O pravoj i lažnoj poniznosti

Odličan tekst o poniznosti pronašao sam na Bitno.net. Osobito je dobar dio o pravoj i lažnoj poniznosti. Primjenjiv na sve lijene i nepoduzetne (dijelom i na mene osobno), koji misle da je to sve zbog poniznosti.

Zašto nikada nećete biti dobar vođa dok se ne naučite poniznosti

Svatko tko želi upravljati sobom i svojim životom, pozvan je na vodstvo. “Biti vođa” manje znači upravljati državom, izdići se na sam vrh neke profesije ili zapovijedati vojskom u bitki, nego se prvenstveno radi o karakteru. A karakter se ne izgrađuje pomoću etičkih norma, nego stjecanjem naravnih i nadnaravnih vrlina. Stoga u seriji članaka preuzetih iz knjige Istinsko vodstvo posvećujemo pažnju ključnim elementima vodstva i ljudskim vrlinama koje su najvažnije u izgradnji cjelovite osobe. “Vođa vuče, a ne gura, poučava, a ne zapovijeda, potiče, a ne grdi. Liderstvo se, dakle, ne očituje toliko u iskazivanju vlastite moći koliko u davanju ovlasti drugima.”
Tko hoće među vama biti najveći, neka vam bude poslužitelj. (Evanđelje po Mateju 20,26)
Velikodušna vizija vođe usmjerena je služenju drugima: članovima obitelji, klijentima i kolegama, njegovoj domovini i cjelokupnome čovječanstvu. Ova plemenita težnja za služenjem jedan je od plodova prekrasne vrline koju zovemo poniznost.
S obzirom na to da se poniznost često pogrješno shvaća, pokušajmo načas razjasniti što ona zapravo znači.
“Poniznost se”, kaže njemački filozof Josef Pieper, “ne tiče primarno odnosa čovjeka prema čovjeku: riječ je o stavu čovjeka koji se nalazi pred licem Božjim.”1  Doista, poniznost je religijska vrlina. Poniznost potiče čovjeka na priznanje da je stvorenje Božje. Pomisao na to da je Bog sve, a da on nije ništa ne uznemiruje ga. Naprotiv, spoznaja da ga je Bog želio i pozvao u život za njega je oplemenjujuća.
Stari su Grci dizali do neba vrlinu velikodušnosti, ali nisu bili sposobni shvatiti istinsko značenje poniznosti jer nisu poznavali pojam creatio ex nihilo – stvaranje ni iz čega. Misterij creatio ex nihilo dar je judeo-kršćanske tradicije, iako do njega možemo doći naravnom sposobnošću našega uma.
Poniznost je stoga stav koji se tiče čovjekova odnosa prema Bogu; to je navika življenja u istini – istini o čovjekovu metafizičkome stanju i o njegovim vrlinama i manama.
Poniznost je, osim toga, stav koji se tiče čovjekova odnosa prema drugome čovjeku. Zahvaljujući poniznosti, vođa spontano poštuje ono što je Božje u svakome stvorenju. Ovo duboko poštivanje potiče težnju za služenjem. Vođa služi Bogu koji je prisutan u drugima. Čineći to dosljedno, on razvija naviku služenja.
Oholost, za razliku od poniznosti, ne dovodi do istine, nego do laži; ona nije služenje nego sebičnost. Ako ne shvaćam bitne istine o sebi i drugima, počinjem gubiti dodir sa stvarnošću. Oholost preobražava moje unutarnje biće i pretvara ga u nepostojeću stvarnost; ona me čini slijepim za ljepotu služenja.
Ljudima pogođenim ovom vrstom životne sljepoće potrebno je nešto što su Grci nazivali metanoia – istinsko obraćenje srca. Metanoia, koja doslovce znači “s one strane uma”, omogućuje čovjeku da prijeđe granice uobičajenih shvaćanja i osjećaja i osposobljuje ga za potpunu promjenu perspektive, za preoblikovanje životnih ciljeva – za promjenu života kao takva. Suvremena psihologija ovaj proces naziva “promjenom paradigme” ili “probojem”. Ovi pojmovi, međutim, ne odražavaju u dovoljnoj mjeri veličinu preobrazbe potrebne da bi se nadvladalo egzistencijalno otuđenje stvoreno ohološću.

Poniznost i velikodušnost

Velikodušnost (težnja duha prema velikim stvarima) i poniznost (poniženje pred Bogom i pred onim što je Božje u drugima) idu ruku pod ruku i nije ih moguće odvojiti. Isusu Kristu, dok je bio na zemlji, nije bilo potrebno težiti za velikim stvarima po uobičajenim ljudskim mjerilima, a postigao je ništa manje nego čovjekovo pobožanstvenje i njegovu vječnu sreću. Slično tome, njemu nije bilo potrebno ponižavati se pred Bogom i pred onim što je Božje u drugima, iako se upravo to pokazalo dijelom ostvarenja njegove veličanstvene vizije za čovječanstvo: uzeo je lik sluge, umro na križu i dao svoje tijelo čovječanstvu za duhovnu hranu.
Nažalost, poniznost je poprimila pogrdno značenje. Ljudi najčešće ponizna čovjeka smatraju neambicioznim i neplemenitim, nevrijednim bilo kakve časti.
Mnogi kršćani svojim ponašanjem promiču lažno poimanje poniznosti. Neki su previše skloni krotku pokoravanju “sudbini” ili prosudbama zlih; takvi ne razumiju da istinsko poštivanje onoga što je Božje u drugima nije isto što i bijedno ponižavanje sama sebe pred autoritetom. Nekima nedostaje hrabrosti koja se očituje u težnji za savršenstvom u osobnome i profesionalnom životu; takvi se ne obaziru na Kristov nalog da budu “savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski”.
Neki idu tako daleko da kažu kako je bolje “ponizno” griješiti nego “oholo” težiti savršenstvu, kao da grješno ponašanje nema ničega zajedničkog s ohološću i kao da osobno usavršavanje nema ničega zajedničkog s poniznošću.
Lažna je poniznost utočište uskogrudnih. To nije vrlina. To je škopljenje sama sebe, što je u posvemašnjoj protivnosti s čovjekovim dostojanstvom. Takvu je poniznost imao na umu Nietzsche kada je kršćanski moral žigosao kao moral koji pristaje robovima.
Ljudi koji su lažno ponizni brzo izlaze na kraj s Bogom, s društvom i, što nije najmanje važno, sa samima sobom. Oni ne žive u skladu sa svojim obvezama i izbjegavaju svaku odgovornost: “Ta lažna poniznost jest udobnost”, piše Escrivá. “Tako se lažnom poniznosti odričeš prava… koja su dužnost.”
Ponizan čovjek vidi sebe onakvim kakav je u stvarnosti. On priznaje svoje slabosti i nedostatke, ali spoznaje i svoju snagu i svoje sposobnosti. “Preziranje Božjih darova ne smijemo pripisati poniznosti nego nezahvalnosti”, piše Toma Akvinski.
Riječ poniznost dolazi od humus, tvari neobično važne za plodnost tla. Poniznost je doista plodnost, ne jalovost.
“Poniznost i plemenitost”, kaže Pieper, “ne samo što se uzajamno ne isključuju – riječ je, zapravo, o susjednim, srodnim pojmovima… ‘Poniznost’ koja je preslabašna i oskudna da bi podnosila unutarnju napetost suživota s plemenitošću nije istinska poniznost.”

Zahvaljujući ovoj napetosti između poniznosti i velikodušnosti vođa se kloni zamke da sebe uzima suviše ozbiljno. Svjestan je jaza između veličine svoje vizije (velikodušnost) i svoje nesposobnosti da tu viziju ostvari (poniznost) i sposoban je nasmijati se na svoj račun, jednostavno i u dobru raspoloženju. Uskogrudan čovjek također se može nasmijati na svoj račun, ali isključivo ironično, oholica nikada. Poniznost započinje kao sjeme zasađeno duboko u srcu. Ona se razvija vježbanjem volje i uspijeva kada vođa provede u praksi tri nadasve važna načela vezana uz upravljanje ljudima u organizaciji: načelo uključenja, načelo kolegijalnosti i načelo kontinuiteta.

Nastavak članka na Bitno.net - http://www.bitno.net/lifestyle/zasto-nikada-necete-biti-dobar-voda-dok-se-ne-naucite-poniznosti/