Simptomi duhovne bolesti Zapada
Nakon nedavnog pokolja nevine dječice u američkoj školi, dogodio se još jedan pokolj na američkim ulicama. Mahniti čovjek nasumce je pucao i ubio nekoliko prolaznika. Masovna ubojstva u školama, na sveučilištima, u kinima, šoping centrima i gradskim ulicama, postala su stvarnost zapadnoga svijeta. Bojim se da jednoga dana takva strašna patologija neće zaobići ni našu zemlju. Nadam se da je to samo tjeskobna bojazan i ne daj Bože da se ikada igdje više ostvari! Ali na žalost, nitko još nije u stanju dokučiti najdublje uzroke takvih poremećaja u pojedinih ljudima, pa tako nije moguće ni predvidjeti kad će neki naoružani čovjek s prikrivenom, potisnutom patološkom agresivnošću krenuti u osobni ratni pohod protiv svijeta, osobito protiv najslabijih i najnedužnijih. Nije pitanje hoće li takvih strašnih događaja biti, nego gdje će se ponoviti i kako ih prevenirati, kako ih osujetiti? Sve je više latentno psihički bolesnih ljudi koji svoju frustraciju, mržnju i bijes prema društvu i institucijama iskaljuju na krajnje agresivan način. Kad se dogode masovna ubojstva na javnim mjestima, ona su simptom da u društvu postoje neke anomalije, da je u sustavu prisutna neka bolest koja generira manijakalne ispade pojedinaca. Nemoguće je takvu tezu racionalno dokazati, teško je pronaći čvrsti kauzalitet između jednog tragičnog, šokantnog, nepredvidivog događaja i pukotina u društvu jer normalan čovjek krvavi pohod manijaka ne može racionalno povezati ni s kakvom društvenom ili institucionalnom nepravdom.
Hoću reći, normalan čovjek ima normalan prag tolerancije pa ni na najveću nepravdu neće reagirati tako što će se oboružati i upasti u neku javnu instituciju da bi poubijao dvadesetak ljudi! Zbog toga ni društvo, ni sustav sa svim svojim propustima pa ni slučaj da je ubojica i sam bio žrtva bolesnog odgoja ili zlostavljanja, nisu još dovoljno objašnjenje za patološku agresiju. Nema čovjeka koji nije nešto pretrpio, mnogi su imali teško djetinjstvo, mnogi su doživjeli nepravde ili pritisak u svom školovanju, pa neće ubijati profesore i učenike. Zašto to čine neki ljudi, ostaje tajna koju donekle može rasvijetliti psihijatrija, psihologija, sociologija i još neke znanstvene discipline, no tajna bolesnog ljudskog uma koji je proizveo čin masovnog pokolja, ostaje nerasvijetljena. Otuda bojazan da se događa nešto što zapadno društvo presreće u njegovoj svakodnevnici kao zlokobni refleks nečeg mračnog u njemu, nekog potisnutog zla koje nas upućuje da uzroke potražimo i u duhovno-moralnoj sferi. Zapadna društva ostaju zatečena nekontroliranim zlom koje povremeno izbije iz njegove uređene društvene sfere, iz njegova poretka koji se čini da je pod nadzorom. Povremena „propucavanja" psihe bolesnih pojedinaca, šokiraju obične ljude i civilizacijski poredak stavljaju na kušnju. Javlja se sumnja da se s tim poretkom nešto neobjašnjivo dešava, da problemi koji se s jedne strane skrivaju pod tepih, negdje drugdje dođu na naplatu.
Demonska destrukcija
U društvu koje je podvojeno između dva mentaliteta i dva odgoja: odgoja da se treba biti solidaran s bližnjim i odgoja da je čovjek čovjeku zapravo vuk, događaju se shizofreni fenomeni. U pukotinama sustava ostaju izgubljeni pojedinci, neprilagođeni, poremećeni koji mrze sebe i druge, koji zamrze život, ljubav, nedužnost, jer je i samo društvo svoj moral utemeljilo na licemjerju. Hipokrizija može stvoriti manijake koji se ne znaju drukčije pobuniti nego uzeti oružje u ruke, i u svom ludilu ili kukavičluku uvijek ga usmjere na nezaštićene. Da se radi o pobuni pojedinca, o njegovu ludilu, onda bi se digao protiv aparata, protiv stupova sustava. Zašto udaraju na slabe i nevine? Ima li u tomu nešto demonsko? Nije li to pobuna protiv božanskog u čovjeku, pakleni spoj autodestrukcije i destrukcije u bolesnom pojedincu koji je odlučio razoriti sebe i uzeti radost i život drugima, iz čistog, esencijalnog zla koje ga je obuzelo? Jesu li takvi jadnici demonsko oruđe, ljudi koji u jednom času postanu pogodni medij, otvoreni za čin raščovječenja? Zapadni svijet je u geto, u mrak potisnuo vlastiti nemoral, vlastitu bijedu, zločinstva, zloporabu nevinih. Na danjem svjetlu, u srcu njegovih institucija i na njegovim ulicama, zlo se vraća i uzima svoj danak na najstrašnije i najneočekivanije načine. Cinizam, paranoja i nasilje prijete da odnesu prevagu, da nametnu svoju logiku jer duh razdora, duh straha i nepovjerenja širi se Zapadom. Ohladnjela srca, utrka za profitom, industrija bludništva, eksploatacija srca, tijela i duše, nevjerovanje u ljubav, u dobrotu, sumnja u viši smisao života, suptilne forme poganstva i idolopoklonstva duboko su se urezale u tkivo zapadne civilizacije. Zlo se vraća i poručuje nam da nam ni djeca u školama više nisu sigurna. Naoružano društvo kao što je američko može biti samo društvo spremno na novi građanski rat, a ne na ljubav i napredak čija cijena ne bi bila krv nevinih. Tek kad se pokrene kritična masa ljudi svjesnih kamo vodi to kolektivno otuđenje od Boga i čovjeka, postoji šansa za promjenu, šansa za život naspram filozofiji smrti i ništavila.
Zoran Vukman
Nema komentara:
Objavi komentar