Zašto sam katolik (G. K. Chesterton)

Razlog zašto objavljujem sjajan Chestertonov esej Zašto sam katolik nije neka moja želja za nekritičkim i naivnim glorificiranjem Crkve, moje duhovne obitelji. Da, da, da...pedofilni skandali...borbe za vlast...neki  pokvareni svećenici i laici...novac...nekretnine...okoštalost...grijesi prošlosti...Sve znam o tome, ne morate mi ništa reći.
Stvar moje privrženosti Crkvi unatoč svim tim stvarima je u nečemu posve drugom. U tome, da se iza često trule fasade krije nadnaravna stvarnost koja u svoj svojoj biti odgovara temeljnim potrebama čovječanstva. I bananu ili naranču moramo oljuštiti da bismo došli do jestivoga ploda. Tako je i s Crkvom. Evo kako je to doživio i izrazio Chesterton. Potpisujem u cjelosti.

Poteškoća objašnjavanja zašto sam katolik jest u tome što postoji deset tisuća razloga, a svi su sažeti u jednom: zato što je katoličanstvo istina. Mogao bih ispuniti čitav esej odvojenim rečenicama od kojih bi svaka počela riječima: “Katoličanstvo je jedina stvar koja…”

Na primjer, 1) Katoličanstvo je jedina stvar koja uistinu spriječava da grijeh postane tajnom 2) Katoličanstvo je jedina stvar u kojoj onaj koji je nadmoćan ne može biti nadmoćan u smislu uobraženosti 3) Katoličanstvo je jedina stvar koja oslobađa čovjeka od ponižavajućeg ropstva postajanja djetetom svoga vremena 4) Katoličanstvo je jedina stvar koja govori kao da je istinito, kao da je glasnik koji odbija mijenjati istinsku poruku 5) Katoličanstvo je jedini tip kršćanstva koji uistinu sadrži sve vrste ljudi, pa čak i one ugledne 6) Katoličanstvo je jedini veliki pokušaj mijenjanja svijeta iznutra, radeći kroz čovjekovu volju, a ne zakone, itd.

…….

Devet od deset stvari koje nazivamo novim idejama su jednostavno stare pogreške. Jedna od glavnih uloga Katoličke crkve je sprječavanje ljudi da ponovno upadnu u te stare pogreške, u sprječavanju da ih uvijek iznova u nedogled ponavljaju kao što to ljudi uvijek čine ako se prepuste sami sebi. Istina o katoličkom stavu prema herezi, ili kako bi neki rekli, prema slobodi, najbolje se može izraziti uspoređujući ga s mapom. Katolička crkva nosi neku vrstu misaone mape koja izgleda poput mape labirinta, ali je zapravo vodič do izlaza iz labirinta. Sastavljena je od znanja koja se, čak ako bi ih se smatralo ljudskim znanjima, ni sa čim drugim ne mogu usporediti.

Ne postoji niti jedan drugi primjer kontinuirane inteligentne institucije koja razmišlja o samom razmišljanju već dvije tisuće godina. Njezino iskustvo pokriva gotovo sva iskustva, a posebice gotovo sve pogreške. Rezultat toga je mapa u kojoj su sve slijepe ulice i loše ceste jasno označene, kao i svi putevi koji su se pokazali bezvrijednima pomoću najboljeg dokaza: dokazom onih koji su tim putevima pošli.

Na ovoj misaonoj mapi pogreške su označene kao izuzeci. Njezin veći dio sastoji se od igrališta i veselih lovišta u kojima um ima slobode koliko poželi, a da ne spominjem toliki broj intelektualnih bojnih polja u kojima je borba neograničeno otvorena i neodlučena. Ali Crkva nedvojbeno preuzima odgovornost označavanja određenih puteva kao onih koji nikamo ne vode ili koji vode u propast, u prazan zid ili strmu provaliju. Na ovaj način sprječava ljude od gubljenja vremena ili traćenja života na putevima koji su se pokazali uzaludnima ili kobnima mnogo puta u prošlosti, ali koji bi mogli ponovno zarobiti mnoge putnike u budućnosti. Crkva preuzima odgovornost za upozoravanje svoga puka na ove puteve. Ona dogmatski brani čovječanstvo od njegovih najgorih neprijatelja, tih starih i strašnih proždirućih čudovišta starih pogrešaka. Sve te stare teme na neki način uspiju izgledati prilično svježe, posebno svježoj generaciji. Njihova prva izjava uvijek zvuči bezazleno i uvjerljivo. Navest ću samo dva primjera. Zvuči bezazleno reći, kao što većina suvremenih ljudi govori: “Čini su loši samo onda ako su loši po društvo.” Slijedite to geslo i prije ili poslije ćete imati nečovječnost košnice ili poganskog grada, uspostavljanje ropstva kao najjeftinijeg i najsigurnijeg sredstva proizvodnje, mučenje robova kao svjedočanstvo da pojedinac nije ništa u usporedbi s državom, proglašenje da nedužan čovjek mora umrijeti za narod, kao što su to učinili Kristovi ubojice. Onda ćete, možda, otiči natrag katoličkim definicijama i saznati da Crkva, dok govori da je naša dužnost raditi za društvo, također ističe i druge stvari koje spriječavaju nepravdu prema pojedincu. Ili također nam zvuči pobožno kada čujemo: “Naš moralni konflikt bi trebao završiti pobjedom duhovnog nad materijalnim.” Slijedite to geslo i mogli biste završiti u ludilu manihejaca govoreći da je samoubojstvo dobro jer je žrtva, da je seksualna perverzija dobra jer ne proizvodi život, da je đavao stvorio sunce i mjesec jer su oni materijalni. Tada biste mogli početi shvaćati zašto katoličanstvo inzistira da postoje i zli duhovi baš kao i dobri, i da materijalne stvari također mogu biti posvećene, kao u Utjelovljenju ili za vrijeme mise, u sakramentu braka ili uskrsnuću tijela.

Ne postoji niti jedan drugi zajednički um na svijetu koji stražari kako bi spriječio ljudske umove da otiđu na krivi put. Doktor stiže prekasno, jer on stiže samo kako bi zaključao luđaka, a ne kako bi savjetovao zdravom čovjeku kako da ne postane luđak. Sve ostale sekte i škole također su neadekvatne za ovu svrhu. To nije stoga što niti jedna od njih ne može sadržavati istinu, nego baš zbog toga što svaka od njih sadrži istinu, i zadovoljne su stoga što drže određenu istinu. No nijedna od njih se ne pretvara da sadrži Istinu. Nijedna od njih se ne pretvara da gleda u svim smjerovima odjednom. Crkva nije samo naoružana protiv hereza prošlosti i budućnosti, nego jednako i protiv onih iz budućnosti koje bi mogle biti u potpunosti suprotne od onih današnjih. Katoličanstvo nije ritualizam. Možda će se u budućnosti boriti protiv određenih praznovjerja i idolotarskog preuveličavanja rituala. Katoličanstvo nije asketizam. Mnogo je puta u prošlosti sprječavalo fanatično i okrutno pretjerivanje u asketizmu. Katoličanstvo nije puki misticizam. Čak i danas brani ljudski razum od pukog misticizma pragmatista [pragmatizam - filozofski pravac koji zanemaruje teoretska razmatranja i bazira se isključivo na onome do čega dolazimo samim iskustvom nap.prev.]. Kada je svijet u sedamnaestom stoljeću postao puritanski, Crkva je optuživana da pretjeruje s milosrđem do razine sofisterije, pokušavajući sve prikazati laganim pomoću mlitavosti sakramenta ispovijedi. Sad kada svijet ne postaje puritanski nego poganski, Crkva je ta koje svugdje prosvjeduje protiv poganske mlitavosti u odijevanju i manirama. Čini ono što su puritanci htjeli učiniti, ali u vrijeme kada je uistinu potrebno. Po svemu sudeći, sve što je dobro u protestantizmu preživjet će samo u katoličanstvu, i u tom će smislu svi katolici biti puritanci u vrijeme kada su svi puritanci pogani.
Svakim trenom se povećava moralna potreba za takvim besmrtnim umom. Moramo imati nešto što će čuvati sva četiri kuta svijeta mirnima, dok mi vršimo društvene eksperimente i izgrađujemo utopije. Na primjer, moramo imati konačan sporazum, ako ništa barem na spoznaji bratstva svih ljudi, koji će onemogućiti reakcije ljudske brutalnosti. Ništa nije tako očito kao činjenica da će nas korumpiranost predstavničkog parlamenta odvesti do toga da će se bogataši u potpunosti osloboditi, i gaziti po svim tradicijama jednakosti svojim poganskim ponosom. Moramo imati truizme koji će svugdje biti prepoznati kao istina. Moramo spriječiti turobna ponavljanja starih pogrešaka. Moramo učiniti intelektualni svijet slobodnim za vladavinu naroda. Ali u stanju suvremene mentalne anarhije niti taj, niti bilo koji drugi ideal nije siguran. Baš kao što su se protestanti okrenuli od svećenika prema Bibliji, neshvaćajući da i Biblija može biti predmet spora, tako su se i republikanci okrenuli od kraljeva prema narodu, neshvaćajući da im i narod može prkositi. Nema kraja raspadanju ideja, uništenju svih testova istine, koji su postali mogući otkad je čovjek napustio čuvanje središnje i civilizirane Istine koja sadrži sve istine i otkriva i uništava sve pogreške. Otada je svaka grupa uzela jednu istinu i utrošila svoje u vrijeme u pretvaranje te istine u laž. Nismo imali ništa drugo osim određenih pokreta ili drugim riječima monomanija. Ali Crkva nije pokret, nego mjesto sastajanja. Mjesto na kojem se iskušavaju sve istine svijeta.

G.K. Chesterton

http://www.bitno.net/vjera/zasto-sam-katolik/
Izvor: croatianchestertonians.blogspot.com

Povećan broj egzorcista u Poljskoj

Nova se "moda" pojavila u Poljskoj. Sve veći broj ljudi koji se žali na teške borbe sa silama tame uklapa se u zabrinjavajuće statistike prema kojima se broj egzorcista u toj zemlji tijekom
posljednjih četiriju godina povećao čak za deset puta! Poljski mediji izvješćuju da se više ljudi, koji smatraju da su posjednuti demonima, traži pomoć svećenika ili psihologa. Potreba za egzorcistima u Poljskoj sve je veća, i prema mišljenju tamošnjih svećenika povećavat će se i tijekom sljedećih godina. Osobito je to izraženo u gradu Gdanjsku, gdje je tamošnji biskup  Sławoj Leszek Głódź morao udvostručiti broj egzorcista u svojoj dijecezi. Prema mišljenju stručnjaka za tu problematiku, posjednuća su moguća u svakoj ljudskoj dobi, a najugroženiji su mladi ljudi koji su otvoreni za prakticiranje novih duhovnih iskustava i praksi, koje često imaju okultnu pozadinu.

Sve više posla imaju i psiholozi. Poljski psiholog Damian Janus govori o iskustvu s pacijenticom, koju mu je uputila Crkva nakon što je zaključila da je žena posjednuta. "Kad ju je medicinska sestra polegla na krevet, žena se počela okretati na sve strane"-opisao je taj prizor. Demon koji je vladao tijelom te mlade žene, progovorio mu je njenim ustima: "Odlazi odavde, ta kurva je moja!" Psiholog je ostao pribran i uzvratio: "Tko treba otići?" Žena se ukočila, i prosiktala tihim glasom: "Onaj župnik!" Nakon toga se počela okretati na krevetu i podizati u zrak. Tom prigodom uputila je Janusu nekoliko zastrašujućih pogleda, a u njenim očima su se vidjele samo bjeloočnice.

Janus smatra da je tu neobjašnjivu pojavu moguće promatrati iz raznih perspektiva. Porast broja  ljudi koji smatraju da su posjednuti može se pojasniti i porastom broja drugih duševnih bolesti. Tako se pokazalo, da je porast broja depresivnih ljudi gotovo usporedan s porastom količine informacija objavljenih o toj bolesti. Gotovo nam pada na um staro židovsko shvaćanje, prema kojem izgovorena ili napisana riječ ima nakanu da se ostvari. Nije nimalo svejedno čime se ljudi hrane, osobito ne u duhovnom ili duševnom smislu. A još je manje svejedno kakve plodove daje takva prehrana.

Biblija o vladanju i vladarenju

Kako dobiti pravu vlast i prave vladare, pitanje je sad! Nema ljudskoga naraštaja koji nije pokušao riješiti taj problem. S promjenjivim uspjehom, naravno. Pokušano s oligarhijom, pa s apsolutizmom, pa raznim tipovima demokracije, i nekako prečesto ispada jednako: dobijemo vlast kakvu zaslužujemo. Ne vjerujem baš da su svi narodi zaista zaluživali kojekakve diktatore i smrtonoše, ali ima nešto u svemu tome.
U Bibliji se o teoriji i praksi  vladarenja ne govori baš sustavno, ali ima više zanimljivih mjesta i misli to tome pitanju. Od kralja se očekivalo da bude pobožan, ali i razborit, i da ne zloupotrebljuje svoj položaj. Podebljao sam neke zgodne  pasuse.

Kad stigneš u zemlju koju ti Jahve, Bog tvoj, daje; kad je zaposjedneš i u njoj se nastaniš, pa onda kažeš: 'Želim da nad sobom postavim kralja, kako ga imaju svi drugi narodi oko mene' - tada ćeš onoga koga Jahve, Bog tvoj, odabere, sebi postaviti za kralja. Nekoga od svoje braće postavi sebi za kralja, a ne smiješ postavljati nad sobom tuđina koji ti nije brat. Samo neka ne drži mnogo konja i ne šalje naroda u Egipat da poveća broj konja. Jer vam je Jahve rekao: 'Ovim se putem nikada više ne vraćajte!' I neka nema mnogo žena da mu srce ne pođe stranputicom; i neka sebi ne gomila srebra ni zlata!
A kad sjedne na kraljevsko prijestolje, neka sebi na svitak prepiše ovaj Zakon od svećenika Levijevaca. Neka ga drži uza se; neka ga čita sve vrijeme svoga života da nauči bojati se Jahve, Boga svoga, držati sve riječi ovoga Zakona i vršiti ove odredbe; da se svojim srcem ne uzdigne iznad svoje braće i da ne skrene od ove zapovijedi ni desno ni lijevo, kako bi dugo kraljevao, on i sinovi njegovi, u Izraelu.
(Pnz 17:14-20)

Već su starini shvatili su važnost primjerenog povezivanja vjere s razumom. Kralj mora vladati sam sobom, jedino tako će moći vladati i narodom.

Mudar vladar odgaja svoj narod u stezi,
i uredna je vlada razborita čovjeka.
Kakav je vladar, takvi su i činovnici;
i kakav je gradski upravitelj, takvi mu i građani.
Neobuzdan kralj upropašćuje svoj narod,
a svoj napredak duguje grad razboritosti vladara.
(Sir 10:1-3)

Jao tebi, zemljo, kad ti je kralj premlad i knezovi se već ujutro goste.
Blago tebi, zemljo, kad ti je kralj plemenit i knezovi ti u svoje vrijeme blaguju da se okrijepe, a ne da se opiju. (Prop 10:16-17)

Možda najviše govori slučaj iz Prve knjige Samuelove o izboru prvoga izraelskoga kralja. Osobito da Bog neće uslišati stanovite molitve...

A Jahve reče Samuelu: "Poslušaj glas naroda u svemu što od tebe traži, jer nisu odbacili tebe, nego su odbacili mene, ne želeći da ja kraljujem nad njima. Sve što su činili meni od onoga dana kad sam ih izveo iz Egipta pa do današnjega dana - ostavili su mene i služili tuđim bogovima - tako oni čine i tebi. Sada, dakle, poslušaj njihov zahtjev, ali ih svečano opomeni i pouči o pravima kralja koji će vladati nad njima."
Samuel ponovi sve Jahvine riječi narodu koji je od njega tražio kralja. I reče: "Ovo će biti pravo kralja koji će kraljevati nad vama: uzimat će vaše sinove da mu služe kod bojnih kola i kod konja i oni će trčati pred njegovim bojnim kolima. Postavljat će ih za tisućnike i pedesetnike; orat će oni njegovu zemlju, žeti njegovu žetvu, izrađivati mu bojno oružje i opremu za njegova bojna kola. Uzimat će kralj vaše kćeri da mu priređuju mirisne pomasti, da mu kuhaju i peku. Uzimat će najbolja vaša polja, vaše vinograde i vaše maslinike i poklanjat će ih svojim dvoranima. Uzimat će desetinu od vaših usjeva i vaših vinograda i davat će je svojim dvoranima i svojim službenicima. Uzimat će vaše sluge i vaše sluškinje, vaše najljepše volove i magarce i upotrebljavat će ih za svoj posao. Uzimat će desetinu od vaše sitne stoke, a vi sami postat ćete mu robovi. I kad jednoga dana budete vapili za pomoć zbog kralja koga ste sami izabrali, Jahve vas neće uslišati u onaj dan!"
Narod nije htio poslušati Samuelova glasa nego reče: "Ne! Hoćemo da kralj vlada nad nama! Tako ćemo i mi biti kao svi narodi: sudit će nam naš kralj, bit će nam vođa i vodit će naše ratove."
Kad je Samuel čuo što narod govori, kaza sve Jahvi. A Jahve reče Samuelu: "Poslušaj njihovu želju i postavi im kralja!"
(1. Sam 8:7-21)

Biblija o ljubavi

Po ležaju svome, u noćima,
tražila sam
onoga koga ljubi duša moja,
tražila sam ga, ali ga nisam našla.
Ustat ću dakle i optrčati grad,
po ulicama i trgovima tražit ću
onoga koga ljubi duša moja:
tražila sam ga, ali ga nisam našla.
Sretoše me čuvari koji grad obilaze:
"Vidjeste li onoga koga ljubi
 duša moja?"
Tek što pođoh od njih,
nađoh onoga koga ljubi duša moja.
Uhvatila sam ga i neću ga pustiti,
dok ga ne uvedem u kuću majke
 svoje,
u ložnicu roditeljke svoje.
Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske,
srnama i košutama poljskim,
ne budite, ne budite ljubav moju
dok sama ne bude htjela!
(Pjesma nad pjesmama, 3:1-5)

O, da si mi brat,
da si sisao prsa majke moje,
našla bih te vani,
poljubila bih te
i nitko me zato ne bi prezirao.
Povela bih te
i uvela u kuću majke svoje
koja me odgojila,
pojila bih te najboljim vinom
i sokom od mogranja.
Njegova mi je lijeva ruka
 pod glavom,
a desnom me grli.
Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske,
ne budite, ne budite ljubav moju
dok sama ne bude htjela!
 (Pjesma nad pjesmama, 8:1-4)

Stavi me kao znak na srce,
kao pečat na ruku svoju,
jer ljubav je jaka kao smrt,
a ljubomora tvrda kao grob.
Žar je njezin žar vatre
i plamena Jahvina.
Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav
niti je rijeke potopiti.
Da netko daje za ljubav
sve što u kući ima,
taj bi navukao prezir na sebe.
(Pjesma nad pjesmama 8:6-7)

Žena prima svakog muža,
 premda je jedna djevojka
 od druge bolja.
Ženska ljepota raduje oči,
 i to je najjača od svih ljudskih
 želja.
Ako su dobrota i nježnost
 na njezinim usnama,
 muž joj nije kao ostali ljudi.
Tko ima ženu posjeduje blago:
 ona mu je pomoć i stup potporni.
Gdje nema ograde, pokradu imanje.
 Tko nema žene tužan je lutalac.
(Sir 36:21-25)
 
Tko će naći ženu vrsnu?
Više vrijedi ona nego biserje.
Muževljevo se srce uzda u nju
i blagom neće oskudijevati.
Ona mu čini dobro, a ne zlo,
u sve dane vijeka svojeg.
Sinovi njezini podižu se i sretnom
je nazivaju,
i muž njezin hvali je:
"Mnoge su žene bile vrsne,
ali ti ih sve nadmašuješ."
Lažna je ljupkost, tašta je ljepota:
žena sa strahom Gospodnjim
zaslužuje hvalu.
Plod joj dajte ruku njezinih
i neka je na Vratima hvale djela
njezina!
(Izr 31:10-28, 29-31)

Zašto su se povukli pape Benedikt XVI i Celestin V?

Odluka pape Benedikta XVI da se odrekne papinske časti i povuče iznenadila je cijeli svijet. Ništa nije nagoviještalo takvo što. Možemo, naravno, nagađati o tome što se to ispriječilo ispred pape Benedikta i dovelo ga do zaključka da njegove snage nisu tomu više dorasle? Je li s kapetanskog mosta Petrove lađe vidio kakav greben ili ledenu santu koju više ne može zaobići, ili pak tsunami koji zahtijeva kormilara čvršće ruke nego što su njegove, kako bi brod mogao održati pravac pramcem kroz divovski val? Ili je pak posada broda postala toliko buntovna, da je zaključio da više nema živaca umirivati je na lijep način? Sjetimo se kroz kakve je sve kušnje prolazio Mojsije na putu s narodom u Obećanu zemlju. Nisu ni pape izuzete od toga.
Osobno vjerujem da je istina sve ono što je Benedikt rekao o svojem zdravstvenom stanju i o nemoći da i dalje podnosi napore i stresove svoje službe. Možda će zvučati sablažnjivo, ali vjerujem i da je papa u jednom trenutku zaključio ono se prije ili kasnije dogodi svakom čovjeku u određenoj dobi-da je njegovo vrijeme prošlo i da više nema što bitno dati kao upravitelj Sveopće Crkve. Ne kao veliki teolog i mislitelj, nego baš kao upravitelj Crkve. Možda je takvo što doživio i Ivan Pavao II. u vrijeme sutona svojih tjelesnih snaga-a bio je lošijeg zdravlja od Benedikta. Unatoč tomu, nije mu na pamet palo da se povuče. Učinio je nešto drugo: svoj tjelesni odlazak s ovoga svijeta i ulogu "trpećeg pape" uspješno je ukomponirao u crkvenu poruku o neuništivosti i vječnosti života koji ne prestaje našim tjelesnim propadanjem niti smrću. Benedikt je svojim postupkom možda i nehotice dao do znanja nešto drugo: da budućnost Crkve ne ovisi o jednom čovjeku odn. papi kolikogod on bio ili ne bio nadaren za ovo ili ono. Crkva je Kristova. Nakon jednog pape doći će drugi. I tako već dvije tisuće godina. Pape dolaze među nas i odlaze dati račun Gospodinu za svoje upravljanje, a Crkva nam je stalno tu kao što je i Gospodin stalno s nama. Kolikogod Benediktov odlazak djeluje šokantno, neočekivano i čak provokativno, on je kao čin u sebi krajnje pošten. Neki poput Zorana Vukmana smatraju taj čin lošim znamenjem za Crkvu. Ne slažem se s time upravo zbog uvjerenja da je Crkva Kristova, a ne vlasništvo pojedinoga pape. Ako je Gospodin providio i dopustio Benediktovo povlačenje, to samo znači da Providnost priprema Crkvu za nešto jako važno u skoroj budućnosti, i da je za upravitelja potrebna osoba drukčijeg profila. Vremena za prirodnu smjenu na kapetanskom mostu očigledno nema, i novi upravitelj treba doći što prije.

Ovdje ne škodi spomenuti davnoga Benediktovoga predšasnika, Celestina V, koji se također dragovoljno odrekao časti i prijestolja. Iako se njegov slučaj znatno razlikije od Benediktova, duboko je poučan i aktualan. Tekst o njemu preuzeo sam sa stranice http://www.zupa-svkriz.hr/kalendar/novi/opis.php?dat=celestin519.htm,

13.2.2013.

  

SVETI CELESTIN V, papa (1215.-1296.)

Ako u povijesti Crkve i u životima svetaca ima neobičnosti, onda je Celestin V. svakako jedna neobičnost. On je pustinjak, odijeljen od svijeta, bez ikakva iskustva uprave, a ipak postaje papa te svojim postupkom dokazuje da za upravljanje Crkvom nije dostatna samo svetost, već i naravne sposobnosti: znanje i iskustvo.

U Rimu je 4. travnja 1292. umro papa Nikola IV. Nakon njegove smrti sastaje se 12 kardinala da mu izaberu nasljednika. Izbor je trajao ništa manje nego 27 mjeseci. Bilo je natezanja bez kraja i konca, dok se napokon ne složiše u izboru kandidata. Izabraše 5. srpnja 1294. za papu pustinjaka Petra da Morronea, koji uze ime Celestin V. On je bio sin skromnih seljaka Angelaria i Marije, rođene Leone. Rodio se u Iserni, vjerojatno oko g. 1215., kao pretposljednje od dvanaestero djece. O posljednjim godinama njegova života znamo mnogo iz pouzdanih pisanih izvora, ali o njegovu djetinjstvu i mladosti veoma malo.

Na Petra je izvršila velik utjecaj njegova pobožna majka. On je zavolio molitvu, razmatranje, samoću, pa je, ne navršivši ni 20 godina života, odlučio postati redovnik. U tadašnjem svijetu južne Italije, u kojem su vladale strasti, napetosti i zadjevice između pojedinih gradova, franjevački je duhovni pokret oduševio mnoge da se povuku iz ovozemaljskoga meteža i potraže duhovni mir u osamljenim molisanskim brdima. Taj val je zahvatio i Petra pa on stupi u samostan S. Maria di Faifoli. No, nakon nekoliko godina ostavi samostan da bi mogao živjeti kao pustinjak. Ipak se i kao pustinjak selio iz jedne osame u drugu. Tako je jedno vrijeme proveo u Castel di Sangro, pa onda u špilji brda Pelleno. U Rim je došao god. 1238., bio zaređen za svećenika, dobivši od pape Inocenta IV. dopuštenje da i dalje može živjeti kao pustinjak.

Na povratku iz Rima g. 1241. nastani se na brdu Morrone, nedaleko od Sulmona. Kasnije sa svoja dva učenika, Rinaldom iz Sulmona i Robertom Salle, pođe na brdo Maiella, gdje g. 1246. osnuje pustinjačko naselje. Izišavši zbog svoje svetosti na glas, privukao je k sebi velik broj učenika, sljedbenika i tako osnovao čitav niz pustinjačkih naseobina. Papa Urban IV. izdade god. 1263. bulu kojom potvrdi njegovu redovničku ustanovu - celestince - uklopivši ih ipak u benediktinski red.

Kako je tada u Crkvi bila prilična sklonost za osnutkom novih redova, Petar je dočuo da će opći sabor u Lyonu dokinuti sve redovničke družbe novijeg datuma. Zato je pohitio onamo kako bi za svoje učenike dobio potrebno jamstvo. Kad je došao u Lyon, sabor je već bio zaključen. Ipak ga je primio papa Grgur X., izdao mu bulu Religiosam vitam od 22. ožujka 1275., kojom potvrđuje njegov red kao izdanak benediktinskoga. Vrativši se iz Francuske u Italiju, dao se sav na organiziranje svoga reda, kojemu je dao naziv Braća Duha Svetoga, međutim su bili više poznati pod nazivom celestinci, koji u narodu postadoše veoma obljubljeni. Broj im se neprestano povećavao pa ih je kod utemeljiteljeve smrti bilo već oko 600. Ti su pustinjaci u 40 skupina bili razasuti po Abruzzima, Pugli i Laciju. Svetac ih je neprestano obilazio i poticao na ustrajnost u takvu načinu života.

Svetac je god. 1286. sazvao generalni kapitul svoga reda i na njemu se odrekao dužnosti glavnoga priora. Učinio je to da se može u samoći nesmetano posvetiti kontemplaciji. Na Monte Morroneu podigao je svoju posljednju naseobinu i tu bi zatečen nenadanom i neobičnom viješću da je izabran za papu. Povjesničari se još i danas ne slažu u tome kako je zapravo došlo do tog izbora. Jedni misle da je kardinale na taj izbor navela Petrova neobična svetost, drugi da je to bio politički potez Karla II. Anžuvinca, napuljskoga kralja, treći opet da je to vrijeme tražilo anđeoskoga i produhovljenoga papu. Povijesna je činjenica da je taj izbor u puku bio izvanredno dobro primljen i slavljen. Petar uze ime Celestin V. Kasniji događaji potvrdiše da je ipak Karlo Anžuvinac u tome imao velik utjecaj, a s njime i svoje planove, da se može lakše uplitati u crkvene poslove. Pustinjak star već 80 godina nije poslušao kardinale da dođe u Peruggiu i ondje bude okrunjen za papu, već posluša savjet kralja koji je želio da se krunidba obavi u Aquili. I tako Papa bi u Aquili u crkvi S. Maria di Collemaggio 29. kolovoza 1294. najsvečanije okrunjen. Ljetopisac Tolomeo da Lucca piše da se za tu zgodu skupilo u Aquili 200.000 ljudi, što neki drže da je pretjerano.

Novi se papa sada nenadano našao u posve drugoj okolini nego što mu je bila dosadašnja. On se nije razumio u politiku ni u složene poslove rimske kurije, pa su njegovu jednostavnost i prostodušnost mnogi iskoristili. A bilo je pretjerane sklonosti i kod samoga Pape prema redu što ga je bio osnovao, kojeg je počeo obasipati raznim bulama i povlasticama, tako da to neki nazvaše "redovničkim nepotizmom". Pokazao je i neku blagonaklonost prema pobunjenim franjevcima na čelu s Petrom iz Macerate. Dijelio je svuda oko sebe povlastice koje, onima što su ih tražili, bijahu više za njihovu materijalnu korist nego za dobro duša.

Kralj Karlo II. Anžuvinac, kraj neiskusnog pape, sve se više uplitao u crkvene poslove pa ga je prisilio da 18. rujna 1294. imenuje 12 novih kardinala, od toga 7 Francuza. Sve su to bile osobe sklone samome kralju. U prisutnosti kardinalâ Celestin V. se odrekao papinstva i vratio u svoj pustinjački život. No, novoizabrani papa Bonifacije VIII., bojeći se da neki fanatične Celestinove pristalice ne bi stvorili u Crkvi zabunu, bivšeg papu stavi u pritvor. Ali taj uspije pobjeći u svoju ćeliju na Monte Morrone. Odatle je kanio poći čak u Grčku. No Bonifacije VIII. prisilno ga vrati u tvrđavu Fumone, gdje je Celestin živio u potpunoj odijeljenosti od sviju. Nakon 10 mjeseci pravoga zatvora 19. svibnja 1296. smrt oslobodi Celestina svih zemaljskih muka i zaplitaja.

 

 

Neke misli Bl. Alojzija Stepinca

1.Ne može biti siromah onaj koji nosi Boga u duši.
2.Kad bismo htjeli prodati obraz i dušu, danas bismo odmah primali odlikovanja. Ali uvijek nama svima i mora biti memento ona Kristova: "Ta što koristi čovjeku, ako sav svijet stekne?"
3....jedan dobar dio štampe, osobito dnevne, ima premalo savjesti...
4.Povijest Crkve i vjekovno njezino iskustvo uči, da kršćanin i katolik u dva smjera ima očekivati borbu, patnje i muke.
5.Ja se nimalo ne brinem za mogućnost moga oslobođenja. Ja znam zašto trpim. Radi se o pravima Katoličke Crkve. Ja sam za nju spreman svaki čas umrijeti.
6.Jake i sretne Hrvatske nema bez jakih, fizički i moralno zdravih i zadovoljnih hrvatskih obitelji!
7.Ne treba nam toliko učenih glava koliko poštenih.
8.Pravi muževi ne sagiblju koljena pred lažnim duhom vremena.
9.Katolički tisak brani duhovna i vjerska dobra čovječanstva.
10.Držimo se načela.
11.Kad vam otmu sve, ostat će vam dvije ruke; sklopite ih na molitvu, pa ćete tada biti najjači!
12.Blagoslov narodima po njihovoj djeci!
13.Crkva imade pravo na odgoj mladeži.
14.Ako treba trpjeti, trpjet ćemo. Ako u zatvor-u zatvor. Ako treba umrijeti, i umrijet ćemo-ali sotoni popustiti, to nikada!
15.Komunizam se od laži rodio, od laži živi, i od laži će umrijeti. Gospodinu Bogu se ne žuri, ali On nikada ne zakasni.
16.U svijetu nemaš što tražiti. Ja sam ga prezreo u duši i mogu Ti reći da je današnji svijet Sodoma i Gomora. Kad Ti se najslađim pričinja, najgore će Te ujesti. Nedavno sam vidio u jednom samostanu natpis :"Ako je ovdje i teško katkada živjeti, ali je slatko umrijeti." Jednostavna, ali krasna istina.

Sveci i blaženici: Alojzije Stepinac

Ako treba trpjeti, trpjet ćemo.
Ako u zatvor-u zatvor.
Ako treba umrijeti, i umrijet ćemo,
ali sotoni popustiti-to nikada.

(Bl. Alojzije Stepinac)









Bl. Alojzije Stepinac jedna je od onih osobnosti u hrvatskoj povijesti koje najjasnije i najočiglednije svjedoče o postojanju metafizičkog ponora između dva svijeta: jednoga, koji je unatoč svim mogućim pogreškama ipak svijet Vjere, i drugoga, koji je unatoč svim svojim vrlinama prije svega svijet Nevjere. Taj je ponor je ljudskim očima nevidljiv, jer zapravo prolazi kroz svako ljudsko srce. Vidljiv postaje u svoj svojoj strahoti i užasu kad se dogodi nekakav povijesni preokret, koji od ljudi zahtijeva konačno opredjeljenje za jednu stranu. Tada, kad kompromis postane nemoguć, kada se ponor toliko raširi da ga je više nemoguće premostiti, kad njegova širina i definiranost postanu takve da prisile ljude donosti konačne i neopozive odluke o izboru strane-tad nastane stanje koje Isus u Novome zavjetu definira kao vrijeme "odvajanja ovaca od jaraca". Istina je da je Isus pod time mislio na dan Konačnoga suda, ali u manjem opsegu takve se situacije događaju uvijek kad povijesna zbivanja prouzroče neku nepovratnu promjenu koja od čovjeka traži temeljno opredjeljenje i spremnost snositi posljedice za to.
Stepinac je prije svega poznat po svojem dosljednom protivljenju jugoslavenskom komunističkom režimu kojemu nije htio popustiti niti po cijenu dugogodišnje robije. Njegovi protivnici nerado priznaju da su  u isto vrijeme na sličan način u zatvorima završili poljski kardinal Wyszinski, mađarski Mindszenty, i češki Beran. Dakle, radilo se o koordiniranom napadu komunističkog dijela Europe na katoličku crkvu po provjerenom načelu "udari pastira, i stado će se razbjeći". Komunisti su planirali stvaranje novoga ateističnoga društva, koje će tijekom nekolikih naraštaja potpuno sahraniti religiju kao ostatak staroga klasnoga svijeta, i stvoriti "novoga čovjeka" koji za Vjerom neće imati baš nikakvih potreba. Ipak se nisu uzdali u karakteristični pučki oportunizam, koji je spreman mijenjati Vjeru i Nevjeru prema načelu prilagodbe aktualnom režimu kako bi se preživjelo ili napredovalo. Nastojali su taj proces ubrzati gdjegod je to bilo moguće. Hrvatska u tome nije nimalo prednjačila, kao što niti danas u Europi ne igra avangardnu ulogu u svezi sa spolnim odgojem u školama. Sve je to već viđeno drugdje, a u isto vrijeme kada i kod nas izbile su kontroverze oko spolnoga odgoja u Austriji. Slučajno? Zar netko opet želi projektirati "novo društvo" i "novoga čovjeka"? Što nam povijest govori o prijašnjim takvim koncepcijama, koje su uvijek bile nepomirljive sa "starim društvom" i "starim čovjekom"?
Nemojmo se oko toga zavaravati. Stepinac je za neke neprihvatljiv i kontroverzan, jer njegova sudbina svjedoči o konačnom neuspjehu programiranog i promišljenog (a ne spontanog) antikršćanstva koje nije osudilo samo jednog "zločinca" i "ustaškog kolaboracionista", nego premnogo ljudi koji se nisu uklapali u "novo  društvo". Evo maloga primjera iz pera o. Werenfrieda van Straatena, poznatog po nadimku "Speckpater" u listu Ostpriesterhilfe broj 2. iz 1969:
"Kako su sredstva društvenog priopćavanja, što Crkvi u slobodnom svijetu stoje na raspolaganju, često glasilo samo ljevičarskih novinara, ovdje dajem riječ čovjeku koji je zbog onoga što je za Boga pretrpio više od mnogih drugih pozvaniji da govori. On živi kao svećenik-radnik u jednoj potkrovnoj sobici u Rumunjskoj. Prije toga je 15 godina proveo u zatvoru, a pripada Grkokatoličkoj crkvi, koju neki smatraju zaprekom za ekumenski pokret. Za bezbrojnih preslušavanja njegovo je tijelo nepopravljivo oštećeno. No njegov je duh ostao neslomljen. S poštovanjem su zabilježene njegove riječi: "Mi smo zbog Petrova prvenstva godinama trpjeli muke, udarce, glad, studen, golotinju, podrugivanje. Naše okove, lisičine i željezne rešetke ćelije cjelivali smo kao posvećene predmete, a naše robijaško odijelo poštivali smo kao kakvu svetu odjeću. Mi smo svoj križ dragovoljno nosili, makar su nam neprestano kao plaću za otpad od Rima nudili slobodu, novac i udoban život. Naši su biskupi, svećenici i vjernici zajedno osuđeni na preko 5.000 godina zatvora, a od toga su preko tisuću godina nepravedne kazne već i podnijeli. Šest je biskupa za jedinstvo s Rimom, što su ga naši pradjedovi prije 270 godina ponovno uspostavili, umrlo u zatvoru. Unatoč tim krvavim žrtvama, naša Crkva broji sada isto toliko biskupa kao i u vremenu kad su je Staljin i pravoslavni patrijarh Justinijan trijumfirajući proglasili mrtvom. Činjenica što naša Crkva kroz 21 godinu najnečovječnijih patnja nije bila uništena, za nas je znak da Bog čeka na svoj čas. On, koji nam je dao milost postojanosti, dat će nam i milost uskrsnuća… Ako vas mi u svojim mukama pozivamo na strpljivost, onda to znači da smo za svoju vjeru spremni i umrijeti. A Krist je rekao da će pšenično zrno kad umre donijeti obilan plod. Mi ne sumnjamo u njegovu riječ." Progonjena Crkva živi u toj nadi i u suosjećanju s Kristom. Ona ne želi nikakav kompromis koji bi previdio onu istinu za koju je Krist umro. Zbog toga moramo moliti jakost za progonjene, mudrost za diplomate, vjeru za nas same i vjernu ljubav za papu i cijelu Crkvu."

Pape koji su bili mučenici (1)

Unatoč mišljenjima nekih naših suvremenika povijest pokazuje da papinska služba nije tek ugodna sinekura u kojoj „tamo neki pop“ gnjavi ljude po cijelome svijetu i određuje im na starački način kako trebaju živjeti. Ćitav niz papa platio je mučeništvom vjernost svojoj službi. Okolnosti u kojima su umirali djeluju nam nesvakidašnje suvremeno. Svjedočanstvo prošlosti, opomena za budućnost. Upravo tako: to se može ponoviti.

Tekst je skinut sa stranice http://www.catacombe.roma.it/hr/cripta.html

Sveti Poncijan (230-235), umro je kao mučenik na Sardiniji kamo je bio prognan i osuđen na prisilni rad. Kako ne bi zbog svoje konačne odsutnosti stavio u nevolju rimsku Crkvu, ubrzo nakon dolaska na otok odustao je od pontifikata. Vjerojatno su nezdrava klima, iscrpan rad u rudniku i loše postupanje prema njemu, ubrzali kraj. Po njegovoj smrti Crkva ga je proglasila pravim mučenikom. Nekoliko godina kasnije njegovi su posmrtni ostaci preneseni u Rim i sahranjeni u sv. Kalistu.
Sv. Anter (235-236), grčkoga podrijetla. Njegov je pontifikat vrlo kratko trajao - samo 43 dana. Svo to vrijeme proveo je u zatvoru.

Sv. Fabijan (236-250), Rimljanin, bio je izabran za papu nakon smrti sv. Antera. Njegova se služba podudarala s razdobljem vjerskoga mira. Bio je veliki organizator rimske Crkve. Podijelio je grad u 7 crkvenih područja, povjerivši svakome od njih “naslov”(ľupe), svećenstvo te katakombe (groblja). U vrijeme progona cara Decija odrubljena mu je glava. Sv. Lucije I. (253-254). Njegov je pontifikat kratko trajao: u svemu osam mjeseci koje je djelomično proveo u mjestu Civitavecchia, u kojem je bio u progonstvu.Sv. Eutihijan (275-283), iz mjesta Luni u Liguriji, bio je posljednji od devet papa sahranjenih u ovoj kripti.
Papa Siksto II. mučenik (257-258) kojega je sv. Ciprijan nazvao “dobrim i spokojnim svećenikom”, sigurno je jedan od najznamenitijih mučenika ovih katakombi. Pravi je pravcati mučenik katakombi. Upravo dok je predvodio bogoslužje baš na ovom groblju, iznenada su se pojavili vojnici cara Valerijana, 6. kolovoza 258., i odmah mu je, istoga dana, bila odrubljena glava, zajedno s četiri đakona.
SVETI MARCEL I., PAPA I MUČENIK(+ 309.)

Nije poznato ništa iz njegovoga života prije no što je posto papa. Kao papa, sveti je Marcel proživljavao posljednje godine Dioklecianovog progona. Progoni su bili toliko siloviti da čak više od jedne godine Crkva uopće nije imala papu. Marcel I. suočio se s ponovnim uspostavljanjem klera koji je bio desetkovan a čiji je ostatak živio očekujući mučeničku smrt. Radio je na tome da obnovi i primi natrag one koji su zbog straha od smrti zanijekali svoju vjeru.

Marcel je umro u progonstvu shrvan mukama godine 309. a da nije doživio godinu 313. kada je Konstantin Veliki napokon kršćanstvu dao slobodu. Rimska vlast, kojoj je tada na čelu stajao omraženi car Maksencije, nije mogla mirno gledati kako Crkva kraj svih progona ipak živi, i ne samo to, već iz dana u dan sve više raste. Zato je opet udarila po pastiru ne bi li se na taj način rastjerali i vjernici. Sam Maksencije zaprijetio je papi Marcelu najtežim mukama ako se ne bude odrekao papinske službe i ako ne bude žrtvovao idolima. Papa odbija careve naredbe i zato bude izložen prisilnom radu, poniženjima i drugim nevoljama. Smrt ga je oslobodila svih tih muka. Blažena Lucija sahranila je tijelo sv. Marcela 16. siječnja pa se zato toga dana i slavi njegov spomendan.

SVETI KALIST I., papa i mučenik (+ 222.)

Dok o rimskim biskupima sve tamo do svršetka II. stoljeća, osim jedne ili druge iznimke, znamo veoma malo, dotle su nam biskupi III. stoljeća već prilično dobro poznati, jasno iscrtane ličnosti. Oni se pokazuju kao djelotvorni sudionici tadašnjih zbivanja u Crkvi. Njihov je život i djelo u pouzdanim predajama predano budućim pokoljenjima. Crkva ih slavi kao mučenike i svece, poštuje njihove grobove, a to je dalo povoda da se život tih papa III. stoljeća, da se ispune neke praznine iz njihova života, kasnije okitio raznim legendama koje su, doista, samo legende. Kao svece i mučenike pape III. stoljeća Crkva naročito slavi sv. Kalista I., koga se danas spominjemo, sv. Poncijana, sv. Hipolita, sv. Fabijana, sv. Kornelija i sv. Siksta II.

A sada nešto o svetom Kalistu, koji je kao biskup vodio rimsku zajednicu od 217. do 222. godine. O njemu smo prilično dobro obaviješteni. Ipak, u predaji o njemu valja dobro razlikovati pšenicu od pljeve. Suvremene vijesti o Kalistu dolaze nam od učenog rimskog svećenika Hipolita. On, svakako, nije bio prijatelj rimskoga biskupa. Neki povjesničari čak misle da je za Kalistova pontifikata bio protupapa. Osobni odnosi između ta dva čovjeka u svakom slučaju bijahu takvi da nam Hipolit o Kalistu nije mogao dati objektivnu sliku. No ipak nam je dao o njemu i neke vrijedne povijesne podatke.

Prema njima Kalist je potjecao iz klase robova. Za vrijeme pape Zeferina postao je đakon Rimske crkve. To je tada značilo uz drugo voditi brigu i o crkvenim dobrima. Kalist se u to dobro razumio, što mu je pribavilo ugled. Pod njegovom upravom bilo je i groblje na cesti Via Appia Antica. Po njemu se ono još i danas zove Kalistove katakombe.

Nakon Zeferinove smrti rimska je zajednica izabrala Kalista za njegova nasljednika i tako se on uspeo na vrh crkvene hijerarhije. Pred njim kao rimskim biskupom stajahu teški zadaci. Jedan je od njih bio doktrinarne naravi: Sabelijevo krivovjerno naučavanje, koje je odviše naglašavalo Božje jedinstvo pa je Oca, Sina i Duha Svetoga proglasilo samo raznim načinima očitovanja jednoga Boga, niječući stvarne razlike između triju božanskih osoba. To se očito protivi Svetome pismu gdje je jasno izražena stvarna razlika između osobe Oca, Sina i Duha Svetoga. Sabelijev je nauk u rimskoj kršćanskoj općini stvorio raskol. Zato je Kalist isključio iz crkvene zajednice Sabelija i njegove pristaše.

Još su teži pred Kalistom stajali pastoralni zadaci. Problem je bila praksa pokore, zatim odmjerenost u dijeljenju oproštenja te napokon pitanja bračnoga morala. Rimska se zajednica neprestano povećavala, a to je pred dušobrižnike stavljalo nove probleme. Njihovo se rješenje očekivalo uz djelotvornu pomoć pape Kalista. U Crkvi su se javljale tendencije pretjerane strogosti, s druge pak strane, možda i prevelike blagosti. Kalist se priključio ovoj drugoj struji jer je bio uvjeren kako je čovjek po naravi slab. To mu tada nije baš pribavilo velik ugled. Nakon svetog Augustina, koji je pametno rekao da je Crkva "corpus permixtum", a to znači zajednica i svetaca i grješnika, Kalistov je stav posve razumljiv.

O smrti svetog Kalista nemamo pouzdanih podataka. Rimski kalendar iz god. 354. naziva ga mučenikom. Crkva ga kao papu i mučenika slavi na današnji dan.

SVETI PONCIJAN I HIPOLIT, mučenici

Vremenski ovi mučenici idu u III. stoljeće, kad su u Rimskom Carstvu protiv kršćana bjesnili strašni progoni. I oni su bili žrtve tih progona. Poncijan je došao kao rimski biskup na čelo Crkve nakon Urbana I., a bilo je to g. 230. Vladao je samo 5 godina. Nakon kratke vladavine morao je ustuknuti pred rimskom državnom silom. Kad je, naime, g. 235. na carsko prijestolje stupio car Maksim Tračanin, prvi barbarin na rimskom prijestolju, prekinuo je s miroljubivom politikom svoga prethodnika prema kršćanima i počeo kršćane progoniti, uvrstivši se tako u red velikih progonitelja. Maksim Tračanin u dobro smišljenim mjerama okomio se u prvom redu na voditelje kršćanskih zajednica: biskupe, svećenike i đakone. Kršćanstvo je htio lupiti po glavi i tako ga obezglaviti. Tako je pao pod njegov udar i rimski biskup Poncijan. On nije bio odmah ubijen, već uhvaćen i odveden u progonstvo na otok Sardiniju, koju su tada nazivali "insula nociva" - ne samo škodljiv, već i smrtonosan otok. Prognani se Papa 28. rujna 235. odrekao biskupske službe da bi rimskoj zajednici omogućio izbor novoga pastira i tako osujetio plan progonitelja. Taj dan je u povijesti papinstva prvi sigurno zajamčeni datum po godini, mjesecu i danu.

Rimski biskup i papa Poncijan, izložen bijedi, oskudici, nevoljama, preminu u progonstvu. "Insula nociva" kazuje barem nešto od svega onoga što je na tom otoku morao pretrpjeti. Njegov nasljednik papa Fabijan (236-250) iz poštovanja prema njemu dao mu je tijelo prenijeti u Rim i sahraniti u Kalistovim katakombama. Već sam taj pothvat - u tadašnjim prilikama sa Sardinije prenositi mučenikovo tijelo - kazuje koliko su ga cijenili i kao rimskog biskupa, pročelnika opće Crkve i svjedoka za vjeru.

Sveti Poncijan - kao uostalom i svi sveci - založio se u životu posvema. Georges Bernanos nama koji nismo sveci lijepo kaže: "Znate da se većina od nas u životu zalaže samo djelomično, malim dijelom, smiješno malim dijelom svoga bića kao škrti bogataši…" Zbog toga je dobro da se ugledamo u svece kao što su se oni ugledali u Krista i za Božje kraljevstvo založili cijelo svoje biće.

Crkva danas sa svetim Poncijanom slavi i svetog Hipolita, mučenika. On je kao svećenik bio skupa s njime prognan na Sardiniju te ondje umro. Bio je poznati rimski teolog, protivnik pape Kalista. Od teološkog i pastoralnog protivnika postao je i protubiskup; u takvom je stavu ustrajao sve do pape Poncijana, a kad je skupa s njim prognan na Sardiniju, trpeći iste muke kao i on, pružio mu je ruku pomirnicu i tako ih mučenička smrt ujedini. Hipolitovo je tijelo sahranjeno u katakombama na Tiburtinskoj cesti. Oba se ova svjedoka vjere u rimskoj Crkvi već od IV. stoljeća štuju kao mučenici. Njihov je spomendan i nakon zadnje reforme zadržan u Kalendaru cijele Crkve i to na današnji dan.

SVETI KORNELIJE, papa, i CIPRIJAN, biskup

Crkva slavi ovu dvojicu mučenika zajedno na 16. rujna. Obojica su živjela u veoma teškom vremenu.

U to po Crkvu teško doba Kornelije, god. 251. izabran za rimskoga biskupa, nije preuzeo na se baš laku baštinu. Novacijan, veoma nadaren i utjecajan rimski teolog i svećenik bi također izabran za papu. I tako je u samom središtu kršćanstva došlo do raskola. Sporne točke nisu bile teološke naravi. Radilo se o pastoralnoj praksi. Pitanje je bilo kakav da se zauzme stav prema onima koji u progonstvu otpadoše od vjere?

Kornelije zastupaše blaži stav. Neka se onima koji se budu iskreno kajali opet otvore vrata Crkve. Novacijan je zastupao drukčije mišljenje. Stoga je Kornelije sazvao sinodu u Rimu koja je Novacijana i njegove pristaše isključila iz Crkve. Papa je za svoj stav dobio potvrdu s raznih strana i od onih koji su pripadali drugim mjesnim crkvama.

Kornelije nije imao na raspolaganju mnogo vremena da radi na crkvenom jedinstvu. Kad je, naime, za Decijeva nasljednika, cara Gala, opet buknulo progonstvo protiv kršćana, papa Kornelije bijaše prognan u Centumcellae, današnja Civittavecchia, gdje je umro 14. ili 15. rujna 253. god. Tijelo mu je kasnije pokopano u Kalistovim katakombama. Crkva ga ubraja u mučenike.

SVETI SIKSTO, PAPA, I DRUGOVI, MUČENICI († 258)

Car Valerijan (253-260) je g. 257. na veoma prepreden, ali u isto vrijeme i grub način počeo progoniti kršćanstvo. Bilo je to od rimskih careva takozvano osmo progonstvo. U drskom i smišljenom proračunu progonstvo se naročitom žestinom okomilo na kler, na pastire, prema onoj: "Udarit ću pastira, pa će se ovce razbježati." Žrtva je toga progonstva 6. kolovoza 258. bio i rimski biskup, papa Siksto II. On je bio tek godinu dana ranije izabran za rimskoga biskupa.

Pontius, životopisac svetoga biskupa i mučenika Ciprijana, Sikstova suvremenika, piše da je Siksto bio dobar, miroljubiv i ugledan biskup. O njemu piše sam sveti Ciprijan ovako: "Znajte da je Siksto s četiri đakona 6. kolovoza uhvaćen na groblju." Bilo je to u Kalistovim katakombama, gdje je odmah bio i pogubljen. Tu mu je jedno vrijeme tijelo bilo pokopano dok je kasnije preneseno u njegovu baziliku na Latinskoj cesti.

Koliko je bio poštovan u Rimu, dokazom je i to što je ušao uz apostole i neke druge slavne mučenike u rimski misni kanon. On je dapače između papâ mučenika jedan od najviše poštivanih. Svojim ga je grobnim natpisima proslavio i papa Damaz.

Sv. Klement I.

Kako nas izvješćuje sv. Irenej, Klement je bio četvrti rimski biskup, nakon Petra, Lina i Anakleta. Bio je na čelu Rimske crkve od god. 92. do 101. Podrijetlom je bio Židov iz dijaspore, a po kulturi Helen. Nije nam poznato gdje je i kako došao u dodir s kršćanstvom. Sv. Pavao doduše u Poslanici Filipljanima piše o nekom Klementu kao o "svom suradniku", no to je ipak i odviše malo da bi toga Pavlova suradnika mogli poistovjetiti s kasnijim papom Klementom. Tradicija je starih kršćanskih pisaca složna u tome da je Klement bio apostolski učenik, čak i u izravnim vezama sa svetim Petrom.

O pontifikatu pape Klementa, osim onoga iz njegove Poslanice Korinćanima, nemamo nikakvih drugih podataka. Umro je vjerojatno na Istoku, na Kersonezu, kamo je bio prognan.

Sveti Martin I., papa i mučenik († 655/6)

Upravljao je Božjom Crkvom od godine 649. do 656., a spomendan mu se po obnovljenom kalendaru slavi danas.

Sveti Martin, papa, rodio se u Todi, u Umbriji. Upisan je među rimske klerike, a godine 649. izabran za papu. Bio je to čovjek energična značaja, a prije izbora za papu bio je jedno vrijeme apokrizijar, to jest poslanik u Carigradu. Čim je postao papa, odmah je u listopadu 649. održao dobro posjećenu Lateransku sinodu. U njezinu radu uz druge živo su sudjelovali palestinski biskup Stjepan od Dora te brojni grčki monasi. Nakon prethodnih savjetovanja na pet zasjedanja osuđen je monoteletski nauk, koji je učio da je u Kristu samo jedna volja. U ispovijesti vjere i u 20 kanona razvijen je nauk o dvije volje i energije u Kristu, koje odgovaraju njegovoj božanskoj i ljudskoj naravi. Papa Martin I. neumornom revnošću nastojao je da budu posvuda prihvaćeni zaključci te važne sinode, koja je na Zapadu brzo zadobila velik ugled. Time je došao u sukob s crkvenom politikom cara Konstansa II., koji je bio unuk cara Heraklija, a vladao je bizantskim carstvom od godine 641. do 668. Još za vrijeme zasjedanja Lateranske sinode bizantski namjesnik Olimpije nastojao se domoći Pape, koga je smatrao nezakonitim, jer nije zatražio potvrdu svoga izbora. Svoj naum nije tada mogao ispuniti jer je, navodno, bio prestrašen čudom. Tada se s Papom izmirio. Papa Martin I. bio je u sporazumu s Olimpijem kad se taj na čelu svojih četa proglasio neovisnim o bizantskom carstvu. Tek nakon njegove smrti, kad je došao na vlast novi namjesnik Kalliopa i s velikom vojskom krenuo na Rim da nakon pobune ponovno uspostavi carsku vlast, mogao se u djelo provesti i carski nalog.

Bolesni Papa uzalud je zatražio utočište u svojoj biskupskoj crkvi, 17. lipnja 653., jer je bio zarobljen te odveden na otok Naxos, a potom u Carigrad. Tu su s njime postupali na najsramotniji način. Budući da je Papa dulje vremena bio u sporazumu s pobunjenikom Olimpijem, poveden je protiv njega postupak kao protiv veleizdajnika. Papin pokušaj da se u sudskom procesu povede razgovor i o vjerskim pitanjima bio je grubo osujećen. Govorili su mu: "Ne iznašaj sada stvari koje se odnose na vjeru, već te sada preslušavamo zbog veleizdaje." Neposredno poslije toga izrečena mu je smrtna kazna. U sudsku dvoranu ušli su krvnici, svukli mu pontifikalne haljine, a oko vrata okovali ga željezom. Napola gola vukli su ga ulicama carskoga grada dok ga nisu odveli u Diomedovu tamnicu. Papa se jedva mogao uspinjati strmim stepenicama koje su vodile u tamnicu. Tu ga je zateklo pomilovanje od smrtne kazne koje mu je u cara izmolio umirući patrijarh Pavao. Martin I. tada bi radije dao prednost smrti da se oslobodi teških muka i poniženja. No ipak sve te muke nisu ga mogle slomiti. 17. ožujka 654. odveden je u progonstvo na Kerson na Crnome moru, gdje ga je smrt 16. rujna 655. ili možda 13. travnja 656. oslobodila muka. Crkva ga štuje kao mučenika. Istočna Crkva slavi ga 13. travnja, a sada na isti dan i zapadna.

Malo pred smrt Martin I. iz svoje zapuštenosti na rubu tadašnjega civiliziranoga svijeta na poluotoku Krimu gorko se potužio u jednom pismu: "Čudio sam se i još se čudim nad ravnodušnom nesmiljenošću svih onih koji su mi nekoć pripadali i mojih prijatelja i bližnjih, što su me u mojoj nesreći tako posve zaboravili i što uopće ne žele znati da li još živim ili ne živim." Papa je naročito trpio zbog toga što ga je i rimski kler ostavio posve na cjedilu. Taj je kler pokleknuo pred državnom vlašću i pod carskim pritiskom te još za njegova života izabrao novog papu Eugena I.

Promatrajući svece i njihovu potpunu okrenutost prema Gospodinu, pa i onda kad je to bilo teško i kad im je izgledalo kao da su ostavljeni i napušteni, dozovimo si u pamet riječi Joela proroka: "Al' i sada - riječ je Jahvina - vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć. Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Jahvi, Bogu svome, jer je nježnost sama i milosrđe, on se nad zlom ražali" (Jl 2,12-13).

Sveti Martin I. i svi ostali sveci nisu bili u Božjim rukama samo pasivno oruđe, već su sa slobodno prihvaćenom vjerom i poslušnošću surađivali na spasenju čovjeka.