Stanje redovno. Spavao mnogo bolje nego jučer. Ništa ne boli, samo napuhivanje u abdomenu je malo neugodno jer pritišće unutarnje organe, a to metastazicama na jetri ponekad remeti miran san. Nasreću su tihe, samo ujutro mi daju do znanja "dobro jutro, tu smo, tu smo!"
Na kemoterapiju me ne puste jer imam premalo kilograma, previše sam smršavio nakon operacije. Čak mi i nije žao, jer sam tijekom raznih hodočašća po zdravstvenim ustanovama primijetio, na medicinska struka nigdje ne pokazuje takvu nesigurnost u pristup liječenju kao u onkologiji. Neki onkolozi ne žele ni čuti za išta osim kemoterapije, drugi dopuštaju i alternativne pripravke (uzmite ako vam pomaže), ali na pacijentovu odgovornost (naravno). Najbolje mi je problem sažeo jedan mlad onkolog, čiji je otac umro od raka, a on ga nije mogao spasiti: "Kemoterapija još nikog nikad nije izliječila, ali je nemalo mojih pacijenata nakon nje dolazilo sa spoznajom da se bolest zaustavila." Sad pregovaramo za neki prihvatljiviji oblik kemoterapije koji uništava tumorske, a ne zdrave stanice, pa ćemo vidjeti.
Potpuno sam se emotivno ispuhao, nemam nikakve emocije ni pri molitvi, i jedva se pokrenem na molitvu. Mlitav i dalje, premalo kila. Raspoloženje dobro, malo razdražljiv zbog toga što to sve skupa tako dugo traje. Apetit dosta oslabio, ostalo je više-manje u redu. Veseli me pisanje, to me čini normalnim.
Nema komentara:
Objavi komentar