Ipak nek ostane ovdje za sjećanje da ću zaokružiti
srijeda, 27. studenoga 2013.
Ja sam ZA
Nisam kanio ništa posebno pisati o predstojećem referendumu o braku, iako bi medijski pokušaji izazivanja protureferendumske histerije zaslužile cijelu doktorsku dizertaciju.
Ipak nek ostane ovdje za sjećanje da ću zaokružiti
Ipak nek ostane ovdje za sjećanje da ću zaokružiti
subota, 23. studenoga 2013.
petak, 1. studenoga 2013.
Sretan dan građanima Neba i svima koji će to postati!
Reče im Isus: "Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća."
"A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove »Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim.« A nije on Bog mrtvih, nego živih. Ta svi njemu žive!" (Lk 20:34-38)
Danas je dan stanovnika Neba, dan onih koji imaju vječni život u zajedništvu s Isusom Kristom, našim Spasiteljem. Dan onih koji su svoju trku pobjedonosno završili i dodijeljen im je vijenac pravednosti.
Želim svima vama koji ovo čitate da u nasljedovanju Krista po Božjoj milosti postignete isto. Bez obzira na to što su naši tradicionalni običaji previše prožeti "danom mrtvih" i zaustavljaju se na spomenu za preminule, blagdan Sviju svetih bi za kršćane trebao biti danom radosti. Danom jasne poruke da smrt ne može uništiti život, da smrt nije kraj svega, nego prijelaz u drugu vrstu života. Da grob nije konačna stanica na kraju životnoga puta, nego prolazna stanica prema vječnosti.
Kako postići to, da završimo u Nebu-nije li to temeljno pitanje ljudske opstojnosti i savršeno prikladna tema za ono što mnogi zovu novom evangelizacijom? Nije li upravo to temeljno pitanje današnjeg blagdana? Ne to, koliko svijeća ćemo nekome postaviti na grob, nego kako da postanemo građani Neba?
Zato i mi, okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama! Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te »sjedi zdesna« prijestolja Božjega. Doista pomno promotrite njega, koji podnese toliko protivljenje grešnika protiv sebe, da - premoreni - ne klonete duhom. (Heb 12:1-3)
"A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove »Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim.« A nije on Bog mrtvih, nego živih. Ta svi njemu žive!" (Lk 20:34-38)
Danas je dan stanovnika Neba, dan onih koji imaju vječni život u zajedništvu s Isusom Kristom, našim Spasiteljem. Dan onih koji su svoju trku pobjedonosno završili i dodijeljen im je vijenac pravednosti.
Želim svima vama koji ovo čitate da u nasljedovanju Krista po Božjoj milosti postignete isto. Bez obzira na to što su naši tradicionalni običaji previše prožeti "danom mrtvih" i zaustavljaju se na spomenu za preminule, blagdan Sviju svetih bi za kršćane trebao biti danom radosti. Danom jasne poruke da smrt ne može uništiti život, da smrt nije kraj svega, nego prijelaz u drugu vrstu života. Da grob nije konačna stanica na kraju životnoga puta, nego prolazna stanica prema vječnosti.
Kako postići to, da završimo u Nebu-nije li to temeljno pitanje ljudske opstojnosti i savršeno prikladna tema za ono što mnogi zovu novom evangelizacijom? Nije li upravo to temeljno pitanje današnjeg blagdana? Ne to, koliko svijeća ćemo nekome postaviti na grob, nego kako da postanemo građani Neba?
Zato i mi, okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama! Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te »sjedi zdesna« prijestolja Božjega. Doista pomno promotrite njega, koji podnese toliko protivljenje grešnika protiv sebe, da - premoreni - ne klonete duhom. (Heb 12:1-3) ponedjeljak, 28. listopada 2013.
John Lennox: ateizam potkopava racionalnost u znanosti ili bilo kojoj drugoj aktivnosti
Razgovor sa znanstvenikom koji je prokazao iracionalnost ‘novih ateista’: Dawkins i njegovi nemaju ni dubine ni argumenata (Bitno.net)
Johna Lennoxa zovu “najvažnijim kršćanskim apologetom suvremenog akademskog svijeta”. Polemizirao je uspješno sa svim značajnijim predstavnicima “Novog ateizma”, pokreta koji je posljednjih desetak godina kritizirao i napadao kršćanstvo sa stranica ili ekrana svih medija, stvarajući klimu u kojem je vrijeđanje vjernika postalo pitanje društvenog prestiža. Sa najpopularnijim od “novih ateista”, Richardom Dawkinsom, imao je tri debate za koje čak i oni neskloni vjeri kažu da ih je uvjerljivo dobio. Autor je čitavog niza apologetskih knjiga, a njegova glavna aktivnost jesu predavanja na kojima izlaže svoje teze o važnosti zastupljenosti kršćanskog stava u javnom životu i znanosti.
- Apologet, matematičar i to još iz Sjeverne Irske, gdje već desetljećima kršćani ratuju između sebe. Zanimljiva situacija, rekli bi neki?
Odgoj koji sam dobio u kući doista je predstavljao razliku. Sjeverna Irska je podijeljena zemlja, a moji roditelji su bili kršćani koji su takve podjele pokušavali nadvladati. Moj otac vodio je mali posao i uvijek bi zapošljavao kako katolike, tako i protestante. To je bila prilično hrabra stvar za to vrijeme, jer ljudi nisu trpjeli bilo koga tko bi išao iznad vjerskih podjela. Tako da unatoč tome što sam odrastao u Sjevernoj Irskoj, kršćanstvo nikada nije za mene bilo religija koja dijeli, nego ona koja znači intenzivan odnos s Bogom, odnos koji je otvoren i promovira znanost i istraživanja. Moji su me roditelji učili misliti svojom glavom i tražiti dokaze za ono u što vjerujem, kao i istraživati svjetonazore drugačije od moga. Ono što sam otkrio u svojim prvim godinama na Cambridgeu jest – što sam više upoznavao druge svjetonazore, bio sam sve sigurniji u svoj. Nisam bio u potrazi za nečim što će, recimo to tako, “slomiti moju vjeru”, nego me jednostavno zanimalo zašto ljudi misle to što misle.
- Kojoj crkvi su pripadali vaši roditelji?
Jedna mala, neovisna anglikanska zajednica. Nije previše važna niti velika. Inače, ne pridajem važnosti denominacijama. Za moj odgoj važniji su bili roditelji od pripadnosti konkretnoj crkvi.
- „Vjeruješ u Boga? A ti si Irac, vi svi vjerujete u Boga i tučete se zbog toga”, rekli su vam u jednom od prvih dana na Cambridgeu. Kada ste došli na fakultet, jeste li osjećali izopćeni jer ste vjernik?
Ljudi su znali biti neprijateljski raspoloženi prema meni, ali u ono vrijeme puno češće sam nailazio na znatiželju. Naučio sam braniti svoju vjeru intelektualnim metodama i to je bilo iznenađenje za mnoge. Vjerovali su da je kršćanstvo nešto s čim se odrasta, što je usađeno u tebe i onda vjeruješ u njega ili ne. Za većinu je njih to što sam ja navodio racionalne razloge za svoju vjeru bilo nešto potpuno novo. Nisam se osjećao odbačen. Vrlo sam rano naučio da je važno biti prijatelj i s onima koji se ne slažu s vama.
- „Bog je osoba, a ne teorija”, rekli ste jednom. Kada ste se susreli s tom Osobom?
Ne bih mogao navesti neki događaj koji bi za to upoznavanje bio važniji od drugih. Odgovorio sam na Božji poziv jako rano u mom životu. Moj odnos prema kršćanstvu bio je od početka otvoren, imao je jaku intelektualnu stranu unutar koje sam tražio dokaze za svoju vjeru. Usporedio bih taj odnos s slikom cvijeta koji se sve više otvara prema suncu. Tako sam se ja otvarao prema Bogu.
- Jeste li prošli kroz krizu vjere?
Ne u klasičnom smislu. Uvijek sam svoju vjeru snažno ispitivao. I mislim da me to spasilo od jakih kriznih razdoblja. Krize se, uglavnom, događaju kada niste dovoljno promišljali o svojoj vjeri ili ste nešto potiskivali. Nikada nisam to radio i uvijek sam bio otvoren prema primjedbama. U stvari, kada ste spomenuli taj trenutak kada mi je bilo “prigovoreno” da sam Irac, to je možda bila neka prekretnica za mene. Jer tada sam pomisilo: U redu, idemo vidjeti o čemu je ovdje riječ. Ima li on možda pravo? Rezultat toga razgovora bio je da sam poželio upoznati agnostike i ateiste i upoznati se s njihovim stavovima. To je važna prijelomna točka
- Kada ste se počeli baviti apologetikom?
Od malih nogu. Moramo pojasniti što apologetika zapravo jest, jer puno ljudo misli da je riječ o posebnoj filozofskoj disciplini. Na engleskom jeziku ta je riječ (apologetic) pomalo nespretna, jer nema ono značenje koje ima originalna riječ na grčkom. Na grčkom “apologia” znači obrana. Apologetika je, dakle, obrana kršćanske poruke intelektualnim sredstvima i za nju bi trebao biti sposoban svaki kršćanin. Živimo u pluralnom, multikulturalnom društvu kada ljudi postavljaju pitanja i žele razumijeti. Na nama je da na takva pitanja odgovorimo. Riječ je o esencijalnom pozivu za kršćane.
- Znači, apologetika je neodvojivi dio vašeg života?
Da, bavio sam se s njom cijeli život. Pa, tako i tijekom Hladnog rata. Nakon što sam doktorirao na Cambridgeu, počeo sam studirati na Sveučilištu u Cardiffu, gdje mi je preporučeno kako bi bilo dobro da odradim jedno istraživanje u Njemačkoj. Dobio sam stipendiju i naučio sam njemački jezik. To je bilo 1975., a tada sam zahvaljujući znanju njemačkog jezika mogao putovati iza Željezne zavjese – u DDR, Poljsku, Mađarsku i Rusiju i upoznavati ljude tamo. Jako me je zanimalo kako je državni ateizam djelovao na ljude.
- Je li to bio neki polulegalni misionarski posao?
Ne bih to baš tako opisao. U DDR-u mi je glavnim ciljem bilo ohrabriti na neki način kršćane. Zbog strukture marksističkog društva, visoko obrazovanje bilo je rezervirano za ateiste. Ja sam imao motiv istočnonjemačkim kršćanima pokazati kako mogu biti vjernici i intelektualci. Naravno, svugdje sam nailazio na probleme zbog otvorenog ispovijedanja vjere. Posebice u DDR-u. Nisu znali što će sa mnom. Ali, mislim da su naposlijetku procijenili da im je bolje da me puste pričati, nego da me zabrane i stvore još veću gužvu oko mene.
- Kasnije ste često putovali i u Rusiju, negdje u vrijeme rušenja Berlinskog zida?
Da, krajem 1980-ih i početkom 1990. Naučio sam ruski jezik i često su me zvali u Rusiju. Radio sam kao prevoditelj tamo, ali i zahvaljujući poznavanju jezika često su me zvali na predavanja. Neko vrijeme sam pisao i za časopis Poisk, glasilo ruske Akademije znanosti. I uvijek sam imao dojam da ih više zanima Bog nego matematika.
- I kakvi su bili vaši dojmovi o istočnoj Europi? Koliko je ateizam doista zaživio u mentalitetu ljudi?
Neki tragovi sigurno postoje. Primjerice, i danas je kršćanska tradicija slabija u istočnom dijelu Njemačke nego u zapadnom. Ja u tim zemljama nisam upoznao puno ljudi koje bi mogli opisati kao istinske ideološke komuniste. Upoznao sam puno kršćana koji su bili diskriminirani, to sigurno. U Rusiji, primjerice, nikako nisu mogli razumijeti kako je moguće da sam obrazovan čovjek, matematičar, koji ipak vjeruje u Boga. Mozgovi su im bili toliko isprani. I ono što je sada ironično, jest da puno ljudi na zapadu tako razmišlja.
- Ali, sada je „novi ateizam” ipak u opadanju?
Da, popularnost mu pada.
- Jesu li vas ti autori, kada su se pojavili, barem malo zaintrigirali kao intelektualca?
Ono što me je zaintrigiralo bio je nedostatak dubine i argumenata u njihovim stavovima. To me je zapanjilo i još me uvijek zapanjuje. Slabost argumenata. I zato mislim da taj trend njihove popularnosti počinje padati. Bili su toliko ekstremni i toliko agresivni, čak bih rekao anti-intelektualno nastrojeni, da im se to počinje vraćati. Oni su imali veliki utjecaj, u to nema dvojbe, posebice na mlade ljude u školama i sveučilištima. Ali, ono što ja sada primjećujem jest da sve veći broj mladih ljudi žele čuti protuargumente na teze “novog ateizma”. Vidim to na mojim predavanjima, interes je ogroman. Među tim mladima, čini mi se, postoje dvije glavne skupine – oni na koje su argumenti novog ateizma ostavili dojam, ali su u dvojbi nakon što su osjetili agresivnost njegovih predstavnika. Jer im se ta agresivnost ne sviđa. Druga skupina su kršćani i žele znati odgovore na pitanja koja novi ateizam postavlja.
- Kada je novi ateizam krenuo, mediji su jako voljeli govoriti o “kraju kršćanstva”?
Ne mogu govoriti za druge zemlje, ali u Britaniji masovni mediji jako naginju naturalizmu. Primjerice, BBC je na svojoj internetskoj stranici deklarirao kako naturalizam smatra svojom početnom pozicijom u praćenju takvih informacija. I tu nastaje problem. Ono što bih ja volio vidjeti jest javna rasprava, sa jednakom zastupljenosti obje strane. Vjerujem da su ljudi sposobni sami donijeti svoje odluke, a za to je potrebna smirena diskusija, sa prezentiranjem činjenica. Ali, ono čemu sam svjedočio bilo je nešto sasvim drugo, drugačija vrsta diskusije, s puno agresivnosti. I zato sam odlučio uključiti se. Kada su me pitali želim li raspravljati s Richardom Dawkinsom, odmah sam pristao.
- Te rasprave su postale općim mjestom diskusije između ateista i kršćana?
To je bilo prilično čudno. Par godina Dawkins je, iz meni nepoznatih razloga, odbijao raspravljati sa mnom. A onda je naposlijetku pristao.
- Možda se bojao?
Čuo sam takve teorije, ali ne želim nagađati (smijeh). Pristao je raspravljati, a nakon što je ta prva diskusija završila shvatio sam kako mi je to dalo platformu s koje mogu djelovati prema cijelom svijetu. Prvi razlog je bio taj što je Dawkins slavan, a drugi što u toj prvoj diskusiji nije baš najbolje prošao. Nakon toga je moja apologetika dobila novu publiku.
- Navodno je Dawkins činio sve kako bi dobio prigodu ponovno raspravljati i popraviti dojam?
Ne znam ništa o tome. Ono što znam jest da sam nešto kasnije bio pozvan održati predavanja u Prirodoslovnom muzeju u Oxfordu. Pozvao me čovjek koji je organizirao i moju prvu diskusiju s Dawkinsom, onu koja je bila u Alabami u listopadu 2007. Taj organizator mislio je da bi bilo dobro da Dawkins dobije još jednu prigodu za odgovoriti i tako se na koncu i dogodilo – imali smo još jednu diskusiju. Treća velika rasprava koju smo imali bila je snimljena za talk-show američkog novinara Charlija Rosea. Nikada nije emitirana.
- Mislite li da pojava Dawkinsa i sličnih znanstvenika može imati neku važnost za kršćane?
Mislim da može. Možemo to ovako definirati – Dawkins nije postmoderni mislilac, nije relativist. On vjeruje da postoji istina, i vjeruje da je ateizam u pravu, a kršćanstvo u krivu. Za razliku od postomodernističkog relativiziranja Dawkins je barem ponovno vratio takva temeljna pitanja u mainstream. I zahvalan sam mu na tome, jer ponovno se raspravlja o Bogu i to intenzivno. Ponovno raspravljamo o istini. Nakon jedne od naših diskusija u Oxfordu jedan novinar nas je pitao, mene i Dawkinsa, ima li nešto oko čega se slažemo. Odgovorio sam: Mislim da se slažemo da postoji nešto takvo što se zove istina. A Dawkins je rekao: Da, slažem se s Johnom.
- Jedan od glavnih argumenata „novih ateista” jest da je vjera uvijek stajala na putu znanosti. Vi zastupate potpuno suprotnu tezu – da je zapravo pojačala razvoj znanosti?
Da, riječ je o tezi koju su zastupali mnogi filozofi poput Alfreda North Whiteheada i Roberta Mertona. Ideja je slijedeća – kršćanski svjetonazor bio je jako povezan s razvojem moderne znanosti koja je u 15. i 16. stoljeću naprosto eksplodirala. S ljudima poput Galileja, Newtona, Keplera, pa do novijih znanstvenika poput Maxwella i Babbagea koji su svi do jednog bili vjernici. C. S. Lewis je to jako dobro definirao: Postali su znanstvenici jer su očekivali zakon u prirodi, a zakon su očekivali jer su vjerovali u njegova Stvoritelja. Drugim riječima, njihov svjetonazor, njihova vjera u racionalnog Boga motivirala ih je da se bave znanošću. Nisu tu vidjeli nikakvu kontradikciju.
Možemo to objasniti i na drugi način, onaj negativistički. Kina nikada nije doživjela razvoj moderne apstraktne znanosti. Tijekom povijesti imala je razvijenu tehnologiju, inženjerstvo, ali apstraktnu znanost nikada. Joseph Needham kemičar je s Oxforda i veliki stručnjak za Kinu i kinesku kulturu. Godinama se bavio pitanjem zašto u Kini nije došlo do razvoja moderne znanosti i naposlijetku je zaključio da je jedina suštinska razlika koju vidi u odnosu na europsku kulturu da Kinezi nemaju koncept Stvoritelja. Inače je Needham neomarksist. Rani pioniri znanosti ne samo da u religiji nisu vidjeli nešto što blokira njihov znanstveni rad, nego su u njoj pronalazili motivaciju.
- Druga teza koju zastupate jest da ateizam svojim tezama ograničava racionalno djelovanje čovjeka?
Smatram da je glavna mana ateizma to što potkopava racionalnost u znanosti ili bilo kojoj drugoj aktivnosti. Glavni razlog tome jest što ateizam ne nudi nikakav temelj za vjeru u inteligibilnost kosmosa. To je argument koji je posebno ojačao u javnoj raspravi nedavnim djelom Thomasa Nagela, vodećeg ateističkog filozofa današnjice. Njegova knjiga iz prošle godine Svijest i kosmos ima podnaslov “Zašto je neodarvinistička koncepcija skoro sigurno pogrešna”. Nagel je zbog te knjige u ateističkim krugovima proglašen skoro izdajnikom, a njezina glavna teza jest – ako je ljudska svijest produkt nesvjesnog, slučajnog procesa, zašto bi joj vjerovali? Istu tu dvojbu imao je i sam Darwin, a sada ju je Nagel razvio filozofski.
- Došli smo i na tu famoznu teoriju evolucije. Katolička crkva već dugo nema problema s njom i objašnjava je kao teoriju koja prilično dobro tumači razvoj života, ali ne i njegov nastanak?
Tako je i ta razlika koju ste uočili jest od suštinske važnosti. Dawkins već godinama potiskuje u javnom diskursu tu razliku. U svojoj najpoznatijoj knjizi Slijepi urar on tvrdi kako je evolucija odgovorna za postojanje života i njegove varijacije. I mislim da on počinje polako odustajati od te teze, shvaća da je pogrešna. Evolucija, po definiciji, ne kaže nam ništa o nastanku života. Da bi uopće bila djelotovorna i učinkovita, evolucija ovisi o postojanju života.
- Za ilustraciju te situacije često koristite metaforu „Fordovog motora”?
Da, analogija je veoma jednostavna, ali vrlo važna. Krećemo se unutar znanstvenog područja koje se zove teorija objašnjenja i bojim se da je kod mnogih mojih kolega došlo do konfuzije što riječ „objašnjenje” znači. Analiziramo li neki motor u automobilu Ford, fizikalni zakoni objasnit će nam kako taj motor radi. Ali, neće nam objasniti kako je taj motor nastao, neće objasniti ličnost Henryja Forda koji ga je sastavio. Sa filozofske točke gledišta, neodarvinisti su počinili kategorijalnu pogrešku. Oni nameću objašnjenje mehanicističkh zakona kao jedino važno i isključuju objašnjenje o uzroku postojanja života, a to je potpuna besmislica. To nije niti Newton radio, a zašto to oni čine ne znam. Prirodne znanosti moraju shvatiti kako su znanstvena objašnjenja samo jedna razina objašnjenja. Često posjećujem osnovne škole i ponekad mi se čini da djeca ovo bolje razumiju nego akademski profesori. Posao objašnjavanja uzroka namijenjen je ljudskoj misli općenito. Radi se o događajima koje ne možemo iznova precizno proživjeti, znači moramo na temelju podataka koje imamo ponuditi stanovito objašnjenje. A ja preferiram ona objašnjenja koja imaju smisla.
- Dobro, kako je moguće da jedno te isto znanstveno otkriće za jednog znanstvenika predstavlja dokaz Božanske harmonije u prirodi, a za drugog nešto dijametralno suprotno – još jedan „dokaz da Boga nema”?
Mislim da je to zbog toga jer puno ljudi ne razumije Božju prirodu. Pokušat ću objasniti. Tijekom vremena sam otkrio kako je iznimno važno tijekom razgovora s ljudima upitati ih kakav koncept Boga zapravo imaju. Jer puno ateista-znanstvenika misle da je Bog – „Bog jaza” („God of the Gap”, op. a.), odnosno izgovor za sve ono što ne možemo objasniti u prirodi. Dakle, kada otkrijemo neko novo znanstveno otkriće, onda takvome „Bogu” oduzimamo nešto od njegove snage. Takav koncept Boga je glupost i nije istinit. Bog obuhvaća cijeli kosmos, ne samo one njegove dijelove koje ne razumijemo. Riječ je dakle o konfuziji u shvaćanju Boga. Definirate li Boga kao osobu koja je odgovorna za one dijelove kosmosa koje još ne razumijemo, prakticiranje znanosti takvog Boga miče sa scene svijeta. Nešto u stilu – „Otkrili smo Higgsov bozon? Odlično, to je još manje prostora za Boga”. To su besmislice protiv kojih treba ponuditi argumente, što je vrlo važno.
- Tzv. egzistencijalna apologetika, odnosno nuđenje dokaza za opstojnost Boga kroz njegovo djelovanje u ljudskim životima – danas je potpuno u drugom planu. Kako to komentirate?
Konkretno ljudsko iskustvo potpuno je zanemareno. Na odgovor na pitanje zašto je tako dovoljno je pogledati naslov Dawkinsove knjige – „Iluzija o Bogu”. Iluzija je psihijatrijski termin, a naslov implicira da religija uništava sve. Dawkins bi trebao biti znanstvenik i bilo bi možda dobro da konzultira brojna psihološka istraživanja koja govore o poveznaosti vjere i mentalne stabilnosti. Ja sam to uradio i otkrio sam kako gomilu istraživanja koja pokazuju da je vjera u Boga povezana sa čitavim nizom pozitivnih fizičkih i psihičkih stanja u čovjeka. Zašto Dawkins to uporno ignorira, ne razumijem. Možda je u svom životu imao neko negativno iskustvo vjere.
- Očito je popularno pljuvati po religiji?
Ako si znanstvenik onda si svjestan negativne strane religije s kojom se svi moramo obračunati, što i ja činim u svojim knjigama. Ja sam iz Sjeverne Irske i taj prigovor mi stalno ponavljaju. Ali, svi zajedno trebaju priznati i mnogobrojne pozitivne strane koje vjera donosi u ljudski život. I tu se novi ateisti ne ponašaju kao znanstvenici i intelektualci jer ignoriraju činjenice i ono što sturčnjaci govore. Predsjednik britanskog Kraljevskog psihološkog društva napisao je knjigu o pozitivnim utjecajima vjere na ljudski život, ali novi ateisti o tome ne žele znati ništa. I to je moj veliki prigovor prema njima. Kada polemiziram s njima i izlazim iz svog znanstvenog polja onda konzultiram literaturu iz tog područja. Oni to naprosto ne rade.
- Zvuči malo fanatično, ta nezainterisiranost za znanje drugačije vrste?
Bojim se tu problem doista jeste izvjesna razina fanatičnosti koja nema veze sa racionalnošću.
- Kako povezati ove akademske rasprave s konkretnim pitanjima kulturnog rata – primjerice pobačajem?
Po meni, glavni sukob nije onaj između vjere i znanosti, jer taj sukob, unatoč manjim krizama poput slučaja Galileja o kojem ću rado diskutirati, niti ne postoji. Glavni je sukob svjetonazorski. Mislim da možemo govoriti o dvije, eventualno tri velike svjetonazorske obitelji. Jedna je ona naturalističko-materijalistička, druga je kršćanski teizam, a treća je panteizam koji dolazi s istoka. U akademskim raspravama na zapadu sukobljene su ove prve dvije. A ono i što ljudi sve jasnije shvaćaju jest da etika ovisi o svjetonazoru. Uzmimo primjer abortusa – ako ste materijalist, onda je za vas tek začeto dijete, kako moj dobar prijatelj ginekolog voli reći, tek „nakupina stanica“. Ali, ako ste vjernik onda je to dijete za vas život i to život koji je darovao Bog. I otkud vam pravo taj život oduzeti? Ono što se događa u Europi jest da nakon stoljeća djelomično nametnute kršćanske tradicije nazočimo ulasku ateizma u živote ljudi i društvo njegovim posljedicama. A taj ulazak ateizma povezan je sa jednom velikom raspravom u kojoj nam je glavnom referencom –Dostojevski. Ako Bog ne postoji, sve je dopušteno. A to nas dovodi u važno područje. Pazite, Dostojevski nije rekao da se ateisti ne mogu ponašati etično. Ono što je rekao jest da ako Boga nema, nema niti racionalnog opravdanja za etiku. Ateisti mogu biti dobri znanstvenici, iako, ponavljam, smatram kako ateizam potkopava potrebni racionalizam za znanost. Iz mojeg gledišta, oni su Božja djeca i iako su primjer kontradiktornosti na teoretskoj razini, mogu biti dobri znanstvenici. Naravno, moji prijatelji ateisti sposobni su me posramiti moralno, jer oni su rađeni na sliku Božju, i morlna su bića vjerovali u Boga ili ne. Zadnja stvar koju bih rekao jest da ateisti ne mogu imati moralne standarde, naravno da mogu. Ono što tvrdim jest da bez Boga nema racionalnog opravdanja moralnosti. Zna se da je XX. stoljeće bilo najkrvavije u povijesti čovječanstva, te da su najviše krvi prolili upravo ateistički režimi.
Razgovarao Jakov Ivić | Bitno.net
nedjelja, 22. rujna 2013.
Ne možete istodobno služiti Bogu i demonu pohlepe
Danas se ne mogu suzdržati od tvrdog tona koji će možda djelovati kao moraliziranje i neće biti naročito stilski dotjeran, ali nema veze.
Ako je tko pozorno slušao današnja misna čitanja, trebao bi biti zaprepašten i zapanjen tekstom iz Amosove knjige, koji ovako veli:
Slušajte ovo, vi što gazite potrebnika i satirete uboge u zemlji! Kažete: "Kad li će mlađak proći, da prodamo žito, i subota, da tržimo pšenicu. Smanjujuć' efu, povećavajući šekel, da varamo krivim mjerama: da kupimo siromaha za novac, potrebita za sandale, i da prodajemo otražak od žita. Zakle se Jahve Ponosom Jakovljevim: "Dovijeka neću zaboraviti nijednoga vašeg djela." (Am 8:4-7)
Starozavjetni "prljavi biznis" udarao je u oči svima koji su težili posvećenju. Prijevaru u poslovanju kakva je ovdje navedena zabranjivao je Mojsijev Zakon u Pnz 25:13-16 (U torbi nemoj nositi dvojak uteg, veći i manji. U svojoj kući opet nemoj držati dvojaku efu: veću i manju. Neka ti je uteg potpun i točan i neka ti je efa potpuna i točna, da dugo živiš na zemlji koju ti daje Jahve, Bog tvoj. Ta Jahvi je, Bogu tvome, odvratan tko to čini, tko god čini nepravdu.)
Što bismo tek rekli za današnji "prljavi biznis" koji kao da je postao nečim samim po sebi razumljivim, a prijevare u poslovanju poželjnim načinom stjecanja dobiti?
Ima li koga da se ispovijeda zbog takvih stvari? Ili ipak vrijedi ono "snađi se, druže", i još popularnije da "vjera i posao nemaju i ne smiju imati ništa zajedničko".
Naravno, lako je meni pametovati kad nisam u biznisu, ali ne znam kako možemo tražiti od Boga blagoslov i napredak, a istodobno u sferi politike i biznisa postupati kao da Bog ne postoji. Čini se da smo u našem načinu života i kulturi ipak prešutno pristali na ono što Isus osuđuje u tekstu iz današnjeg misnoga čitanja: "Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu." (Lk 16:13)
Najbolja stvar u cijeloj priči je ta, da izvorni grčki tekst Evanđelja umjesto riječi "bogatstvo" donosi ime "Mamon". Što je ili tko je Mamon? To je prema židovskom vjerovanju demon pohlepe. Gospodar svih koji u poslovanje bilo kakve vrste unose prijevaru i nepravdu radi stjecanja dobitka. A Jahvi je, Bogu tvome, odvratan tko to čini, tko god čini nepravdu.
Danas se sasvim otvoreno govori da je upravo pohlepa američkih banaka dovela do gospodarske krize. Kome dakle služe bankari i biznismeni (ne samo američki) koji su prije izbijanja krize naveliko govorili da je pohlepa pokretač napretka? I političari koji im to omogućuju dobro skrojenim zakonima? I mediji koji ih promoviraju kao elitu društva koju valja slijediti? Zar se može istodobno služiti Bogu i Mamonu, kolikogod da netko izdvoji donacija iz profita zarađenog nepravdom i prijevarom?
Netko je jednom dobro napisao da osuđeni griješnici u paklu trpe najviše u onome u čemu su na zemlji najviše uživali. Koliko više zbog ljudi čije živote su upropastili svojom pohlepom. "Dovijeka neću zaboraviti nijednoga vašeg djela."
Strašni su to i uznemirujući tekstovi ukoliko se shvate ozbiljno. Pozivaju na preispitivanje i obraćenje. Već sada. Nisam na misi primijetio uznemirenost zbog tih čitanja. Možda zato, što će svaki slušatelj pomisliti da to vrijedi za nekog drugog, ili da su to najobičnije priče iz davnine. I da se bogataši ionako iz svega izvuku, a nama valja preživjeti kakogod ide. Tako preživljavamo iz naraštaja u naraštaj ne pitajući se što ili tko zapravo stoji iza gospodarskih procesa čije posljedice vapiju do neba. I ostat će tako, ne dođe li u našoj kulturi do temeljitog duhovnog prevrata koji će uroditi obraćenjima kao spasonosnim plodovima ne samo na osobnoj, nego i na društvenoj razini.
Ako je tko pozorno slušao današnja misna čitanja, trebao bi biti zaprepašten i zapanjen tekstom iz Amosove knjige, koji ovako veli:
Slušajte ovo, vi što gazite potrebnika i satirete uboge u zemlji! Kažete: "Kad li će mlađak proći, da prodamo žito, i subota, da tržimo pšenicu. Smanjujuć' efu, povećavajući šekel, da varamo krivim mjerama: da kupimo siromaha za novac, potrebita za sandale, i da prodajemo otražak od žita. Zakle se Jahve Ponosom Jakovljevim: "Dovijeka neću zaboraviti nijednoga vašeg djela." (Am 8:4-7)
Starozavjetni "prljavi biznis" udarao je u oči svima koji su težili posvećenju. Prijevaru u poslovanju kakva je ovdje navedena zabranjivao je Mojsijev Zakon u Pnz 25:13-16 (U torbi nemoj nositi dvojak uteg, veći i manji. U svojoj kući opet nemoj držati dvojaku efu: veću i manju. Neka ti je uteg potpun i točan i neka ti je efa potpuna i točna, da dugo živiš na zemlji koju ti daje Jahve, Bog tvoj. Ta Jahvi je, Bogu tvome, odvratan tko to čini, tko god čini nepravdu.)
Što bismo tek rekli za današnji "prljavi biznis" koji kao da je postao nečim samim po sebi razumljivim, a prijevare u poslovanju poželjnim načinom stjecanja dobiti?
Ima li koga da se ispovijeda zbog takvih stvari? Ili ipak vrijedi ono "snađi se, druže", i još popularnije da "vjera i posao nemaju i ne smiju imati ništa zajedničko".
Naravno, lako je meni pametovati kad nisam u biznisu, ali ne znam kako možemo tražiti od Boga blagoslov i napredak, a istodobno u sferi politike i biznisa postupati kao da Bog ne postoji. Čini se da smo u našem načinu života i kulturi ipak prešutno pristali na ono što Isus osuđuje u tekstu iz današnjeg misnoga čitanja: "Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu." (Lk 16:13)
Najbolja stvar u cijeloj priči je ta, da izvorni grčki tekst Evanđelja umjesto riječi "bogatstvo" donosi ime "Mamon". Što je ili tko je Mamon? To je prema židovskom vjerovanju demon pohlepe. Gospodar svih koji u poslovanje bilo kakve vrste unose prijevaru i nepravdu radi stjecanja dobitka. A Jahvi je, Bogu tvome, odvratan tko to čini, tko god čini nepravdu.
Danas se sasvim otvoreno govori da je upravo pohlepa američkih banaka dovela do gospodarske krize. Kome dakle služe bankari i biznismeni (ne samo američki) koji su prije izbijanja krize naveliko govorili da je pohlepa pokretač napretka? I političari koji im to omogućuju dobro skrojenim zakonima? I mediji koji ih promoviraju kao elitu društva koju valja slijediti? Zar se može istodobno služiti Bogu i Mamonu, kolikogod da netko izdvoji donacija iz profita zarađenog nepravdom i prijevarom?
Netko je jednom dobro napisao da osuđeni griješnici u paklu trpe najviše u onome u čemu su na zemlji najviše uživali. Koliko više zbog ljudi čije živote su upropastili svojom pohlepom. "Dovijeka neću zaboraviti nijednoga vašeg djela."
Strašni su to i uznemirujući tekstovi ukoliko se shvate ozbiljno. Pozivaju na preispitivanje i obraćenje. Već sada. Nisam na misi primijetio uznemirenost zbog tih čitanja. Možda zato, što će svaki slušatelj pomisliti da to vrijedi za nekog drugog, ili da su to najobičnije priče iz davnine. I da se bogataši ionako iz svega izvuku, a nama valja preživjeti kakogod ide. Tako preživljavamo iz naraštaja u naraštaj ne pitajući se što ili tko zapravo stoji iza gospodarskih procesa čije posljedice vapiju do neba. I ostat će tako, ne dođe li u našoj kulturi do temeljitog duhovnog prevrata koji će uroditi obraćenjima kao spasonosnim plodovima ne samo na osobnoj, nego i na društvenoj razini.
nedjelja, 15. rujna 2013.
Zašto se ubio Zvonko Bušić?
Nadahnut tekst Slavena Letice o mogućim razlozima samoubojstva Zvonka Bušića (http://www.velecasnisudac.com/naslovna/kolumne/slaven-letica/zasto-se-zapravo-ubio-zvonko-busic-taik) prvo me je zavio u šutnju. Ne smatram se pozvanim suditi o motivima čovjeka kojeg nikad u životu nisam upoznao, i o kojem sam čuo isključivo iz medija.
Davne 1997. godine prolazio sam jedne lipanjske večeri Zrinjevcem, kadli ono gomila policajaca u uniformama i još više ljudi okolo koji nešto promatraju. Na središtu Zrinjevca stajao je nekakav čovjek i razgovarao uzrujano s policajcem, a iza njega bilo ih je još nekoliko. Razgovor je trajao i prekidao se tijekom petnaestak minuta.
Odjednom je čovjek odmahnuo rukom i nešto bacio ispod sebe i legao na to. Policajci kao na zapovjed popadaše oko njega na pod, a ja nikako da iziđem iz zbunjenosti o tome što se zapravo događa. Tek kada je nešto eksplodiralo, sjetio sam se da bih trebao zaleći na zemlju. Međutim, nije više bilo potrebno. Policajci su za kratko ustali i naložili okupljenim ljudima da se raziđu.
Jer, upravo nam se svima pred očima ubio čovjek bombom. Drugog dana doznao sam iz novina da je to bio razvojačeni vukovarski branitelj Đurica Šver.
Dugo me je pratila slika tog samoubojstva. Gotovo da sam mogao Đuricu dotaknuti, ali mu nisam mogao ni u čemu pomoći. Ne znam zašto se ubio i nikad nisam saznao ništa o njemu.
Međutim, o Zvonku Bušiću imao sam mnogo više informacija. Kakav li to mora biti očaj da nekoga natjera na samoubojstvo? Nemam pravoga odgovora, osim jednoga nagađanja.
Zvonko nije mogao podnijeti činjenicu da od njegovih ideala za koje je živio i radi kojih je otišao u zatvor nije ostalo (gotovo) ništa, i da njegovo oslobođenje i povratak u Hrvatsku za većinu naših sugrađana također ne znači zapravo ništa. Ne mogu ne pomisliti na razočaranog Ramba iz prvog dijela serijala, koji u suzama govori ljudima oko sebe praiskonski osjećaj vijetnamskog ratnog veterana: "Htio sam da me moji zemljaci vole!" Izgleda da Zvonko također nije dobio ljubav svojega naroda za kojom je sigurno čeznuo. A ona je zapravo bila u središtu njegova života. I iznevjerila ga je, a on to nije mogao podnijeti.
Sjećam se brojnih ljudi kojima se s padom komunizma i Jugoslavije 1991. godine srušio svijet. Središte njihova života-identifikacija s idejom sustava i države-preko noći je opustjelo, i nisu imali ništa čime bi to zamijenili. Bio sam u više navrata u posjetu jednom bivšem vojnom časniku JNA, umirovljenom znatno prije rata, koji činjenicu raspada svojega svijeta nije mogao nikako preboljeti. Gotovo svakoga puta evocirao je uspomenu na Titov pogreb, veličanstven događaj kakav se ne vidi često. U njegovim očima to je zapravo bio znak veličine ideala koji su bili u središtu njegova života, ali što da radi sada kad tih ideala više nema? Zašto da živi?
Naravno da to nije baš najprikladnija usporedba sa slučajem Zvonka Bušića, ali uvijek se sjetim tog bivšeg časnika kada samoubojstvo počini netko od naših domoljuba ili branitelja koji nisu mogli podnijeti raskorak između ideala i stvarnosti. Ili si nisu mogli priznati da su ti ideali, kolikogod plemeniti bili, ipak samo prolazna stvarnost jer su ljudski proizvod koji može imati rok trajanja?
Pitam se, bi li se Zvonko Bušić ubio, da je primjerice na prvom mjestu u središtu njegovoga života bila vjernost Bogu, a na drugome ljubav prema Hrvatskoj i hrvatskome narodu?
Doista, jeste li kada čuli za nekog sveca koji se ubio zbog očaja i razočaranja? Drinske mučenice ne pripadaju u tu skupinu, one nisu poskakale u smrt zbog očaja, nego upravo zbog ljubavi prema Bogu kojemu su pripadale tijelom i dušom.
Zvonkove prave motive doznat ćemo tek u eshatonu, i ostaje da se nadamo da ih je Bog razumio bolje nego itko od nas ovdje na zemlji. Istina je da je Stvoritelj strog, ali nije slijep, a još manje je bez ljubavi i praštanja. Nadam se da je Zvonko, unatoč trenutku crnoga očaja koji ga je doveo do samoubojstva, na kraju našao nešto mnogo bolje od onog za čim je čeznuo i što na zemlji nije uspio dohvatiti.
Davne 1997. godine prolazio sam jedne lipanjske večeri Zrinjevcem, kadli ono gomila policajaca u uniformama i još više ljudi okolo koji nešto promatraju. Na središtu Zrinjevca stajao je nekakav čovjek i razgovarao uzrujano s policajcem, a iza njega bilo ih je još nekoliko. Razgovor je trajao i prekidao se tijekom petnaestak minuta.
Odjednom je čovjek odmahnuo rukom i nešto bacio ispod sebe i legao na to. Policajci kao na zapovjed popadaše oko njega na pod, a ja nikako da iziđem iz zbunjenosti o tome što se zapravo događa. Tek kada je nešto eksplodiralo, sjetio sam se da bih trebao zaleći na zemlju. Međutim, nije više bilo potrebno. Policajci su za kratko ustali i naložili okupljenim ljudima da se raziđu.
Jer, upravo nam se svima pred očima ubio čovjek bombom. Drugog dana doznao sam iz novina da je to bio razvojačeni vukovarski branitelj Đurica Šver.
Dugo me je pratila slika tog samoubojstva. Gotovo da sam mogao Đuricu dotaknuti, ali mu nisam mogao ni u čemu pomoći. Ne znam zašto se ubio i nikad nisam saznao ništa o njemu.
Međutim, o Zvonku Bušiću imao sam mnogo više informacija. Kakav li to mora biti očaj da nekoga natjera na samoubojstvo? Nemam pravoga odgovora, osim jednoga nagađanja.
Zvonko nije mogao podnijeti činjenicu da od njegovih ideala za koje je živio i radi kojih je otišao u zatvor nije ostalo (gotovo) ništa, i da njegovo oslobođenje i povratak u Hrvatsku za većinu naših sugrađana također ne znači zapravo ništa. Ne mogu ne pomisliti na razočaranog Ramba iz prvog dijela serijala, koji u suzama govori ljudima oko sebe praiskonski osjećaj vijetnamskog ratnog veterana: "Htio sam da me moji zemljaci vole!" Izgleda da Zvonko također nije dobio ljubav svojega naroda za kojom je sigurno čeznuo. A ona je zapravo bila u središtu njegova života. I iznevjerila ga je, a on to nije mogao podnijeti.
Sjećam se brojnih ljudi kojima se s padom komunizma i Jugoslavije 1991. godine srušio svijet. Središte njihova života-identifikacija s idejom sustava i države-preko noći je opustjelo, i nisu imali ništa čime bi to zamijenili. Bio sam u više navrata u posjetu jednom bivšem vojnom časniku JNA, umirovljenom znatno prije rata, koji činjenicu raspada svojega svijeta nije mogao nikako preboljeti. Gotovo svakoga puta evocirao je uspomenu na Titov pogreb, veličanstven događaj kakav se ne vidi često. U njegovim očima to je zapravo bio znak veličine ideala koji su bili u središtu njegova života, ali što da radi sada kad tih ideala više nema? Zašto da živi?
Naravno da to nije baš najprikladnija usporedba sa slučajem Zvonka Bušića, ali uvijek se sjetim tog bivšeg časnika kada samoubojstvo počini netko od naših domoljuba ili branitelja koji nisu mogli podnijeti raskorak između ideala i stvarnosti. Ili si nisu mogli priznati da su ti ideali, kolikogod plemeniti bili, ipak samo prolazna stvarnost jer su ljudski proizvod koji može imati rok trajanja?
Pitam se, bi li se Zvonko Bušić ubio, da je primjerice na prvom mjestu u središtu njegovoga života bila vjernost Bogu, a na drugome ljubav prema Hrvatskoj i hrvatskome narodu?
Doista, jeste li kada čuli za nekog sveca koji se ubio zbog očaja i razočaranja? Drinske mučenice ne pripadaju u tu skupinu, one nisu poskakale u smrt zbog očaja, nego upravo zbog ljubavi prema Bogu kojemu su pripadale tijelom i dušom.
Zvonkove prave motive doznat ćemo tek u eshatonu, i ostaje da se nadamo da ih je Bog razumio bolje nego itko od nas ovdje na zemlji. Istina je da je Stvoritelj strog, ali nije slijep, a još manje je bez ljubavi i praštanja. Nadam se da je Zvonko, unatoč trenutku crnoga očaja koji ga je doveo do samoubojstva, na kraju našao nešto mnogo bolje od onog za čim je čeznuo i što na zemlji nije uspio dohvatiti.
subota, 27. srpnja 2013.
Uvijek imaš dvije mogućnosti izbora
Jerry je menadžer restorana. Uvijek je dobro raspoložen. Kad god bi ga tko pitao kako je, odgovor bi uvijek glasio: "Da sam bolje ne bi valjalo!"
Mnogi konobari u njegovom restoranu dali su otkaz kada je on promjenio posao...da bi ga pratili od restorana do restorana u kojima je radio.
Zašto?
Jerry je umio motivirati ljude.
Ako je tko od kolega imao loš dan, Jerry je uvijek bio tu da ga ohrabri i ukaže mu na pozitivne strane čitave situacije.
Primijetivši to, postao sam znatiželjan. Jednoga dana otišao sam Jerryju i pitao ga:
"Ne shvaćam! Nitko ne može biti pozitivan čitav dan. Kako ti to uspijeva?"
Jerry mi je odgovorio:
"Svakoga jutra se probudim i kažem sam sebi da danas imam dva izbora: loše ili dobro raspoloženje. Uvijek izaberem dobro raspoloženje.
Svaki put kada se dogodi nešto loše, mogu izabrati da budem žrtva ili da nešto naučim iz toga. Ja uvijek biram učenje.
Kada neko dođe i počne se na nešto žaliti, mogu prihvatiti njegovu žalbu ili mogu istaći pozitivnu stranu života. Uvijek biram pozitivnu stranu života."
"Ali to nije uvijek tako lako," rekao sam mu.
"Da, lako je," rekao mi je Jerry. "Sve u životu se vrti oko izbora. Kad rješavaš raznorazne gluposti, sve je stvar izbora. Biraš kako ćeš reagirati na situacije. Biraš kako će drugi utjecati na tvoje raspoloženje. Biraš dobro ili loše raspoloženje. Tvoj izbor je kako ćeš proživjeti svoj život."
Nekoliko godina kasnije čuo sam da je Jerry slučajno učinio nešto što u njegovom poslu nikako nije dozvoljeno činiti. Ostavio je pogreškom otvorena stražnja vrata u restoran. U restoran su upala trojica naoružanih muškaraca. Dok je pokušavao otvoriti sef, tresući se od straha, nikako nije uspijevao pogoditi pravu kombinaciju.
Jedan od pljačkaša se uspaničario i pucao na Jerryja. Srećom, Jerryja su brzo pronašli i prevezli u bolnicu. Poslije duge i teške operacije i intenzivne njege uspješno se oporavio. Vidio sam ga šest mjeseci nakon ranjavanja .
Kada sam ga upitao kako je, odgovorio je: "Da sam bolje ne bi valjalo. Hoćeš li vidjeti ožiljke?"
Odbio sam, ali sam ga pitao o čemu je razmišljao za vrijeme pljačke.
"Prvo što mi je proletjelo kroz glavu bilo je da sam trebao zaključati stražnja vrata. Kad su me pogodili, dok sam ležao na podu, sjetio sam se da imam dvije mogućnosti izbora: da živim ili da umrem. Odlučio sam živjeti."
"Zar se nisi bojao?" - upitao sam ga.
Nastavio je: "Bolničari su bili odlični. Stalno su mi govorili da će sve biti u redu. Ali, kada su me unjeli u kola i kad sam im vidjeo izraze na licima, uplašio sam se. Čitao sam im u očima: "On je mrtav". Znao sam da je vrijeme za akciju."
"Što su oni učinili?" pitao sam
"Vidiš, tamo je bila jedna krupna medicinska sestra koja me stalno nešto pitala kako bih ostao pri svjesti. Pitala me jesam li na nešto alergičan. 'Da, na metke,' bio je moj odgovor."
Dok su se smijali rekao sam im: "Biram život. Molim vas, tretirajte me kao da sam živ - ne mrtav."
Jerry je preživio zahvaljujući dobrim doktorima, ali i zbog svog zadivljujućeg stava. Od njega sam naučio da svakog dana imaš izbor: uživati u životu ili ga mrziti.
Jedina stvar koja je samo tvoja - koju niko osim tebe ne može kontrolirati - je tvoj stav.
I, ako vodiš računa o tome, sve u životu postaje lakše.
(Preuzeto s interneta).
Mnogi konobari u njegovom restoranu dali su otkaz kada je on promjenio posao...da bi ga pratili od restorana do restorana u kojima je radio.
Zašto?
Jerry je umio motivirati ljude.
Ako je tko od kolega imao loš dan, Jerry je uvijek bio tu da ga ohrabri i ukaže mu na pozitivne strane čitave situacije.
Primijetivši to, postao sam znatiželjan. Jednoga dana otišao sam Jerryju i pitao ga:
"Ne shvaćam! Nitko ne može biti pozitivan čitav dan. Kako ti to uspijeva?"
Jerry mi je odgovorio:
"Svakoga jutra se probudim i kažem sam sebi da danas imam dva izbora: loše ili dobro raspoloženje. Uvijek izaberem dobro raspoloženje.
Svaki put kada se dogodi nešto loše, mogu izabrati da budem žrtva ili da nešto naučim iz toga. Ja uvijek biram učenje.
Kada neko dođe i počne se na nešto žaliti, mogu prihvatiti njegovu žalbu ili mogu istaći pozitivnu stranu života. Uvijek biram pozitivnu stranu života."
"Ali to nije uvijek tako lako," rekao sam mu.
"Da, lako je," rekao mi je Jerry. "Sve u životu se vrti oko izbora. Kad rješavaš raznorazne gluposti, sve je stvar izbora. Biraš kako ćeš reagirati na situacije. Biraš kako će drugi utjecati na tvoje raspoloženje. Biraš dobro ili loše raspoloženje. Tvoj izbor je kako ćeš proživjeti svoj život."
Nekoliko godina kasnije čuo sam da je Jerry slučajno učinio nešto što u njegovom poslu nikako nije dozvoljeno činiti. Ostavio je pogreškom otvorena stražnja vrata u restoran. U restoran su upala trojica naoružanih muškaraca. Dok je pokušavao otvoriti sef, tresući se od straha, nikako nije uspijevao pogoditi pravu kombinaciju.
Jedan od pljačkaša se uspaničario i pucao na Jerryja. Srećom, Jerryja su brzo pronašli i prevezli u bolnicu. Poslije duge i teške operacije i intenzivne njege uspješno se oporavio. Vidio sam ga šest mjeseci nakon ranjavanja .
Kada sam ga upitao kako je, odgovorio je: "Da sam bolje ne bi valjalo. Hoćeš li vidjeti ožiljke?"
Odbio sam, ali sam ga pitao o čemu je razmišljao za vrijeme pljačke.
"Prvo što mi je proletjelo kroz glavu bilo je da sam trebao zaključati stražnja vrata. Kad su me pogodili, dok sam ležao na podu, sjetio sam se da imam dvije mogućnosti izbora: da živim ili da umrem. Odlučio sam živjeti."
"Zar se nisi bojao?" - upitao sam ga.
Nastavio je: "Bolničari su bili odlični. Stalno su mi govorili da će sve biti u redu. Ali, kada su me unjeli u kola i kad sam im vidjeo izraze na licima, uplašio sam se. Čitao sam im u očima: "On je mrtav". Znao sam da je vrijeme za akciju."
"Što su oni učinili?" pitao sam
"Vidiš, tamo je bila jedna krupna medicinska sestra koja me stalno nešto pitala kako bih ostao pri svjesti. Pitala me jesam li na nešto alergičan. 'Da, na metke,' bio je moj odgovor."
Dok su se smijali rekao sam im: "Biram život. Molim vas, tretirajte me kao da sam živ - ne mrtav."
Jerry je preživio zahvaljujući dobrim doktorima, ali i zbog svog zadivljujućeg stava. Od njega sam naučio da svakog dana imaš izbor: uživati u životu ili ga mrziti.
Jedina stvar koja je samo tvoja - koju niko osim tebe ne može kontrolirati - je tvoj stav.
I, ako vodiš računa o tome, sve u životu postaje lakše.
(Preuzeto s interneta).
Pretplati se na:
Postovi (Atom)