Stvar moje privrženosti Crkvi unatoč svim tim stvarima je u nečemu posve drugom. U tome, da se iza često trule fasade krije nadnaravna stvarnost koja u svoj svojoj biti odgovara temeljnim potrebama čovječanstva. I bananu ili naranču moramo oljuštiti da bismo došli do jestivoga ploda. Tako je i s Crkvom. Evo kako je to doživio i izrazio Chesterton. Potpisujem u cjelosti.
Poteškoća objašnjavanja zašto sam katolik jest u tome što postoji deset tisuća razloga, a svi su sažeti u jednom: zato što je katoličanstvo istina. Mogao bih ispuniti čitav esej odvojenim rečenicama od kojih bi svaka počela riječima: “Katoličanstvo je jedina stvar koja…”
Na primjer, 1) Katoličanstvo je jedina stvar koja uistinu spriječava da grijeh postane tajnom 2) Katoličanstvo je jedina stvar u kojoj onaj koji je nadmoćan ne može biti nadmoćan u smislu uobraženosti 3) Katoličanstvo je jedina stvar koja oslobađa čovjeka od ponižavajućeg ropstva postajanja djetetom svoga vremena 4) Katoličanstvo je jedina stvar koja govori kao da je istinito, kao da je glasnik koji odbija mijenjati istinsku poruku 5) Katoličanstvo je jedini tip kršćanstva koji uistinu sadrži sve vrste ljudi, pa čak i one ugledne 6) Katoličanstvo je jedini veliki pokušaj mijenjanja svijeta iznutra, radeći kroz čovjekovu volju, a ne zakone, itd.
…….
Devet od deset stvari koje nazivamo novim idejama su jednostavno stare pogreške. Jedna od glavnih uloga Katoličke crkve je sprječavanje ljudi da ponovno upadnu u te stare pogreške, u sprječavanju da ih uvijek iznova u nedogled ponavljaju kao što to ljudi uvijek čine ako se prepuste sami sebi. Istina o katoličkom stavu prema herezi, ili kako bi neki rekli, prema slobodi, najbolje se može izraziti uspoređujući ga s mapom. Katolička crkva nosi neku vrstu misaone mape koja izgleda poput mape labirinta, ali je zapravo vodič do izlaza iz labirinta. Sastavljena je od znanja koja se, čak ako bi ih se smatralo ljudskim znanjima, ni sa čim drugim ne mogu usporediti.Ne postoji niti jedan drugi primjer kontinuirane inteligentne institucije koja razmišlja o samom razmišljanju već dvije tisuće godina. Njezino iskustvo pokriva gotovo sva iskustva, a posebice gotovo sve pogreške. Rezultat toga je mapa u kojoj su sve slijepe ulice i loše ceste jasno označene, kao i svi putevi koji su se pokazali bezvrijednima pomoću najboljeg dokaza: dokazom onih koji su tim putevima pošli.
Na ovoj misaonoj mapi pogreške su označene kao izuzeci. Njezin veći dio sastoji se od igrališta i veselih lovišta u kojima um ima slobode koliko poželi, a da ne spominjem toliki broj intelektualnih bojnih polja u kojima je borba neograničeno otvorena i neodlučena. Ali Crkva nedvojbeno preuzima odgovornost označavanja određenih puteva kao onih koji nikamo ne vode ili koji vode u propast, u prazan zid ili strmu provaliju. Na ovaj način sprječava ljude od gubljenja vremena ili traćenja života na putevima koji su se pokazali uzaludnima ili kobnima mnogo puta u prošlosti, ali koji bi mogli ponovno zarobiti mnoge putnike u budućnosti. Crkva preuzima odgovornost za upozoravanje svoga puka na ove puteve. Ona dogmatski brani čovječanstvo od njegovih najgorih neprijatelja, tih starih i strašnih proždirućih čudovišta starih pogrešaka. Sve te stare teme na neki način uspiju izgledati prilično svježe, posebno svježoj generaciji. Njihova prva izjava uvijek zvuči bezazleno i uvjerljivo. Navest ću samo dva primjera. Zvuči bezazleno reći, kao što većina suvremenih ljudi govori: “Čini su loši samo onda ako su loši po društvo.” Slijedite to geslo i prije ili poslije ćete imati nečovječnost košnice ili poganskog grada, uspostavljanje ropstva kao najjeftinijeg i najsigurnijeg sredstva proizvodnje, mučenje robova kao svjedočanstvo da pojedinac nije ništa u usporedbi s državom, proglašenje da nedužan čovjek mora umrijeti za narod, kao što su to učinili Kristovi ubojice. Onda ćete, možda, otiči natrag katoličkim definicijama i saznati da Crkva, dok govori da je naša dužnost raditi za društvo, također ističe i druge stvari koje spriječavaju nepravdu prema pojedincu. Ili također nam zvuči pobožno kada čujemo: “Naš moralni konflikt bi trebao završiti pobjedom duhovnog nad materijalnim.” Slijedite to geslo i mogli biste završiti u ludilu manihejaca govoreći da je samoubojstvo dobro jer je žrtva, da je seksualna perverzija dobra jer ne proizvodi život, da je đavao stvorio sunce i mjesec jer su oni materijalni. Tada biste mogli početi shvaćati zašto katoličanstvo inzistira da postoje i zli duhovi baš kao i dobri, i da materijalne stvari također mogu biti posvećene, kao u Utjelovljenju ili za vrijeme mise, u sakramentu braka ili uskrsnuću tijela.
Ne postoji niti jedan drugi zajednički um na svijetu koji stražari kako bi spriječio ljudske umove da otiđu na krivi put. Doktor stiže prekasno, jer on stiže samo kako bi zaključao luđaka, a ne kako bi savjetovao zdravom čovjeku kako da ne postane luđak. Sve ostale sekte i škole također su neadekvatne za ovu svrhu. To nije stoga što niti jedna od njih ne može sadržavati istinu, nego baš zbog toga što svaka od njih sadrži istinu, i zadovoljne su stoga što drže određenu istinu. No nijedna od njih se ne pretvara da sadrži Istinu. Nijedna od njih se ne pretvara da gleda u svim smjerovima odjednom. Crkva nije samo naoružana protiv hereza prošlosti i budućnosti, nego jednako i protiv onih iz budućnosti koje bi mogle biti u potpunosti suprotne od onih današnjih. Katoličanstvo nije ritualizam. Možda će se u budućnosti boriti protiv određenih praznovjerja i idolotarskog preuveličavanja rituala. Katoličanstvo nije asketizam. Mnogo je puta u prošlosti sprječavalo fanatično i okrutno pretjerivanje u asketizmu. Katoličanstvo nije puki misticizam. Čak i danas brani ljudski razum od pukog misticizma pragmatista [pragmatizam - filozofski pravac koji zanemaruje teoretska razmatranja i bazira se isključivo na onome do čega dolazimo samim iskustvom nap.prev.]. Kada je svijet u sedamnaestom stoljeću postao puritanski, Crkva je optuživana da pretjeruje s milosrđem do razine sofisterije, pokušavajući sve prikazati laganim pomoću mlitavosti sakramenta ispovijedi. Sad kada svijet ne postaje puritanski nego poganski, Crkva je ta koje svugdje prosvjeduje protiv poganske mlitavosti u odijevanju i manirama. Čini ono što su puritanci htjeli učiniti, ali u vrijeme kada je uistinu potrebno. Po svemu sudeći, sve što je dobro u protestantizmu preživjet će samo u katoličanstvu, i u tom će smislu svi katolici biti puritanci u vrijeme kada su svi puritanci pogani.
Svakim trenom se povećava moralna potreba za takvim besmrtnim umom. Moramo imati nešto što će čuvati sva četiri kuta svijeta mirnima, dok mi vršimo društvene eksperimente i izgrađujemo utopije. Na primjer, moramo imati konačan sporazum, ako ništa barem na spoznaji bratstva svih ljudi, koji će onemogućiti reakcije ljudske brutalnosti. Ništa nije tako očito kao činjenica da će nas korumpiranost predstavničkog parlamenta odvesti do toga da će se bogataši u potpunosti osloboditi, i gaziti po svim tradicijama jednakosti svojim poganskim ponosom. Moramo imati truizme koji će svugdje biti prepoznati kao istina. Moramo spriječiti turobna ponavljanja starih pogrešaka. Moramo učiniti intelektualni svijet slobodnim za vladavinu naroda. Ali u stanju suvremene mentalne anarhije niti taj, niti bilo koji drugi ideal nije siguran. Baš kao što su se protestanti okrenuli od svećenika prema Bibliji, neshvaćajući da i Biblija može biti predmet spora, tako su se i republikanci okrenuli od kraljeva prema narodu, neshvaćajući da im i narod može prkositi. Nema kraja raspadanju ideja, uništenju svih testova istine, koji su postali mogući otkad je čovjek napustio čuvanje središnje i civilizirane Istine koja sadrži sve istine i otkriva i uništava sve pogreške. Otada je svaka grupa uzela jednu istinu i utrošila svoje u vrijeme u pretvaranje te istine u laž. Nismo imali ništa drugo osim određenih pokreta ili drugim riječima monomanija. Ali Crkva nije pokret, nego mjesto sastajanja. Mjesto na kojem se iskušavaju sve istine svijeta.
G.K. Chesterton
http://www.bitno.net/vjera/zasto-sam-katolik/
Izvor: croatianchestertonians.blogspot.com
Nema komentara:
Objavi komentar