Tekst je skinut sa stranice http://www.catacombe.roma.it/hr/cripta.html
Sveti Poncijan (230-235), umro je kao mučenik na Sardiniji kamo je bio prognan i osuđen na prisilni rad. Kako ne bi zbog svoje konačne odsutnosti stavio u nevolju rimsku Crkvu, ubrzo nakon dolaska na otok odustao je od pontifikata. Vjerojatno su nezdrava klima, iscrpan rad u rudniku i loše postupanje prema njemu, ubrzali kraj. Po njegovoj smrti Crkva ga je proglasila pravim mučenikom. Nekoliko godina kasnije njegovi su posmrtni ostaci preneseni u Rim i sahranjeni u sv. Kalistu.
Sv. Anter (235-236), grčkoga podrijetla. Njegov je pontifikat vrlo kratko trajao - samo 43 dana. Svo to vrijeme proveo je u zatvoru.
Sv. Fabijan (236-250), Rimljanin, bio je izabran za papu nakon smrti sv. Antera. Njegova se služba podudarala s razdobljem vjerskoga mira. Bio je veliki organizator rimske Crkve. Podijelio je grad u 7 crkvenih područja, povjerivši svakome od njih “naslov”(ľupe), svećenstvo te katakombe (groblja). U vrijeme progona cara Decija odrubljena mu je glava. Sv. Lucije I. (253-254). Njegov je pontifikat kratko trajao: u svemu osam mjeseci koje je djelomično proveo u mjestu Civitavecchia, u kojem je bio u progonstvu.Sv. Eutihijan (275-283), iz mjesta Luni u Liguriji, bio je posljednji od devet papa sahranjenih u ovoj kripti. Sv. Anter (235-236), grčkoga podrijetla. Njegov je pontifikat vrlo kratko trajao - samo 43 dana. Svo to vrijeme proveo je u zatvoru.
Papa Siksto II. mučenik (257-258) kojega je sv. Ciprijan nazvao “dobrim i spokojnim svećenikom”, sigurno je jedan od najznamenitijih mučenika ovih katakombi. Pravi je pravcati mučenik katakombi. Upravo dok je predvodio bogoslužje baš na ovom groblju, iznenada su se pojavili vojnici cara Valerijana, 6. kolovoza 258., i odmah mu je, istoga dana, bila odrubljena glava, zajedno s četiri đakona.
Nije poznato ništa iz njegovoga života prije no što je posto papa. Kao papa, sveti je Marcel proživljavao posljednje godine Dioklecianovog progona. Progoni su bili toliko siloviti da čak više od jedne godine Crkva uopće nije imala papu. Marcel I. suočio se s ponovnim uspostavljanjem klera koji je bio desetkovan a čiji je ostatak živio očekujući mučeničku smrt. Radio je na tome da obnovi i primi natrag one koji su zbog straha od smrti zanijekali svoju vjeru.
Marcel je umro u progonstvu shrvan mukama godine 309. a da nije doživio godinu 313. kada je Konstantin Veliki napokon kršćanstvu dao slobodu. Rimska vlast, kojoj je tada na čelu stajao omraženi car Maksencije, nije mogla mirno gledati kako Crkva kraj svih progona ipak živi, i ne samo to, već iz dana u dan sve više raste. Zato je opet udarila po pastiru ne bi li se na taj način rastjerali i vjernici. Sam Maksencije zaprijetio je papi Marcelu najtežim mukama ako se ne bude odrekao papinske službe i ako ne bude žrtvovao idolima. Papa odbija careve naredbe i zato bude izložen prisilnom radu, poniženjima i drugim nevoljama. Smrt ga je oslobodila svih tih muka. Blažena Lucija sahranila je tijelo sv. Marcela 16. siječnja pa se zato toga dana i slavi njegov spomendan.
SVETI KALIST I., papa i mučenik (+ 222.)
A sada nešto o svetom Kalistu, koji je kao biskup vodio rimsku zajednicu od 217. do 222. godine. O njemu smo prilično dobro obaviješteni. Ipak, u predaji o njemu valja dobro razlikovati pšenicu od pljeve. Suvremene vijesti o Kalistu dolaze nam od učenog rimskog svećenika Hipolita. On, svakako, nije bio prijatelj rimskoga biskupa. Neki povjesničari čak misle da je za Kalistova pontifikata bio protupapa. Osobni odnosi između ta dva čovjeka u svakom slučaju bijahu takvi da nam Hipolit o Kalistu nije mogao dati objektivnu sliku. No ipak nam je dao o njemu i neke vrijedne povijesne podatke.
Prema njima Kalist je potjecao iz klase robova. Za vrijeme pape Zeferina postao je đakon Rimske crkve. To je tada značilo uz drugo voditi brigu i o crkvenim dobrima. Kalist se u to dobro razumio, što mu je pribavilo ugled. Pod njegovom upravom bilo je i groblje na cesti Via Appia Antica. Po njemu se ono još i danas zove Kalistove katakombe.
Nakon Zeferinove smrti rimska je zajednica izabrala Kalista za njegova nasljednika i tako se on uspeo na vrh crkvene hijerarhije. Pred njim kao rimskim biskupom stajahu teški zadaci. Jedan je od njih bio doktrinarne naravi: Sabelijevo krivovjerno naučavanje, koje je odviše naglašavalo Božje jedinstvo pa je Oca, Sina i Duha Svetoga proglasilo samo raznim načinima očitovanja jednoga Boga, niječući stvarne razlike između triju božanskih osoba. To se očito protivi Svetome pismu gdje je jasno izražena stvarna razlika između osobe Oca, Sina i Duha Svetoga. Sabelijev je nauk u rimskoj kršćanskoj općini stvorio raskol. Zato je Kalist isključio iz crkvene zajednice Sabelija i njegove pristaše.
Još su teži pred Kalistom stajali pastoralni zadaci. Problem je bila praksa pokore, zatim odmjerenost u dijeljenju oproštenja te napokon pitanja bračnoga morala. Rimska se zajednica neprestano povećavala, a to je pred dušobrižnike stavljalo nove probleme. Njihovo se rješenje očekivalo uz djelotvornu pomoć pape Kalista. U Crkvi su se javljale tendencije pretjerane strogosti, s druge pak strane, možda i prevelike blagosti. Kalist se priključio ovoj drugoj struji jer je bio uvjeren kako je čovjek po naravi slab. To mu tada nije baš pribavilo velik ugled. Nakon svetog Augustina, koji je pametno rekao da je Crkva "corpus permixtum", a to znači zajednica i svetaca i grješnika, Kalistov je stav posve razumljiv.
O smrti svetog Kalista nemamo pouzdanih podataka. Rimski kalendar iz god. 354. naziva ga mučenikom. Crkva ga kao papu i mučenika slavi na današnji dan.
SVETI PONCIJAN I HIPOLIT, mučenici
Vremenski ovi mučenici idu u III. stoljeće, kad su u Rimskom Carstvu protiv kršćana bjesnili strašni progoni. I oni su bili žrtve tih progona. Poncijan je došao kao rimski biskup na čelo Crkve nakon Urbana I., a bilo je to g. 230. Vladao je samo 5 godina. Nakon kratke vladavine morao je ustuknuti pred rimskom državnom silom. Kad je, naime, g. 235. na carsko prijestolje stupio car Maksim Tračanin, prvi barbarin na rimskom prijestolju, prekinuo je s miroljubivom politikom svoga prethodnika prema kršćanima i počeo kršćane progoniti, uvrstivši se tako u red velikih progonitelja. Maksim Tračanin u dobro smišljenim mjerama okomio se u prvom redu na voditelje kršćanskih zajednica: biskupe, svećenike i đakone. Kršćanstvo je htio lupiti po glavi i tako ga obezglaviti. Tako je pao pod njegov udar i rimski biskup Poncijan. On nije bio odmah ubijen, već uhvaćen i odveden u progonstvo na otok Sardiniju, koju su tada nazivali "insula nociva" - ne samo škodljiv, već i smrtonosan otok. Prognani se Papa 28. rujna 235. odrekao biskupske službe da bi rimskoj zajednici omogućio izbor novoga pastira i tako osujetio plan progonitelja. Taj dan je u povijesti papinstva prvi sigurno zajamčeni datum po godini, mjesecu i danu.
Rimski biskup i papa Poncijan, izložen bijedi, oskudici, nevoljama, preminu u progonstvu. "Insula nociva" kazuje barem nešto od svega onoga što je na tom otoku morao pretrpjeti. Njegov nasljednik papa Fabijan (236-250) iz poštovanja prema njemu dao mu je tijelo prenijeti u Rim i sahraniti u Kalistovim katakombama. Već sam taj pothvat - u tadašnjim prilikama sa Sardinije prenositi mučenikovo tijelo - kazuje koliko su ga cijenili i kao rimskog biskupa, pročelnika opće Crkve i svjedoka za vjeru.
Sveti Poncijan - kao uostalom i svi sveci - založio se u životu posvema. Georges Bernanos nama koji nismo sveci lijepo kaže: "Znate da se većina od nas u životu zalaže samo djelomično, malim dijelom, smiješno malim dijelom svoga bića kao škrti bogataši…" Zbog toga je dobro da se ugledamo u svece kao što su se oni ugledali u Krista i za Božje kraljevstvo založili cijelo svoje biće.
Crkva danas sa svetim Poncijanom slavi i svetog Hipolita, mučenika. On je kao svećenik bio skupa s njime prognan na Sardiniju te ondje umro. Bio je poznati rimski teolog, protivnik pape Kalista. Od teološkog i pastoralnog protivnika postao je i protubiskup; u takvom je stavu ustrajao sve do pape Poncijana, a kad je skupa s njim prognan na Sardiniju, trpeći iste muke kao i on, pružio mu je ruku pomirnicu i tako ih mučenička smrt ujedini. Hipolitovo je tijelo sahranjeno u katakombama na Tiburtinskoj cesti. Oba se ova svjedoka vjere u rimskoj Crkvi već od IV. stoljeća štuju kao mučenici. Njihov je spomendan i nakon zadnje reforme zadržan u Kalendaru cijele Crkve i to na današnji dan.
SVETI KORNELIJE, papa, i CIPRIJAN, biskup
Crkva slavi ovu dvojicu mučenika zajedno na 16. rujna. Obojica su živjela u veoma teškom vremenu.
Kornelije zastupaše blaži stav. Neka se onima koji se budu iskreno kajali opet otvore vrata Crkve. Novacijan je zastupao drukčije mišljenje. Stoga je Kornelije sazvao sinodu u Rimu koja je Novacijana i njegove pristaše isključila iz Crkve. Papa je za svoj stav dobio potvrdu s raznih strana i od onih koji su pripadali drugim mjesnim crkvama.
Kornelije nije imao na raspolaganju mnogo vremena da radi na crkvenom jedinstvu. Kad je, naime, za Decijeva nasljednika, cara Gala, opet buknulo progonstvo protiv kršćana, papa Kornelije bijaše prognan u Centumcellae, današnja Civittavecchia, gdje je umro 14. ili 15. rujna 253. god. Tijelo mu je kasnije pokopano u Kalistovim katakombama. Crkva ga ubraja u mučenike.
SVETI SIKSTO, PAPA, I DRUGOVI, MUČENICI († 258)
Pontius, životopisac svetoga biskupa i mučenika Ciprijana, Sikstova suvremenika, piše da je Siksto bio dobar, miroljubiv i ugledan biskup. O njemu piše sam sveti Ciprijan ovako: "Znajte da je Siksto s četiri đakona 6. kolovoza uhvaćen na groblju." Bilo je to u Kalistovim katakombama, gdje je odmah bio i pogubljen. Tu mu je jedno vrijeme tijelo bilo pokopano dok je kasnije preneseno u njegovu baziliku na Latinskoj cesti.
Koliko je bio poštovan u Rimu, dokazom je i to što je ušao uz apostole i neke druge slavne mučenike u rimski misni kanon. On je dapače između papâ mučenika jedan od najviše poštivanih. Svojim ga je grobnim natpisima proslavio i papa Damaz.
Sv. Klement I.
Kako nas izvješćuje sv. Irenej, Klement je bio četvrti rimski biskup, nakon Petra, Lina i Anakleta. Bio je na čelu Rimske crkve od god. 92. do 101. Podrijetlom je bio Židov iz dijaspore, a po kulturi Helen. Nije nam poznato gdje je i kako došao u dodir s kršćanstvom. Sv. Pavao doduše u Poslanici Filipljanima piše o nekom Klementu kao o "svom suradniku", no to je ipak i odviše malo da bi toga Pavlova suradnika mogli poistovjetiti s kasnijim papom Klementom. Tradicija je starih kršćanskih pisaca složna u tome da je Klement bio apostolski učenik, čak i u izravnim vezama sa svetim Petrom.
O pontifikatu pape Klementa, osim onoga iz njegove Poslanice Korinćanima, nemamo nikakvih drugih podataka. Umro je vjerojatno na Istoku, na Kersonezu, kamo je bio prognan.
O pontifikatu pape Klementa, osim onoga iz njegove Poslanice Korinćanima, nemamo nikakvih drugih podataka. Umro je vjerojatno na Istoku, na Kersonezu, kamo je bio prognan.
Sveti Martin I., papa i mučenik († 655/6)
Upravljao je Božjom Crkvom od godine 649. do 656., a spomendan mu se po obnovljenom kalendaru slavi danas.
Sveti Martin, papa, rodio se u Todi, u Umbriji. Upisan je među rimske klerike, a godine 649. izabran za papu. Bio je to čovjek energična značaja, a prije izbora za papu bio je jedno vrijeme apokrizijar, to jest poslanik u Carigradu. Čim je postao papa, odmah je u listopadu 649. održao dobro posjećenu Lateransku sinodu. U njezinu radu uz druge živo su sudjelovali palestinski biskup Stjepan od Dora te brojni grčki monasi. Nakon prethodnih savjetovanja na pet zasjedanja osuđen je monoteletski nauk, koji je učio da je u Kristu samo jedna volja. U ispovijesti vjere i u 20 kanona razvijen je nauk o dvije volje i energije u Kristu, koje odgovaraju njegovoj božanskoj i ljudskoj naravi. Papa Martin I. neumornom revnošću nastojao je da budu posvuda prihvaćeni zaključci te važne sinode, koja je na Zapadu brzo zadobila velik ugled. Time je došao u sukob s crkvenom politikom cara Konstansa II., koji je bio unuk cara Heraklija, a vladao je bizantskim carstvom od godine 641. do 668. Još za vrijeme zasjedanja Lateranske sinode bizantski namjesnik Olimpije nastojao se domoći Pape, koga je smatrao nezakonitim, jer nije zatražio potvrdu svoga izbora. Svoj naum nije tada mogao ispuniti jer je, navodno, bio prestrašen čudom. Tada se s Papom izmirio. Papa Martin I. bio je u sporazumu s Olimpijem kad se taj na čelu svojih četa proglasio neovisnim o bizantskom carstvu. Tek nakon njegove smrti, kad je došao na vlast novi namjesnik Kalliopa i s velikom vojskom krenuo na Rim da nakon pobune ponovno uspostavi carsku vlast, mogao se u djelo provesti i carski nalog.
Bolesni Papa uzalud je zatražio utočište u svojoj biskupskoj crkvi, 17. lipnja 653., jer je bio zarobljen te odveden na otok Naxos, a potom u Carigrad. Tu su s njime postupali na najsramotniji način. Budući da je Papa dulje vremena bio u sporazumu s pobunjenikom Olimpijem, poveden je protiv njega postupak kao protiv veleizdajnika. Papin pokušaj da se u sudskom procesu povede razgovor i o vjerskim pitanjima bio je grubo osujećen. Govorili su mu: "Ne iznašaj sada stvari koje se odnose na vjeru, već te sada preslušavamo zbog veleizdaje." Neposredno poslije toga izrečena mu je smrtna kazna. U sudsku dvoranu ušli su krvnici, svukli mu pontifikalne haljine, a oko vrata okovali ga željezom. Napola gola vukli su ga ulicama carskoga grada dok ga nisu odveli u Diomedovu tamnicu. Papa se jedva mogao uspinjati strmim stepenicama koje su vodile u tamnicu. Tu ga je zateklo pomilovanje od smrtne kazne koje mu je u cara izmolio umirući patrijarh Pavao. Martin I. tada bi radije dao prednost smrti da se oslobodi teških muka i poniženja. No ipak sve te muke nisu ga mogle slomiti. 17. ožujka 654. odveden je u progonstvo na Kerson na Crnome moru, gdje ga je smrt 16. rujna 655. ili možda 13. travnja 656. oslobodila muka. Crkva ga štuje kao mučenika. Istočna Crkva slavi ga 13. travnja, a sada na isti dan i zapadna.
Malo pred smrt Martin I. iz svoje zapuštenosti na rubu tadašnjega civiliziranoga svijeta na poluotoku Krimu gorko se potužio u jednom pismu: "Čudio sam se i još se čudim nad ravnodušnom nesmiljenošću svih onih koji su mi nekoć pripadali i mojih prijatelja i bližnjih, što su me u mojoj nesreći tako posve zaboravili i što uopće ne žele znati da li još živim ili ne živim." Papa je naročito trpio zbog toga što ga je i rimski kler ostavio posve na cjedilu. Taj je kler pokleknuo pred državnom vlašću i pod carskim pritiskom te još za njegova života izabrao novog papu Eugena I.
Promatrajući svece i njihovu potpunu okrenutost prema Gospodinu, pa i onda kad je to bilo teško i kad im je izgledalo kao da su ostavljeni i napušteni, dozovimo si u pamet riječi Joela proroka: "Al' i sada - riječ je Jahvina - vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć. Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Jahvi, Bogu svome, jer je nježnost sama i milosrđe, on se nad zlom ražali" (Jl 2,12-13).
Sveti Martin I. i svi ostali sveci nisu bili u Božjim rukama samo pasivno oruđe, već su sa slobodno prihvaćenom vjerom i poslušnošću surađivali na spasenju čovjeka.
Nema komentara:
Objavi komentar