Jedan svećenik prolazio je crkvom usred dana. Odlučio je zaustaviti se kod oltara i vidjeti tko je došao moliti.
Upravo tada stražnja vrata su se otvorila i neki je čovjek ušao. Svećenik se namrštio s obzirom na to da je vidio kako se čovjek neko vrijeme nije brijao. Njegova košulja je bila otrcana, a kaput pohaban. Čovjek je kleknuo, sagnuo glavu, odmah ustao i otišao.
U danima nakon toga taj bi čovjek dolazio uvijek u podne. Svaki put bi kleknuo samo za trenutak, a u naručju mu je bila posuda s ručkom. U svećeniku se pojavila sumnja u njegove nakane, pobojao se da ga taj čovjek namjerava opljačkati. Odlučio je presjeći stvar i zapitao čovjeka: „Što radiš tu?“
Čovjek je odgovorio da radi u jednoj tvornici niz cestu. Ručak mu je trajao pola sata, a to je vrijeme koristio za molitvu kako bi pronašao snagu i moć. Nastavio je govoriti: 'Vidite, ja tu ostanem samo trenutak, budući da je tvornica daleko. Kada pokleknem, kažem Gospodinu ovo: "Samo sam ti došao reći, Gospodine, da sam sretan otkad smo pronašli jedan drugoga i postali prijatelji, i što si uzeo moje grijehe. Ne znam puno o tome kako moliti, ali mislim svaki dan na tebe. Zato, Isuse, ovo je Mike koji ti se danas javlja.“
Svećenik se osjećao glupo. Rekao je Mikeu da je sve u redu i da je dobrodošao. Neka samo dođe i pomoli se u bilo koje vrijeme.
Kako mu je približilo vrijeme odlaska, Mike se nasmiješio i kazao "Hvala."
Požurio je k vratima.
Svećenik je kleknuo pred oltarom što nikad prije ne bi učinio. Njegovo se hladno srce otopilo ugrijano ljubavlju i susrelo se s Isusom . Dok su mu suze tekle, u srcu je ponovio Mikeovu molitvu: "Samo sam ti došao reći, Gospodine, da sam sretan otkad smo pronašli jedan drugoga i postali prijatelji, i što si uzeo moje grijehe. Ne znam puno o tome kako moliti, ali mislim svaki dan na tebe. Zato, Isuse, ovo sam ja koji ti se danas javljam.“
Jednoga dana, iza podneva, svećenik je primijetio da stari Mike nije došao. Budući da je više dana prošlo bez Mikea, zabrinuo se. Raspitao se o njemu u tvornici. Rekli su mu da je teško bolestan s vrlo malim izgledima za ozdravljenje.
Bolničko osoblje bilo je zabrinuto za Mikeovo zdravlje, ali on im je donosio radost. Tjedan u kojem je Mike bio s njima donio je promjene na odjelu. Njegov smijeh i radost bili su zarazni. Promijenjeni ljudi bili su njegova nagrada.
Glavna sestra nije mogla razumjeti zašto je Mike bio toliko sretan, kad nije bilo ni cvijeća, ni poziva, ni pisma, čak ni posjetitelje nije imao.
Svećenik je ostao uz njegov krevet.
Sestra mu se povjerila s brigom za Mikea: „Nema prijatelja koji bi došli pokazati da im je stalo do njega. Mike nema nikoga i nema se kamo vratiti.“
Gledajući iznenađeno, stari Mike se nasmiješio i rekao: "Medicinska sestra je u krivu, ona nije mogla znati da je On ovdje sve vrijeme. Svaki dan u podne On je tu. Moj dragi prijatelj! Vidite, On sjedi desno dolje, uzima moje ruke, naginje se prema meni i govori mi: "Samo sam ti došao reći, Mike, da sam sretan otkad smo pronašli jedan drugoga i postali prijatelji, i što sam uzeo tvoje grijehe. Uvijek rado čujem tvoje molitve i svakoga dana mislim na tebe. Zato, Mike, ja sam Isus koji ti se danas javljam.“
(Preuzeto s interneta)
