao za Isusovu poruku i nastojao je dokučiti o čemu je tu riječ u noćnom razgovoru s tim neobičnim samoukim rabinom. Isus nije puno okolišao, odmah je Nikodemu bacio na stol bit svojeg propovijedanja: „Treba da se nanovo rodite, odozgor!“ Ciljao je tu na preporod cijelog čovjeka koji nastaje obraćenjem i darom Duha Svetoga. Nikodemu to baš nije bilo jasno, ali je izvjesno da je o tomu dugo razmišljao. U Ivanovu Evanđelju nastupa kao Isusov simpatizer, možda ne do kraja uvjeren u njegov nauk, ali svakako uvjeren u njegovu dobronamjernost.
Osobno ne vjerujem da je Veliko vijeće bilo jednodušno u osudi Isusovoj kao što je Mel Gibson prikazao u „Pasiji“. Suglasnost sa smrtnom presudom teško bi se mogla povezati s Nikodemom, Josipom Arimatejskim, a vrlo vjerojatno i s Gamalijelom (bez sumnje nisu bili usamljeni u svojem stajalištu).
U Evanđeljima se Nikodem spominje kao jedan od onih koji su sudjelovali u Isusovu pokopu. Zeffirelli ga u „Isusu iz Nazareta“ smješta među okupljeno mnoštvo na Golgoti. Nikodem, u suzama, promatra Isusovo umiranje na križu i citira mesijanski tekst proroka Izaije: "A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. K'o jagnje na klanje odvedoše ga; k'o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna -radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše- i nanovo rodiše“ (nadodaje Nikodem na Izaijine riječi).
Tu su i drugi članovi Velikog vijeća, među njima i svećenik Ana, jedan od vjerojatno najodgovornijih za smrtnu presudu. Na Isusov potresni uzvik „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!“ neki pomisle da Isus zaziva proroka Iliju. Ana, zamišljen, zadivljeno progovori: „Ne, on ne zove Iliju. Čak i ovdje, pribijen na križ, on govori iz Pisma!“
Čak ni na križu, suočen sa smrću, Isus ne prestaje biti to što jest iako su ga svi „prekrižili“.
Psalam 22:
Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?
Daleko si od ridanja moga.
Bože moj, vičem danju, al'ne odvraćaš;
noću vapijem i nema mi počinka.
A ipak, ti u Svetištu prebivaš,
Nado Izraelova!
U tebe se očevi naši uzdaše,
uzdaše se, i ti ih izbavi;
k tebi su vikali i spasavali se,
u tebe se uzdali, i postidjeli se nisu.
A ja, crv sam, a ne čovjek,
ruglo ljudi i naroda prezir.
Koji me vode, podruguju se meni,
razvlače usne, mašu glavom:
"U Jahvu se on uzda, neka ga sad izbavi,
neka ga spasi ako mu omilje!"
Iz krila majčina ti si me izveo,
mir mi dao na grudima majke.
Tebi sam predan iz materine utrobe,
od krila majčina ti si Bog moj.
Ne udaljuj se od mene, blizu je nevolja,
a nikog nema da mi pomogne.
Opkoliše me junci mnogobrojni,
bašanski bikovi okružiše mene.
Ždrijela svoja razvaljuju na me
k'o lav koji plijen kida i riče.
Kao voda razlih se,
sve mi se kosti rasuše;
srce mi posta poput voska,
topi se u grudima mojim.
Grlo je moje kao crijep suho,
i moj se jezik uz nepce slijepi:
u prah smrtni bacio si mene.
Opkolio me čopor pasa,
rulje me zločinačke okružile.
Probodoše mi ruke i noge,
sve kosti svoje prebrojiti mogu,
a oni me gledaju i zure na me.
Haljine moje dijele među sobom
i kocku bacaju za odjeću moju.
Ali ti, o Jahve, daleko mi ne budi;
snago moja, pohiti mi u pomoć!
Dušu moju istrgni maču,
iz šapa pasjih život moj.
Spasi me iz ralja lavljih
i jadnu mi dušu od rogova bivoljih!
A sada, braći ću svojoj naviještat' ime tvoje,
hvalit ću te usred zbora.
"Koji se bojite Jahve, hvalite njega!
Svi od roda Jakovljeva, slavite njega!
Svi potomci Izraelovi, njega se bojte!
Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika,
i nije sakrio lice svoje od njega;
kad ga je zazvao, on ga je čuo."
Zato ću te hvaliti u zboru veliku,
pred vjernicima tvojim izvršit' zavjete.
Siromasi će jesti i nasitit će se,
hvalit će Jahvu koji traže njega:
nek' živi srce vaše dovijeka!
Spomenut će se i Jahvi se vratit'
svi krajevi zemlje;
pred njim će ničice pasti
sve obitelji pogana.
Jer Jahvino je kraljevstvo,
on je vladar pucima.
Njemu će se jedinom klanjati svi koji snivaju u zemlji,
pred njim se sagnuti svi koji u prah silaze.
I moja će duša za njega živjeti,
njemu će služiti potomstvo moje.
O Gospodu će se pripovijedat' slijedećem koljenu,
o njegovoj pravdi naviještati narodu budućem:
"Ovo učini Jahve!"
Nema komentara:
Objavi komentar