Čini se da je imigrantska bujica u Hrvatskoj ipak dospjela pod kontrolu, bez obzira na to što je u postupku registracije izbjeglica zasigurno mnogo rupa. Njihov dolazak i odlazak iz zemlje funkcionira bez nekih problema. Očito se organizacija njihova prihvata uhodala, a činjenica da su Mađari odpočetka imali pripravne autobuse za njihov prijevoz sa granice svjedoči, da nejavnih kontakata i suradnje naše policije s mađarskom ipak ima. Koridor ipak postoji,pa se lakše diše. Pitanje je samo do kada. Jer Mađari utvrđuju granicu prema Hrvatskoj na „horgoški“ način, i sve to neugodno podsjeća na mogućnost „horgoškog scenarija“-blokade prijelaza granice, ukoliko Njemačka i Austrija barem za neko vrijeme prestanu primati imigrante. A tada bi sva imigrantska bujica ostala u Hrvatskoj, pretvarajući se u jezero koje nema kamo otjecati. Vlada je najavila da će u takvom slučaju vraćati imigrante u Srbiju.
Potpuno je nevažno koja će stranka biti na vlasti i tko će se morati nositi s takvom situacijom: hoće li takav scenarij uopće biti moguć? Hoće li imigranti dopustiti da ih se vrati u Srbiju, ili će se razbježati po Hrvatskoj nastojeći se nekako prošvercati preko granice na Zapad?
A što s nastavkom imigrantskog vala iz Srbije koji se neće imati gdje zaustaviti? U takvom sučaju moći će se na našoj istočnoj granici zaustaviti samo uz pomoć vojske, da ne ispadne da prizivam mađarski „horgoški način“ sa žicom i strogim zakonima protiv ilegalnog prelaska granice. Ne znam kakvo bi moglo biti drugo rješenje u takvom slučaju. Jer se imigrantski val neće smanjiti. Naprotiv, prerast će u pravi tsunami. Otvorenost Europe ohrabrila je za imigraciju mnoge kojima to u drugim okolnostima ne bi pala na pamet. Najparadoksalniji je slučaj u Iraku, gdje sve više vojnika iračke vojske dezertira i priključuje se kolonama imigranata. Ili pak onaj iz Bagdada, gdje su ljudi prosvjedovali protiv vlasti tražeći neka prava i prijeteći da će, u slučaju da im ne bude udovoljeno, svi kolektivno iseliti u Njemačku. A iračkim vlastima teško, jedva dočekaše da ih Njemačka rastereti gladnih usta.
Europska Unija ni dalje nema pravoga rješenja za krizu. Možda ga i ne može imati. Ipak je uspjela donijeti obvezujuće kvote za prijam imigranata lomeći otpor Poljske i preglasavajući zemlje Višegradske četvorke. Time je stvorila opasan presedan za budućnost, jer ako na vrata sad već mrtvog Schengena pokucaju daljnji milijuni imigranata, stotine tisuća njih će biti preraspodijeljeno u zemlje članice prema „kvotnome ključu“, i tako ćemo dobiti ono na što već mnogi upozoravaju-nastanak novih brojnih manjina koje tu donedavna nisu postojale i koje će zahvaljujući svojoj brojnosti postati značajni uteg na vagama političkog života i procesa odlučivanja. Austrijski parlament je požurio implementirati načelo obvezujućih kvota na nižoj razini, donoseći zakon prema kojemu je svaka općina dužna primiti onoliko imigranata koji čine 1,5% njenoga stanovništva. To je očigledno plansko naseljavanje imigranata, broj i nije velik ako govorimo o tisućama izbjeglica, ali u svjetlu milijuna i desetina milijuna moglo bi biti fatalno. Kad se uzme u obzir, da je trenutno 50 milijuna ljudi u pokretu s Istoka i Afrike prema Europi, svi bi planovi mogli brzo propasti pred naletom mase ljudi. Pred Europu će se prije ili kasnije postaviti temeljna dvojba: hoće li u slučaju potrebe svoje granice braniti i silom ne bi li proces imigracije dovela pod kontrolu, ili će dopustiti da padnu sve ograde i da se ljudski tsunami razlije po Starom Kontinentu od Atene do Trondheima uz neizbježnu popratnu islamizaciju prostora?
Rizik konflikta i uporabe sile nije nipošto nezanemariv u ovakvim povijesnim događajima, pa se čini posve razumljivim mišljenje Pavla Kalinića da bi Hrvatska opet trebala uvesti obvezni vojni rok za muškarce i žene, ako zbog ničega drugog, onda zbog toga da se naši ljudi nauče ponašati u kriznim situacijama, a ne da očekuju da će neki „profesionalac“ obaviti sve za njih i umjesto njih. Ovako ispadne da mnogi gradski ljudi ne znaju – s oproštenjem – izvršiti ni veliku nuždu u prirodi. A to bi u slučaju „generalne frke“ moglo biti velik nedostatak.