Ponavljam da sam za to da se ljudima svakako pomogne, ali ne bez kriterija i na lijepe oči. O potrebi provjere i selekcije govori iskustvo češkog zastupnika u Europskom parlamentu Tomáša Zdechovskog, koji je s nekoliko kolega otišao u kontrolu u imigrantski centar u sicilijanskom gradiću Pozzallo. Ostao je najblaže rečeno razoračan, a utiske je objavio na svojemu blogu.[2]
Centar u Pozzallu financira Europska Unija. Zdechovský je očekivao da će tamo sresti prave ratne izbjeglice, ali doživio je nešto posve drugo. Toga dana u centar su pristigli imigranti s nigerijskog broda presretnutog djelatnicima agencije Frontex u sklopu operacije Triton. Sam centar ograđen je poprilično visokim plotom, a talijanski policajci čuvaju ga dan i noć. Migranti borave u velikoj klimatiziranoj hali u kojoj je unatoč tomu tek nešto hladnije nego vani na 37 stupnjeva. Svaki migrant dobiva svoj evidencijski broj, hranu, krevet i osobne stvari. Tu su sami muškarci, nema nijedne žene ni djeteta, i dugo ih nije niti bilo….
Zdechovský je razgovarao s migrantima i ostao zaprepašten mnogim stvarima koje je čuo. Većina Nigerijaca govori dobro engleski, jer je to u njihovoj zemlji službeni jezik. Međutim, nakon nekog vremena počinju „brkati pojmove“. Svi zajedno tvrde da što prije žele napustiti Italiju i otići u Njemačku ili Britaniju, i raspituju se kod predstavnika Europskog parlamenta kad će ih već jednom Talijani pustiti da tamo odu. Također kažu da nisu čuli za nikakve krijumčare ljudi; bili su samo nekakvi tipovi koji su ih ukrcali na brod, odvezli na more i prepustili na milost i nemilost Sredozemnom moru. Kako su plovili morem kad nitko od njih ne zna upravljati brodom? Nitko od njih na to ne zna logično odgovoriti.
Zdechovský je također zabilježio kako većina nazočnih migranata tvrdi da su njihova žena i dijete u Njemačkoj. Na upit u kojem gradu žive ne uspijevaju odgovoriti niti se sjetiti imena vlastite žene i djeteta.
Većina „izbjeglica“ izvrsno poznaje svoja prava. Poučavaju europarlamentarca o svemu što Talijani s njima nepropisno i loše rade i pitaju ga kad će konačno dobiti nekakav novac. Žale se na dobivenu pomoć i prigovaraju da je hrana nejestiva. Zdechovský je nato kušao hranu u centru i smatra da je jako dobra. Predstavnici Europskog parlamenta su zbunjeni time što vide i čuju i prvi put sumnjaju da u cijeloj priči nešto opako ne štima.
Imigranti tvrde da su u Libiju stigli iz Nigerije automobilom. Navodno prijevoz nisu platili niti eura, a organizacija prijevoza uopće nije bila komplicirana. U Libiji su navodno morali raditi pola godine kao robovi i za nagradu su ih tamo ukrcali na brod koji ih je trebao prevesti do Europe. Na upit Zdechovskog što su konkretno radili u Libiji ne znaju odgovoriti, uglavnom tvrde da su sudjelovali u građevinskim radovima.
Zdechovský je primijetio različite napise na zidovima centra koje imigranti često pišu vlastitom krvlju. Najčešće se radi o protestima protiv ovoga ili onoga. Kad je upitao imigrante što žele raditi u Europi, uglavnom nije dobio suvisli odgovor. Svi samo žele ovdje ostati i pitaju delegaciju hoće li im u tome pomoći. Svi uglas tvrde da su kršćani i da su u Nigeriji progonjeni, te zato moraju ostati živjeti u Europi. Očigledno je da izgovaraju napamet naučene fraze. Neki od njih prosvjeduju zbog toga što im nije omogućen pristup internetu i facebooku.
Zdechovský na kraju tvrdi da ovakav negativan doživljaj ne treba primjenjivati na sve ljude koji prijeđu granice Europske Unije. Međutim, kod ove skupine je siguran da se radi isključivo o ekonomskim imigrantima koje najvjerojatnije očekuje put natrag u domovinu. Njima i njihovim kolegama potrebno je jasno reći da će Europska Unija prihvaćati samo prave izbjeglice. U slučaju ekonomskih imigranata Europa ima pravo birati koga će a koga neće pustiti na svoje područje. A europske države to trebaju vrlo dosljedno provoditi.
Mislim da ovome nije potreban komentar. Pametnomu dosta.
Nema komentara:
Objavi komentar