Kad je naklada „Verbum“ koncem prošle godine izdala knjigu dr. Scotta Hahna „Gozba Jaganjčeva: Misa kao nebo na zemlji“, javnost je imala prilike nešto više doznati o tom vjerojatno najpoznatijem američkom katoličkom apologetičaru i obraćeniku na katolicizam s prezbiterijansko-kalvinističkog protestantizma. Ispovijest o tome kako je postao katolikom Hahn je sa suprugom Kimberly objavio još 1993. pod naslovom „Rome Sweet Home“ u nakladi Ignatius Pressa. Hrvatski prijevod nazvan „Naš put u Katoličku crkvu“ objavio je UPT iz Đakova razmjerno nezapaženo 2002. godine. Knjiga je iznimno čitljiva i napeta unatoč ne baš najboljem prijevodu. Donosi nam potresnu priču proizašlu iz sudara protestantskog pastora i teologa Scotta Hahna s katolicizmom kojeg nije nikad poznavao, a koji ga je naposljetku toliko privukao da je napustio obećavajuću karijeru pastora i uputio se poput Abrahama za Bogom u nepoznata područja katoličke stvarnosti. Hahnova osobna drama pojačala se zbog rascjepa kojeg je njegovo obraćenje proizvelo u obitelji, jer supruga Kimberly, kćer poznatog prezbiterijanskog propovjednika Jerryja Kirka i diplomirana prezbiterijanska teologinja, nije mogla zamisliti ni u snu da bi njen muž mogao postati katolikom. Nakon četiri godine prepunih obrata i ona je svim srcem prihvatila katoličanstvo. Prosječnom hrvatskom katoliku odraslom u ozračju prevladavajućeg pomodnog mišljenja prema kojemu su sve vjere zapravo „tu negdje“ možda mnogo toga neće biti shvatljivo, jer je protestanata u Hrvatskoj razmjerno malo, i rijetko tko uistinu poznaje protestantsku duhovnosti, a osobito razloge zbog kojih protestanti ne žele biti u jedinstvu s katolicima. Protestanti smatraju pogrešnima i nebiblijskima katolička vjerovanja u čistilište, štovanje Marije i svetaca, papinstvo, svećenički celibat, gotovo sve katoličke sakramente osim krštenja (tu se protestantske denominacije međusobno ne slažu, jer dio njih smatra valjanim samo krštenje odraslih, a ne male djece). Ima još toga, ali ove stvari su najvažnije. Kad se k tome uzme u obzir stanoviti radikalizam kojeg dio protestantizma vuče za sobom još iz Lutherovih vremena (da je papa antikrist, a Katolička crkva sotonska tvorevina nastala stapanjem elemenata kršćanstva i poganstva), nije čudno što određene protestantske denominacije zaziru od ekumenskog dijaloga s katolicima, a članovima tih zajednica predstavlja velik problem u savjesti uopće pjevati katoličke božićne pjesme, čak i kad se u njima ne spominju Marija niti sveci. Štoviše, smatraju svojom svetom dužnošću uvjeriti katolike da napuste Katoličku crkvu da bi se uopće mogli spasiti. To je kudikamo manje prisutno u umjerenim protestantskim Crkvama i denominacijama koje sudjeluju u ekumenskom dijalogu.
Scott Hahn svakako je pripadao radikalnijim protestantima koji za katolicizam nisu imali nikakve simpatije niti je bio spreman tolerirati išta katoličko u svojoj okolini. Naprotiv, i sam je u mlađim danima poticao katolike na istupanje iz Crkve. Na koncu je to sve skupa ispalo potpuno drukčije nego što se nadao tijekom svojeg teološkog studija. Za nas je katolicizam prirodna sredina u kojoj se većina nađe odmah nakon rođenja. Mise, samostani, hodočašća, sve nam je to dano kao dio nacionalne baštine. Za ljude poput Scotta Hahna to je, međutim, sasvim drukčije: oni su obraćenjem na katolicizam prisiljeni promijeniti način života. To je slično kao kad netko mora promijeniti nacionalnu pripadnost, ili barem tako nekako.
Scottovo svjedočanstvo nam je, međutim, zanimljivo iz drugog razloga. Ponajprije, on je teolog koji sjajno poznaje Bibliju. Sastavni dio protestantske duhovnosti je primjena Biblije u svakodnevnom životu. Mnogi protestanti uče redovito biblijske stihove napamet, a ne bi ni nama katolicima škodilo da to činimo. Taj „biblicizam“ vjerojatno je bio pogonsko gorivo koje je Hahnu pomoglo doživjeti katoličku misu na način koji je-vjerujem-većini nas katolika nedohvatljiv. Hahn je, kao i svi radikalni protestanti, zazirao od odlaska na misu. To je bilo između ostaloga i zato što je kao i mnogi drugi protestanti pogrešno mislio da katolici bogohulno vjeruju kako se na misi ponavlja Isusova žrtva na križu; to bi značilo da Isusova smrt na Kalvariji nije u soteriološkom smislu potpuna, konačna niti dovoljna kad se mora na misama ponavljati.
No, na stranu moja prepričavanja. Citiram Hahnove dojmove s prve mise kojoj je u životu pribivao:
Odlučih ići u Gesu u župi Marquette. Nešto prije dvanaest sati ušao sam tiho u kapelu kako bih sudjelovao na misi radnog dana. Nisam ništa posebno očekivao; mislio sam da ću možda biti tamo sam s jednim svećenikom i nekoliko starih redovnica. Sjeo sam u zadnju klupu kao promatrač.
Iznenada je ušlo mnoštvo posve običnih ljudi izvana-normalni prosječni ljudi. Ušli su unutra, poklonili se, klekli i molili. Njihova jednostavna, ali iskrena pobožnost dojmila me se.
Onda je zazvonilo zvono i svećenik je prišao k oltaru. Ostao sam sjedeći; nije mi još uvijek bilo jasno nije li pogibeljno da kleknem. Kao jednom evangeličkom kalvinistu bilo mi je na umu da je katolička misa najveće svetogrđe koje čovjek može počiniti: da se Krist ponovo žrtvuje. Nisam znao što bih trebao učiniti.
Vidio sam i čuo kako su čitanja, molitve i odgovori tako duboko ukorijenjeni u Sveto Pismo, da Biblija postaje živa. Umalo sam prekinuo misu i rekao: „Pričekajte malo, Taj odlomak je iz Izaije; ta pjesma iz psalma. Nevjerojatno, u toj molitvi nalazi se još proročka riječ!“ Ponovno sam otkrio tako mnogo elemenata iz stare židovske liturgije koju sam intenzivno proučavao.
Postalo mi je iznenada jasno da Biblija pripada upravo ovamo. To je bio ispravni okvir u kojem se ta dragocjena obiteljska baština treba čitati, naviještati i tumačiti. Slijedilo je euharistijsko slavlje u kojem su se sažele sve moje spoznaje o savezu. Najradije bih sve zaustavio i viknuo: „oprostite, molim vas, trebam li vam protumačiti iz Svetog Pisma što se tu događa? To je čudesno!“ Umjesto toga sjedio sam tamo čeznući za nadnaravnim Kruhom, Kruhom života.
Nakon što je svećenik izgovorio riječi pretvorbe, podigao je visoko Hostiju. Osjećao sam kao da otječe od mene posljednja kaplja sumnje. Iz sveg srca tiho sam govorio: „Gospodin moj i Bog moj. Uistinu si to ti. I ako si to ti, onda želim imati puno zajedništvo s Tobom. Ne želim ništa pred sobom zadržati za sebe.“ …
Nisam rekao ni jednoj duši gdje sam bio i što sam radio. Ali, sljedećeg dana bio sam opet tamo, i opet sljedećeg, i opet…Tijekom prvog ili drugog tjedna bio sam ulovljen. Ne znam kako bih to rekao, ali sam se preko glave zaljubio u našeg Gospodina u Euharistiji! Njegova prisutnost u svetom sakramentu bila je za mene snažna i osobna.
Nema komentara:
Objavi komentar