Nogometaši i narodno veselje otpuhali cinizam

Veličanstven doček hrvatske nogometne reprezentacije u ponedjeljak 16. srpnja bio je nešto što će se pamtiti jako dugo. Bio sam i sam tamo nazočan, i po tko zna koji put sam se mogao osvjedočiti kako su ljudi iz društvene "elite" opet potpuno promašili u procjeni reakcije običnog puka. Očekivali su možda nekoliko desetaka tisuća ljudi na Jelačićevom trgu, ali više od pola milijuna, to vjerojatno nije mogao zamisliti nitko. Narod je bukvalno izišao na ulice, ali ne da provede revoluciju, nego da nogometne reprezentativce zaogrne divljenjem i ushitom. O kakvoj se pozitivi radilo svjedoči činjenica da tih pola milijuna ljudi nije napravilo nijedan ozbiljan incident. Nitko nije ništa razbio, zapalio, nitko se nije potukao, nigdje nije bilo krađa niti prevrtanja automobila. Kako je to moguće?

Dogodilo se ono što mi je već više puta palo na pamet. Narod se zaželio dobra! I kad se ono konačno dogodilo, tada je uzvratio na isti način. Političarima za pouku: ako želiš Hrvate okrenuti protiv sebe, samo im uskraćuj mogućnost da izraze svoje domoljubne osjećaje. Ili još gore: nastoj im to domoljublje ogaditi i preodgoji ih od njega. To je najbolji način da postigneš da se Hrvati okrenu protiv tebe. Osim toga, pokazalo se da neprestano medijsko bombardiranje i ispiranje mozga Hrvatima o tome kako su promašen i slučajan narod gubitnika, kriptoustaša, smutljivaca i sitnih duša za koje bi bilo najbolje da isele iz zemlje i nestanu, na kraju nije uspjelo. Narod mora imati i treba imati priliku da se s vremena na vrijeme zajednički proveseli i raduje nečem očigledno dobrom, da doživi sebe u zajedništvu i uzdigne se iznad svakodnevnih jadikovanja doživljavajući nešto doista veliko, lijepo i uspješno. To je najbolji lijek protiv medijskog i političkog cinizma kojeg je Hrvatska prepuna i koji neprestano nastoji promijeniti svijest ljudi prema svojim parametrima. Ako mu političke strukture i "elita" ne daju razlog za veselje, narod će ga na kraju naći sam. I to se dogodilo zahvaljujući uspjehu naših nogometaša koji su u običnom puku pokrenuli neslućen katarzični proces. Zato je taj događaj velik. Lijepo je bilo živjeti i biti u Zagrebu 16. srpnja.

I-što dalje? Već se čuju zloguki glasovi da će sve to brzo proći i da ćemo se opet svi vrlo brzo sunovratiti jad i bijedu "slučajne države", nudeći nam sliku općeg propadanja i besperspektivnosti kao jedine stvarnosti. Neki drugi pak prizivaju društvenu revoluciju i prevrat na krilima općenarodnog oduševljenja, zapovijedajući Vatrenima i Daliću da preuzmu vlast u Hrvatskom nogometnom savezu i zbace tamošnju "mafiju" s prijestolja. Mislim da ni jedni ni drugi nisu ništa naučili.
I sami su mediji često ponavljali Dalićev izraz da svemu treba pristupiti s poniznošću, ali nisu shvatili što to znači. Poniznost znači prije svega prihvatiti sebe sa svim svojim ograničenjima, i unatoč njima ići putem dobra i dati sve od sebe. Poniznost znači graditi nešto od temelja prema gore, nadograđujući kat po kat. To je i prava slika kršćanskog života. Tako su i vatreni išli od utakmice do utakmice, ne gledajući predaleko, tek prema prvom sljedećem suparniku. I dogurali do srebra. Dalićev pristup je pristup obraćenja, sazrijevanja i postupne gradnje. To nam u Hrvatskoj treba, a pravi impuls veličanstvenog dočeka reprezentacije je u tome da svatko započne na dalićevski način skromno i ponizno od sebe. Kada se skupi kritična masa ljudi koji tako razmišljaju, tada je moguće naše društvo izliječiti u korijenu i postići zdravije odnose na svim razinama. U to se mora upustiti svatko sam, jer nemamo velikog vođu koji bi nas vodio za ručicu. Dalić i njegovi momci dali su nam sjajan primjer; sada je red na nama da po tom primjeru radimo na sebi.

Nogometna osveta Englezima za Bleiburg? Dosta mi je toga!

U predvečerje nogometne utakmice naše reprezentacije protiv Engleske posvuda po Facebooku i na forumima pronalazim "viceve" i "šale" o tome kako će naši srediti Engleze u znak osvete za Bleiburg. Poznato je, i za mnoge današnje Hrvate još uvijek traumatično, da su u svibnju 1945. godine britanske postrojbe, kojima se predalo mnoštvo vojnika i civila NDH, iste predale u ruke Titovim partizanima. Ovi su nakon toga počinili niz teških zločina i bez suđenja pobili mnoštvo zarobljenika čije kosti se do danas pronalaze u raznim groznim stratištima poput Barbarina rova i slično. Te se tragedije prisjećamo svake godine. Na stranu činjenica da su ti nesretnici pripadali poraženoj strani u ratu, možda su neki i činili ratne zločine u ustaškim postrojbama, ali ubijanje razoružanih zarobljenika bez ikakva suda grdan je krimen komunističkih vlasti. Istina je da su to radile i druge sile pobjednice, osobito Sovjeti, i da su se komunisti htjeli riješiti "kritične mase" potencijalno neprijateljskih nastrojenih državljana buduće Jugoslavije, ali iz današnje perspektive ipak je riječ o nečem što je imalo genocidne elemente i što se ne može opravdati nikakvim prizemnim pozivanjima na pravo "razumljive osvete", kako je to učinio jedan od naših bivših predsjednika. Neslavna rimska uzrečica "Jao poraženima", koju su partizani tada primijenili, u njihovoj je izvedbi poprimila osobito užasno obličje.

Naravno da suosjećam s obiteljima onih koji su tamo pobijeni kao nedužni, koji nikad nisu zbog toga rehabilitirani niti dobili zadovoljštinu. Isto mislim i o žrtvama hrvatskih povijesnih promašaja, poginulim u ustaškim logorima i svim onima koji su ni krivi ni dužni stradali od hrvatske ruke iz bilo kojeg razloga. Nažalost, mi još nismo došli do razine da poštujemo svaku žrtvu naših povijesnih okolnosti i zabluda niti smo još uvijek u stanju do kraja dovršiti i zaokružiti uvjerljivo i dosljedno tumačenje i sintezu povijesnih procesa unutar hrvatskog naroda i države.  Još uvijek se nismo izdigli iznad ideologija velikohrvatstva niti hrvatojugoslavenstva. Nadam se da će se to u nekom sljedećem naraštaju promijeniti nabolje. Ali, to će biti moguće tek nakon svojevrsnog obraćenja umova.

Jedan od putova k tomu obraćenju je uživljavanje u osjećaje i situaciju onih koja su naša nastojanja oštetila i nanijela im zlo. Netko će reći: pa što smo mi to ikad napravili Englezima da neprestano bacaju klipove pod noge bilo kakvom našem nastojanju za nezavisnom Hrvatskom? Istina, slažem se da je britanska geopolitika jednostavno desetljećima tako usmjerena da nastoji pod svaku cijenu spriječiti projekciju povezivanja Njemačke s Bliskim Istokom. Jedna od metoda u tome je stvaranja geostrateške barijere u Jugoistočnoj Europi odn. pojasa država neprijateljski nastrojenih protiv njemačkog utjecaja. U takvoj strategiji Hrvatska ispašta bez obzira na njen odnos prema Britaniji. Za Britaniju nije problem Hrvatska, nego Njemačka i njeni saveznici. Pa smo zato tu gdje jesmo.

Trebamo li zato mrziti Britance, osobito Engleze kao najbrojniji britanski narod koji je u biti vodeća sila Ujedinjenog Kraljevstva? Kao kršćanin mogu reći samo jedno: ne! Isus nas ne uči da ikoga mrzimo. Mržnja ne stvara privrženost niti bliskost među onima koji su u takvom odnosu. I Englezi su Božja stvorenja, ima među njima dosta Božje djece (bez obzira na stanovitu kulturološku antipatiju spram katolicizma), projicirati na svakog Engleza, a osobito na njihove nogometaše antipatiju zbog postupka njihovih vojno-političkih struktura u svezi s Bleiburgom znači podgrijavati mržnju na svojemu srcu koja nas zasljepljuje i čini nesposobnim da u drugom i drukčijem vidimo nešto dobro. U konačnici, postavimo se u cipele tadašnjih Britanaca: NDH je u njihovim očima bila vjerni saveznik Hitlerove Njemačke, i toga se savezništva držala do zadnjeg dana postojanja. Iako su pogrešne procjene i odluke britanske politike također kumovale prikupljanju baruta u ratnoj bačvi, Hitlerova Njemačka je bila ta koja je započela rat i pobila tisuće Britanaca bombardirajući njihove gradove i rušeći zgrade i infrastrukturu; grozni pojam "koventrizacije gradova" nastao je nakon što su njemački bombarderi sravnili središte Coventryja i pretvorili ga u ruševine. Britanski bijes, koji se zbog toga rasplamsao, razbio se uz američku pomoć kasnije Nijemcima o glavu daleko jače, pa su sijući vjetar na kraju požnjeli oluju. Prosječni Englez, neinformiran o povijesti hrvatskog naroda, vjerojatno bi iz tih razloga imao malo razloga da žali vojsku Hitlerovih saveznika. Bismo li mi na njihovu mjestu bili bolji od njih? Nisam baš kod nas primijetio osobito sažaljenje prema Srbiji, koju je 1999. godine bombardirao NATO. Možda ipak previše očekujem od ljudi, kako naših, tako i od Engleza. U ratnim okolnostima jedna od prvih žrtava je sućut prema neprijatelju.

I zašto sve to piskaram? Zato što mi se spominjanje Bleiburga i bleiburške tragedije u kontekstu nogometne utakmice s Englezima (koji se 1945. godine nisu niti rodili) čini potpuno promašenim i za mene osobno posve neprihvatljivim čak i na razini lošeg vica. Nikakva nogometna pobjeda ne može biti zadovoljština za žrtve Bleiburga. Tu zadovoljštinu može dati samo Bog na Božjem sudu. Kad sam to napisao na jednom forumu, predbacili su mi da ne razumijem šalu i potrebu naroda da se ispuše. Pa, meni to nije smiješno i zadržavam pravo reći da mi to nije smiješno, jednako kao što mi je posve neprimjereno srbijansko pozivanje na sportsku osvetu zbog Oluje kada neka njihova  reprezentacija negdje pobijedi neku našu. Sve te pojave možda ne uznemiruju mnoštvo ljudi, jer je potrebno-kao na onome forumu-da se "narod nečim ispuše", ali ne bih rekao da će narod niti odnosi među narodima zbog toga postati bolji. Odnosi se mogu popraviti samo i isključivo u pristupu bez fige u džepu i bez mržnje u srcu. Mržnja ne donosi čovjeku mir, naprotiv, uznemiruje ga, raspaljuje i iskrivljuje mu pogled na stvari. Zato smatram da treba svoje srce čuvati čistim i kloniti se svake mržnje. Čak i u prividno bezazlenim, a osobito u "povijesno opravdanim" stvarima.

Kad si napet, zazivaj Isusovo ime

Navodim jedno svoje iskustvo, možda vam dobro dođe.

U svakoj stresnoj situaciji ili kad nas itko napadne, samo gledajte u Isusa i ponavljajte u sebi njegovo ime. Tako ćete zadržati mir. Učinkovito je u svakoj sekiraciji, jer nas podsjeća na to što zapravo jesmo i čiji smo. Tada napasti nemaju moć nad nama.

Često to radim, i uvijek djeluje...samo ponekad zaboravim.

Sva je snaga u imenu Isus

Nogometni trans

Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji važan je sportski i društveni događaj koji je privukao pozornost milijuna ljudi diljem svijeta tijekom lipnja i srpnja. Po tko zna koji put pokazala se privlačna snaga profesionalnog nogometa koji od svih sportova nekako najviše utjelovljuje želje i potrebe mnogih naroda i pojedinaca za zabavom koja je ipak nešto više od obične zabave. "Zašto navijamo, prijatelju?" - pita se lik u jednom romanu. "Mislim da je to posljedica ratničkog nagona koji je skriven u nama ispod slojeva društvenih konvencija. Taj ratnički nagon nas prisiljava da se udružujemo pod jednim stijegom.". Ako to zapažanje ne odgovara sasvim stvarnosti, ipak daje do znanja da bi tu moglo biti istine. Barem u Hrvatskoj ništa ne može toliko raspaliti masovne domoljubne osjećaje kao uspješan pohod naše nogometne reprezentacije na nekom natjecanju. Ništa ne može tako učinkovito ušutkati sve one koji bi ovdje umjesto Hrvatske najradije vidjeli državu nekog drugog imena i suštine. Pa nas tako naša nogometna reprezentacija uspješno podsjeti na to što smo i tko smo od stoljeća sedmog. A to osim nje malo komu polazi za rukom u zadnje vrijeme. 

Naravno, nogomet ima i drugi aspekt kojeg su itekako svjesni političari. Poznata je pričica o Brazilu. Jednom prilikom predsjednik države pozove premijera u posjet, i izrazi mu zabrinutost zbog sve teže situacije u zemlji. Na to će premijer: "Gospodine predsjedniče, nemojte se uzrujavati, do kraja godine imamo još tri međunarodne utakmice reprezentacije, a za to vrijeme nitko neće pomisliti da započne ikakvu revoluciju."

S jedne strane nogomet budi domoljubne osjećaje, a s druge strane djeluje kao opijum za narod, umekšana verzija nekadašnjeg rimskog panem et circenses (kruha i igara-gladijatorskih). Naravno da nogometaši pokazuju mnoge ljudske i natjecateljske vrline koje mogu biti uzor gledateljima. Neki od njih su i vjernici i svjedoče vjeru. Sve to ima svoju vrijednost. Međutim, sva će ta blistava zgrada svjetskog profesionalnog nogometa biti uzaludna ako ljudi koji u njoj uživaju ne postanu bolji. Korupcijski skandali u nogometnim organizacijama daju do znanja da je profesionalni nogomet pun bolesti današnjeg materijalističkog društva, pa tako i neki od najslavnijih nogometaša postanu preko noći otužne figure u sudskim procesima zbog utaje poreza ili sličnih stvari. Profesionalni nogomet je prije svega biznis, a biznis rijetko kad i rijetko gdje bude bez grijeha. Nažalost. I zato i ta djelatnost i njeni protagonisti trebaju obraćenje i Radosnu vijest. Jer kad nogometna karijera završi, život mnogih uspješnih nogometaša poprimi daleko tamnije tonove jer prestanu biti zanimljivi javnosti, ili ne uspiju pobijediti vlastite demone i slabosti. Sjetite se samo Kocsisa, Garrinche, i drugih u tom smislu bolnih svjedočanstava. Pa i Maradoninog. 

Da ne budem licemjeran-pratim nogomet i svjetska prvenstva od djetinjstva, pa tako i na ovom prvenstvu gotovo da nisam propustio nijednu utakmicu. Drago mi je zbog uspješnih igara naše reprezentacije i nadam se da će dogurati do kraja. Ipak se pitam - što će ostati od sadašnje euforije i transa zbog hrvatskih pobjeda nakon 15. srpnja i spuštanja zastora? Hoćemo li biti bolji, i hoće li naša svakodnevica biti bolja od one prije početka prvenstva? Hoće li svjetsko prvenstvo išta pozitivno promijeniti u nama? Na to trebamo odgovoriti svatko sam. 

Lucijanove izreke

Zapažanja  i izreke koje ovdje objavljujem moja su u smislu što ih nisam od nikoga prepisao. Neka su nastala kao plod razmišljanja, druga-kako vjerujem-po nadahnuću Duha Svetoga. Nadam se da ću ih imati snage dalje dopunjavati.

Zmija mijenja kožu, ali ne i ćud. 

Blago velikodušnima, jer će i Bog prema njima biti velikodušan.

Nitko ne može ući u raj ako prije toga ne bude imao raj u sebi. Isto vrijedi za pad u pakao.

Bog je Onaj koji uvijek višestruko nadoknadi ono što nam u prvi mah uzme. (Uspor. biblijske knjige o Ruti i Jobu).

Kao što loše stablo ne može roditi dobre plodove, tako ni globalizam ne može roditi svjetski mir niti raj na zemlji.

Ako želiš doista služiti Bogu, ne smiješ dopustiti da te itko niti išta u tome obeshrabri.

Tko se hrani knjigama i promatra život i ljude samo na temelju principa iz knjiga, najvjerojatnije neće spoznati pravu istinu o tome što su ljudi, što ih doista pokreće i što se može od njih očekivati.

Čovjek se otkriva svojim ponašanjem, odlukama koje donosi ili ne donosi, te osobito postupcima u trenutcima iskušenja.

Da bismo pobijedili Babilon oko sebe, moramo najprije pobijediti Babilon u sebi. 

Tko s Babilonom tikve sadi, o glavu mu se razbiju.

Istinska vjera u biti kompenzira sve nedostatke u čovjekovu karakteru.

Jadan je čovjek, osobito kršćanin, koji barem jednom u životu nije izložio kožu za nešto vrednije od vlastite samodostatnosti.

Odluke donesene na temelju pogrešnih motiva imaju ne samo pogrešne, nego često katastrofalne posljedice.

Nema ničeg ljepšeg od pobjede nad samim sobom.

Moramo biti strpljivi s ljudima onako kako je naš nebeski Otac strpljiv s nama.

Prava istina o uspješnosti ili neuspješnosti života vidi se tek u starosti.

Sveci nas mogu zagovarati i biti naši pomoćnici, ali pravi rast kršćanskog karaktera iznutra može samo Duh Sveti koji čini da plodovi rastu.

Istinski jak čovjek potpuno vlada svojim osjećajima. Istinski slab čovjek robuje svojim osjećajima. Većina nas ostalih nalazimo se negdje između te dvojice.

Ništa nije ljepše niti slađe od pobjede nad samim sobom.

Molitva nije ništa drugo nego usklađivanje našeg uma, osjećaja i volje s Bogom.

Vidljiv plod kršćanskog života je dati svjedočanstvo vjere u svim situacijama u kojima se zateknemo. Ukratko, biti kršćanin uvijek i svugdje, najbolje kako znamo i možemo.

Brkanje lončića?

Ponovo nova "ideja" iz Njemačke. Predsjednik tamošnje biskupske konferencije kardinal Reinhard Marx i skupina biskupa izišli su s prijedlogom da protestantski supružnici koji su u braku s katolikom smiju primiti pričest u katoličkim crkvama. Preduvjet bi bio taj da vjeruju u euharistiju u skladu s katoličkim naukom. Nisam nigdje pročitao je li za takvo što nužna sakramentalna ispovijed, koja je za katoličke vjernike još uvijek preduvjet toga da ne primaju pričest svetogrdno. Možda nisam dobro čitao, tko bi ga znao. Međutim, možda i jesam, jer se spomenutoj inicijativi usprotivio dobar broj drugih njemačkih biskupa koji je u toj stvari zatražio pravorijek od Svete Stolice. Ipak se u biti radi o preispitivanju biti euharistije, a to je doktrinalna, nipošto samo pastoralna stvar.

Odmah da kažem kako ne sumnjam u moralnu čestitost mnogih protestanata. I sam poznajem neke kojima bih najradije odmah dodijelio počasno članstvo u Katoličkoj Crkvi, kad bi takvo što bilo moguće. Međutim, ovdje se ne radi o osobnoj moralnoj čestitosti niti o kvaliteti nečije osobne vjere u Boga, makar formirane u skladu s protestantskim naučavanjem koje je - ruku na srce - u nekim stvarima krivovjerno. Kad bismo i mi i protestanti bili istodobno u pravu, tad ne bi bilo nikakvog problema oko jedinstva kršćana. Nažalost, tomu nije tako. Znamo i zašto. Uloga pape, zagovora svetaca, Blažene Djevice Marije, pitanja čistilišta, sve to nisu nimalo beznačajne stvari u kojima se s protestantima nikako ne možemo složiti i koje oni nikada neće prihvatiti, jer bi tada prestali biti protestanti. Unatoč tomu postoje mješoviti katoličko-protestantski brakovi koji, nažalost, trpe zbog takve situacije. Pokušaj da se protestantskim supružnicima pomogne kako bi sa svojim katoličkim supruzima ili suprugama iskonski doživjeli radost vjerničkog zajedništva bez sumnje je dobronamjeran, ali izaziva više problema nego što donosi koristi.

Treba napomenuti, naravno, da je Katolička Crkva dosad dopuštala mogućnost pričešćivanja nekatoličkih kršćana samo kao iznimku - u slučaju da oni nemaju nikakvu mogućnost primanja vlastitih sakramenata u svojim zajednicama. I u takvom slučaju oni trebaju vjerovati u euharistiju na isti način kao i katolici. Dakle, trebali bi vjerovati da je Isus doista osobno prisutan pod prilikama euharistijskog Kruha i Vina, ali i u misnu pretvorbu koja se zbiva po ovlasti danoj katoličkim svećenicima. Kad bi primjerice neki protestant doista tako vjerovao, već bi bio gotovo katolik jer bi time priznao ministerijalnu vlast katoličkog svećenstva što je s protestantskog stajališta krivovjerno. Takva koncepcija pričešćivanja protestanata zapravo je zamka njihovom protestantskom uvjerenju, koja ih dovodi bliže katolicizmu. Naravno da nisam uvjeren kako su njemački biskupi zamislili takvu praksu želeći da protestantski bračni partneri prijeđu na katolicizam. Iskren i uvjeren protestant, koji bi toga bio svjestan, teško bi se ikako mogao odlučiti da primi kod nas pričest, a da ne kompromitira svoje uvjerenje. Međutim, očito su neki spremni i na to da zbog obiteljskih razloga učine misleći u sebi svoje. Uostalom, tko će provjeravati što doista imaju na srcu i umu pričešćujući se?

Problem koji se ovdje pojavljuje jest pitanje sakramentalne ispovijedi. Ukoliko bi se dopustilo nekim protestantima-onima u braku s katolicima-da se pričešćuju na temelju vlastite savjesti, bez prethodne sakramentalne ispovijedi grijeha-moglo bi se postaviti pitanje obveze katolika da se uopće ispovijedaju. Zašto bi protestanti smjeli bez ispovijedi, a katolici ne? Možda to u Njemačkoj neki ne smatraju problemom zato što je tamo ispovijedanje gotovo nestalo, pa i mnogi katolici smatraju da je nepotrebno, ali postojanje sakramenata ne ovisi o promjenljivom raspoloženju većine puka, čiju svijest poprilično uvjetuju sekularistički trendovi. Odrekne li se Crkva prešutno obvezne sakramentalne ispovijedi, na red bi moglo jednog dana doći možda i krštenje. Ukratko: kad jednom odlučite od iznimke napraviti pravilo, napravit ćete opasan presedan koji će pokrenuti nesagledive procese za koje nitko ne zna kamo vode i koje više nećete moći kontrolirati. Kako zgodno rekoše u jednoj stranoj televizijskoj seriji: najopasnije je kada se pobrkaju lončići.

Za kraj valja spomenuti da Sveta Stolica začudo nije htjela donijeti pravorijek o ovoj njemačkoj dvojbi, i da je predmet vratila Njemačkoj biskupskoj konferenciji da ona o svemu sama odluči. Nadam se da je stvar ipak pod kontrolom. Ne bih volio doživjeti da si biskupske konferencije uzajamno proturječe o tumačenju katoličkog nauka, jer bi time katolicizam izgubio jedno od svojih najvažnijih obilježja-jedinstvo naučavanja.

Više o tome u članku kojeg prenosi blog quovadiscroatia.com: https://www.quovadiscroatia.com/kardinal-muller-nadam-se-da-ce-vise-biskupa-podici-svoj-glas-i-vrsiti-svoju-duznost/

U razgovoru za National Catholic Register, kardinal Gerhard Müller, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere, izrazio je potrebu za “jasnim izražavanjem katoličke vjere”, te da Papa “afirmira vjeru”, osobito “stup naše vjere, to jest Euharistiju”. Papa i Kongregacija za nauk vjera, nastavio je, trebali bi “dati jasnu orijentaciju”, ne prema “osobnom mišljenju već prema objavljenoj vjeri”.

Izvor blizak biskupima iz Njemačke koji su se suprotstavili prijedlogu dijeljenja Svete pričesti protestantskim supružnicima, izjavio je za Register da je “službeni odgovor kako nema odgovora”. Sveti Otac je “propustio ispuniti svoju dužnost po pitanju dogme koju njegova služba mora zastupati.”

Papa je “odbio” preuzeti odgovornost, naglasio je, pa je Kongregaciji za nauk vjera “preostalo da djeluje kao poštar, ne kako bi potvrdila vjeru, već samo objavila ovu poruku.” Dikasteriji su postali “beskorisni” ako će odluke o svim pitanjima biti prepuštene pojedinim biskupskim konferencijama. Pojam “jednoglasnost” u ovom kontekstu nije pravilno definiran, nego se očekuje da kardinal Marx na neki način pokuša smanjiti broj biskupa koji se suprotstavljaju prijedlogu ne bi li tako postigao ‘jednoglasan’ zahtjev da krenu naprijed.

Papa Franjo podupire napore oko decentralizacije upravljanja Crkvom, dajući više “doktrinarnih ovlasti” biskupskim konferencijama. On je, dakle, loptu dobacio natrag u ruke njemačkih biskupa.

Predviđa se sličan pristup u budućnosti kada na red dođe neki drugi novitet poput oženjenih svećenika te bi opći pomak prema decentralizaciji učinio Crkvu više nalik anglikanskoj zajednici.

Kardinal Müller je izjavio: “Moramo se oduprijeti tome” i upozorio da ako se uništi princip katoličkog identiteta koji se sastoji od sakramentalnog i crkvenog zajedništva “tada je Katolička Crkva uništena”. Crkva istaknuo je: “nije politički igrač”.

“Nadam se da će više biskupa podići svoj glas i vršiti svoju dužnost”, dodao je kardinal Müller. “Svaki je kardinal dužan objasniti, braniti, i promicati katoličku vjeru, i to ne prema osobnim osjećajima ili mišljenju javnog mnijenja, već čitajući Evanđelje, Bibliju, Sveto pismo, crkvene oce i sve ih dobro poznavati. Također i crkvene sabore, proučavati velike teologe iz prošlosti i biti u stanju objasniti i braniti katoličku vjeru, ali ne koristeći sofizme kako bi se zadovoljile sve strane, i kako bi se svima dopali”.

Ali kardinal Marx i Njemačka biskupska konferencija također su po svemu sudeći razočarani. Susret koji je održan u prostorima Kongregacije za nauk vjere ukazuje na to kako Vatikan na ovo pitanje ipak gleda iz doktrinarne perspektive, a ne samo pastoralne prakse, što je kardinal Marx prvotno tvrdio kada su smjernice tek objavljene, rekavši kako se radi samo o “pastoralnom izlaganju” te da namjera nije “promjena bilo koje doktrine”.

Deset zapovijedi za radost

DESET ZAPOVIJEDI ZA RADOST

1. Svako jutro postojano moli Boga za radost.
2. Pokaži mir i osmijeh u neugodnim situacijama.
3. Ponavljaj u svom srcu: Bog koji me ljubi uvijek je tu!.
4. Stalno nastoj gledati kod ljudi dobru stranu.
5. Neumorno odstranjuj žalost od sebe.
6. Izbjegavaj jadikovanje i kritiziranje: to najviše obeshrabruje.
7. Pristupaj svome poslu radosna srca.
8. Onima koji ti dođu osiguraj dobrohotan prijem.
9. Tješi one koji trpe zaboravljajući potpuno sebe.
10. Dok širiš radost oko sebe, sigurno ćeš je i sam posjedovati.

Pažljivo pročitaj ova pravila! I vrati se kroz dan nekoliko puta na njih...

(Autor nepoznat, izvor s interneta)