Kratka usporedba kapitalizma i socijalizma

Kapitalizam je bolji od socijalizma, ali je gori nego što sam mislio. Eto u čemu se doista razlikuju kapitalizam i socijalizam: u socijalizmu su lopovi krali toaletni papir, sapun i olovke. U kapitalizmu lopovi kradu tvornice koje proizvode toaletni papir, sapun i olovke. U socijalizmu su radnici dobivali viškove. U kapitalizmu su radnici višak. U socijalizmu je kralo mnogo ljudi, ali pomalo. U kapitalizmu krade manji broj ljudi, ali mnogo. U socijalizmu se o lopovima pisalo u crnoj kronici, i završili bi iza rešetaka. U kapitalizmu se o lopovima piše kao o medijskim zvijezdama, a  završavaju u offshore poreznim rajevima. (Jan Campbell, Parlametni listy, Češka)

Grunfovske odn. grunfoidne mudrolije

Vjerujem da ste mnogi u djetinjstvu i malo zrelijem djetinjstvu čitali nenadmašan legendaran strip Alan Ford. Jedan od najluđih likova je Grunf, antimajstor za antitehničku antipotporu antigrupe TNT. Prema odijelu čini se da ga je negdje zaboravio tata 1. svjetski rat, a izreke bolje da ne spominjem. Evo nekih od najboljih:

"Najbolje je biti glup, gluh, slijep i nijem."
"Tko leti, vrijedi. Tko vrijedi, leti. Tko ne leti, ne vrijedi."



Grunfov humor zasnovan na paradoksima proširen je diljem svijeta. Upravo sam dobio jednu turu grunfoidnih izreka sa svih strana, pa objavljujem.

"Bolje umrijeti od litre nego od kapi."
"Smisao rata nije da umreš za svoju domovinu, nego da neprijatelja prisiliš da umre za svoju!"
"Bolje mješati alkohol, nego beton!"
"Bolje biti malo glup, nego malo pametan."
"Bolje biti aktivan danas, nego radioaktivan sutra."
"Zdrav čovjek ima tisuću želja, pogotovo bolesnih!"
"Samo da prođe ova demokracija, pa da opet živimo kao ljudi."
"Rođendani su vrlo korisni! Što ih više imaš, to duže živiš!"
"Lako je promijeniti mišljenje drugog, teško je uvjeriti ljude da prihvate tvoje!"
"Djeca su naše najveće bogatstvo, i ove godine očekuje se dobar izvoz!"
"Ako ste pogriješili prema nekome, tražite oproštaj još danas, jer sutra možda nećete osjećati krivicu!
"Lako je biti Bosanac, teško je živjeti u Bosni!"
"Nitko nije sasvim obrazovan sve dok ne nauči da šuti!"
"Današnja medicina je zaista mnogo napredovala, za svaki lijek uspjela je da pronađe bolest!"
"Složna braća kuću grade, nesložna dvije!"
"Kamen po kamen - dijaliza."

Anegdota o bankaru i siromasima: sit gladnom ne vjeruje (niti obratno)

Objavljujem zgodnu anekdotu s interneta koju mi je poslao prijatelj M. M. Više je nego aktualna u današnje vrijeme.

Jednog popodneva, neki poznati bankar se vraćao kući u svojoj luksuznoj limuzini, kad opazi dva čovjeka kako jedu travu uz rub ceste.
Naredio je svom vozaču da zaustavi auto i izlazeći iz auta, upita jednog od njih: - Zašto vas dvojica jedete travu?
"Nemamo novaca za hranu" -odgovori jadni čovjek. "Eto, zato moramo jesti travu."
"Dobro onda idemo mojoj kući i ja ću vam dati jesti"- reče bankar.
"Hvala, ali ja imam ženu i dvoje djece sa mnom. Eno ih dolje, ispod onog drveta."
"Nema problema, povedi i njih" - reče ponovo bankar. I, okrenuvši se drugom čovjeku, reče mu: " Ti također možeš s nama."
Čovjek tihim glasom progovori: "Ali, gospodine, i ja isto imam suprugu i šestoro djece, tu su sa mnom!"
"Dakle, neka dođu i oni, naravno" - odgovorio je bankar.
I svi oni uđoše u ogromni i luksuzni automobil.
Vozeći se tako, jedan od dvojice pogleda stidljivo u bankara i reče: "Gospodin je vrlo ljubazan... Hvala vam što ste nas sve povezli sa sobom!"
Bankar mu je odgovorio:
"Dragi moj, nemorate se sramiti, vrlo sam sretan što ovo činim! Vi ćete zaista biti oduševljeni mojom kućom... Trava je tamo viša od 20 centimetara!"

Kako ste uopće mogli pomisliti da vam ijedan bankar (ili banka) žele pomoći? Ne zavaravajte se, promislite malo prije nego prihvatite bilo kakav ugovor s njima...
Zato bi bilo dobro da, svaki put kada neka banka nazove nudeći ovo ili ono, zapitate se: kad bi to zaista bilo dobro za mene, oni mi sigurno ne bi ponudili.

TV serija Vikinzi: kršćanstvo i poganstvo na život i smrt

Iznimno zanimljiva irsko-kanadska televizijska serija Vikinzi (The Vikings)[1] koju već neko vrijeme prikazuje HTV na prvom programu, vodi nas u surov i ratnički svijet ranoga srednjega vijeka između kraja 8. i početka 11. stoljeća. U tom razdoblju je plima seoba skandinavskih Vikinga, zahvativši područje od Carigrada i Volge do obala Sjeverne Amerike, zapljusnula narode Zapadne i Srednje Europe valovima pljačkaških pohoda i invazija koje su rastrojile neke cvatuće države i promijenile tijek europske povijesti[2].

Glavni junak serije je vikinški poglavica Ragnar Lothbrok (glumi ga Travis Fimmel), vjerojatno legendarni lik iz skandinavskih saga, jedan od najslavnijih pomoraca i pirata u povijesti. Uspjevši „prokljuviti“ navigaciju na otvorenom moru čime su Vikinzi trajno zadužili pomorstvo, Ragnar odustane od tradicionalnih pohoda na siromašna područja istočnog Baltika, i krene otkrivati i usput pljačkati bogate zemlje tadašnjeg Zapada. Ragnar je kao i svi Vikinzi briljantan ratnik, izvrstan strateg i sposoban političar, što ga uskoro uzdigne do naslova jarla (vojvode) i bliskog saveznika kralja danskih Vikinga Horika. Serija prikazuje niz uspješnih Ragnarovih pohoda na Englesku i Zapadnu Franačku koji kulminiraju opsadom i pljačkom Pariza 845. godine.

Rekonstrukcija povijesnog okruženja prikazano je unatoč nekim nedostatcima prilično uvjerljivo, iako ne treba očekivati osobitu činjeničnu točnost. Brižno su prikazane scene bitaka koje otkrivaju razloge pobjeda ratnika pod zastavom s crnim gavranom, simbolom boga Odina. To su prije svega prevlast na moru koja piratima omogućuje da napadnu kada i gdje žele, izvrsna konstrukcija i plitak gaz vikinških brodova (drakari) zbog kojih plove ne samo morem, nego i europskih rijekama. Vikinzi su nenadmašni ratnici u borbi izbliza, bore se disciplinirano u zbijenom poretku zaklonjeni zidom štitova poput Rimljana, što je  nesavladiv problem za njihove manje disciplinirane i na takvu taktiku nenaviknute neprijatelje. Ipak je možda najvažnija stvar u svemu motivacija vikinških ratnika, za koje nema veće slave nego poginuti u borbi, jer samo takav Viking može dospjeti u skandinavski raj Valhallu, gdje će se gostiti s bogovima. Hrabrim, ali taktički naivnim Anglosasima trebat će dosta vremena da prvi put pobijede Sjevernjake u otvorenoj bitki zahvaljujući promišljenoj taktici kralja Ecbertha. Unatoč tomu će njihovi kasniji naraštaji nizati poraze sve dok Ecberthov unuk Alfred Veliki ne preokrene ratnu sudbinu nakon što Vikinzi već zauzmu dvije trećine Engleske. No, to je već druga priča.  

Osim što je zauzet ratovanjem, Ragnar Lothbrok ima pune ruke posla s osujećivanjem urota, sukobima među samim Vikinzima, obiteljskim poteškoćama i mnogim drugim brigama tipičnima za ono vrijeme (tako mu od kuge umre kćer). Istaknute uloge u njegovoj povijesti imaju i brat Rollo, prva žena Lagertha (poznata vikinška ratnica), druga žena Aslaug, sin Bjorn, i drugi. Radnja obiluje spletkama, privremenim savezništvima, preljubima, a kao neprestan pozadinski motiv koji često dolazi u prvi plan je duhovni i kulturni rat europskih naroda rastrganih između nadirućeg kršćanstva i starih poganskih religija. U napadima Vikinga na Anglosase i Franke pojedini ratnici poput Flokijajasno očituju mržnju protiv kršćanstva kao takvog. Ipak treba uzeti u obzir da su poganski europski narodi također trpjeli s druge strane zbog prisilnog pokrštavanja kojeg su provodile kršćanske države, osobito Franačko carstvo Karla Velikoga i njegovih nasljednika. Taj međureligijski sukob zahvaća baš sve likove u seriji, ali ponajviše anglosaskog benediktinca Aethelstana, kojeg su Vikinzi odveli u roblje iz razorenog samostana Lindisfarme. Aethelstan se u novoj domovini emotivno vezuje uz Ragnarovu obitelj unatoč grubosti poganske sredine, a Ragnar iz njega izvlači informacije o slabim točkama i bogatim mjestima tadašnjih kršćanskih anglosaskih kraljevina u Engleskoj. Na kraju se Aethelstan nađe razapet između poganske vjere nove sredine i stare odanosti Kristu. Za većinu Vikinga on je kao kršćanin svojevrsno egzotično biće koje nakon dolaska u Ragnarov dom dolazi vidjeti cijelo vikinško selo. Nikad prije nisu vidjeli kršćanina, te ga svako malo zapitkuju o tome što kršćani vjeruju o ovome ili onome. Čini se da bi njegovim dolaskom među Vikinge moglo stići i svjetlo Evanđelja (kao što se tada nerijetko i događalo), ali staro poganstvo ne da se lako, a i Aethelstan proživljava teške unutarnje borbe. „Bože, zašto si dopustio da moja braća poginu, a ja da budem među ovim poganima?“-pita se ne nalazeći odgovor. Istodobno upoznaje pogansku religiju koja je u seriji vrlo podrobno prikazana: od proricanja do obreda vjenčanja, pa i do hodočašća u slavni hram boga plodnosti Freyera u švedskoj Uppsalli, kamo s Ragnarovom obitelji putuje i Aethelstan. Dirljivo je gledati grube Vikinge kako s istinskim religioznim osjećajima i skrušena srca prinose darove i upućuju molitve božanstvima, ali uskoro slijedi otrežnjenje u vidu obrednog orgijanja svih nazočnih vjernika nakon što konzumiraju halucinogene gljive. Aethelstan tomu mora nazočiti, a nakon toga od svećenika vrhovnoga  boga Odina dozna pravi razlog zašto je pozvan na hodočašće: da bude prinesen kao ljudska žrtva! Iako zaniječe vjeru u Krista da bi spasio živu glavu, od žrtvovanja ga spašava plemenski vrač tumačeći Vikinzima „kako je taj čovjek u srcu i dalje kršćanin i ne želi biti žrtvovan, pa bogovi neće primiti takvu žrtvu.“ Umjesto njega dragovoljno se žrtvuje jedan vikinški ratnik. S jezivim prizorom devetorice muškaraca koji su se dragovoljno prinijeli za žrtve Odinu završava jedna od epizoda Vikinga.[3]           

Ne treba posebno naglasiti da i u drugim epizodama krv teče potocima. Prikaz stravičnog vikinškog običaja pogubljenja nazvan „krvavi orao“, kojeg primjenjuju osobito nad izdajnicima, toliko je jeziv da čak i neke žene padnu u nesvijest gledajući to. S druge strane niti kršćanski narodi, a osobito vladari, nisu bili nježni prema poganima. Aethelstan sudjeluje kao borac na strani Vikinga tijekom pohoda na anglosasko kraljevstvo Wessex, ali upadne s jednim odredom u zasjedu. Svi poginu, jedino on se preda „svojim“ Anglosasima. To mu donese tešku nevolju; zbog „otpada“ od kršćanstva oni ga razapnu na križ, a spasi ga u zadnji čas kralj Ecbert, koji kao čudom naiđe u trenutku raspeća.

Svakako moramo još jednom naglasiti da serija pristupa povijesnim događajima prilično slobodno. Nerijetko postavlja stvarne osobnosti i događaje u proizvoljne vremenske kontekste. Primjerice, Ragnar Lothbrok i Lagertha vjerojatno su tek legendarni likovi, ali ipak utjelovljuju i odražavaju karakter nekih doista povijesnih osobnosti iz tadašnje Skandinavije. Vikinzi su poznavali žene ratnice koje su sudjelovale u pohodima i tukle se jednako žestoko kao i njihovi suborci. Ragnar sudjeluje u pljački i pustošenju samostana Lindisfarme 793. godine, a jednako je mladolik tijekom opsade Pariza 845. godine, što bi značilo da se tijekom 52 godina života nije nimalo promijenio. Scenaristi su dvije povijesne vikinške opsade Pariza[4] sabili u jednu, a dva važna lika iz druge opsade-grofa Oda, zapovjednika obrane, i Vikinga Rollona[5] premjestili iz druge opsade u prvu. Anglosaski kraljevi Ecberth i Aella nisu bili suvremenici (Aella je došao na vlast u Northumbriji znatno nakon Ecberthove smrti i vladao je samo dvije godine) niti su se u životu susreli, a kamoli zajedno ratovali protiv Vikinga. Ecberth je bio prvi anglosaski kralj koji je doista pobijedio Vikinge u otvorenoj bitki, ali je prethodnu bitku protiv njih izgubio. Serija ga prikazuje kao iskusnog vladara u vrijeme susreta s Vikinzima oko 800. godine, ali on je postao kraljem najranije dvije godine poslije, dakle 802. Ecberthova snaha Judith bila je kćer franačkog kralja Karla Ćelavog, a ne northumbrijskog Aelle. Također nije poznato da bi slavni anglosaski kralj Alfred Veliki potjecao iz brakolomne veze svoje majke s nekim svećenikom. Vikinzi su se doista naselili u velikom broju u Engleskoj, ali tek u generaciji nakon Ragnara i Ecberta. Aethelstan je bilo često anglosasko ime, pa su se tako zvali i neki kraljevi te najstariji sin Ecbertova sina Aethelwulfa, ali nije poznat nijedan istaknut svećenik s takvim imenom. Lik Aethelstana možda je najsličniji poznatom znanstveniku i učitelju Alcuinu iz Yorka. Ima još takvih scenarističkih sloboda, ali sad nije vrijeme podrobno o tome pisati.

---

Bez obzira na sve to, Serija Vikinzi izvrsno je producirana i predstavlja medijski atraktivan prikaz jednog burnog i krvavog razdoblja europske povijesti koje je unatoč svemu imalo svoje velike i male junake i antijunake, grješnike, ali i svece i mučenike. I to mnogo mučenika, znanih i neznanih, čija krv je naposljetku dovela do preokreta. Vikinški pohodi na Zapad bili su posljednja značajna velika navala europskih poganskih naroda na one kršćanske. Proći će nekoliko stoljeća od njihovih početaka i Kristov križ naći će se na zastavama svih skandinavskih naroda. Taj proces znakovito se vidi u primjeru Svetog Edmunda Mučenika, anglosaskog kralja Istočne Anglije[6]. Poganska vikinška vojska zarobila ga je 869. godine i nastojala ga prisiliti da se odrekne Krista. Budući da to nije htio učiniti, gađali su ga strijelama dok nije umro, i na koncu mu odsjekli glavu. Narod ga je uskoro počeo štovati kao mučenika, a 30 godina nakon njegove smrti počeli su ga štovati i Vikinzi naseljeni tada u Istočnoj Engleskoj. Kada se kasniji danski kralj Knut obratio na kršćanstvo i postao engleskim kraljem, hodočastio je na mjesto štovanja Sv. Edmunda u Bury St. Edmunds i darovao mu vlastitu kraljevsku krunu kao zadovoljštinu za sve grijehe koje su počinili njegovi vikinški predci.

---

[1] (History Channel, MGM Television, http://www.history.com/shows/vikings,

HTV 1 subotom i nedjeljom)

[2]v. popis vikinških pohoda na stranici https://web.cn.edu/kwheeler/viking_attacklist.html, 2.5.2015.

[3]v. prikaz žrtvovanja na https://www.youtube.com/watch?v=YuhBDkIn_RM

[4]prvu opsadu 845. godine vodio je vikinški poglavica kojeg izvori zovu Ragnarius, a scenaristi poistovjećuju s Ragnarom Lothbrokom. Opsada je bila uspješna i Vikinzi su otišli nakrcani velikim plijenom nakon pljačke grada. Druga opsada trajala je od 885. do 886. godine, a Parižani su se pod vodstvom grofa Oda učinkovito obranili i odbili Vikinge. Tomu je pomogla velika svota novaca koju je Vikinzima isplatio franački kralj Karlo Debeli.

[5]Rollo je u seriji brat Ragnara Lothbroka. Pravi povijesni Rollo vjerojatno nije bio u nikakvom srodstvu s poglavicom Ragnariusom, ali je zato vodio drugu vikinšku opsadu Pariza. Povijesni izvori o njegovoj kasnijoj karijeri i načinu na koji je postao prvi normandijski vojvoda dosta se razlikuju od prikaza u seriji. Nije se oženio kćerju Karla Debelog nego Poppom, kćerju Berengara, grofa Rennesa. Čini se da je normandijskim vojvodom postao nešto kasnije, i to na temelju dogovora s kraljem Karlom Glupim, prema kojem se sa svojim Normanima (Vikinzima) preostalim u Franačkoj nakon opsade Pariza krstio i uzeo ime Robert. U seriji se Rollo također krstio, ali u Northumbriji, i uzeo ime Rolf. V. https://en.wikipedia.org/wiki/Rollo

[6]http://www.englandandenglishhistory.com/st-edmund-englands-saint

U ritmu koraka

Tin Ujević: Svakidašnja jadikovka

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
što sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.


–O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

Od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!

Sretan Uskrs svima

Dobro nam opet došao, Gospodine!

Uskrsnu Isus doista!

Je li na djelu feminizacija društva, ili su muškarci izgubljen slučaj?

Prije kratkog vremena bio sam na kavi s jednom profesoricom hrvatskoga jezika, gospođom u godinama, priznatom u svijetu svoje struke. Razgovarasmo o svemu i svačemu, pa se tako dotakosmo i prosvjete. Rekla mi je da je u njezinoj osnovnoj školi samo troje muškaraca (predmetnih učitelja) u zbornici. I da je uvjerena da su svi muškarci, koji završe u prosvjeti, na neki način feminizirani.

Na te riječi malo sam se zamislio, i čini mi se da u tome ima dosta istine. Prilagodba većinskoj sredini (prosvjeta na osnovnoškolskoj razini izrazito je žensko zanimanje, iako nije uvijek bilo tako) utječe na ponašanje svake manjine, htjela to ona ili ne. Pa si ti misli… A evo kako upravo tu problematiku vidi Ivica Šola, lucidni komentator Glasa Slavonije i raznih internetskih portala (u ovom slučaju dnevno.hr).

Stabilnost Hrvatske zavisi od živaca i tolerancije Jakova Kitarovića

I Hrvatska je dio dovršenog postfeminističkog procesa feminizacije društva. Od Ustavnog suda, preko Pantovčaka do Agrokora Hrvatskom drmaju žene. Kolinda je naša liderica za 21. stoljeće, stoljeće u kojem je "vječno žensko" trijumfiralo nad zbunjenim muškarcem. Ali, ako Jakov "pukne", ne piše nam se dobro...

Prije desetak godina u Francuskoj je jedna knjiga uzburkala žestoke rasprave. Radi se o djelu Èrica Zemmoura, novinara i polemičara dnevnika Le Figaro pod naslovom "Prvi spol" u kojoj se iznosi snažna teza: Ako muškarac želi uspjeti, mora postati žena. Prema Zemmourau, u moru stereotipa o potlačenoj i diskriminiranoj ženi u zadnjih pedesetak godina dogodio se sasvim suprotan proces. Dok feministice kriče mašući statistikama o prevlasti muškarca, društvo se feminiziralo, ženske vrijednosti postale su dominantne: intuicija ispred razuma, konsenzus nasuprot autoritetu, konzumerizam ispred proizvodnje, emocije ispred razbora, izgledanje i pokazivanje ispred bivstvovanja, tolerancija ispred konflikta, pri čemu se pod konfliktom ne misli na oružani sukob, na fizičko nasilje. Dok je feminizam sedamdesetih godina tražio da žene budu kao muškarci, da rade kao muškarci, danas je obrnuto, radi se o tome da muškarci usvoje ženske vrijednosti. Žena više nije spol, već društveni ideal. Tako i muškarac koji želi uspjeti mora usvojiti dominantne ženske vrijednosti, feminizirati se, pa i u smislu izgleda i odnosa prema vlastitom tijelu, od depilacije preko "kvarcanja" pa sve do odustajanja od glavnih svojstava muškosti postavši brižan, pitom i nježan k'o curica.

Otac kao autoritet postaje suvišan, opasan

Ovaj proces prije više od pedeset godina najavio je psihoanalitičar Alexander Mitscherlich u knjizi "Društvo bez očeva", društva u kojem otac, muškarac, kakvog smo poznavali postaje suvišan. Polazeći od iskustva autoritarnih i totalitarnih režima Zapad je došao do "zaključka" da su za sva zla i krvoprolića krivi muškarci, "očevi", odnosno hijerarhijska struktura društva, pa se moralo, napose u šezdesetosmaškom i feminističkom pokretu, "ubiti oca", muškarca, super ego, tog autoritarnog simbola i ratnika. Tako se od hijerarhijskog modela društva koji uzrokuje tlačenje, zlosilje i diskriminaciju prelazi u horizontalni model u kojem otac kao autoritet postaje suvišan, opasan, a veliča se egalitarizam u kojem je "zabranjeno zabranjivati", dočim je svaki autoritet sumnjiv, represivan. Muškarac i društvo se sve više feminiziraju, a, kako upozorava i Zemmourau, "da biste uspjeli morate postati žena" i uklopiti se u društvo kojim vlada "feminily correct". Žensko pitanje, od znanstvenih studija do medija, iskače iz svake paštete.

Od ovog novog vala feminizacije društva nije ostala imuna ni teologija, sa žestokim napadom na "Boga Oca" kao arhetipom sveg zla i represije muškog monoteizma. I sama Katolička crkva, posebno klerički stalež, sve je feminiziraniji, tako da je ovdje u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji za svećenike nastao izraz "sekani". I sama teologija se feminizira, pa se više govori o milosrđu nego o pravednosti, o Bogu kao dobrom ocu, o "curici" koja samo ljubi i prašta, ali ne sudi, a ređenje žena postalo je primarnije od vječnog spasa i eshatoloških pitanja. Egalitarni sindrom, nasuprot hijerarhijskom, posebno za ovog pontifikata, zahvatio je srce Katoličke crkve u njenoj daljnjoj feminizaciji. U konačnici, sveti Josip u odnosu na Mariju Bogorodicu odavno je treća svetačka liga.

U politici je slično, kada se pojavi neki muškarac "staroga kova" poput Orbana, to je šok za cijelu Europku uniju i mnoštvo nevladinih udruga, muškarac treba cendrati kao Tsipras, a ne režati kao Orban.

Na djelu je proces defeminizacije žene, a muškarci i očevi gube tlo pod nogama

Paralelno s tim feminiziranjem muškarca i društva na svim razinama, događa se defeminizacija žene, pa je feminizacija društva postala problem kako za muškarce, tako i za žene. S jedne strane muškarci i očevi zbunjeni su u svojim ulogama, pa se u nedostatku novog identiteskog okvira drže "feministički korektnoga", a s druge strane i žene sve teže nalaze "arhetipskog" muškarca pa pate uslijed, psihičke i fizičke, odsutnosti muškarca i muškosti u vlastitom životu. Premda postoji snažni stereotip kako je ženama, u kontekstu identiteta i uloge oca i majke bilo teže, stvari ipak ne stoje tako. Otac, muškarac, uvijek je bio ranjivija kategorija.

Majčinstvo i majčinska uloga su manje ranjive od očinske iz jednostavnog razloga što se iste definiraju biološki, proizlaze iz same naravi: trudnoća, dojenje, tjelesna intimnost, dominacija u fizičkoj i psihičkoj skrbi za dijete, posebno u procesu primarne socijalizacije. Očinstvo, pak, s druge strane, je kulturološka tvorevina (te samim tim ranjivije u svom identitetu) i tijekom povijesti doživljavalo je mnoge radikalne promjene. Komparativna antropološka istraživanja koja je tridesetih godina poduzeo Malinowsky među primitivnim narodima Indonezije i Afrike pokazuju kako je očinstvo, za razliku od majčinstva, "razvodnjenije" shvaćano: muškarcima se u tim plemenima priznaje, doduše, biološka činjenica očinstva, ali socijalne i afektivne funkcije oca bile su prebacivane na klan, na zamjenske očeve, što s majčinstvom niti u jednoj kulturi nije dominantan slučaj. Sličan problem poznaje i geneza očinskog lika u našoj civilizaciji. Figura rimskog "pater familiasa" također razvodnjava činjenicu očinstva: pater familias je juridički shvaćen otac koji na djecu prenosi svoje prezime, a nad njima ima, kao i nad robovima, pravo života i smrti (famozni "jus vitae nacisque"), dok obožavana muška figura biva tzv. "avunculus" (ujak), koji preuzima afektivne i odgojne funkcije biološkog oca. U srednjem vijeku "avunculus" postaje "barba" kojeg za razliku od pravog oca ("pater") djeca nazivaju "papa".

Freudove edipske analize i kafkijanski krik

Prema nekima (F. I. Pellizzi), ovo premještanje afektivnosti i socijalizirajućih funkcija na zamjenske očeve bilo bi uzrokovano podsvjesnim mehanizmom prevencije protiv Edipovog kompleksa i latentnih antagonizama (napetost ambivalencije obožavanja i mržnje) između oca i djece. Ova dijagnoza postaje logična i prihvatljiva kada je promatramo kroz novu transformaciju očinskog lika i uloge koja nastaje nadolaskom kapitalizma i industrijske revolucije kada nastaje, sve donedavno, dominantni lik strogog autoritarnog oca "hranitelja obitelji" koji s emotivnom distancom u odgoju, za razliku od nježne majke, uvodi djecu u svijet društvenih normi i zabrana, zbog čega je izvor sukoba i ne od strane djece, napose sinova. To je zapravo tip oca na kojem je Freud gradio svoje edipovske analize, otac kao simbol za zabranu, disciplinu, jednom riječju utjelovljenje "super ega".

Evo razloga zbog čega pjesništvo i literatura toga vremena pišu ode i panegirike majkama i majčinstvu, dok o ocu u tom kontekstu vlada ili šutnja ili kafkijanski krik. Danas otac ili je mama, ili je odsutan iz odgojnog procesa u borbi za kruh, pa je rezultat isti: Mi smo društvo bez očeva, bez muškaraca, feminizirano društvo, u kojem žena više nije spol, već ideal. A u "društvu bez očeva" svi postajemo "djeca", infantilizirana civilizacija o kojoj je pisao Bruckner u kojoj caruje oralni princip konzumerizma i brisanje svih razlika na ime ljudskih i građanskih prava i egalitarnog sindroma.

Iako žene (feministice) više kriče, dezorijentirani muškarac, otac, danas u svim tim previranjima izvlači deblji kraj. U tom smislu, statistike su zanimljive. U SAD-u i Europi, kako donosi C. Rise, većina razvoda, a gotovo se svaki drugi brak raspadne, događa se na inicijativu žene, i nije motiviran ozbiljnim razlozima kao što je alkoholizam, nasilje ili neki sličan razlog, već se radi uglavnom o psihološkim motivacijama tipa "osjećam se neostvareno i frustrirano", "neslaganje karaktera" (majke ti, nađite mi dva karaktera koja se slažu!?), ili "brak nije ispunio očekivanja".

Identitet muškarca duboko ranjen, ženski rasturen

Nakon svega toga u devedeset posto slučajeva djeca pripadnu majci, koja onda "dirigira" kada će ih otac vidjeti, što je veoma često povezano s manipulacijama nad djecom. U Engleskoj, od sedamdesetih godina kada je počela rečena feminizacija društva pa naovamo, broj suicida među muškarcima je narastao 72 posto, dok je kod žena nepromijenjen. Kod žena, kao kod onog lika iz Alana Forda, raste tek broj "pokušaja samoubojstava"... Uklanjanjem lika "autoritarnog" oca i muškarca kakvog smo poznavali do prije nešto više od pola stoljeća, identitet muškarca je duboko ranjen, a ženski, baš zbog toga, gotovo rasturen.

Milenijima je muškarac bio heroj - ratnik, ali nakon velikih pokolja prošlog stoljeća sva je krivnja prebačena na "muškost", iako cinici kažu da je dobro da sve ratove vode muškarci a ne žene, jer žene kad zarate idu do kraja, ne znaju stati, predati se ili sklopiti primirje. Žena se pak emancipirala od muža i muškarca, ali se nije emancipirala od svijeta reklama i žensko-spolno-rodne "policije mišljenja", bila to Jelena Veljača ili Aleksandar Štulhofer. Naime, žena više ne nosi korzet, sada gleda reklame i medijske konstrukcije ženstvenosti, pa se korzet zove dijeta, mazohizam. Ona je sada Amazonka, "muškarača" kao Mima Simić, koja želi biti društveno angažirana, pa joj je glavna strategija viktimizam ako ne uspije do kraja u pomuškarčenju. Takav viktimizam odnosi se, primjerice, na njenu zastupljenost u svijetu rada i manja primanja u odnosu na muškarca. No i to je moguće gledati i drukčije. Masovni ulazak žena u svijet rada i tržišnu utakmicu sedamdesetih godina omogućio je poslodavcima da smanje cijenu rada muškim zaposlenicima. Taj proces u kapitalizmu Marx je nazvao "rezervna vojska" koju su nekada, pa i danas, činili imigranti koji bi snižavali cijenu rada, no ta "rezervna vojska" mogu biti i žene, pa su štete obostrane, smatra Zemmuaour. Jednako tako Carrie L. Lukas u djelu "The Politically Incorrect Guide to Women, Sex and Feminism" raskrinkava to stalno žensko drečanje o potplaćenosti, kao "žrtvama muškaraca". Naime, kada bi poslodavci doista za isti posao mogli manje platiti ženu nego muškarca, onda bi masovno zapošljavali žene i time povećavali profit, jer je glupo i neracionalno platiti više muškarcu za isti posao koji jednako tako može za manji novac izvršiti žena.

Mit o potplaćenosti žena na poslu

No to je mit, smatra Carrie Lukas, dočim je istina da žene preferiraju manje fleksibilne poslove kao i što izbjegavaju poslove s visokim rizikom. Zato nije slučajno da 92 posto nesreća na poslu otpada na muškarce.

Mitovi o potlačenim ženama i "patrijarhalnom društvu" prema spomenutim autorima naprosto ne stoje, kao ni o ženi "vječitoj žrtvi". Naprotiv, žene su pobijedile, ubile su "oca", muškarca, emancipirale se od muža pa i u procesu reprodukcije, a društvo se feminiziralo, što je jednako razderalo i muški i ženski identitet, pri čemu su masovne rastave na Zapadu posljedica toga: Ona tražila muškarca, a dobila curicu, on tražio ženu a dobio muškaraču, pa onda nastupa famozno "neslaganje karaktera" kao razlog razvoda.

Kako je inaugurirana prva žena predsjednik u Hrvatskoj, moglo se čuti kako je to dokaz da hrvatsko društvo nije "patrijarhalno", da smo pokazali da smo nadišli balkanski primitivizam. To je šuplje vrćenje oko stereotipa koje pothranjuju i znanstvenici, jer i Hrvatska je dio dovršenog postfeminističkog procesa feminizacije društva. Gospođa Kolinda Grabar Kitarović jer kroz karijeru išla tako da su joj pomagali muškarci u ključnim trenutcima, od Mate Granića, Sanadera, sve do Mesića koji ju je poslao u Washington, i Josipovića koji joj je napisao preporuku za NATO, jer je zaobišla ženu Jadranku Kosor bez čijeg je znanja, iako joj je šefica, sve to poduzimala. Kolinda Grabar Kitarović, kao "arhetipsko žensko", voli moć, voli vlast, voli dominaciju, karijeru, i tu su joj spomenuti muškarci bili glavni "sponzori". Njen inauguracijski govor bio je muškiji i bojovniji od Josipovićevog, čak i od Tuđmanovog. I sada imamo lijepu situaciju: od Ustavnog suda, preko Pantovčaka do Agrokora Hrvatskom drmaju žene. Proces feminizacije društva u tom smislu uopće ne mora biti loš za Balkan, pogotovo kada primijetite da se srbijanski premijer Vučić od goropadnog četnika u samo nekoliko godina pretvorio u sramežljivu i pitomu curicu, u odnosu na kojega retorikom i nastupom naša Kolinda djeluje kao Vitalij Kličko, stisnute pesti i iskeženih zuba. To je liderica za 21. stoljeće, stoljeća feminizacije društva u kojem je "vječno žensko" trijumfiralo nad zbunjenim muškarcem koji između depilacije i kvarcanja mora još i po dijete u vrtić. No, u svemu tome, u sjeni, stoji gospodin Jakov Kitarović poput samozatajne kućanice, drag i simpatičan. On je, nakon četvorice spomenutih muškaraca koji su, među inim, potkurivali karijeru njegove supruge, onaj muškarac od čijeg feminiliteta, tolerancije i živaca ponajviše zavisi stabilnost Republike Hrvatske i njezinih ključnih poluga vladanja i upravljanja. Ako Jakov "pukne", ne piše nam se dobro...

http://www.dnevno.hr/kolumne/ivica-sola/145635-stabilnost-hrvatske-zavisi-od-zivaca-i-tolerancije-jakova-kitarovica.html, 27.2.2015.