Sveci i blaženici: Alojzije Stepinac

Ako treba trpjeti, trpjet ćemo.
Ako u zatvor-u zatvor.
Ako treba umrijeti, i umrijet ćemo,
ali sotoni popustiti-to nikada.

(Bl. Alojzije Stepinac)









Bl. Alojzije Stepinac jedna je od onih osobnosti u hrvatskoj povijesti koje najjasnije i najočiglednije svjedoče o postojanju metafizičkog ponora između dva svijeta: jednoga, koji je unatoč svim mogućim pogreškama ipak svijet Vjere, i drugoga, koji je unatoč svim svojim vrlinama prije svega svijet Nevjere. Taj je ponor je ljudskim očima nevidljiv, jer zapravo prolazi kroz svako ljudsko srce. Vidljiv postaje u svoj svojoj strahoti i užasu kad se dogodi nekakav povijesni preokret, koji od ljudi zahtijeva konačno opredjeljenje za jednu stranu. Tada, kad kompromis postane nemoguć, kada se ponor toliko raširi da ga je više nemoguće premostiti, kad njegova širina i definiranost postanu takve da prisile ljude donosti konačne i neopozive odluke o izboru strane-tad nastane stanje koje Isus u Novome zavjetu definira kao vrijeme "odvajanja ovaca od jaraca". Istina je da je Isus pod time mislio na dan Konačnoga suda, ali u manjem opsegu takve se situacije događaju uvijek kad povijesna zbivanja prouzroče neku nepovratnu promjenu koja od čovjeka traži temeljno opredjeljenje i spremnost snositi posljedice za to.
Stepinac je prije svega poznat po svojem dosljednom protivljenju jugoslavenskom komunističkom režimu kojemu nije htio popustiti niti po cijenu dugogodišnje robije. Njegovi protivnici nerado priznaju da su  u isto vrijeme na sličan način u zatvorima završili poljski kardinal Wyszinski, mađarski Mindszenty, i češki Beran. Dakle, radilo se o koordiniranom napadu komunističkog dijela Europe na katoličku crkvu po provjerenom načelu "udari pastira, i stado će se razbjeći". Komunisti su planirali stvaranje novoga ateističnoga društva, koje će tijekom nekolikih naraštaja potpuno sahraniti religiju kao ostatak staroga klasnoga svijeta, i stvoriti "novoga čovjeka" koji za Vjerom neće imati baš nikakvih potreba. Ipak se nisu uzdali u karakteristični pučki oportunizam, koji je spreman mijenjati Vjeru i Nevjeru prema načelu prilagodbe aktualnom režimu kako bi se preživjelo ili napredovalo. Nastojali su taj proces ubrzati gdjegod je to bilo moguće. Hrvatska u tome nije nimalo prednjačila, kao što niti danas u Europi ne igra avangardnu ulogu u svezi sa spolnim odgojem u školama. Sve je to već viđeno drugdje, a u isto vrijeme kada i kod nas izbile su kontroverze oko spolnoga odgoja u Austriji. Slučajno? Zar netko opet želi projektirati "novo društvo" i "novoga čovjeka"? Što nam povijest govori o prijašnjim takvim koncepcijama, koje su uvijek bile nepomirljive sa "starim društvom" i "starim čovjekom"?
Nemojmo se oko toga zavaravati. Stepinac je za neke neprihvatljiv i kontroverzan, jer njegova sudbina svjedoči o konačnom neuspjehu programiranog i promišljenog (a ne spontanog) antikršćanstva koje nije osudilo samo jednog "zločinca" i "ustaškog kolaboracionista", nego premnogo ljudi koji se nisu uklapali u "novo  društvo". Evo maloga primjera iz pera o. Werenfrieda van Straatena, poznatog po nadimku "Speckpater" u listu Ostpriesterhilfe broj 2. iz 1969:
"Kako su sredstva društvenog priopćavanja, što Crkvi u slobodnom svijetu stoje na raspolaganju, često glasilo samo ljevičarskih novinara, ovdje dajem riječ čovjeku koji je zbog onoga što je za Boga pretrpio više od mnogih drugih pozvaniji da govori. On živi kao svećenik-radnik u jednoj potkrovnoj sobici u Rumunjskoj. Prije toga je 15 godina proveo u zatvoru, a pripada Grkokatoličkoj crkvi, koju neki smatraju zaprekom za ekumenski pokret. Za bezbrojnih preslušavanja njegovo je tijelo nepopravljivo oštećeno. No njegov je duh ostao neslomljen. S poštovanjem su zabilježene njegove riječi: "Mi smo zbog Petrova prvenstva godinama trpjeli muke, udarce, glad, studen, golotinju, podrugivanje. Naše okove, lisičine i željezne rešetke ćelije cjelivali smo kao posvećene predmete, a naše robijaško odijelo poštivali smo kao kakvu svetu odjeću. Mi smo svoj križ dragovoljno nosili, makar su nam neprestano kao plaću za otpad od Rima nudili slobodu, novac i udoban život. Naši su biskupi, svećenici i vjernici zajedno osuđeni na preko 5.000 godina zatvora, a od toga su preko tisuću godina nepravedne kazne već i podnijeli. Šest je biskupa za jedinstvo s Rimom, što su ga naši pradjedovi prije 270 godina ponovno uspostavili, umrlo u zatvoru. Unatoč tim krvavim žrtvama, naša Crkva broji sada isto toliko biskupa kao i u vremenu kad su je Staljin i pravoslavni patrijarh Justinijan trijumfirajući proglasili mrtvom. Činjenica što naša Crkva kroz 21 godinu najnečovječnijih patnja nije bila uništena, za nas je znak da Bog čeka na svoj čas. On, koji nam je dao milost postojanosti, dat će nam i milost uskrsnuća… Ako vas mi u svojim mukama pozivamo na strpljivost, onda to znači da smo za svoju vjeru spremni i umrijeti. A Krist je rekao da će pšenično zrno kad umre donijeti obilan plod. Mi ne sumnjamo u njegovu riječ." Progonjena Crkva živi u toj nadi i u suosjećanju s Kristom. Ona ne želi nikakav kompromis koji bi previdio onu istinu za koju je Krist umro. Zbog toga moramo moliti jakost za progonjene, mudrost za diplomate, vjeru za nas same i vjernu ljubav za papu i cijelu Crkvu."