četvrtak, 28. srpnja 2016.

Božji odgovor na molitvu Oče naš: "Dijete moje!"


Michelangelo: Stvaranje Adama (detalj)
Kada molite molitvu Oče naš u kojoj se obraćate Bogu, pomislite li ikada kako bi ta molitva zvučala kada bi se Bog na sličan način obratio nama? Meditaciju "Božji Oče naš odnosno Dijete moje" prvi put sam čuo na nedjeljnoj misi vlč. Ivice Klanca u Župi Sv. Nikole Biskupa u Kraljevici 24.7.2016. Cijela crkva je meditaciju slušala pognute glave od ganuća. Nakon mise sam zamolio velečasnog da mi dade meditaciju jer mi se jako svidjela, što je on ljubazno učinio. Prenosim je u cijelosti. Autor je navodno nepoznat...

Dijete moje, koje si na zemlji
I koji si zabrinut, zbunjen, neuredan, sam
Tužan i umoran. Dobro poznajem tvoje ime, izgovaram ga i blagoslivljam ga

Jer te volim
I prihvaćam te takvog
Kakav jesi.

Zajedno gradimo Moje Kraljevstvo
Čiji nasljednik si i ti,
I u njemu nećeš biti sam,
Jer Ja sam u tebi
Kao što si ti u Meni.

Želim da uvijek ispuniš Moju volju, jer Moja je volja da kao Čovjek budeš sretan.
Imat ćeš kruh svagdanji…ne brini.

Ali, sjeti se
Da kruh nije samo tvoj. Dijeli ga uvijek sa svojim bližnjima.
Upravo zato ti ga dajem
Jer znam, da znaš da je za tebe
I za svu tvoju braću…
Uvijek opraštam tvoje uvrede,
Čak i prije nego što ih počiniš
Ja ti ih oprostim.
Znam da ćeš ih počiniti.
A znam također, da je to jedini način
Da nešto naučiš, da rasteš i da mi se približiš
I postaneš to što jesi.

Samo te molim
Da ih oprostiš samome sebi,
I onima
Koji te povrijede.

Znam da ćeš imati iskušenja
I znam također
Da ćeš ih pobijediti.
Drži me za ruku,
Uvijek me slušaj,
I ja ću ti pomoći
Da razlikuješ dobro od zla,
I dat ću ti moć
Da se riješiš zloga. Nikada ne zaboravi
Da SAM TE ZAVOLIO
Još prije nego što si se rodio
I da ću te voljeti
I poslije tvojih zemaljskih dana
JER SAM U TEBI…KAKO SI I TI U MENI.

Neka te moj blagoslov dostigne
I neka na tebi ostane zauvijek
I moj mir i vječna ljubav
Neka te prate zauvijek…
Samo kod mene ih lako dostižeš i samo Ja ti ih dajem, jer…
JA SAM LJUBAV I MIR.

Michelangelo: Stvaranje Adama (Sikstinska kapela, cijela slika)








Jer te volim
I prihvaćam te takvog
Kakav jesi.
Jer te volim
I prihvaćam te takvog
Kakav jesi.

Zajedno gradimo Moje kraljevstvo
Čiji nasljednik si i ti,
I u njemu nećeš biti sam,
Jer Ja sam u tebi
Kao što si ti u Meni.

Želim da uvijek ispuniš moju volju, jer Moja je da kao Čovjek budeš sretan
Imat ćeš kruh svagdanji...ne brini.

Ali, sjeti se
Da kruh nije samo tvoj. Dijeli ga uvijek sa svojim bližnjima.
Upravo zato ti ga dajem
Jer znam, da znaš da je za tebe
I za svu tvoju braću...
Uvijek opraštam tvoje uvrede,
Čak i prije nego ih počiniš
Ja ti ih oprostim.
Znam da ćeš ih počiniti.
A znam također, da je to jedini način
Da nešto naučiš, da rasteš i da mi se približiš
I postaneš to što jesi.

Samo te molim
Da ih oprostiš samome sebi,
I onima
Koji te pocrijede.

Znam da ćeš imati iskušenja
I znam sigurno
Da ćeš ih pobijediti.
Drži me za ruku,
Uvijek me slušaj,
I Ja ću ti pomoči
Da razlikuješ dobro od zla,
I dat ću ti moć
Da se riješiš zloga...Nikada ne zaboravi
Da SAM TE ZAVOLIO
Još prije nego što si se rodio
I da ću te voljeti
I poslije tvojih zemaljakih dana
JER SAM U TEBI...KAKO SI I TI U MENI.

Neka te moj blagoslov dostigne
I neka na tebi ostane zauvijek
I moj mir i vječna ljubav
Neka te prate zauvijek...
Samo kod Mene ih lako dostižeš i samo Ja ti ih dajem, jer...
JA SAM LJUBAV I MIR!

(autor nepoznat)

Jer te volim
I prihvaćam te takvog
Kakav jesi.

Zajedno gradimo Moje kraljevstvo
Čiji nasljednik si i ti,
I u njemu nećeš biti sam,
Jer Ja sam u tebi
Kao što si ti u Meni.

Želim da uvijek ispuniš moju volju, jer Moja je da kao Čovjek budeš sretan
Imat ćeš kruh svagdanji...ne brini.

Ali, sjeti se
Da kruh nije samo tvoj. Dijeli ga uvijek sa svojim bližnjima.
Upravo zato ti ga dajem
Jer znam, da znaš da je za tebe
I za svu tvoju braću...
Uvijek opraštam tvoje uvrede,
Čak i prije nego ih počiniš
Ja ti ih oprostim.
Znam da ćeš ih počiniti.
A znam također, da je to jedini način
Da nešto naučiš, da rasteš i da mi se približiš
I postaneš to što jesi.

Samo te molim
Da ih oprostiš samome sebi,
I onima
Koji te pocrijede.

Znam da ćeš imati iskušenja
I znam sigurno
Da ćeš ih pobijediti.
Drži me za ruku,
Uvijek me slušaj,
I Ja ću ti pomoči
Da razlikuješ dobro od zla,
I dat ću ti moć
Da se riješiš zloga...Nikada ne zaboravi
Da SAM TE ZAVOLIO
Još prije nego što si se rodio
I da ću te voljeti
I poslije tvojih zemaljakih dana
JER SAM U TEBI...KAKO SI I TI U MENI.

Neka te moj blagoslov dostigne
I neka na tebi ostane zauvijek
I moj mir i vječna ljubav
Neka te prate zauvijek...
Samo kod Mene ih lako dostižeš i samo Ja ti ih dajem, jer...
JA SAM LJUBAV I MIR!

(autor nepoznat)




nedjelja, 26. lipnja 2016.

Odlazak Britanije iz EU kao otrežnjenje eurocentralistima

Ode Britanija iz Europske Unije! Vjerojatno je malo tko vjerovao da bi se takvo što moglo doista dogoditi. Na kraju je Brexit postao stvarnost. I dok nas eurocentrični mediji, političari i analitičari zasipavaju tvrdnjama kako se Britaniji zbog takve izdaje priprema crna budućnost i osiromašenje, nitko od europskih šefova niti da zucne o mogućnosti preuzimanja odgovornosti za takav razvoj događaja. A jasno je kao sunce da je Britancima dojadilo strepiti pred budućnošću u kojoj bi o njima odlučivao netko drugi kojeg niti biraju na izborima niti poznaju licem u lice. Imigrantska kriza, beskonačno saniranje Grčke, nastupi Angele Merkel kao prave vladarice Europske Unije kojoj su kojekakve Europske komisije i slična tijela samo prateći bend koji u biti ne vlada Unijom u pravome smislu-sve to je kod većine Britanaca moralo dovesti do gubitka povjerenja u Unijin poredak, ustroj, način funkcioniranja i perspektivu.[1]

Naravno da mislim da Europska Unija u svojoj biti nije loša ideja i da ima smisla, jer je ipak dovela europske narode do toga da izbjegavaju međusobno ratovanje, ali čini se da se nasukala na pokušajima centralizacije i unitarizacije. Zanemarila je povijesno iskustvo multinacionalnih državnih tvorevina, koje bi uvijek dospijevale u škripac kad bi zanemarile važnost praćenja i održavanja najvažnije stvari od svih-osjetljive točke ravnoteže između središta tvorevine i njezinih sastavnica. Forsiranje nekakve federalizacije Europe prema uzoru na SAD, koje je i u Hrvatskoj odjekivalo u obliku mantre "Više Europe", dovelo je sastavnice u stanje otpora centralizaciji. Obistinila se prognoza Zorana Vukmana prema kojoj federacija može pojačati razlike među sastavnicama do ruba raspada, kao što se dogodilo na primjeru Jugoslavije. Slučaj Austro-Ugarske pak pokazuje kako neuspjeh državnoga vodstva da riješi kriznu situaciju može u sastavnicama dovesti do gubitka volje za očuvanjem zajedničke državne tvorevine prema načelu "spasi se tko može" kada brod tone. Europska Unija našla se negdje između jugoslavenskog i austrougarskog iskustva. Nažalost, nije to prepoznala i nije povukla pravilne poteze. I zato je Brexit pljuska prevelikom samopouzdanju briselskim birokratima, uvjerenim u nepovratnost eurointegracijskih procesa i uljuljanih u tzv. europski san. Nadajmo se da će iz toga izvući pouke. Jer na vrata već kucaju najave novih "exita", koji bi u povoljnim slučajevima mogli ponosnu eurozgradu pretvoriti u hrpu ruševina. Uostalom, nisu li se slične stvari dogodile i povijesnim pretečama Europske Unije-Rimskom i Franačkom Carstvu?





[1] O krizi Europske Unije kao stvarnom razlogu Brexita v. izvrstan članak Ive Banca Brexit i korida s bikovima nepotkresanih rogova u Jutarnjem listu [http://www.jutarnji.hr/komentari/brexit-i-korida-s-bikovima-nepotkresanih-rogova/4486454/, 4.7.2016.]















nedjelja, 19. lipnja 2016.

Tutnjava navijačkih baklji

O nogometnoj utakmici Hrvatska-Češka dosta je toga rečeno, još više o teškom incidentu skupine naših nogometnih huligana na tribinama koji su izazvali prekid utakmice i neizravno doveli u pitanje daljnji nastup naše reprezentacije na europskom nogometnom prvenstvu. Incident je izazvao neviđenu grmljavinu i tutnjavu u hrvatskoj javnosti. Sve "institucije pravne države" pokrenule su se nastojeći riješiti problem koji se godinama gurao pod tepih, jer je to tako vjerojatno nekome odgovaralo.

Nisam nogometni fan, ne idem na utakmice niti poznajem ijednog iole angažiranijeg navijača niti pravog huligana. Ne znam što ovi "radikali" zapravo žele niti koliko su iskrene njihove pobude i nakane. Prema komentarima njihovih simpatizera na društvenim mrežama na prvi pogled bi se mogao steći dojam da je riječ o protestu ne samo protiv tzv. nogometne korupcionaške mafije oličene u Mamićima i Šukeru, nego u prosvjedu protiv sustava kao takvog, društva koje doživljavaju duboko nepravednim. Evo jednog tipičnog takvog mišljenja s Facebooka (koje ne opravdava takav oblik borbe protiv HNS-a, ali...):

E kad bi svi bili tako revni pa optužili one koji su pokrali i uništili ono kaj je vrijedilo, bilo bi nam super, nego sad opleti po huliganima i po onima koji to nisu, kaj Vas je zahvatilo sveopće ludilo. Da bar tako reagirate kad se izbacuju ljudi iz stanova, kuća, kad se ne vodi briga i ukidaju pomoći bolesnoj djeci, ljudima. Kad se rasprodaje ono kaj su naši starci gradili i otkidali od usta. Kad ljudi žive od jebenog minimalca, e tu se šuti i trpi, samo dokle? ... Dok god budu kriminalci i lopovi bili u vrhu tog dijela Hrvatskog nogometa neće biti dobro isto kao i vrh države, političari koji se bore za mjesta i povlastice, a za opće dobro naroda ga nije ni malo briga.
Zvuči prilično uvjerljivo, zar ne? Nitko tko ima oči i uši ne može zanijekati da u Hrvatskoj mnoge stvari nisu u redu i da je sve više očajnih ljudi koji svoju zemaljsku domovinu doživljavaju u najboljem slučaju kao maćehu. Međutim, što li su tim izazivačima nereda skrivili mirni navijači koji jednostavno vole nogomet i došli su mirno pogledati utakmicu? Što li su skrivili nogometaši, preko čijih leđa "navijači" sređuju račune s vrhom HNS-a kojeg će nakon incidenta država vjerojatno zaštiti više nego što je bilo slučaj do sada? Je li to doista bio jedini i najbolji način da se svoje nezadovoljstvo javno izrazi, ili se moglo drukčije samo da se htjelo? Ne bih htio suditi o motivima tih ljudi prije nego policija ustanovi svoje, ali mislim da to s njihove strane nije bilo nimalo mudro. Već sada se vidi da se hrvatsko javno mnijenje okrenulo protiv njih i da velika većina naroda neće imati nimalo razumijevanja za njihove tvrdnje niti nastojanja. Nije bilo mudro zato što se manifestiralo kao manifestacija logike "silom na silu", u kojoj se strukturi bogatih, moćnih i (možda) pokvarenih pokušalo nauditi čistim anarhizmom. A anarhizam nikako ne voli većina naroda kojoj je prije svega stalo da s djecom može neometano doći na utakmicu i otići s nje, i kojoj nije do nikakve revolucije unatoč uvjerljivosti socijalne kritike koju povremeno čujemo od nekih navijača. "Sila se veže"-rekao bi Čapekov fizičar Arhimed u izmišljenom razgovoru s rimskim stotnikom u trenutku kad Rimljani zauzimaju njegovu rodnu Sirakuzu. "Što budete veći i jači, trebat će vam sve više sile da to zadržite, sve dok jednom sile ne bude dovoljno, a tada ćete se urušiti pod pritiskom sile jače od vaše." To je zakonitost života. I zato je takav način izražavanja navijačkog bijesa unaprijed osuđen na neuspjeh, osim ako im Država i HNS ne ponude nekakvu mogućnost prihvatljivog kompromisa.

Pa ipak ne treba pobjeći od činjenice da su nogometni huligani posljedica onoga što bismo mogli nazvati nesvetom Hrvatskom-društvom ogrezlom u političkoj korupciji, sustavom prožetim grijehom struktura koji čitave slojeve društva gura na marginu i ne daje im nikakve prilike za zdravo dokazivanje u životu. Bezakonja naša protiv nas svjedoče, smiluj se, o Gospodine, rad' imena svoga! (Jer 14:7). Ne budu li se prilike kod nas poboljšavale, ogorčenost situacijom mogla bi zahvatiti šire slojeve, a tada bi se taj Čapekov "odnos sila" mogao dramatično promijeniti. A kad je sila na djelu, tada je često glava u pitanju. To nije Božji put, kao što na Božjem putu nije niti grijeh struktura. Tu može pomoći samo istinsko i dubinsko obraćenje malih i velikih, od nesvetoga svetomu, od sile miroljubivosti, od zablude istini.





 



četvrtak, 26. svibnja 2016.

Samo se javljam

Jedan svećenik prolazio je crkvom usred dana. Odlučio je zaustaviti se kod oltara i vidjeti tko je došao moliti.

Upravo tada stražnja vrata su se otvorila i neki je čovjek ušao. Svećenik se namrštio s obzirom na to da je vidio kako se čovjek neko vrijeme nije brijao. Njegova košulja je bila otrcana, a kaput pohaban. Čovjek je kleknuo, sagnuo glavu, odmah ustao i otišao.

U danima nakon toga taj bi čovjek dolazio uvijek u podne. Svaki put bi kleknuo samo za trenutak, a u naručju mu je bila posuda s ručkom. U svećeniku se pojavila sumnja u njegove nakane, pobojao se da ga taj čovjek namjerava opljačkati. Odlučio je presjeći stvar i zapitao čovjeka: „Što radiš tu?“

Čovjek je odgovorio da radi u jednoj tvornici niz cestu. Ručak mu je trajao pola sata, a to je vrijeme koristio za molitvu kako bi pronašao snagu i moć. Nastavio je govoriti: 'Vidite, ja tu ostanem samo trenutak, budući da je tvornica daleko. Kada pokleknem, kažem Gospodinu ovo: "Samo sam ti došao reći, Gospodine, da sam sretan otkad smo pronašli jedan drugoga i postali prijatelji, i što si uzeo moje grijehe. Ne znam puno o tome kako moliti, ali mislim svaki dan na tebe.  Zato, Isuse, ovo je Mike koji ti se danas javlja.“

Svećenik se osjećao glupo. Rekao je Mikeu da je sve u redu i da je dobrodošao. Neka samo dođe i pomoli se u bilo koje vrijeme.

Kako mu je približilo vrijeme odlaska, Mike se nasmiješio i kazao "Hvala."

Požurio je k vratima.

Svećenik je kleknuo pred oltarom što nikad prije ne bi učinio. Njegovo se hladno srce otopilo ugrijano ljubavlju i susrelo se s Isusom . Dok su mu suze tekle, u srcu je ponovio  Mikeovu molitvu:  "Samo sam ti došao reći, Gospodine, da sam sretan otkad smo pronašli jedan drugoga i postali prijatelji, i što si uzeo moje grijehe. Ne znam puno o tome kako moliti, ali mislim svaki dan na tebe.  Zato, Isuse, ovo sam ja koji ti se danas javljam.“

Jednoga dana, iza podneva, svećenik je primijetio da stari Mike nije došao. Budući da je više dana prošlo bez Mikea,  zabrinuo se. Raspitao se o njemu u tvornici. Rekli su mu da je teško bolestan s vrlo malim izgledima za ozdravljenje.

Bolničko osoblje bilo je zabrinuto za Mikeovo zdravlje, ali on im je donosio radost. Tjedan u kojem je Mike bio s njima donio je promjene na odjelu. Njegov smijeh i radost  bili su zarazni. Promijenjeni ljudi bili su njegova nagrada.

Glavna sestra nije mogla razumjeti zašto je Mike bio toliko sretan, kad nije bilo ni cvijeća, ni poziva, ni pisma, čak ni posjetitelje nije imao.

Svećenik je ostao uz njegov krevet.

Sestra mu se povjerila s brigom za Mikea: „Nema prijatelja koji bi došli pokazati da im je stalo do njega. Mike nema nikoga i nema se kamo vratiti.“

Gledajući iznenađeno, stari Mike se nasmiješio i rekao:  "Medicinska sestra je u krivu, ona nije mogla znati da je On ovdje sve vrijeme. Svaki dan u podne On je tu. Moj dragi prijatelj! Vidite, On sjedi desno dolje, uzima moje ruke, naginje se prema meni i govori mi: "Samo sam ti došao reći, Mike, da sam sretan otkad smo pronašli jedan drugoga i postali prijatelji, i što sam uzeo tvoje grijehe. Uvijek rado čujem tvoje molitve i svakoga dana mislim na tebe.  Zato, Mike, ja sam Isus koji ti se danas javljam.“ 

(Preuzeto s interneta)



nedjelja, 8. svibnja 2016.

Molio sam Boga

Molio sam Boga...

Molio sam Boga da mi oduzme oholost. Gospodin reče: “Ne. Nije na meni da je uklonim, nego je na tebi da je se odrekneš.”
Molio sam Boga da mi podari strpljenje. Gospodin reče: “Ne. Strpljenje proizlazi iz podnošenja trpljenja, ono se ne daruje – ono se zaslužuje.”

Molio sam Boga da mi podari sreću. Gospodin reče: “Ne. Ja ti dajem blagoslove. Sreća ovisi o tebi.”
Molio sam Boga da me poštedi boli. Gospodin odgovori: “Ne. Patnja te odvlači od briga svijeta i dovodi te bliže meni.”
Molio sam Boga za stvari u kojima bih mogao uživati. Gospodin reče: “Ne. Ja ću ti dati Život, tako da možeš uživati u svemu.”
Molio sam Boga da mi pošalje prijatelje. Gospodin reče: “Ne. Samo izađi van na ulicu i vidjet ćeš mnoge koji su usamljeni i koji te trebaju."
Nakon što sam poslušao Gospodina, moja molitva počela se mijenjati...
Molio sam Boga da mogu ljubiti, ne očekujući da zauzvrat budem ljubljen.
Molio sam da mogu davati, ne očekujući ništa zauzvrat.
Molio sam da mogu pozivati, bez nadanja da i ja budem pozvan.
Molio sam da mogu prihvaćati, ne tražeći da budem prihvaćen.
Molio sam Boga da mi pomogne voljeti druge, onoliko koliko On voli mene.

(http://www.kriz-zivota.com/blog/slijediti_krista/zelis_li_boze)









nedjelja, 6. ožujka 2016.

Kad si u nevolji, reci ovo

Kad je južnoafrički propovjednik Andrew Murray posjetio Englesku 1895. godine, zbog stare je ozljede trpio velike bolove u leđima. Dok se oporavljao, njegova mu je kućanica spomenula ženu koja je bila u velikoj nevolji i htjela je od njega kakav dobar savjet. Murray je rekao: „Dajte joj ono što sam sebi napisao za ohrabrenje. Možda će joj pomoći.“

A napisao je sljedeće:

Kada si u nevolji, reci ovo.
Prvo: Bog me je doveo ovamo. Po Njegovoj volji nalazim se na ovome neugodnome mjestu. Tu ću se zaustaviti i otpočinuti.
Sljedeće: On će me očuvati u svojoj ljubavi i dati mi milost da se ponašam kao Njegovo ljubljeno dijete.
Zatim: On će moju nevolju učiniti izvorom blagoslova. Naučit će me kroz nju onomu što želi da naučim, a razvit će u meni osobine koje želi da steknem.
Na kraju: On me uvijek može izbaviti, a samo On zna kako i kada će se to dogoditi.
Tu sam prema Božjemu planu, pod Njegovom zaštitom,  i On me odgaja toliko dugo koliko želi.

(Kruh naš svagdašnji, Zagreb)

nedjelja, 21. veljače 2016.

Kušnja


Nitko ne može ući u raj neiskušan. Oduzmi čovjeku iskušenje i nećeš naći nikoga tko će postići spasenje. (Sveti Antun Pustinjak)
Tema kušnje više je nego aktualna za svakog od nas, jer ne postoji čovjek koji ne upadne u životnu situaciju koja iz korijena prokuša njegovu otpornost, čvrstoću uvjerenja i spremnost da ako treba ide preko svih svojih granica da bi u kušnji opstao i održao se. Kušnje ne zatiču samo čovjeka pojedinca, nego i cijele obitelji, narode, države i zajednice država. Kušnje mogu proizići iz unutarnjih slabosti, ali i iz vanjskih nepredviđenih događaja. Dobar primjer je sadašnja teška kušnja Europske Unije prouzročene masovnom imigracijom iz Afrike i muslimanskih zemalja Istoka. Tek nam ostaje vidjeti kako će ta kušnja završiti.

Svrha kušnje u Božjem planu jest pročišćenje iskušavanoga i njegovo poboljšanje. Prikladan tekst o tome prenosim s bloga http://putevimilosti.com/duhovnost/arhiva/664-kunja

"Sine moj ako želiš služiti Gospodu, pripravi dušu svoju na kušnju." (Sir 2, 1).

Malo tko može reći da ih nema, gotovo na svakodnevnoj bazi imamo kušnje, kada kažemo da ćemo postiti, pa nas uhvati nezaustavljiva glad za ćevapima, kad a se odlučimo na misu, a bas ono krene kiša i tako milijun izgovora nalazimo da bi sebe opravdali samo da ne odemo. U našem svakodnevnom životu imamo kušnji, nije za bezveze da čim smo bliže Bogu, kušnje su jače, ja sam sada nedavno ušla u jednu kušnju i ono što vidim da me dragi Bog vraća na vjeru, sretna sam radi toga i molim  da ne odlutam opet. Svatko od nas drugačije na kušnje reagira. Netko je ljut i srdit na sebe, neko na druge oko sebe. Neko im se veseli jer želi kušati i sebe i svoju vjeru u raznim životnim situacijama, netko se počne optuživati da nije dorastao vjeri i da nema snage sebe žrtvovati za „veća djela“. Kušnje imaju različita imena i različite oblike i različite dimenzije za svakoga od nas. Nekome su kušnje različite osobe i njihovo ponašanje u njegovoj okolini. Nekome različitosti u fizičkom izgledu sebe i drugih oko sebe. Nekome u odnosu ljudi prema njima, gdje njihovo ponašanje odudara od onoga što on očekuje i kako on misli, a ponekada su to upravo male stvari koje sam gore nabrojala, a ponekada naše bolesti ili bolesti naših bližnjih
Biblija govori da Krist suosjeća s nama u svim našim kušnjama, dotaknut osjećajima naših slabosti. Doista, svatko tko slijedi Isusa suočit će se s nevoljama i jadima. Iz toga razloga, svaki kršćanin mora znati i prihvatiti da Bog ima neki naum u svim našim trpljenjima. Bez njegova dopuštanja, nikakvo testiranje ne dolazi na naš život. A jedan od Božjih nauma koji stoji iza naših kušnji jest da proizvede u nama postojanu vjeru. No ono što je važno i što vjerujem da ste svi manje više iskusili kako zli u tim trenucima likuje i žestoko nas udara vukući nas na sve strane... dovoljno da nam omete koncentraciju molitve. Doživjela sam nebrojeno puta takve misli, no pošto sam ja tek jedan mali kamenčić dostojan pod Isusovom nogom trudim se svakim danom biti Mu bliža i ne udaljavati se od njega.
Kad se čovjeku dogodi nevolja, mnogi oko njega gledaju to kao kaznu za grijeh, a i on sam preispituje svoj život i traži zbog kojeg ga je grijeha Bog tako kaznio i kao da ga je odbacio.
Bog SVOJE očito iskušava i pročišćava!
"Jer kao što se u vatri kuša zlato, tako i odabranici u peći poniženja". (Sir 2, 5). Kušani su odabrani! Isus kad je tumačio učenicima prispodobu o sjemenu, za ono na kamenu zasijano je rekao, da su to oni koji u vrijeme kušnje otpadnu. (Lk 8, 13). Iz toga je vidljivo, da kušnja neminovno dolazi. Pa za samoga Isusa piše: "Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša."

Kako se ponašati u kušnji?

"Učvrsti svoje srce i budi jak, i ne nagli kad napast dođe. Prioni uz Boga i ne odmeći se... Primi sve što te stigne, i budi strpljiv u nestalnosti svoje bijede... Vjeruj u Gospoda i on će ti pomoći, kroči pravom stazom i uzdaj se u njega." (Sir 2, 2–6). U kušnji treba izdržati, ne odmetnuti se od Boga, bez obzira što se događalo, kako stvari izgledale. Pogledajmo, Isusa je đavao nagovarao na neposlušnost prema Bogu, nudio mu je sva bogatstva i slavu ovog svijeta. Tako i kada je Abraham bio spreman poslušati Boga, toliko da se odrekne i svoga sina jedinca, kojeg je toliko čekao, ne samo da mu Bog vraća sina, nego obilno blagoslivlje njega i njegovo potomstvo zauvijek.
Da zaključimo, kršćanin, onaj koji stvarno želi služiti Bogu, ne može proći bez kušnje, kuša nas đavao, ali on od Boga mora tražiti dopuštenje i Bog mu određuje granice. Znači sve je pod Božjom kontrolom. Treba samo izdržati i ne odmetnuti se od Boga. Bog nas izbavlja iz kušnje. Želim Vam, kao is sebi da s čim više povjerenja kročimo u našim životima prihvaćajući što nas čeka i imajući na umu da nas naš dragi Bog voli da ne možemo ni zamisliti koliko...

Iva Matijašević, profesor socijalni pedagog