Eto nas na 254. danu bolesti i 107. danu nakon saznavanja
dijagnoze o metastazama na jetri. Nakon što sam dobio tu drugu dijagnozu i
vidio kako se bolest brzo razbuktava, pomislio sam da ću biti gotov za tri
tjedna, ali evo me već tri mjeseca u pogonu, još hodam i mogu se brinuti sam za
sebe (uglavnom). Bogu hvala. Stanje i dalje uobičajeno, nešto veća napuhnutost
u abdomenu i nedostatak snage, lako se umorim i ne mogu se previše naprezati. S
kilama i dalje stojim loše, ali s moralom ne.
A evo omiljene teme onkoloških bolesnika: prehrane. Oduvijek
sam imao izvrsnu probavu. Mogao sam jesti sve što bi mi palo na um osim nekih
jela koja mi se jednostavno nisu svidjela poput hladetine ili sumanutih
eksperimenata poput zašećerenih prženih ribica ili sirovog jajeta u kakau. No,
2015. s pojavom dijabetesa tomu je došao kraj, a s pojavom karcinoma još više.
Poznato je da svi mi između ostalog moramo podnositi gubitak apetita. Meni se
on počeo događati 91. dana bolesti, negdje 23.9, kad me uhvatila prva i zasad
jedina mučnina zbog koje nisam mogao jesti. Od tada se nadmudrujem s apetitom
na sve moguće načine.
S prijelazom na alkalnu prehranu nakon dijagnoze promijenio
mi se ritam prehrane, ali je probava bila dobra i bez problema. Međutim,
problem je bio u okusu hrane. Smio sam jesti samo neslano, bljutavo i gorkasto.
Naravno, bilo mi je to neukusno, pa sam znao pojesti premalo, što bi pak
suprugu dovodilo do očaja. Pa smo pokušali doktorirati na namirnicama koje
smijem jesti. Ponešto smo i naučili, i sada već lakše sastavljamo jelovnik.
Međutim, nikad unaprijed ne znate što će ispasti.
Naime, gubitak apetita barem u mojem slučaju ima neke čudne
osobine. On nije jednak tijekom cijelog dana. U određeno vrijeme mogu jesti bez
problema, a u neko drugo počnem jesti, i nakon dva-tri zalogaja dogodi mi se
„blokada“ odnosno gađenje prema hrani. Ponekad mi se to dogodi čim vidim hranu.
Tad treba hranu odgoditi i baviti se nečim drugim dok se želja za jelom ne
vrati. Nejednom mi se znalo dogoditi da bih se veselio nekoj hrani, ali čim bih
je stavio u usta, ne bi išlo dalje. Pa se tako nadmudrujemo s apetitom. Budući
da je osjećaj okusa za hranu na nepcu sada slabiji, vidim da mi je nos postao
osjetljiviji na mirise, kao da kompenzira taj hendikep nepca. Zato mi odgovara
hrana koja ima jači miris, jer to potiče apetit. Dobro je zadržati je malo u
ustima, jer tada najčešće njen okus probije „blokadu apetita“, i jedete kao u
najboljim danima. Također mi mnogo više odgovara jušna hrana nego čvrsta zbog
osjećaja suhoće u ustima kojeg inače u slučaju čvrste i neukusne hrane moram
svako malo ispirati vodom. Jušna hrana s tim nema problema i još mi se nije
dogodilo da ne bih mogao pojesti juhu s rezancima ni kad sam u apsolutno lošoj
formi. A ta se najčešće vidi u vrijeme večere. Uzimam, naime, neke pripravke
koji dosta uspavljuju, pa kako se to tijekom dana donekle kumulira, ne biste me
htjeli vidjeti u vrijeme Dnevnika za stolom. Kunjam i klimam tamo, samo što mi
glava ne padne u tanjur. Pa kad supruga donese tanjur pun hrane, prva pomisao
mi je: „Jao, jao, pa zar to moram sve pojesti?“ Mnogo učinkovitijim se pokazalo
kad donese hranu u maloj zdjelici, pa kad smažem „sljedovanje“, dobijem želju
za repeteom. A ako uleti blokada okusa, ipak budem zadovoljan jer sam nešto
pojeo. Ukratko, više malih obroka tijekom dana kako se ne bi preopteretilo
organizam pretjeranim probavnim poslovima, i imati uvijek nešto uza sebe za
grickanje.
Još se učinkovitijim pokazalo to da me supruga hrani, jer
tada mogu jesti zatvorenih očiju, što mi pomaže u koncentraciji na okus. Ne
moram se baviti žlicama i tanjurima. Barem zasad sam sve iz njene ruke pojeo
bez zadrške.
Za kraj nešto o receptima. Pokazalo se dobrim praviti
jednostavna jela bez previše različitih okusa, jer s time narušen osjet za okus
ne može izići na kraj. Evo jednog standardnog rasporeda:
Doručak: kuhane zobene pahuljice (može ½) litre, dodati
prema želji ribane jabuke, grožđica (najviše 10 komada, nedijabetičari smiju
više), koštica, oraha, sjemenki. Budući da pahuljice i dalje imaju bljutav
okus, dodati zaslađivač (ja dajem steviju) ili pošećeriti ako smijete.
Prvi međuobrok: sok od cikle ili mrkve; ili smoothie od
jabuke i banane; prije i nakon toga piti enteralni pripravak.
Ručak: danas recimo riba, krumpir i špinat na lešo (špinat
mi je izvrstan, dok blitva ne), juha bez rezanaca nakon toga, poslije moguće
jabuke, kruške ili ananas za desert.
Drugi međuobrok: 3 žlice mladog sira i žlica lana uz kruh
ili pečeni patlidžan
Prije i nakon toga piti enteralni pripravak, uzimati koštice
i orašasto povrće
Večera (oko 18 sati): salata od krumpira, mahuna, povrća po
izboru i piletine
Treći međuobrok (oko 20 sati): juha s rezancima ili povrćem
26.10. bio je za ručak fini sataraš s odličnim mesom iz eko
uzgoja (ne jedem sada mnogo mesa, a ovo koje jedem je isključivo takvo). To je
tako fino mirisalo i imalo uvjerljiv okus da su sve blokade apetita pale u isti
čas i najeo sam ga se kao gladni beskućnik.
Nema komentara:
Objavi komentar