Imigrantska kriza (8). Imigrantski tsunami i dalje raste

Protekli je tjedan bio toliko pun događaja u svezi s imigrantima da ih jednostavno nije moguće nabrojiti. Prvi val imigranata nije na sreću poplavio Hrvatsku, ali je proizveo sasvim dovoljno kaosa da se probije na uvjerljivo prvo mjesto među svim mogućim „događajima mjeseca“. Izazvao je gomilu prepucavanja između vlasti i oporbe, ali i neviđenu krizu u odnosima Hrvatske i Srbije, blokadu najvažnijeg pograničnog prijelaza Bajakovo i spektakularna prepucavanja premijera obiju država. Čini se da je ipak bilo nešto u Milanovićevim tvrdnjama o suradnji Srbije i Mađarske oko preusmjeravanja imigranata. Pogranični prijelaz Horgoš strateški je značajan za međusobni promet obiju tih zemalja, otprilike kao i naše Bajakovo, pa su Srbijanci i Mađari htjeli izbjeći da im to rijeka imigranata blokira. Lijepo su ih skrenuli prema nama, a prijelaz je ostao rezerviran za njihove potrebe. Naprosto je trebalo nešto u svezi s tim poduzeti, pa se hrvatski premijer odlučio na drastičnu mjeru blokade Bajakova, ne bi li iznudio preusmjerenje barem dijela imigranata prema Mađarskoj. Ali na nesreću se opet pokazalo da je Hrvatska diplomatski izolirana u ovome dijelu Europe, a niti tradicionalni saveznici u njezinom ostatku nisu nam priskočili u pomoć. Naprotiv, čini se da su upravo oni kumovali hrvatskome popuštanju u deblokadi Bajakova, iako za to naša zemlja nije dobila nikakav ustupak suprotne strane. Vijesti o 300 imigranata koje je Srbija uputila da prijeđu u Mađarsku kod Horgoša i koje su se dugo kočile na HRT-ovom teletekstu demantirao je i u središnjem HTV-ovom Dnevniku osobno srbijanski premijer Vučić. Pokazalo se da su oni doista prešli u Mađarsku, ali ilegalno, pa ih je mađarska policija uhitila i vratila u Hrvatsku. Prema tome, Srbija nije Hrvatskoj popustila ni milimetra, a dvoboj živaca na kraju je dobila. Ne znam kako drugi, ali ja tu ne vidimi nikakvu hrvatsku pobjedu niti čak djelomičan uspjeh.

Čini se da je imigrantska bujica u Hrvatskoj ipak dospjela pod kontrolu, bez obzira na to što je u postupku registracije izbjeglica zasigurno mnogo rupa. Njihov dolazak i odlazak iz zemlje funkcionira bez nekih problema. Očito se organizacija njihova prihvata uhodala, a činjenica da su Mađari odpočetka imali pripravne autobuse za njihov prijevoz sa granice svjedoči, da nejavnih kontakata i suradnje naše policije s mađarskom ipak ima. Koridor ipak postoji,pa se lakše diše. Pitanje je samo do kada. Jer Mađari utvrđuju granicu prema Hrvatskoj na „horgoški“ način, i sve to neugodno podsjeća na mogućnost „horgoškog scenarija“-blokade prijelaza granice, ukoliko Njemačka i Austrija barem za neko vrijeme prestanu primati imigrante. A tada bi sva imigrantska bujica ostala u Hrvatskoj, pretvarajući se u jezero koje nema kamo otjecati. Vlada je najavila da će u takvom slučaju vraćati imigrante u Srbiju.

Potpuno je nevažno koja će stranka biti na vlasti i tko će se morati nositi s takvom situacijom: hoće li takav scenarij uopće biti moguć? Hoće li imigranti dopustiti da ih se vrati u Srbiju, ili će se razbježati po Hrvatskoj nastojeći se nekako prošvercati preko granice na Zapad?

A što s nastavkom imigrantskog vala iz Srbije koji se neće imati gdje zaustaviti? U takvom sučaju moći će se na našoj istočnoj granici zaustaviti samo uz pomoć vojske, da ne ispadne da prizivam mađarski „horgoški način“ sa žicom i strogim zakonima protiv ilegalnog prelaska granice. Ne znam kakvo bi moglo biti drugo rješenje u takvom slučaju. Jer se imigrantski val neće smanjiti. Naprotiv, prerast će u pravi tsunami. Otvorenost Europe ohrabrila je za imigraciju mnoge kojima to u drugim okolnostima ne bi pala na pamet. Najparadoksalniji je slučaj u Iraku, gdje sve više vojnika iračke vojske dezertira i priključuje se kolonama imigranata. Ili pak onaj iz Bagdada, gdje su ljudi prosvjedovali protiv vlasti tražeći neka prava i prijeteći da će, u slučaju da im ne bude udovoljeno, svi kolektivno iseliti u Njemačku.  A iračkim vlastima teško, jedva dočekaše da ih Njemačka rastereti gladnih usta.

Europska Unija ni dalje nema pravoga rješenja za krizu. Možda ga i ne može imati. Ipak je uspjela donijeti obvezujuće kvote za prijam imigranata lomeći otpor Poljske i preglasavajući zemlje Višegradske četvorke. Time je stvorila opasan presedan za budućnost, jer ako na vrata sad već mrtvog Schengena pokucaju daljnji milijuni imigranata, stotine tisuća njih će biti preraspodijeljeno u zemlje članice prema „kvotnome ključu“, i tako ćemo dobiti ono na što već mnogi upozoravaju-nastanak novih brojnih manjina koje tu donedavna nisu postojale i koje će zahvaljujući svojoj brojnosti postati značajni uteg na vagama političkog života i procesa odlučivanja. Austrijski parlament je požurio implementirati načelo obvezujućih kvota na nižoj razini, donoseći zakon prema kojemu je svaka općina dužna primiti onoliko imigranata koji čine 1,5% njenoga stanovništva.  To je očigledno plansko naseljavanje imigranata, broj i nije velik ako govorimo o tisućama izbjeglica, ali u svjetlu milijuna i desetina milijuna moglo bi biti fatalno. Kad se uzme u obzir, da je trenutno 50 milijuna ljudi u pokretu s Istoka i Afrike prema Europi, svi bi planovi mogli brzo propasti pred naletom mase ljudi. Pred Europu će se prije ili kasnije postaviti temeljna dvojba: hoće li u slučaju potrebe svoje granice braniti i silom ne bi li proces imigracije dovela pod kontrolu, ili će dopustiti da padnu sve ograde i da se ljudski tsunami razlije po Starom Kontinentu od Atene do Trondheima uz neizbježnu popratnu islamizaciju prostora?

Rizik konflikta i uporabe sile nije nipošto nezanemariv u ovakvim povijesnim događajima, pa se čini posve razumljivim mišljenje Pavla Kalinića da bi Hrvatska opet trebala uvesti obvezni vojni rok za muškarce i žene, ako zbog ničega drugog, onda zbog toga da se naši ljudi nauče ponašati u kriznim situacijama, a ne da očekuju da će neki „profesionalac“ obaviti sve za njih i umjesto njih. Ovako ispadne da mnogi gradski ljudi ne znaju – s oproštenjem – izvršiti ni veliku nuždu u prirodi. A to bi u slučaju „generalne frke“ moglo biti velik nedostatak.