Čekaonica na Institutu za tumore na trećem katu nema baš neke dobre uvjete. Malo je mjesta i stolaca, pa neki od nas moraju stajati. Ipak, kad se uzme u obzir s kakvom bolešću se svi ovdje suočavamo, ništa vam ne smeta. Sve te ljude doživljavam bliskima. Razgovaramo u vedrom tonu i slažemo se u tome da smo bolest već pobijedili time što nismo zbog nje pali u očaj.
Heroji moji samozatajni... jedna gospođa kaže kako je puna metastaza na sve strane, ali je ujedno i puna energije i života. Kaže kako se upravo priprema za put na more, i da se namjerava tamo kupati. Svaka joj čast. Ja se jedva vučem, teško bih se dovezao do mora.
Ovdje je drukčije nego u drugim bolnicama. Mnogo je tiše. Ne čuju se nikakav žamor ni galama. Nitko ne plače nad svojom sudbinom. Ali bi svi toliko htjeli živjeti da to osjetite na svakome koraku.
Nema komentara:
Objavi komentar