Imigrantska kriza (8). Imigrantski tsunami i dalje raste

Protekli je tjedan bio toliko pun događaja u svezi s imigrantima da ih jednostavno nije moguće nabrojiti. Prvi val imigranata nije na sreću poplavio Hrvatsku, ali je proizveo sasvim dovoljno kaosa da se probije na uvjerljivo prvo mjesto među svim mogućim „događajima mjeseca“. Izazvao je gomilu prepucavanja između vlasti i oporbe, ali i neviđenu krizu u odnosima Hrvatske i Srbije, blokadu najvažnijeg pograničnog prijelaza Bajakovo i spektakularna prepucavanja premijera obiju država. Čini se da je ipak bilo nešto u Milanovićevim tvrdnjama o suradnji Srbije i Mađarske oko preusmjeravanja imigranata. Pogranični prijelaz Horgoš strateški je značajan za međusobni promet obiju tih zemalja, otprilike kao i naše Bajakovo, pa su Srbijanci i Mađari htjeli izbjeći da im to rijeka imigranata blokira. Lijepo su ih skrenuli prema nama, a prijelaz je ostao rezerviran za njihove potrebe. Naprosto je trebalo nešto u svezi s tim poduzeti, pa se hrvatski premijer odlučio na drastičnu mjeru blokade Bajakova, ne bi li iznudio preusmjerenje barem dijela imigranata prema Mađarskoj. Ali na nesreću se opet pokazalo da je Hrvatska diplomatski izolirana u ovome dijelu Europe, a niti tradicionalni saveznici u njezinom ostatku nisu nam priskočili u pomoć. Naprotiv, čini se da su upravo oni kumovali hrvatskome popuštanju u deblokadi Bajakova, iako za to naša zemlja nije dobila nikakav ustupak suprotne strane. Vijesti o 300 imigranata koje je Srbija uputila da prijeđu u Mađarsku kod Horgoša i koje su se dugo kočile na HRT-ovom teletekstu demantirao je i u središnjem HTV-ovom Dnevniku osobno srbijanski premijer Vučić. Pokazalo se da su oni doista prešli u Mađarsku, ali ilegalno, pa ih je mađarska policija uhitila i vratila u Hrvatsku. Prema tome, Srbija nije Hrvatskoj popustila ni milimetra, a dvoboj živaca na kraju je dobila. Ne znam kako drugi, ali ja tu ne vidimi nikakvu hrvatsku pobjedu niti čak djelomičan uspjeh.

Čini se da je imigrantska bujica u Hrvatskoj ipak dospjela pod kontrolu, bez obzira na to što je u postupku registracije izbjeglica zasigurno mnogo rupa. Njihov dolazak i odlazak iz zemlje funkcionira bez nekih problema. Očito se organizacija njihova prihvata uhodala, a činjenica da su Mađari odpočetka imali pripravne autobuse za njihov prijevoz sa granice svjedoči, da nejavnih kontakata i suradnje naše policije s mađarskom ipak ima. Koridor ipak postoji,pa se lakše diše. Pitanje je samo do kada. Jer Mađari utvrđuju granicu prema Hrvatskoj na „horgoški“ način, i sve to neugodno podsjeća na mogućnost „horgoškog scenarija“-blokade prijelaza granice, ukoliko Njemačka i Austrija barem za neko vrijeme prestanu primati imigrante. A tada bi sva imigrantska bujica ostala u Hrvatskoj, pretvarajući se u jezero koje nema kamo otjecati. Vlada je najavila da će u takvom slučaju vraćati imigrante u Srbiju.

Potpuno je nevažno koja će stranka biti na vlasti i tko će se morati nositi s takvom situacijom: hoće li takav scenarij uopće biti moguć? Hoće li imigranti dopustiti da ih se vrati u Srbiju, ili će se razbježati po Hrvatskoj nastojeći se nekako prošvercati preko granice na Zapad?

A što s nastavkom imigrantskog vala iz Srbije koji se neće imati gdje zaustaviti? U takvom sučaju moći će se na našoj istočnoj granici zaustaviti samo uz pomoć vojske, da ne ispadne da prizivam mađarski „horgoški način“ sa žicom i strogim zakonima protiv ilegalnog prelaska granice. Ne znam kakvo bi moglo biti drugo rješenje u takvom slučaju. Jer se imigrantski val neće smanjiti. Naprotiv, prerast će u pravi tsunami. Otvorenost Europe ohrabrila je za imigraciju mnoge kojima to u drugim okolnostima ne bi pala na pamet. Najparadoksalniji je slučaj u Iraku, gdje sve više vojnika iračke vojske dezertira i priključuje se kolonama imigranata. Ili pak onaj iz Bagdada, gdje su ljudi prosvjedovali protiv vlasti tražeći neka prava i prijeteći da će, u slučaju da im ne bude udovoljeno, svi kolektivno iseliti u Njemačku.  A iračkim vlastima teško, jedva dočekaše da ih Njemačka rastereti gladnih usta.

Europska Unija ni dalje nema pravoga rješenja za krizu. Možda ga i ne može imati. Ipak je uspjela donijeti obvezujuće kvote za prijam imigranata lomeći otpor Poljske i preglasavajući zemlje Višegradske četvorke. Time je stvorila opasan presedan za budućnost, jer ako na vrata sad već mrtvog Schengena pokucaju daljnji milijuni imigranata, stotine tisuća njih će biti preraspodijeljeno u zemlje članice prema „kvotnome ključu“, i tako ćemo dobiti ono na što već mnogi upozoravaju-nastanak novih brojnih manjina koje tu donedavna nisu postojale i koje će zahvaljujući svojoj brojnosti postati značajni uteg na vagama političkog života i procesa odlučivanja. Austrijski parlament je požurio implementirati načelo obvezujućih kvota na nižoj razini, donoseći zakon prema kojemu je svaka općina dužna primiti onoliko imigranata koji čine 1,5% njenoga stanovništva.  To je očigledno plansko naseljavanje imigranata, broj i nije velik ako govorimo o tisućama izbjeglica, ali u svjetlu milijuna i desetina milijuna moglo bi biti fatalno. Kad se uzme u obzir, da je trenutno 50 milijuna ljudi u pokretu s Istoka i Afrike prema Europi, svi bi planovi mogli brzo propasti pred naletom mase ljudi. Pred Europu će se prije ili kasnije postaviti temeljna dvojba: hoće li u slučaju potrebe svoje granice braniti i silom ne bi li proces imigracije dovela pod kontrolu, ili će dopustiti da padnu sve ograde i da se ljudski tsunami razlije po Starom Kontinentu od Atene do Trondheima uz neizbježnu popratnu islamizaciju prostora?

Rizik konflikta i uporabe sile nije nipošto nezanemariv u ovakvim povijesnim događajima, pa se čini posve razumljivim mišljenje Pavla Kalinića da bi Hrvatska opet trebala uvesti obvezni vojni rok za muškarce i žene, ako zbog ničega drugog, onda zbog toga da se naši ljudi nauče ponašati u kriznim situacijama, a ne da očekuju da će neki „profesionalac“ obaviti sve za njih i umjesto njih. Ovako ispadne da mnogi gradski ljudi ne znaju – s oproštenjem – izvršiti ni veliku nuždu u prirodi. A to bi u slučaju „generalne frke“ moglo biti velik nedostatak.

Imigrantska kriza (7): Hrvatski smisao za improvizaciju spasio nas od najgoreg

Ovoga puta doista kratko. Kad je sve izgledalo beznadno zbog mađarskog i slovenskog zatvaranja granice prema Hrvatskoj, i kad se naš ne baš dobro osmišljen sustav za prihvat imigranata slomio već drugog dana njihova ulaska, odjednom se u najtežem trenutku našlo rješenje. I to kakvo! Ne znam kakvim je to čarobnim štapićem Zoran Milanović uspio postići da naši susjedi ipak započnu propuštati imigrante na zapad, ali izveo je to u stilu nekadašnjih partizanskih ratnih prepada koji su mu vjerojatno ionako prirasli srcu. Pustio je imigrante do mađarske granice, računajući opravdano na to da se niti Mađari bez zaštite plota i žičane ograde neće usuditi primijeniti silu protiv njih. To se i dogodilo, i imigrantsko more, koje je prijetilo da u Hrvatskoj preraste u pravi ocean, započelo je spuštati razinu prelijevajući se poprilično kontrolirano u Mađarsku. U najgorem trenutku za Hrvatsku našlo se rješenje, a moram priznati da sam pogriješio i podcijenio naš tipičan smisao za brzu i učinkovitu improvizaciju kada zagusti. Ovoga puta premijeru ide pohvala. Možda njegovo rješenje nije osobito etično niti čisto s obzirom na očigledno kršenje pravila, ali mislim da nije imao izbora, jer u sadašnjoj imigrantskoj krizi ama baš nitko ne igra prema pravilima spašavajući prije svega samoga sebe. Odigrao je na sve ili ništa, i upalilo je. Očigledno je bio svjestan da niti Viktor Orban neće ići u svojem gardu do kraja, i da neće riskirati rasplamsavanje krize s kojom nitko više ne bi znao što učiniti.

Posljedice u odnosima sa Slovencima i Mađarima ne slute na dobro, jer obje zemlje otvoreno gunđaju na hrvatsku "ujdurmu", a Mađari otvoreno najavljuju da će nas blokirati u pokušajima ulaska u Schengen. Dakako, bude li Schengena i dalje. Navodno naši usmjeravaju imigrante na ilegalne pogranične prijelaze u Mađarsku, što bi u normalnoj situaciji bio razlog za teško pogoršanje državnih odnosa. Pročulo se da Mađari prijete prekidom diplomatskih odnosa, ali mislim da to ipak neće učiniti. Ako zbog ničeg drugog, onda zbog mađarske nacionalne manjine u našoj zemlji.

Predah u imigrantskoj krizi omogućio je smirivanje situacije u našim pretrpanim centrima za prihvat imigranata. Čini se da organizatori prihvata polako sređuju redove, a velika je sreća da u svome tome kretanju mase ljudi nitko nije poginuo niti bio ranjen. Samo nek tako ostane. Jer imigrantska kriza je tek započela, a čini se da i u Majci Europi polako dolaze svijesti da problem treba riješiti tamo gdje je nastao. Uključiti se u rješenje rata u Siriji i pomoći Grčkoj i Italiji u stvaranju velikih imigrantskih prihvatilišta u kojima bi se ova seoba naroda mogla prihvatljivije iskontrolirati.

Imigrantska kriza (6): Imigranti pod hrvatskim prozorima

Ovaj ogled o imigrantskoj krizi koja se prelila i u Hrvatsku bit će kratak, jer će pravi događaji tek uslijediti, a kriza ni izdaleka nije kulminirala.

Koliko vidim, dosad sam sve točno predvidio, ali ne znam treba li mi biti drago zbog toga. Mislim da ne. Da probamo predviđati dalje.

Danas ujutro u Hrvatskoj je navodno bilo oko 11 tisuća imigranata. Početkom trećeg dana imigrantske krize Hrvatska je već zatvorila sve granične prijelaze prema Srbiji osim onoga na Bajakovu. Od prvobitnih veličanstvenih najava premijera Milanovića i njegovih suradnika o tome kako ćemo humano postupati s imigrantima za razliku od nehumane Mađarske i njezinog premijera Orbana, i kako nećemo zatvarati granicu niti dizati ikakve "neeuropske" zidove, nije ostalo gotovo ništa. Već drugi dan krize, nakon što su imigranti pregazili našu istočnu granicu i razvalili policijsku organizaciju u Tovarniku, počelo se govoriti o mogućem angažmanu vojske. I dok vlada govori da je stanje ozbiljno, ali pod kontrolom, predsjednica Kolinda opravdano brine zbog sigurnosne situacije, u kojoj se velik broj nepoznatih ljudi bez dokumenata šeće Hrvatskoj kako mu je volja. Muko moja...u Tovarniku ljudi strijepe od nepreglednih kolona imigranata pod prozorima, a djeca se boje ići u školu. Pa što su to naši vladajući "genijalci" očekivali? Nekoliko stotina izbjeglica dnevno? Što su radili tijekom nekoliko zadnjih mjeseci?

Loše planiranje i pogrešne procjene situacije gotovo su povijesni nedostatak svih struktura i vlasti koje su ikad upravljale Hrvatskom, a to se u slučaju imigrantske krize pokazalo u svom svojem jadu. Povjerenje u strana obećanja već je ušlo u uzrečice poput "hrvatska naivnost", pa nije čudno da je premijer potpuno pogrešno vjerovao kako će imigranti kroz Hrvatsku samo protutnjati u tranzitu prema Zapadu. Sad, kad su Slovenci i Mađari zatvorili granicu, a imigrante kane propuštati na Zapad samo na kapaljku, to ljudsko more morat će se zadržati kod nas mnogo dulje nego što je itko očekivao. Svojim dociranjem o tome kako moramo poštivati europska pravila o azilu i lijepo registrirati sve imigrante inače će nam ih redom vratiti (kako je Slovenija već započela), Zapad nam daje do znanja da nas je otpisao, da nam neće pomoći, i da se trebamo pobrinuti sami za sebe. Lijepo. Već drugi dan je Hrvatski Crveni Križ ispraznio sva skladišta, i vlada mora uskočiti s robnim rezervama da bi se imigranti uopće mogli prehraniti. I tu se pokazala još jedna loša osobina Hrvatske: naivno i gotovo servilno ponašanje prema Njemačkoj. Iako Europska unija nije prihvatila prijedlog o kvotama, naši političari i mediji govore o njima kao o gotovoj stvari, kao da je Hrvatska obvezna postupati prema kvotama bez obzira što nisu donesene.  Doista imaju pravo neki koji kažu da Hrvatska ne može i neće artikulirati svoje nacionalne interese jer ionako ima njemačke. Uvijek smo revno provodili njemačku volju, kako u oba svjetska rata, tako i sada. Pa vjerojatno zato ministar unutarnjih poslova govori da Hrvatska ne slijedi politiku Viktora Orbana, nego Angele Merkel. To treba zapamtiti, jer je i prije zatvaranja graničnih prijelaza govorio drukčije. Bude li na kraju Hrvatska morala slati vojsku na granicu i graditi "plot" poput Mađara, time će trebati osvježiti ministrov životopis, i to tako da se takva blamaža nikad ne zaboravi doklegod postoji Hrvatska.

Čini se da se za imigrante bolje pripremio Zagreb, ali i tu treba spomenuti diletantsku izjavu gradonačelnika Bandića odn. njegov poziv Zagrepčanima da prime imigrante u svoje domove, jer da će i on primiti dvije obitelji u svoju vikendicu. Tek tako, bez sigurnosne provjere? Misli li on da je i danas moguće "zaustaviti taj Reuters" i da ljudi nemaju informacije o tome što se tu zapravo događa? Kao da nije poznato da su primjerice u Libiji ispraznili nekoliko tamošnjih zatvora, zatvorenike lijepo ukrcali na brod, i pravac Italija i Europa? Kamo nestadoše sirijski zatvori i njihovi stanovnici, da nisu možda u Assadovoj predsjedničkoj palači? Predsjednica Kolinda vjerojatno ima bolje savjetnike, pa je odmah izrazila bojazan zbog rušenja istočne granice i pogoršanja sigurnosne situacije koja je neizbježna, ako država dopusti da se zemljom šeću nepoznati stranci koji nigdje nisu evidentirani.

I za kraj: Hrvatska vojska ima nešto više od 16 tisuća pripadnika. Ne znam točno koliko policije imamo, ali možda oko 6 do 10 tisuća. Imigranata je već sada više od 11 tisuća, a tek su krenuli. Pitanje je vremena kada će krenuti preko Bosne i naše duge rastegnute granice. Prema vojmnome analitičaru Igoru Tabaku ne bi bilo čudno da nam ih u zemlji začas osvane i stotinjak tisuća. Tko će to tada čuvati? Tad nećemo imati jedan Tovarnik, nego desetak njih, a o ilegalnim prijelazima da ne govorim. Jedino rješenje-ukoliko ne želimo da se tisuće nepoznatih ljudi našetava hrvatskim gradovima i selima bez ikakve kontrole-bit će žurno formiranje pričuvne vojske ili domobranstva radi kontrole prijelaza, jer za nadzor granice s BiH nemamo dovoljno ljudi. Sve to moglo bi se dogoditi do kraja godine, ali kako imigranti pristižu, bojim se da neće biti dovoljno vremena. Neki uspoređuju sadašnji izbjegličku krizu sa stanjem 1991. i 1992, ali i to je predvidiv medijski trik imigracijskom lobija. 1991. Hrvatska je imala mnogo više sredstava za pomoć izbjeglicama i za zaštitu vlastitog teritorija, a i izbjeglice su slušale naputke vlasti i nisu lutale po zemlji bez nadzora. Sav tadašnji muški naraštaj prošao je u JNA vojnu obuku i zato je bilo lako postrojiti brojčano snažnu Hrvatsku vojsku, bez prevelikih izdataka za osnovnu vojnu obuku. Imali smo i organiziranu civilnu zaštitu s velikim ratnim zalihama, i to nam je pomoglo preživjeti teške ratne godine, organizacijski sve izdržati, primiti pola milijuna izbjeglica i osigurati da nitko tijekom rata ne bude gladan. Danas od toga nemamo gotovo ništa, a kriza je na svoj način opasnija i podmuklija nego ona ratna, iako ne padaju bombe niti itko puca. Na sreću još uvijek imamo dovoljan broj branitelja koji su u još uvijek zadovoljavajućoj tjelesnoj kondiciji da uskoče u pomoć i ponovno učine ono što su činili u ratu-obrane naše granice, ali i pomognu u humanitarnom zbrinjavanju onih izbjeglica kojima je pomoć doista potrebna.

Imigrantska kriza (5): Made in Germany nije više jamstvo kvalitete

Dok sam bio dječak, često bih od raznih ljudi slušao priče o bajkovitoj zemlji Njemačkoj, u kojoj je i nebo precizno, a kiša pravilna. Bila je to zemlja čije samo ime jamči kvalitetu i solidnost svega što ima ikakve veze s njom, zemlja u kojoj žive polubogovi i Titani poput Mercedesa, Siemensa, Volkswagena, AEG-a, Bayerna München, Berlinske Filharmonije. Zemlja u kojoj se lijenost prezire, plaće primaju, porezi redovito plaćaju, kriminal učinkovito i bez milosti sasijeca, a neorganiziranost smatra barbarskom osobinom.  Starije generacije još bi se zadivljeno prisjećale jednog nestalog Titana njihove generacije, a to je bio njemački Wehrmacht, koji je naše opuštene sunarodnjake zadivljavao pravom tvorničkom disciplinom, utegnutošću i onim karakterističnim „zum befehl“ osjećajem za podređenost višem činu, toliko suprotnom našim lošim osobinama naslijeđenim od predaka kmetova, koji su se uvijek dovijali kako izmanevrirati svoje feudalne gospodare. Brojni naši iseljenici u tu zemlju još bi dodatno svojim iskustvima pojačavali dojam prema kojemu je sve njemačko uvijek najbolje i Nijemce valja uvijek pitati za mišljenje jer su najpametniji.

Kasnije, kad sam odrastao, postao sam i još uvijek sam simpatizer njemačke kulture i njenih perjanica poput Bacha, Mozarta i Goethea (tko se normalan ne bi njima divio), ali nešto mi je dalo do znanja da nepogrešivo njemačko shvaćanje svijeta ipak ima nekakav defekt poput slabo primjetne tvorničke greške na automobilu. Naime, poznato je da je Njemačka izazvala oba svjetska rata. Opijeni vlastitom snagom i uvjereni u nedoraslost neprijatelja, njezini tadašnji vlastodršci sa svim svojim najstručnijim ekipama uopće nisu pomislili da bi trebalo razraditi strategiju za slučaj da rat ipak pođe po zlu. A kada je rat doista pošao po zlu, i nad Njemačku (osobito Hitlerovu) se počinjala nadvijati smrtna opasnost, Nijemci nisu imali izlaznu strategiju kako zaključiti častan mir. Takva „sitnica“ koštala ih je poraza u oba rata, poniženja Versajskog ugovora nakon prvog, a potpunog uništenja u drugom ratu. Nije teško zaključiti, da su tadašnje njemačke elite imale velikih poteškoća u tome kako pravilno i realno percipirati svijet i shvatiti događaje u njemu. Da toga nije bilo, Nijemci bi svoje ratove sigurno planirali i izveli drukčije.

Promatrajući imigrantsku krizu, čini se da i današnja Njemačka na čelu s „najmoćnijom ženom svijeta“ Angelom Merkel pokazuje posljedice toga istoga sindroma. Najprije pozovu sve imigrante da dođu u Njemačku. Ovi to ozbiljno shvate i navale prema Europi kopnom i morem. Zatim izjavi da će prihvatiti sve Sirijce, za koje se nešto kasnije pokazalo, da su među svim imigrantima najbolje obrazovani, znaju strane jezike, pa bi se u Njemačkoj mogli brže prilagoditi od ostalih. Međutim, iz političkih kabineta nitko ne može shvatiti fenomen kotrljanja masa ljudi preko granica, prometnih pravaca i svih prirodnih i umjetnih prepreka prema Eldoradu. I konačno, kad se masa pojavila na njemačkoj granici, preplašiše se Nijemci da su pretjerali, da je toliki broj ljudi čak i za njih previše. I počeše od njih stizati proturječne tvrdnje. Najprije Steinmeier kritizira Srbiju, jer nema strategiju za izbjeglice, na što mu je tamošnji premijer Dačić odgovorio, da tu strategiju nema niti Europa, pa što sad hoće od Srba? Paljba po mađarskom premijeru Orbanu tutnji danomice poput njemačkog topništva kod Staljingrada, kadli gle čuda, Nijemci odjednom zatvaraju granice jer ne mogu izići na kraj s tolikim priljevom imigranata? Rastrojstvo u nepogrešivom njemačkom poretku kulminiralo je kritikom predsjednika njemačkih saveznih zemalja na račun Angele Merkel, prema kojima je ona pozvala imigrante u zemlju, a da njih ništa nije pitala, a upravo će savezne zemlje morati podnijeti teret zbrinjavanja useljenika. Kada su se zemlje Višegradske četvorke drznule posumnjati u ispravnost imigracijske politike Njemačke i vrha Europske Unije, počeše Nijemci i Austrijanci u gotovo idiličnoj velikonjemačkoj slozi prijetiti „višegrađanima“ uskratom novaca iz europskih fondova, da bi to isto Angela Merkel potom demantirala. I demantirala samu sebe, jer je nakon suspenzije dublinskih sporazuma i najave da će prihvatiti sve imigrante odjednom promijenila ploču i počela najavljivati da bi trebalo stvoriti i osnažiti centre za prihvat u Grčkoj i Italiji, odakle imigranti dolaze. Vidješe Nijemci da je s imigrantima vrag odnio šalu, i počeše iz petnih žila pritiskati preostale zemlje članice EU da prihvate obvezujuće kvote za raspodjelu imigranata. O posljedicama njihova možebitnog prihvaćanja sam već na blogu pisao, pa neću ponavljati da je prijedlog kvota izazvao snažan otpor u većini europskih država, kojima je sigurno jasnije nego meni što bi moglo slijediti: u perspektivi neograničen „uvoz“ milijuna imigranata i njihovo rapoređivanje prema kvotama u svakoj zemlji, baš kako je to najavio mađarski premijer Orban. Glavna posljedica koja bi mogla potpuno promijeniti europsku povijest i kulturu bilo bi umjetno stvaranje snažnih muslimanskih manjina na područjima nacionalnih država. Te manjine se sigurno neće integrirati u nacionalna društva, države će im zbog njihove religijske posebnosti morati omogućiti određenu kulturnu i pravnu autonomiju (halal prehranu u školama i zatvorima primjerice), a sve to uvod je u postupnu islamizaciju europskih društava, u najboljem slučaju djelomičnu ili čak polovičnu. Jamac njihove sigurnosti i nedodirljivosti bit će naravno sama Europska Unija sa svojim nadnacionalnim institucijama. Možda dočekamo i uspostavu novih eurodužnosti poput pravobranitelja (ombudsmana) za prava imigranata. U konačnoj perspektivi te bi nove manjine mogle postati rastvarač za postojeće nacionalne države i učinkovita poluga za jačanje europske superdržave, pa čak i stvaranje-zašto to kriti-neke nove europske supernacije, oslobođene dosadašnjih povijesnih, vjerskih i kulturnih „predrasuda“.

Mislite li da „lupam“ u stilu teorije urote? Pa o nečem sličnom je govorio i njemački predsjednik Gauck prije dva tjedna. Govoreći o imigraciji, izravno je izjavio da „će se još veći broj ljudi nego do sada udaljiti od slike naroda koji je etnički homogen, kojemu je materinji jezik njemački, u kojem prevladava kršćanstvo i svijetla boja kože…Narod moramo nanovo definirati kao društvo različitih.“

Dakle?