Imigrantska kriza (1): europske kvote za zbrinjavanje imigranata ovako ili onako?

Imigranti pristižu na talijanski otok Lampedusu

Plan Europske komisije prema kojem bi svaka država članica obvezno morala zbrinuti određen broj ilegalnih imigranata iz Afrike i Azije izaziva sve veću buru u europskim metropolama. Odlučno „protiv“ su Velika Britanija, Francuska, Mađarska, Češka i Poljska, „za“ je otvoreno Njemačka, a vjerojatno i Italija, Španjolska i Švedska. Stajališta ostalih zemalja uključujući Hrvatsku još nisu poznata, ali nadamo se da ćemo ih uskoro doznati, jer je riječ o dalekosežnoj odluci koja u budućnosti može promijeniti sudbinu europskih naroda i lice društva kakvo poznajemo. Osobito se to tiče malih i ranjivih naroda kakvi smo mi.

Zasad se radi o pilot-programu preseljenja oko 20 tisuća ljudi iz trećih zemalja, primjerice iz izbjegličkih logora u Turskoj. Prema Junckerovu prijedlogu kvote za obvezan prihvat imigranata ovise o gospodarskoj snazi i brojnosti stanovništva određene zemlje. Tako je na Hrvatsku otpalo 1,58% odn. 315 ljudi od spomenutih 20 tisuća. Iz cijele priče nije razvidno tko će platiti trošak zbrinjavanja imigranata, ali očito ćemo to biti mi, hrvatski porezni obveznici. Što će biti s imigrantima dalje, kako će se uklopiti u naše društvo bez znanja jezika i s tko zna kakvim profesionalnim kvalifikacijama, od čega će živjeti kad nema posla niti za naše ljude-na to zasad odgovora nema.  

Potresne scene s imigrantima koji često stradaju nastojeći se dokopati Europe ljudski gledano nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnima, pa su inicijative da im se pomogne razumljive i dobrodošle. Broj od 350 ljudi nikako nije prevelik niti nesavladiv za Hrvatsku unatoč njenoj sadašnjoj gospodarskoj krizi i činjenici da je do danas samo 150 imigranata dobilo azil u našoj zemlji. Međutim, kao i uvijek, postoji naličje cijele priče koje nije nimalo lijepo, a koje se niti u našim medijima ne spominje. Kao prvo, čini se da države članice neće smjeti provoditi sigurnosnu provjeru imigranata nego će ih morati primiti „pod mus“. Tko jamči da među njima neće biti nekoga sklona tzv. Islamskoj državi i njezinoj ideologiji? Kao drugo, samo protekle godine je azil u Europi zatražilo 650 tisuća ljudi, a ove godine očekuje se još više. Ako se obvezne kvote odnose i na njih, to bi značilo da ćemo u Hrvatskoj morati naknadno primiti još 10270 imigranata, a tako najvjerojatnije i tijekom sljedećih godina. Desetak godina bi bilo dovoljno da broj imigranata premaši broj naše najbrojnije nacionalne manjine ne uzevši u obzir članove njihovih obitelji koji bi sigurno došli za njima. Tako velik broj ljudi bio bi doista pretežak problem za nejaku hrvatsku socijalnu državu. Možemo samo nagađati kakve bi to imalo posljedice po sadašnji životni standard naših građana i na sam naš način života. Ako uzmemo u obzir da su velika većina ilegalnih imigranata muslimani, mogli bismo se vrlo brzo suočiti s nedobrovoljnom i neizbježnom islamizacijom društva i to na sasvim drukčijoj osnovi nego što je sadašnji uzorni suživot s našim muslimanskim sugrađanima i njihova primjerna integracija u hrvatsko društvo, koju često s pravom ističe zagrebački muftija Aziz ef. Hasanović.

Ne bih se ovdje upuštao u razmatranja geopolitičkih i ratnih „igrica“ koje su potakle sadašnji val imigranata prema Europi. Imigrantima kao našim bližnjima u nevolji doista valja pomoći, samo je pitanje jesu li obvezne kvote državama članicama Europske Unije najbolji način. Meni se čini da nisu, i da rješavajući jedan problem stvaraju u perspektivi nekoliko mnogo većih na koje nitko ne zna odgovoriti niti ima ideju kako upravljati krizama koje bi iz tih problema mogle nastati. A to je loše.

Što se dogodi kad izbiju imigracijske krize kojima nitko ne zna upravljati moglo bi nas naučiti Rimsko Carstvo. 376. godine pod pritiskom nadirućih Huna desetine tisuća Zapadnih i Istočnih Gota, stoljetnih neprijatelja Rimljana, prešlo je Dunav nastojeći spasiti živu glavu. Za razliku od današnjih imigranata Goti su u tadašnju „Europu“ stigli naoružani do zuba. Slabe rimske pogranične postrojbe nisu to mogle spriječiti, a vlastodršci su, nemajući boljeg rješenja, odlučili Gote zbrinuti i „integrirati“ u rimsko društvo. Dogodilo se ono što se moglo očekivati: neučinkovita organizacija zbrinjavanja izazvala je među Gotima glad, zatim i pobunu protiv rimske vlasti koja ju je pokušala vojno ugušiti. To je završilo katastrofalnim rimskim porazom u bitki kod Adrijanopola 378. godine u kojoj je poginuo istočnorimski car Valens, a izginule dvije trećine najbolje istočnorimske vojske, sve samih iskusnih ratnih veterana. Bitka je za Rimljane bila kobna ponajviše zbog toga što se pokazalo da njihova slavljena vojska više nema taktičku ni tehničku premoć nad barbarima, i da je gotsko konjaništvo definitivno nadmoćno rimskom pješaštvu. Rimska vojska nakon Adrianopola više se nije konsolidirala niti povratila prijašnju snagu. Car Teodozije uspio se kasnije nagoditi s Gotima dajući im status „saveznika“ koji nisu morali plaćati poreze (već tada su postojale takve „socijalne olakšice“), ali su morali svoje postrojbe uključiti u rimsku vojsku. Zahvaljujući tome uspio je steći vlast nad cijelim Carstvom, ali je time potpisao stanovit ugovor s đavlom, jer su Goti time postali neovisan politički i nacionalni čimbenik kojeg Rimljani više nisu mogli ukrotiti. Tome je priječila i različitost vjere: Goti su bili arijanci ili pogani, što nije nimalo pomagalo njihovoj integraciji u katoličkoj rimskoj sredini.

Uskoro će vojno nadmoćni Goti drmati Carstvom, a 410. godine-samo 32 godine nakon Adrianopola-ponovo pobunjena gotska vojska predvođena kraljem Alarikom zauzela je i opljačkala sam Rim, što je nesposobni car Honorije uglavnom samo promatrao iz sigurnog skrovišta u Ravenni. Iako mnogobrojniji, Rimljani se tomu nisu znali oduprijeti niti su pokazali osobitu volju za otporom, a mnogi su Alarika na putu prema Rimu dočekivali kao osloboditelja od poreznog sustava vlastite države koju očito nisu više doživljavali kao svoju. Na obljetnicu gotske „imigracije“ – točno 476. godine-vođa germanskih plaćenika Odoakar svrgnut će posljednjeg zapadnorimskog cara Romula Augustula, i tako će zauvijek nestati Zapadnog rimskog carstva. Koliko je godina za to trebalo? Samo stotinjak.

Pa si ti misli…