Je li na djelu feminizacija društva, ili su muškarci izgubljen slučaj?

Prije kratkog vremena bio sam na kavi s jednom profesoricom hrvatskoga jezika, gospođom u godinama, priznatom u svijetu svoje struke. Razgovarasmo o svemu i svačemu, pa se tako dotakosmo i prosvjete. Rekla mi je da je u njezinoj osnovnoj školi samo troje muškaraca (predmetnih učitelja) u zbornici. I da je uvjerena da su svi muškarci, koji završe u prosvjeti, na neki način feminizirani.

Na te riječi malo sam se zamislio, i čini mi se da u tome ima dosta istine. Prilagodba većinskoj sredini (prosvjeta na osnovnoškolskoj razini izrazito je žensko zanimanje, iako nije uvijek bilo tako) utječe na ponašanje svake manjine, htjela to ona ili ne. Pa si ti misli… A evo kako upravo tu problematiku vidi Ivica Šola, lucidni komentator Glasa Slavonije i raznih internetskih portala (u ovom slučaju dnevno.hr).

Stabilnost Hrvatske zavisi od živaca i tolerancije Jakova Kitarovića

I Hrvatska je dio dovršenog postfeminističkog procesa feminizacije društva. Od Ustavnog suda, preko Pantovčaka do Agrokora Hrvatskom drmaju žene. Kolinda je naša liderica za 21. stoljeće, stoljeće u kojem je "vječno žensko" trijumfiralo nad zbunjenim muškarcem. Ali, ako Jakov "pukne", ne piše nam se dobro...

Prije desetak godina u Francuskoj je jedna knjiga uzburkala žestoke rasprave. Radi se o djelu Èrica Zemmoura, novinara i polemičara dnevnika Le Figaro pod naslovom "Prvi spol" u kojoj se iznosi snažna teza: Ako muškarac želi uspjeti, mora postati žena. Prema Zemmourau, u moru stereotipa o potlačenoj i diskriminiranoj ženi u zadnjih pedesetak godina dogodio se sasvim suprotan proces. Dok feministice kriče mašući statistikama o prevlasti muškarca, društvo se feminiziralo, ženske vrijednosti postale su dominantne: intuicija ispred razuma, konsenzus nasuprot autoritetu, konzumerizam ispred proizvodnje, emocije ispred razbora, izgledanje i pokazivanje ispred bivstvovanja, tolerancija ispred konflikta, pri čemu se pod konfliktom ne misli na oružani sukob, na fizičko nasilje. Dok je feminizam sedamdesetih godina tražio da žene budu kao muškarci, da rade kao muškarci, danas je obrnuto, radi se o tome da muškarci usvoje ženske vrijednosti. Žena više nije spol, već društveni ideal. Tako i muškarac koji želi uspjeti mora usvojiti dominantne ženske vrijednosti, feminizirati se, pa i u smislu izgleda i odnosa prema vlastitom tijelu, od depilacije preko "kvarcanja" pa sve do odustajanja od glavnih svojstava muškosti postavši brižan, pitom i nježan k'o curica.

Otac kao autoritet postaje suvišan, opasan

Ovaj proces prije više od pedeset godina najavio je psihoanalitičar Alexander Mitscherlich u knjizi "Društvo bez očeva", društva u kojem otac, muškarac, kakvog smo poznavali postaje suvišan. Polazeći od iskustva autoritarnih i totalitarnih režima Zapad je došao do "zaključka" da su za sva zla i krvoprolića krivi muškarci, "očevi", odnosno hijerarhijska struktura društva, pa se moralo, napose u šezdesetosmaškom i feminističkom pokretu, "ubiti oca", muškarca, super ego, tog autoritarnog simbola i ratnika. Tako se od hijerarhijskog modela društva koji uzrokuje tlačenje, zlosilje i diskriminaciju prelazi u horizontalni model u kojem otac kao autoritet postaje suvišan, opasan, a veliča se egalitarizam u kojem je "zabranjeno zabranjivati", dočim je svaki autoritet sumnjiv, represivan. Muškarac i društvo se sve više feminiziraju, a, kako upozorava i Zemmourau, "da biste uspjeli morate postati žena" i uklopiti se u društvo kojim vlada "feminily correct". Žensko pitanje, od znanstvenih studija do medija, iskače iz svake paštete.

Od ovog novog vala feminizacije društva nije ostala imuna ni teologija, sa žestokim napadom na "Boga Oca" kao arhetipom sveg zla i represije muškog monoteizma. I sama Katolička crkva, posebno klerički stalež, sve je feminiziraniji, tako da je ovdje u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji za svećenike nastao izraz "sekani". I sama teologija se feminizira, pa se više govori o milosrđu nego o pravednosti, o Bogu kao dobrom ocu, o "curici" koja samo ljubi i prašta, ali ne sudi, a ređenje žena postalo je primarnije od vječnog spasa i eshatoloških pitanja. Egalitarni sindrom, nasuprot hijerarhijskom, posebno za ovog pontifikata, zahvatio je srce Katoličke crkve u njenoj daljnjoj feminizaciji. U konačnici, sveti Josip u odnosu na Mariju Bogorodicu odavno je treća svetačka liga.

U politici je slično, kada se pojavi neki muškarac "staroga kova" poput Orbana, to je šok za cijelu Europku uniju i mnoštvo nevladinih udruga, muškarac treba cendrati kao Tsipras, a ne režati kao Orban.

Na djelu je proces defeminizacije žene, a muškarci i očevi gube tlo pod nogama

Paralelno s tim feminiziranjem muškarca i društva na svim razinama, događa se defeminizacija žene, pa je feminizacija društva postala problem kako za muškarce, tako i za žene. S jedne strane muškarci i očevi zbunjeni su u svojim ulogama, pa se u nedostatku novog identiteskog okvira drže "feministički korektnoga", a s druge strane i žene sve teže nalaze "arhetipskog" muškarca pa pate uslijed, psihičke i fizičke, odsutnosti muškarca i muškosti u vlastitom životu. Premda postoji snažni stereotip kako je ženama, u kontekstu identiteta i uloge oca i majke bilo teže, stvari ipak ne stoje tako. Otac, muškarac, uvijek je bio ranjivija kategorija.

Majčinstvo i majčinska uloga su manje ranjive od očinske iz jednostavnog razloga što se iste definiraju biološki, proizlaze iz same naravi: trudnoća, dojenje, tjelesna intimnost, dominacija u fizičkoj i psihičkoj skrbi za dijete, posebno u procesu primarne socijalizacije. Očinstvo, pak, s druge strane, je kulturološka tvorevina (te samim tim ranjivije u svom identitetu) i tijekom povijesti doživljavalo je mnoge radikalne promjene. Komparativna antropološka istraživanja koja je tridesetih godina poduzeo Malinowsky među primitivnim narodima Indonezije i Afrike pokazuju kako je očinstvo, za razliku od majčinstva, "razvodnjenije" shvaćano: muškarcima se u tim plemenima priznaje, doduše, biološka činjenica očinstva, ali socijalne i afektivne funkcije oca bile su prebacivane na klan, na zamjenske očeve, što s majčinstvom niti u jednoj kulturi nije dominantan slučaj. Sličan problem poznaje i geneza očinskog lika u našoj civilizaciji. Figura rimskog "pater familiasa" također razvodnjava činjenicu očinstva: pater familias je juridički shvaćen otac koji na djecu prenosi svoje prezime, a nad njima ima, kao i nad robovima, pravo života i smrti (famozni "jus vitae nacisque"), dok obožavana muška figura biva tzv. "avunculus" (ujak), koji preuzima afektivne i odgojne funkcije biološkog oca. U srednjem vijeku "avunculus" postaje "barba" kojeg za razliku od pravog oca ("pater") djeca nazivaju "papa".

Freudove edipske analize i kafkijanski krik

Prema nekima (F. I. Pellizzi), ovo premještanje afektivnosti i socijalizirajućih funkcija na zamjenske očeve bilo bi uzrokovano podsvjesnim mehanizmom prevencije protiv Edipovog kompleksa i latentnih antagonizama (napetost ambivalencije obožavanja i mržnje) između oca i djece. Ova dijagnoza postaje logična i prihvatljiva kada je promatramo kroz novu transformaciju očinskog lika i uloge koja nastaje nadolaskom kapitalizma i industrijske revolucije kada nastaje, sve donedavno, dominantni lik strogog autoritarnog oca "hranitelja obitelji" koji s emotivnom distancom u odgoju, za razliku od nježne majke, uvodi djecu u svijet društvenih normi i zabrana, zbog čega je izvor sukoba i ne od strane djece, napose sinova. To je zapravo tip oca na kojem je Freud gradio svoje edipovske analize, otac kao simbol za zabranu, disciplinu, jednom riječju utjelovljenje "super ega".

Evo razloga zbog čega pjesništvo i literatura toga vremena pišu ode i panegirike majkama i majčinstvu, dok o ocu u tom kontekstu vlada ili šutnja ili kafkijanski krik. Danas otac ili je mama, ili je odsutan iz odgojnog procesa u borbi za kruh, pa je rezultat isti: Mi smo društvo bez očeva, bez muškaraca, feminizirano društvo, u kojem žena više nije spol, već ideal. A u "društvu bez očeva" svi postajemo "djeca", infantilizirana civilizacija o kojoj je pisao Bruckner u kojoj caruje oralni princip konzumerizma i brisanje svih razlika na ime ljudskih i građanskih prava i egalitarnog sindroma.

Iako žene (feministice) više kriče, dezorijentirani muškarac, otac, danas u svim tim previranjima izvlači deblji kraj. U tom smislu, statistike su zanimljive. U SAD-u i Europi, kako donosi C. Rise, većina razvoda, a gotovo se svaki drugi brak raspadne, događa se na inicijativu žene, i nije motiviran ozbiljnim razlozima kao što je alkoholizam, nasilje ili neki sličan razlog, već se radi uglavnom o psihološkim motivacijama tipa "osjećam se neostvareno i frustrirano", "neslaganje karaktera" (majke ti, nađite mi dva karaktera koja se slažu!?), ili "brak nije ispunio očekivanja".

Identitet muškarca duboko ranjen, ženski rasturen

Nakon svega toga u devedeset posto slučajeva djeca pripadnu majci, koja onda "dirigira" kada će ih otac vidjeti, što je veoma često povezano s manipulacijama nad djecom. U Engleskoj, od sedamdesetih godina kada je počela rečena feminizacija društva pa naovamo, broj suicida među muškarcima je narastao 72 posto, dok je kod žena nepromijenjen. Kod žena, kao kod onog lika iz Alana Forda, raste tek broj "pokušaja samoubojstava"... Uklanjanjem lika "autoritarnog" oca i muškarca kakvog smo poznavali do prije nešto više od pola stoljeća, identitet muškarca je duboko ranjen, a ženski, baš zbog toga, gotovo rasturen.

Milenijima je muškarac bio heroj - ratnik, ali nakon velikih pokolja prošlog stoljeća sva je krivnja prebačena na "muškost", iako cinici kažu da je dobro da sve ratove vode muškarci a ne žene, jer žene kad zarate idu do kraja, ne znaju stati, predati se ili sklopiti primirje. Žena se pak emancipirala od muža i muškarca, ali se nije emancipirala od svijeta reklama i žensko-spolno-rodne "policije mišljenja", bila to Jelena Veljača ili Aleksandar Štulhofer. Naime, žena više ne nosi korzet, sada gleda reklame i medijske konstrukcije ženstvenosti, pa se korzet zove dijeta, mazohizam. Ona je sada Amazonka, "muškarača" kao Mima Simić, koja želi biti društveno angažirana, pa joj je glavna strategija viktimizam ako ne uspije do kraja u pomuškarčenju. Takav viktimizam odnosi se, primjerice, na njenu zastupljenost u svijetu rada i manja primanja u odnosu na muškarca. No i to je moguće gledati i drukčije. Masovni ulazak žena u svijet rada i tržišnu utakmicu sedamdesetih godina omogućio je poslodavcima da smanje cijenu rada muškim zaposlenicima. Taj proces u kapitalizmu Marx je nazvao "rezervna vojska" koju su nekada, pa i danas, činili imigranti koji bi snižavali cijenu rada, no ta "rezervna vojska" mogu biti i žene, pa su štete obostrane, smatra Zemmuaour. Jednako tako Carrie L. Lukas u djelu "The Politically Incorrect Guide to Women, Sex and Feminism" raskrinkava to stalno žensko drečanje o potplaćenosti, kao "žrtvama muškaraca". Naime, kada bi poslodavci doista za isti posao mogli manje platiti ženu nego muškarca, onda bi masovno zapošljavali žene i time povećavali profit, jer je glupo i neracionalno platiti više muškarcu za isti posao koji jednako tako može za manji novac izvršiti žena.

Mit o potplaćenosti žena na poslu

No to je mit, smatra Carrie Lukas, dočim je istina da žene preferiraju manje fleksibilne poslove kao i što izbjegavaju poslove s visokim rizikom. Zato nije slučajno da 92 posto nesreća na poslu otpada na muškarce.

Mitovi o potlačenim ženama i "patrijarhalnom društvu" prema spomenutim autorima naprosto ne stoje, kao ni o ženi "vječitoj žrtvi". Naprotiv, žene su pobijedile, ubile su "oca", muškarca, emancipirale se od muža pa i u procesu reprodukcije, a društvo se feminiziralo, što je jednako razderalo i muški i ženski identitet, pri čemu su masovne rastave na Zapadu posljedica toga: Ona tražila muškarca, a dobila curicu, on tražio ženu a dobio muškaraču, pa onda nastupa famozno "neslaganje karaktera" kao razlog razvoda.

Kako je inaugurirana prva žena predsjednik u Hrvatskoj, moglo se čuti kako je to dokaz da hrvatsko društvo nije "patrijarhalno", da smo pokazali da smo nadišli balkanski primitivizam. To je šuplje vrćenje oko stereotipa koje pothranjuju i znanstvenici, jer i Hrvatska je dio dovršenog postfeminističkog procesa feminizacije društva. Gospođa Kolinda Grabar Kitarović jer kroz karijeru išla tako da su joj pomagali muškarci u ključnim trenutcima, od Mate Granića, Sanadera, sve do Mesića koji ju je poslao u Washington, i Josipovića koji joj je napisao preporuku za NATO, jer je zaobišla ženu Jadranku Kosor bez čijeg je znanja, iako joj je šefica, sve to poduzimala. Kolinda Grabar Kitarović, kao "arhetipsko žensko", voli moć, voli vlast, voli dominaciju, karijeru, i tu su joj spomenuti muškarci bili glavni "sponzori". Njen inauguracijski govor bio je muškiji i bojovniji od Josipovićevog, čak i od Tuđmanovog. I sada imamo lijepu situaciju: od Ustavnog suda, preko Pantovčaka do Agrokora Hrvatskom drmaju žene. Proces feminizacije društva u tom smislu uopće ne mora biti loš za Balkan, pogotovo kada primijetite da se srbijanski premijer Vučić od goropadnog četnika u samo nekoliko godina pretvorio u sramežljivu i pitomu curicu, u odnosu na kojega retorikom i nastupom naša Kolinda djeluje kao Vitalij Kličko, stisnute pesti i iskeženih zuba. To je liderica za 21. stoljeće, stoljeća feminizacije društva u kojem je "vječno žensko" trijumfiralo nad zbunjenim muškarcem koji između depilacije i kvarcanja mora još i po dijete u vrtić. No, u svemu tome, u sjeni, stoji gospodin Jakov Kitarović poput samozatajne kućanice, drag i simpatičan. On je, nakon četvorice spomenutih muškaraca koji su, među inim, potkurivali karijeru njegove supruge, onaj muškarac od čijeg feminiliteta, tolerancije i živaca ponajviše zavisi stabilnost Republike Hrvatske i njezinih ključnih poluga vladanja i upravljanja. Ako Jakov "pukne", ne piše nam se dobro...

http://www.dnevno.hr/kolumne/ivica-sola/145635-stabilnost-hrvatske-zavisi-od-zivaca-i-tolerancije-jakova-kitarovica.html, 27.2.2015.

Razlika između "voljeti" i "prihvaćati"

Započela je nova godina, a ja još uvijek sabirem čemu me je naučila stara. 2014. je bila stroga i teška učiteljica, nadam se da će se njezin trud ipak isplatiti. Pa da podijelim nešto od njezinih lekcija.

Jedan takav izvor mudrosti pokazao mi se u knjizi protestantskog publicista Boba Georgea Klasično kršćanstvo (GMI, Budimpešta). Znam kojiput biti kritičan prema raznim protestantskim shvaćanjima s kojima se ne slažem, ali moram pošteno priznati da se i u tom taboru nađe puno toga dobroga po milosti Božjoj. Pa evo jednog predivnog dijela iz te knjige.

Bob George ima sina koji se zove poput njega, Bob (Robert). Kad je diplomirao, bezuspješno je pokušavao pronaći posao u rodnome Dallasu. Neuspjesi su ga obeshrabrili, a otac, Bob senior, pozvao ga je jednom prigodom na doručak kako bi ga ohrabrio. Ugodno su razgovarali, i sin se malo pomalo oraspoložio. Zahvalio je ocu za sve što je ovaj u životu učinio za njega.

"Nikad nisam sumnjao da me voliš"-reče sin.

A tada je ocu nešto sinulo.

Bobby-reče otac-ja sam te uvijek volio i uvijek ću te voljeti, no želio bih te nešto upitati. Jesi li uvijek znao da te prihvaćam?

Sinov odgovor potresao je oca do dna.

Ne tata, bojim se da mislim da me ne prihvaćaš. Ustvari, mislim da nikada nisam osjećao da me prihvaćaš. Mislim da sam uvijek smatrao kako bi me radije vidio kao duhovniju osobu, osobu koja bi više čitala Bibliju i više se posvetila Crkvi, a ne poduzetništvu.

Ovdje treba napomenuti da protestanti nemaju svećenike poput katolika, nego se pastori biraju ili imenuju iz redova više ili manje teološki obrazovanih laika, pa su laici mnogo više uključeni u razne crkvene službe nego kod katolika (op. Lucijan Antun).

Otac Bob se zamislio, i sjetio kako je u svojoj revnosti kao novoobraćenik obilazio s Biblijom susjede i vodio sina u te posjete, iako sin očigledno nije imao takvu želju, a prilikom očeva razgovora s potpuno nepoznatim ljudima spuštalo bi mu se srce u pete od nelagode i straha. To nelagodno iskustvo dovelo je sina do stajališta da je najbolje držati se u crkvi po strani, a i do zaključka da će ga otac zbog toga uvijek donekle poprijeko gledati. Na koncu su obojica uspjeli sve to razjasniti.

Sada je bila prilika reći Bobbyju da sam pogriješio-nastavlja otac s pričom-i zatražiti ga da mi oprosti sve gluposti koje sam učinio. I još važnije, mogao sam mu reći kako nje samo da ga volim, nego ću ga uvijek voljeti i prihvaćati onakvog kakav je. Da bi zadobio moje prihvaćanje ne mora učiniti ili postati ništa drugo od onoga što već je. Tu nema "ako". Prihvaćam ga i volim odmah i sada...

Velik i uzvišen zaključak, zar ne? Međutim, Bob George (otac) ide u razmatranju još dalje, primjenjujući to iskustva iz razgovora sa sinom na odnos vjernika s Bogom. Prema njemu, mnogi vjernici žive opterećeni osjećajem trajnog neuspjeha u udovoljavanju Božjim zahtjevima, misleći da se najprije sami moraju svojim djelima dokazati pred Bogom da bi tako stekli njegovo prihvaćanje. Budući da to ne mogu izvesti, ostaju trajno nemirni. O Bogu razmišljaju kao o osobi udaljenoj milijune kilometara od njih, sjedećoj na nebu prekriženih ruku i negodujućoj nad njima.

Ovim je zatočenim ljudima poznato biblijsko učenje prema kojem ih Bog voli, ali duboko usvojim srcima ne vjeruju da ih Bog prihvaća. Njegova ljubav postaje u njihovim životima beznačajna i bezvrijedna. Često će reći: "Pa što? Bog ionako voli svakoga". Žele reći da je ljubav koja dolazi od Boga nejasna, univerzalna i neosobna.

I nakon niza jednostavnih i dubokih zapažanja Bob George završava s prastarom kršćanskom istinom prema kojoj je naše prijateljstva s Bogom posljedica Božje inicijative i Njegova dara, a ne naših napora.

Ono je poput bilo kojeg drugog dara. Sve što trebate učiniti je prihvatiti ili odbiti taj dar. Jednom kada ga primite, vaš je!

Krist Kralj 2014.

 

 

 

"Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i »naći ćete spokoj dušama svojim.« Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako." (Mt 11:28-30)

 

Isuse, umoran sam i svega mi je dosta,

nisam bolji od predaka svojih.

Ogledalo mi svakoga jutra u lice nabraja

sve moje životne neuspjehe i zatajenja.

Živim od dana do dana

pitajući se u tjeskobi kojiput

kadli će doći posljednji udarac

koji će satrti sve što je ostalo

od velikih očekivanja i još većih riječi

iza kojih nije stajalo pravo pokriće.

I baš zato ću opet doći k Tebi na čašicu razgovora.

Ti doista nisi težak niti naporan,

imaš uvijek sluha za moja cendranja,

ozbiljna izlijevanja srca i površna umovanja,

ne tražeći da se pretvaram i budem nešto što nisam.

Pa da mi je i dolinom bijede i beščašća proći, zla se ne bojim

dok me ti držiš za ruku,

Kralju moj i zapovjedniče.

 

 

Zanimljiv tekst o islamu i islamizmu

Budući da su islam i islamizam kao teme trenutno jako "in", evo jednog zanimljivog priloga o tome iz pera isusovca Samira Khalila Samira, preuzetog s portala Bitno.net. Portal je objavio cijeli niz tekstova o toj problematici koje vrijedi pročitati.

Djevica Marija i egzorcizam – to dvoje privlači milijune muslimana kršćanskoj vjeri

Ovo je deseti u nizu članaka o islamu. (Prvih devet nastavaka vidi na linku http://www.bitno.net/teme/analiza-islama/ )

Milijuni muslimana su odani Djevici Mariji, a mnogi od njih žude i za egzorcizmom te često traže od katolika da nad njima mole molitve otklinjanja. Fatima, Harissa, Damascus, Samalut, Assiut, Zeitun i mnoga druga mjesta gdje se Djevica ukazala, destinacija su neprestanih hodočašća iz Libanona, Sirije, Egipta i Irana. Hodočasnici su u potrazi za fizičkim, ali i duhovnim iscjeljenjima, spontanim i mističnim molitvama, a ne shematskim i formalnim islamskim molitvama. Iako radikalni muslimani uništavaju hodočasnička središta svake godine, odanost Mariji raste, također potaknuta i zapisima iz Kur’ana. Mnogim muslimanima vrlo je privlačno kršćanstvo, osobito katolicizam i pravoslavlje u kojima se posebno časti Djevica Marija…

Svake godine milijuni muslimana hodočaste u katolička marijanska svetišta. Ne samo u glavna svetišta poput Fatime u Portugalu ili Harisse u Libanonu, nego i u Egipat, Siriju i Iran. Muslimani – posebno muslimanke – idu zahvaliti Gospi ili velikim kršćanskim svetcima, kao što su sv. Šarbel ili sv. Juraj.

U očima mnogih Zapadnjaka, ove geste čine se smiješne ili lažne: oni govore o ukazanjima, o molitvi, ali onda masakriraju, ubijaju te čine nasilje u ime religije!

Htjeli mi to ili ne, taj religiozni fenomen je prisutan u Latinskoj Americi, u Africi, u Aziji. Kada vidite milijune hindusa da se idu kupati u prljavoj vodi svete rijeke to se može činiti apsurdnim. Ipak, za one koji to čine, to je čin čišćenja, molitve. Zapad je tolerantan i dobronamjeran prema drugim religijama, ali odnos prema kršćanstvu je rastuće kritičan. Zapad nije posthinduistički, niti postislamski, nego je postkršćanski.

Bit je u tome da se na Zapadu, nadnaravno smatra zastarjelim, etiketirano je kao mitologija, iluzija, i stoga je Zapad zauvijek osudio poteškoće koje niti čuda niti hodočašća ne mogu riješiti.
Ali u ostatku svijeta duhovna dimenzija je živa i zdrava. Na Istoku, religiozni osjećaji su vrlo živi među muslimanima, kršćanima i drugim religijama, dok među većinom Zapadnjaka – osobito među intelektualcima – vjera se doživljava kao stvar prošlosti, iracionalna, naivna. Moramo jasno reći: ovo tumačenje je pogrešno.

Muslimanska privrženost Mariji

U Egiptu postoji najmanje desetak hodočasničkih središta posvećenih Djevici, koja odaju počast putovanju Svete Obitelji u Egipat. Ta tradicija vrlo je bogata i dolazi iz apokrifnih tekstova iz četvrtog i petog stoljeća. Neke odlomke možete pročitati u članku kardinala Ravasija objavljenog 28. prosinca 2007., na blagdan Nevine dječice u novinama L’Osservatore Romano.

Svake godine u kolovozu, za blagdan Velike Gospe, barem milijun ljudi hodočasti u razna Gospina svetišta. Najpoznatija su u Gornjem Egiptu (na jugu), u Jabal al-Tairu, blizu Samaluta, otprilike 200 kilometara od Kaira. Proštenje traje 15 dana, ljudi mole, krste djecu (župnik je također dao izgraditi posebnu krstionicu za muslimane, koji također traže krštenje), i slave. Južnije, oko 380 kilometara od Kaira te 7 kilometara od Assiuta, također postoji slično hodočasničko središte u mjestu Deir Dronka gdje je prema tradiciji Sveta Obitelj boravila te se Djevica odmorila u pećini.

U posljednje vrijeme govori se o nekoliko Gospinih ukazanja:
da se 22. siječnja 1980. Djevica ukazala đakonu.
da se 10. siječnja 1988. Djevica u crkvenom tornju ukazala australskom turistu, a Isus s golubicom se ukazao radnicima u samostanu.
da se 7. kolovoza 1990. Djevica ukazala redovnicima, okružena svjetlom, u pećini u samostanu.
Svake godine hodočasti se tijekom ”Djevičina posta” (od 7. do 21. kolovoza, s tim da je prema koptskom obredu blagdan Velike Gospe 22. kolovoza). Dođe više od pola milijuna hodočasnika, među kojima su i deseci tisuća muslimana. Jedan od redovnika je, da se tako izrazim, „specijaliziran“ za krštenje, jer uspijeva napraviti 36 liturgijskih znakova križa, na djetetovu tijelu, u jednoj minuti (prije nekoliko godina mi je pokazao kako to radi).

Iako tamo muslimani čine velik broj sudionika, neki tvrde da je od ukupnog broja hodočasnika, muslimana najmanje četvrtina.

U Egiptu, još jedno hodočašće u mjesto novijih Marijinih ukazanja je u Zeitunu, blizu Kaira. Ukazanje, koje je počelo 1968., trajalo je nekoliko mjeseci. Razni sociolozi – ne Egipćani – nazivaju ovaj fenomen nekom vrstom emocionalne kompenzacije, psihičke utjehe za grubosti koje donosi život. Ali ljudi su tamo odlazili, i muslimani i kršćani, jer su vidjeli bijeli oblik na kupoli crkve u Zeitunu, koji su oni protumačili kao lik Gospe. Činjenica je da se to teško može objasniti, ali tisuće ljudi su to vidjeli te također postoje i fotografije. Još jedno Djevičino ukazanje slavi se u naseljenom susjedstvu, u Imbabi.

Od 1982. do danas, vijesti o Gospinim ukazanjima se nastavljaju u Soufaniehu u blizini Damaska. Ulje je teklo iz ikone Bogorodice, te su također ruke potpuno zdrave osamnaestogodišnje djevojke, Myrne Nazzour, izlučivale ulje. Tadašnji župnik je u početku bio protiv toga, ali kasnije je postao najveći zagovaratelj ikone. I tamo se također, muslimani i kršćani, okupljaju u velikom broju.
Blizu Damaska je također i mauzolej Settene Zainab, kćeri Alija i Fatime, osnivačice Šiizma. To je mjesto gdje se hodočasti ususret svojim religijskim korijenima, ali kad idete na mjesta ukazanja Djevice, razlozi hodočašća su daleko dublji.

Već godinama avioni puni muslimanki iz Irana slijeću u Fatimu u Portugalu. Dolaze na molitvu pred Gospu koja se ukazala mladim pastirima. Razlog tomu je što Gospa fatimska ima isto ime (Fatima) kao i kći proroka Muhammeda i žena Ali Ibn Abi Taliba.

U Harissi (Libanon), Iranke se neprestano dolaze moliti Gospi, do te mjere da je rektor svetišta priredio za njih posebnu kapelu, s ikonama, znakovima i molitvama Djevici na perzijskom, kako bi olakšao njihove pobožnosti.

Prošle godine, u svibnju, dok sam čekao početak večernje mise u Harissi, vidio sam stotine muslimanskih obitelji – vjerojatno šijitskih – koji su zastali poslušati pjesme prije mise, a otišli su tek na kraju. Kad sam bio u Moroku, otkrio sam da mnoge žene, tijekom trudnoće i nakon poroda, drže takozvani “Post našoj Djevici”, inspiriran Kur’anom, koji govori o ovome.

Marija u Kur’anu

Musimani nalaze svoj put do tih svetišta, znajući da je Marija najhvaljenija žena u Kur’anu, jedina žena kojoj se spominje ime, “Siddīqah” (istinita, vjerna, sveta), inače naziv namijenjen muškarcima (siddīq). Ona je jedina, po Kur’anu, koju je Bog odabrao i koju je volio više od svih žena na zemlji, štoviše, bila je posvećena u majčinoj utrobi i prije rođenja. Uistinu zastrašujući govor (pripisan Muhamedu) govori da je svako dijete, po rođenju, dotaknuto od Sotone, osim Marije i njena Sina. Taj govor je prilično blizak konceptu Bezgrešnog Začeća.

U Kuranu, Marija je “najčišća”, jer ju je Bog takvom stvorio. U Blagovijesti, u dva različita poglavlja, Marija govori anđelu: “Kako ja mogu imati dijete, kada me ni jedno ljudsko biće nije nikada dotaklo?” Dakle, u Kur’anu, Isus je nazvan: “Isus Krist, sin Marijin”; nikad se u arapskom osoba ne naziva “sinom neke žene”, nego uvijek “sinom muškarca”. Dakle, Isus, rođen od žene koju nije dotakao muškarac, ne može biti nazvan “sinom Josipovim”.

Dakle, posljednji stih (12.) 66. Poglavlja Kur’ana, navodi:  “I Marija, kći Imranova, koja je čuvala svoje djevičanstvo; Mi smo u nju (u njeno tijelo) dahnuli Naš Duh; i ona je svjedočila istinu riječi njezina Gospodina i njegovih Otkrivenja, i bila je pobožna.”

Kada se govori o Mariji u islamu, dodaje se titula “‘Alayhā l-salām” (Mir nad njom), koja se ne pridodaje niti jednom svecu. Ovu titulu također joj daju i kršćani. Postoji mnogo literature o Mariji u Kur’anu, koju su pisali i muslimani i kršćani.

Popularne pobožnosti kršćanskih svetaca, čak i među muslimanima

Što potiče muslimane na ta hodočašća? Prije svega, ljudi pokušavaju otkriti svoju vjeru u najvažnije; u potrazi su za obnovom vjere, što je praćeno i željom za fizičkim ozdravljenjem. Ipak, pitanje duhovnog iscjeljenja mnogo je snažnije, što je slično i smislu kršćanskih hodočašća.
Mora se naglasiti da za ortodoksne muslimane hodočašća nemaju vrijednost, osim hodočašća u Meku. Osim Meke, smatraju tu praksu idolopoklonstvom. To je razlog zašto radikalni muslimani uništavaju hodočasnička središta, posebno grobovce sufijskih svetaca, koje muslimani mistici posjećuju svake godine. Takva uništavanja tipična su za Salafiste, koji stalno obavljaju “ikonoklastične racije” u Tunisu, Libiji, Egiptu, Maliju, Jordanu, Pakistanu…

Ovaj trend u radikalnom islamu sličan je ranom protestantizmu: oni preziru pučke pobožnosti kao naivne i iskrivljene. U stvarnosti, ljudi traže Boga kroz svakodnevne stvari, ali i kroz određene fenomene i svjedočanstva. Bez obzira radi li se o kršćanima ili muslimanima.

Redoviti su posjeti Sv. Jurju u Egiptu, svetištu sv. Šarbela u Libanon, Kući Djevice Marije u Efezu, koju svakodnevno posjećuju muslimani, odnosno češće muslimanke. Ponekad na tim hodočašćima traže milost da zatrudne, ponekad za fizičko iscjeljenje. Uvijek muslimani idu kršćanima (podebljao Lucijan Antun). Redovnik provodi egzorcizam za muslimane

Još jedan duhovni element prisutan u vjeri je i strah od vraga. Događaj koji sam doživio prije mnogo godina kada još nisam bio svećenik, već samo vjernik, dobar je primjer tog straha. Bio sam u Američkom sveučilištu u Kairu i morao sam ući i izaći iz zgrade nekoliko puta tijekom dana zbog nekog istraživanja. U jednom trenutku, vratar me zaustavio i mirno upitao za uslugu. Rekao je: “Moju šesnaestogodišnju kćer je opsjeo demon.” Bilo je to prvi put u mome životu da sam čuo taj izraz. Rekao mi je kako taj demon baca njegovu kćer na zemlju i ozljeđuje ju. Zatim je dodao: “Odveo sam je našim imamima, ali nisu ništa mogli učiniti. Oni osobno su mi rekli da moju kćer jedino redovnik može osloboditi .” Preklinjao me da učinim nešto.

Obećao sam mu da ću moliti za njih, ali vidio sam da je bio razočaran mojim odgovorom. Kada sam tu priču ispričao svojoj braći, svi su me kritizirali, jer su vjerovali da sam trebao izvršiti egzorcizam nad djevojkom prema ustanovljenom liturgijskom obredu. Također sam otkrio da mnogim redovnicima i vjernicima prilaze muslimani i mole ih da istjeraju demona iz nekog člana njihove obitelji. I da se to često događa.

Obično muslimani odlaze ortodoksnim koptskim redovnicima te se egzorcizam često odvija na javnom mjestu. Jednom sam svjedočio egzorcizmu sa svijećama i svetom vodom na trgu u Kairu (Bāb al-Hadīd), koji se danas zove Mīdān Ramsis. Čovjek je ležao na zemlji, krut, psovao je te je bio invalidan i u jednom trenutku samo se smirio.

Prije par godina u rujnu 1994., kanadski je svećenik, sljedbenik karizmatskog pokreta, poznat po čudima, došao u Libanon. Bio je to otac Emilien Tardif (1928-1999) član Misionara Svetog Srca. Deseci tisuća ljudi, i mnogi muslimani, sljedili su ga i molili za pomoć. Postupak za njegovu beatifikaciju je u tijeku. Ovaj fenomen ja ne mogu objasniti. Ali mislim da Bog nekim ljudima daje nadnaravne darove, da bi bili u službi svima drugima. Ovi darovi raspodijeljeni su samo u kršćanskom svijetu, ali su ih potvrdili i ovjerili ljudi koji nisu kršćani.

Čuda se rade na dobrobit svih koji imaju vjere, vjere koja vodi Boga da podari čudo.
U ljudskom biću postoji potreba koja nije zadovoljena u islamu, ali je živa u kršćanstvu. To je potreba za duhovnošću, misticizmom i ljepotom koji se nude s takvom lakoćom u kršćanstvu, ali ne i u islamu.

Iskrena pobožnost ujedinjuje ljude. Marija kao most između kršćana i muslimana

Najsimboličniji primjer ovoga bila je odluka Libanonskog parlamenta prije tri godine, da proglasi državnim praznikom blagdan Navještenja Marijina. Bila je to zajednička odluka kršćana i muslimana. Kur’an na dva mjesta govori o Navještenju (poglavlja 3 i 19), gotovo u istom smislu kao i Evanđelja, s mnogo više elegancije i u svečanom stilu. U tim tekstovima, Djevica Marija opisana je kao izrazito pokorna Bogu i začuđena onim što joj se događa, toliko da ju sam Bog tješi.

Ta iskustva dovode do velike suradnje i duhovnog sklada s mnogim muslimanima. Ako se ne radi o islamskim radikalistima – koji miješaju religiju i moć, religiju i državu, religiju i politiku – muslimani, kao i svi drugi vjernici, njeguju otvorenost prema nadnaravnom i duhovnom u svojim srcima. No, taj aspekt ne može se slobodno izraziti u islamu: duhovnost je planirana, petodnevne molitve unaprijed definirane i moraju biti učinjene s unaprijed zadanim riječima, do te mjere da ako pogriješite, morate početi sve iznova. Službenom islamu nedostaje spontanosti. Iz tog razloga, kada musliman želi nešto intimnije, traži to u kršćanstvu.

Pobožnost stvara osjećaj prijateljstva, a ne antagonizma. Na Zapadu se često kaže da su religije, posebno monoteističke, izvor ratova i podjela. Ta teza je pogrešna s povijesnog gledišta. Naravno, ratovi su se vodili u ime religije. Ali ljudi su također pokrenuli ratove u ime mnogih drugih ideologija, sama religija ne pokreće ratove. Samo kada razmislimo o nacionalizmu, podjelama i svjetskim ratovima u Europi, prisiljeni smo priznati da je nacionalizam bio uzrok daleko gorem nasilju nego ijedna religija, i da su ateističke ideologije dvadesetog stoljeća uzrokovale više smrti nego religija.

Čak su se i vjerski ratovi u Europi bazirali na političkim fenomenima koji su iskorištavali religiju. To je bio uobičajen svjetonazor, a ne onaj predložen u Evanđelju. Ova povezanost politike i religije još je vrlo jaka u islamu i židovstvu. Određivanje države s religijom i etničkom grupom, stvara nasilan pokret potaknut religijom, koji stvara problem mnogim židovima koji ne podržavaju politiku Izraela. S islamske strane, Palestinci su se identificirali s islamom i stvorili jednake poteškoće, što je možda razlog što je napredak ka miru i mogućem pomirenju u zastoju.

Do danas, čini mi se da kršćanstvo kao religija izrazito odvaja vjeru i politiku, iako ne uvijek savršeno… ipak je to ljudsko. Benedikt XVI. također piše o tome u svojoj Apostolskoj pobudnici za Bliski istok: “Zdrava sekularnost, s druge strane, oslobađa religiju od tereta politike, i dopušta politici da bude obogaćena doprinosom religije, a da se pritom zadrži potrebna udaljenost, jasna razlika i prijeko potrebna suradnja tih dviju sfera.” (Ecclesia in Medio Oriente, No. 29)

U stvari, čim se muslimanima spomene Marija, postoji značajna promjena u stavu: stvori se ozračje pobožnosti, tišine, bratstva, kao da se nakon razgovora o mnogim stvarima ulaz na mjesto slavljenja, a tu je i tišina.

Neki bi to mogli vidjeti kao svojevrsni sinkretizam. Ali, u stvari, pobožnost je fenomen otvoren za sve. Čak i na Zapadu, marijanska svetišta ne privlače samo kršćane, nego i druge vjernike, ili ljude koji su napustili Crkvu, čak i nevjernike. Iako su liturgije jasno kršćanske. I ako ja, moleći se Gospi, vidim pored sebe muslimana kako moli pored mene, u čemu je problem? Naprotiv: to je velika utjeha jer je pobožnost mnogo jači temelj za odnose i prijateljstvo nego ideologija, politika ili kulturne povezanosti…

* Samir Khalil Samir SJ posjeduje doktorate iz orijentalne teologije i islamskih studija. Osnovao je u Egiptu 20 škola za učenje čitanja i pisanja, 12 godina je bio profesor na Pontifikalnom Orijentalnom institutu u Rimu. Tijekom građanskog rata 1986. preselio se u Libanon. Osnovao je istraživački institut CEDRAC u Beirutu koji istražuje i skuplja kršćansku kulturnu baštinu na Istoku. Ujedno je i profesor na Pontifikalnom Orijentalnom institutu Centre Sèvres u Parizu, zatim je profesor na Maqasid Institute u Beirutu gdje imamima predaje o kršćanstvu… Bio je gostujući profesor na bezbrojnim sveučilištima diljem svijeta. Autor je preko 40 knjiga i više od 500 znanstvenih članaka na arapskom i francuskom na temu odnosa kršćanstva i islama, savjetnik je mnogim političkim i vjerskim vođama u Europi i na Bliskom istoku. Također je s muslimanskom mladeži svakodnevno vodio razgovore na ulicama Pariza sve do 2005. godine. Njegovo glavno područje interesa je kršćanski Orijent, islam i integracija muslimana u Europi te pitanje odnosa muslimana i kršćana. Smatra ga se najvećim stručnjakom za pitanje islama u Katoličkoj Crkvi. Bibliografiju njegovih djela vidi ovdje: Pontificio Istituto Orientale, Facoltà delle Scienze Ecclesiastiche Orientalihttp://www.bitno.net/vijesti/djevica-marija-i-egzorcizam-to-dvoje-privlaci-milijune-muslimana-krscanskoj-vjeri/, 14.11.2014.

Smrt Robina Williamsa i islamista Emraha Fojnice kao znakovi vremena (iz pera Nine Raspudića)

Nino Raspudić/ Dvije naizgled nepovezane samovoljne smrti

Je li nam bliži komičar 
Robin Williams ili bošnjački šehid Emrah Fojnica?

14.08.14, 21:50h (prenešeno s Depo.ba, a ovi s vecernji.hr)

Dvije naizgled potpuno nepovezane samovoljne smrti dogodile su se ovaj tjedan. Jedna je u hrvatskim medijima bila vijest dana, druga je prošla gotovo nezamijećeno, iako bi po stvarnom značenju i mogućim posljedicama po naše živote, trebalo biti suprotno. Emrah Fojnica, dvadesettrogodišnji mladić iz BiH, kako javljaju islamistički portali, izveo je samoubilački napad u Iraku i time ispunio ono što je nekoliko dana ranije najavio putem društvenih mreža. Njegov otac koji živi u vehabijskoj zajednici u selu Gornja Maoča kod Tuzle, pozdravio je mučeničku smrt svog sina.

Za Emraha Fojnicu prvi put se čulo kad je s Mevlidom Jašarevićem prije tri godine optužen za napad na američko veleposlanstvo u Sarajevu. Nakon što je oslobođen optužbi, otišao se boriti u Siriju u islamističkoj vojsci ISIL-a, dojučerašnjih američkih mezimaca u borbi protiv Assada, a danas babaroge koju zračno napadaju pokušavajući zaštititi ostatke ostataka preživjelih kršćana i Jezida na Bliskom Istoku. U Siriju je, prema podacima sigurnosnih službi, istim poslom otišlo preko 140 bh državljana.

Dok je mladi Bošnjak u Iraku žrtvovao život za ono što je smatrao božjom voljom, u svom domu u Kaliforniji ubio se, ne ostavivši nikakvu poruku, komičar Robin Williams. On je davno postigao sve ono što se u američkoj civilizaciji uobičajeno smatra potrebnim za uspješan život. Veliki novac, troje djece, svjetsku slavu, posao u kojem se mogao i kreativno izraziti. Unatoč tome patio je od depresije i imao problema s alkoholom. Sve ono što je Williams imao, Fojnica nije, ali sve to što je imao nije mu bilo dovoljno da izdrži život bez smisla, dok je Fojnici smisao za kojeg je bio uvjeren da ga je našao, bio vredniji od ovozemaljskog života i svog njegovog mogućeg sadržaja. Williams odlazi oronuo, istrošen, nakon što je probao sve “dobro” u svom svijetu i nije našao satisfakciju i smisao, Fojnica se žrtvuje mlad, pun snage, s viškom smisla, koji Zapadnjaku može izgledati kao krajnji besmisao.
Williams se u svojim komičarskim nastupima, između ostalog rugao i s džihadom, onime što je Fojnici najsvetije i jedno važno, a Fojnica se svojim izborom šehidske smrti narugao sistemu vrijednosti unutar kojeg je Williams bio na vrhu i koji ne može pojmiti da postoji išta za što bi bilo vrijedno dati život, već se samoubojstvo javlja samo kao implozija urušenog života u kojem više nema individualnog užitka. O slučaju Emraha Fojnice i stotinama sličnih mladića s druge strane bliske granice, hrvatska javnosti nije saznala ništa, a samoubojstvo  komičara Willamsa nametnuto nam je kao vijest dana. Očito je puno ljudi kojima je Williams značajniji jer su uz nekoliko njegovih filmova proveli desetak sati i bolje se zabavili nego gledajući vijesti iz Gaze ili one o ratu u Europi u kojem upravo traje opsada milijunskog grada Donjecka. Sve je više ljudi koji za smrt susjeda u ulazu saznaju tek kad zasmrdi toliko da pozovu vatrogasce, a osjećaju najdublje suosjećanje prema neupoznatom, dalekom čovjeku koji ih je virtualno zasmijavao.

Koliko se u Hrvatskoj povećala količina ljudi kojima konzumiranje globalne masovne kulture nije samo razbibriga, nego jedini kulturni pa i duhovni sadržaj, svjedoči poplava tuge i očaja na društvenim mrežama kojim je primjena vijest o samoubojstvu Robina Williamsa. Histerija podsjeća na neutješne očajnike koji su nakon smrti Stevea Jobsa, osnivača Applea, lijepili posljednje pozdrave i poruke na trgovini u shopping centru u Zagrebu, kao da je proizvođač i uspješan prodavač sokoćala za zabavu epohalno zadužio civilizaciju.

Poplava posthumne viliamsomanije dovela je i do nekih karikaturalnih posljedica. Jedna, regionalno priznata pevaljka, izrazila je prekjučer na facebooku duboku tugu zbog smrti omiljenog pjevača, pomiješavši Robina Williamsa s pjevačem Robbiem Williamsom. Znam čovjeka koji stalno miješa Stipu Božića, Stjepana Božića i Stipu Drviša, ali barem se javno ne ističe kao stručnjak za bilo kojeg od njih.

Osim što ljudi uobičajeno vole ritualno javno žalovati i raspravljati o tužnoj sudbini nekoga do koga im ustvari i nije previše stalo, poplava facebook RIP-ova za američkim “ikonama” u Hrvatskoj ima i dodatnu dimenziju - takvim ripovanjem se simbolički uključujemo u veliki, zapadni, civilizirani svijet jer smo eto i im privatno neutješni zbog smrti Stevea Jobsa ili Robina Williamsa. Ne mogu se iščuditi količini ljudi koji na Facebooku danas očajavaju zbog smrti glumca kojeg nikada prije nisu ni spomenuli.

Ok, umro je jedan od pedesetak najistaknutijih osoba američke filmske industrije. Mogao je i Jim Carrey, Robert De Niro ili Jerry Lewis. Je li to ipak najvažnija stvar koja se dogodila ovog tjedna?
Iznenađenje u komentarima na vijest o samoubojstvu komičara koji se godinama patio s depresijom i alkoholizmom pokazuje koliko je još žilava predrasuda da su komičari veseli ili blagoslovljeni ljudi, te da je njihov posao lagan. Zaboravljaju da je ljude je lakše rasplakati nego nasmijati. Za izazvati tugu i suze dovoljno je malo emocionalne pornografije. Prikažite im patnje djece, stradanje nedužnih, smrt malog mede, djevojčicu s žigicama i eto suze.

Smijeh je pak puno sofisticiraniji proizvod. Golemi je teret svako malo morati izaći pred ljude, koji očekuju da ćeš iz njih izvući tako oslobađajuću reakciju. Humor, kao profesija, je težak, krvav posao. Pravi humor nije puko veselje, već kao sastojak uvijek ima i malo tuge, zato je jak tamo gdje je bilo i puno jada. Stoga ne čudi da su komičari privatno skloni depresiji, a pogrebnici i patolozi šali.
Kako je samoubojstvo Robina Williamsa nametnuto kao globalna tema, oko koje se odmah naravno oglašava i Obama, mediji su iskopali i raspravu s Twittera, u kojoj islamski ratnici raspravljaju o Williamsu. Jedan džihadist, kolega i vršnjak Emraha Fojnice, piše kako je kao mali volio Williamsov film Jumanji.

Čuđenje američkih komentatora nad tim pokazuje potpuno nerazumijevanje svega što se događa, prije svega potcjenjivanje snage islama. Oni smatraju da su islamisti neki kromanjonci ponikli daleko od civilizacije, a ustvari su mnogi među njima odrasli u zapadnim metropolama, konzumirajući iste kulturne proizvode kao ovi što neutješno oplakuju Williamsa. Zapadnjaci su uvjereni da žive u najboljem od mogućih svjetova, te da stoga borci ISIL-a, da su mogli probati sve blagodati američke civilizacije, danas ne bi ubijali u ime Allaha, već bi lijepo patili od depresije, zatezali se betoxom i kljukali sedativima.

Drugi islamist, u istoj raspravi, predbacuje Williamsu ruganje s džihadom u stand-up nastupu iz 2002. Upravo u tom neduhovitom nastupu koji se pod nazivom “Jihad” može pogledati na youtubeu vidi se sav očaj komičara koji silom nastoji biti smiješan rugajući se s tuđim svetinjama.
Mladi islamisti i Williams žive u dva odvojena svijeta. Njegov se čini puno krhkiji i dekadentniji. Nikada u povijesti ljudi nisu imali na raspolaganju toliku količinu materijalnih dobara, usluga, zaštitnih sredstava kao većina stanovništva na razvijenom zapadu, a istovremeno toliko se gušili u nesreći, stresu, depresiji i besmislu.

Samoubojstvo Robina Williamsa bez poruke i smisla baca sjenu na svako buduće i gledanje njegovih filmova, ”jer naknadno više ne gledaš koleričnog veseljka koji se krevelji, galami, zajapuren  od viška životnosti i radosti, i već depresivnog, nesretnog, a i izgubljenog čovjeka, čijih se problema okolina sjetitla tek kad se ubio.

S druge o strane bombaši samoubojice ponikli na Zapadu kao mladi, fizički i emotivno neistrošeni ljudi žrtvuju život na drugom kraju svijeta za nešto što smatraju višim ciljem. Život smrtnika završava nužno i ovako i onako i onome koji vjeruje i onome koji ne vjeruje. Ali horizont i smisao življenja smrtnosti je drugačiji. Jednom se on zatvara u besmislenoj konačnosti, drugom se otvara u smislenoj beskonačnosti, u vječnosti. Provaliju koja dijeli ta dva svijeta povremeno povežu neke tanke, privremene spone poput šehidu dragog filma Jumanji. Priznaje da ga je kao mali volio, ali je onda odrastao. Nas mediji još  uljuljkuju u infantilnosti. Nama je važnije što je bilo u holivudskom filmu, nego u gruboj stvarnosti, koja nam je bliža nego što uobičajeno mislimo.

(Vecernji.hr, kolumna Nine Raspudića "Kratki espresso")

http://depo.ba/clanak/117210/je-li-nam-blizi-komicar-robin-williams-ili-bosnjacki-sehid-emrah-fojnica, 17.8.2014.

Koliko buke oko jednog jedanaesterca?

Postoji stanovita brazilska priča o opijatskom djelovanju profesionalnog nogometa na svijest širokih narodnih masa. Navodno je jednom prigodom predsjednik države sazvao posebnu sjednicu vlade i izrazio bojazan od pogoršanja stanja u zemlji zbog osiromašenja širokih narodnih masa. Nato je ustao premijer i umirio čelnika države ovim riječima: "Gospodine predsjedniče, nemojte se uznemirivati, imamo do konca godine još tri međudržavne utakmice nogometne reprezentacije, a u tom razdoblju nikome neće na pamet pasti nikakvo pokretanje revolucije."
Gledajući prosvjede u Brazilu zbog organiziranja svjetskog nogometnog prvenstva, čini se da ta priča više ne vrijedi toliko, barem ne u brazilskom slučaju, ali u Hrvatskoj i dalje pokazuje svoju snagu. Ne zato što bi tko prizivao revoluciju, nego zato, što je fama oko nepravedno dosuđenog jedanaesterca i s time povezanim porazom naše nogometne reprezentacije protiv Brazilaca prometnula u medijima u pregorijevanje osigurača stanovitih nacionalnih frustracija. Čak ima mišljenja da je izbornik Kovač trebao nakon jedanaesterca pokupiti momke s travnjaka i prepustiti organizatore prvenstva njihovoj sramoti. U najmanju ruku kao da nam je tko "otpilio" Dubrovnik, Vukovar ili dio nacionalnog ozemlja. Japanskom sucu prebrojava se sve u šesnaest kao ratnom zločincu. Čak je procurila priča da je Interpol navratio u Brazil istražiti tu nogometnu nepravdu (što je isti demantirao), kao da to s takvim istragama ide toliko brzo, bez obzira na korupcijske afere koje tresu svjetsku nogometnu krovnu organizaciju FIFA. Naravno da smatram jedanaesterac prestrogo dosuđenim i da žalim naše momke, koji su bili zreli za bolji rezultat, ali kad se sjetim kojekakvih težih situacija s prethodnih prvenstava, cijela "afera penal" podsjeća me na sličnu iz 1982. Na tadašnjom svjetskom prvenstvu u Španjolskoj naletjela je Jugoslavija na domaćina u Sevilli. Povela je 1:0, a zatim je danski sudac Sorensen dosudio jednako sumnjiv jedanaesterac nakon faula Velimira Zajeca izvan granica kaznenog prostora. Španjolci su izjednačili, a nakon toga pobijedili s 2:1. Mediji su raspalili priče o nepravednom sucu, o zločestom Zapadu koji ne prihvaća naš socijalizam, o tome da bismo trebali odustati od takvih natjecanja, itd. Narod je imao o čemu pričati uz pivo i prigodu zaboraviti tegobnu svakodnevicu, pronašavši Krampusa kojeg bi trebalo žrtvovati za javno dobro. Na kraju je vuk pojeo magare, nitko nije odustao od svjetskih prvenstava, jer je ipak riječ o prevelikim novcima, a profesionalni nogomet je prije svega biznis. To nam mediji nekako prečesto prešućuju. Možda bismo se, imajući to na umu, manje nervirali.
A što se tiče težih situacija i većih skandala iz povijesti svjetskih nogometnih prvenstava, evo nekoliko primjera da bismo se nervirali još malo manje. 1966. u Engleskoj igrali su u četvrtfinalu Urugvaj i tadašnja Zapadna Njemačka. Sudac je isključio čak četvoricu Urugvajaca, što je rekord svih prvenstava. Naravno, Nijemci su pobijedili, da bi u finalu protiv Engleza pri rezultatu 2:2 dobili onaj famozni "gol stoljeća" Geoffa Hursta, pri kojem ni danas nije sigurno je li ili nije lopta prešla njemačku golnu crtu (Wolfgang Overath kleo se i preklinjao da nije). Čak i četvrti engleski gol je bio neregularan, jer su u trenutku njegova postizanja neki engleski navijači već trčali terenom slaveći pobjedu. Na zadnjem svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi sudac nije priznao regularan gol Engleza Lamparda upravo protiv Nijemaca u četvrtfinalu, oštetivši izravno Engleze za izjednačenje. A poznat Mussolinijev razgovor sa sucem finalne utakmice na svjetskom prvenstvu u Italiji 1934. godine, nakon kojeg je sudac prilično tolerirao talijansku oštru igru? Domaćinsko suđenje u Argentini 1978 godine? Pa tri žuta kartona našem igraču protiv Australije 2006. godine u Njemačkoj, bez crvenog kartona? Mogli bismo tako nabrajati dalje u beskraj.
Zašto se takve stvari  događaju? Možda naprosto zato što su i suci samo ljudi podložni utjecaju okoline. Možda i ima korupcije, tko bi ga znao (ali takvo što treba debelo dokazati prije olakog pristajanja uz kojekakve teorije urota o brazilskoj kupovini japanskog suca), a u zadnje vrijeme se nogomet toliko ubrzao, da se sucima jako skratilo vrijeme za reakciju u problematičnim situacijama. Europski suci su očigledno bolji od onih iz ostatka svijeta zbog dobre uvježbanosti u zahtjevnim europskim ligama i međunarodnim natjecanjima, ali i njima se događaju pogreške, čak i skandalozne (sjeća li se tkogod onog norveškog suca koji u Londonu jednostavno nije vidio barem tri prekršaja igrača Barcelone u kaznenom prostoru nad Chelseaovima, koji su morali donijeti jedanaesterce?). Ukratko, sudačke pogreške događat će se i dalje, to je u nogometu jednostavno neizbježno, a već je utakmica Meksika protiv Kameruna pokazala da nismo samo mi pretplaćeni na njih. Mislim da bi više vrijedilo radovati se zbog dobrog dojma i borbenosti naših nogometaša, jer sekiracijom zbog nečeg na što nikako ne možemo utjecati sebi nećemo produljiti niti  poboljšati  život.

Reče Isus: "Prijeđimo prijeko"

U onaj dan, uvečer, reče Isus svojim učenicima:
„Prijeđimo prijeko!“
(Mk 4, 35-41)

I meni upućuješ poziv koji si prije dvije tisuće godina uputio svojim učenicima: ˝Prijeđimo prijeko!˝
Pozivaš me da prijeđem preko nekih ograda u svome životu, u svome načinu razmišljanja i djelovanja.
Želiš da zajedno prijeđemo preko svega onoga što me razdvaja od Boga i od same sebe.
Pozivaš me da se s Tobom otisnem od obale, od svega što za mene predstavlja ljudsku sigurnost, a što nije izgrađeno na Tebi.
Jesam li spremna ući s Tobom u lađu?
Da bih to mogla, pozivaš me najprije da otpustim mnoštvo onoga što me u ovome trenutku okružuje i veže uz obalu.
A okružuje me mnogo toga, Isuse.
To je ponajprije moja zabrinutost koju proživljavam zbog svega što mi se dešava.
Moje se misli stalno vrte oko toga što će biti sa mnom, kako će to sve završiti, hoću li izdržati;
oko tekućih poslova koje možda nema tko obaviti umjesto mene ...
To je ono mnoštvo koje moram otpustiti da bih jedno vrijeme provela s Tobom.
Sada ostavljam po strani sve svoje brige i preokupacije, dvojbe i dileme,
i želim se usredotočiti samo na susret s Tobom.
Želim odgovoriti na tvoj poziv i otisnuti se od obale.
Ali gle! Evo, najednom sa svih strana valova.
To su moje sumnje, strahovi, tjeskoba i nemir.
Javljaju se svakojake misli koje me žele odvratiti od susreta s Tobom.
Sve u meni i oko mene uskovitlalo se i kao da se buni protiv Tebe,
protiv ove situacije u kojoj sam se našla, protiv trpljenja koje proživljavam i koje mi tek predstoji.
A ti? Tebe kao da nema.
Ako i jesi tu negdje, onda zacijelo spavaš i uopće Te ne zanima što se događa sa mnom.
Bože, gdje si? Kako možeš dopustiti svu ovu rastrganost?
Isuse, ovo više nije igra. Bojim se ... Zar ne mariš što padam?
˝Utihni! Umukni!˝ - Tvoje riječi odzvanjaju u mome duhu.
Zapovijedaš nemiru, sumnjama, ljutnji i strahu koji su me obuzeli da se povuku.
Oluja se u čas smiruje i nastaje velika utiha, mir kakav još nisam iskusila.
U tome miru pristupaš mi Ti.
˝Što si bojažljiva? Kako nemaš vjere? Ne znaš li da sam Ja s tobom,
Gospodar svega stvorenoga, Gospodar nad životom i smrću, nad zdravljem i bolešću,
nad bolovima i patnjama, nad vjetrovima i olujama?
Ne znaš li da sam Ja jači od svega toga?
Ako sam Ja s tobom – tko će protiv tebe?
Ako sam Ja tvoj štit i zaštita – koga se bojiš?˝
Pomozi mi, Isuse,  da Te bolje upoznam.
Pomozi mi da, s Tobom u lađi, prijeđem prijeko.
Amen.

(Pjesma jedne vjeroučiteljice kojoj je nadimak Klara)